petak, 7. studenoga 2008.

PISMO SEOSKOG DOKTORA

Dragi moji,
Do prije deset petnaestak godina bijah sveprisutan. U kinu, kafiću, športskim utakmicama, kulturnim događajima, političkim skupovima. Objavljivao sam stručne članke, pratio kulturna događanja, čak i pjesme pisao. Družio se s kolegama, prisjećali se rasporeda kreveta u sobi 905 studenjaka, ilegalaca, najboljih komada. Anatomija, bijela kuta, svjetla budućnost!
Kolega više nema. Bar ih ne srećem na slatinskim ulicama. Istina, ne sreću ni oni mene. Neke vidim na jesenskim i proljetnim kongresima u Opatiji ili nekoj europskoj metropoli. Nismo posvađani, ali ne razgovaramo puno. Vrijeme nas je udaljilo. Tek poslije druge butelje vina na sponzoriranoj večeri opuštamo se, obično je to drugog dana kongresa. Tema uvijek ista; najnovija reforma aktualnog ministra, bolovanja, lista lijekova, lista čekanja, limiti, kontrolori. O fondovskim kaznama nitko previše ne govori, uredno ih plaćamo, a nisu ni male. Ljut sam. Kolege iz Moldavije, Španjolske, Indije, su nekako spontaniji, prisniji, sretniji. A tek kako su Arapi, kako su ludo plesali prije dva mjeseca na večeri u Istanbulu.
Čuj, dobro ste čuli, Istanbulu!? S najboljom kolegicom poslije te večere, pred ponoć, šetam od Trga Taksim širokim bulevarom koji je pretvoren u pješačku zonu, prema starom gradu. Masa mladih ljudi valja se širokim bulevarom, tu i tamo prođe nostalgični tramvaj, policija na svakom koraku. Strojnice, rotirke na policijskim autima, uredno odrađivanje posla. Nikoga ne diraju. Stotine kafića otvoreno, sve trgovine rade. Pije se voda i čaj. Alkohol je zabranjen. I pušenje je zabranjeno. Nema žuje, bambusa, a opet obilje radosti. Zbunjeni smo.
Ovakva druženja su rijetka. I nije to moj svijet. Moj svijet je pao na dva slova: obitelj i ordinacija. Brine me, da mi Tena i Domagoj ne zaglave u lošem društvu, studiraju u velikim gradovima, izazovi su veliki. Luka je gimnazijalac, a tempo školskih reformi više ne mogu pratiti, ne znam hoće li na prijemni ili upada s državnom maturom.
Posao u ordinaciji mi uzima ipak najviše energije. Godinama sam prije posla prelistao novine, više ih ne čitam. Dovoljni su mi Liječničke novine i stručna literatura. I sa sestrom na poslu razgovaram sve manje, to mi je posebno žao. Imam moralnu obvezu pomoć joj u izgradnji. Mlada je, tek je počela raditi.
Pacijenti su načitani, educirani, naivni, skrušeni, bahati, zahtjevni, dragi. Čekaonica je svakim danom sve punija. Političari grme o sve većim zdravstvenim pravima, o novcima govore manje, o doktorima sve gore. Živjet ćete najmanje stotinu godina, samo glasujte za nas, nekako mi odzvanjaju njihove riječi. Pa tko bi ostao ravnodušan!?
Stješnjen sam između papirnatih obećanja i surove stvarnosti. Frustriran sam zbog toga, ubrzano dišem, gubim dah. Žao mi je pacijenata, ne mogu ih povrijediti, rastužiti, nešto im uskratiti. Uskratit ću radije sebi. Znamo se godinama, bolesni su, sve njihove firme su već propale. Od poštenih radnika postali su socijalni jadnici. Pomalo pucam po šavovima, zajedno s njima.
Jedno jutro zovem kolegu sa specijalizacije da mi primi gđu Baricu na važnu dijagnostičku pretragu, da ju zapravo stavi na listu čekanja, naporno joj je otići do Zagreba. Teško je bolesna. Stari moj ne ljuti se, kod nas je koma, rado bih ti pomogao, ali stvarno ne mogu. Zahvalim mu svejedno, razumijem čovjeka. Nazovem gđu Baru i javim, da mi je kolega na godišnjem, ispričam se.
Mediji bruje o korumpiranim, nesposobnim i pokvarenim doktorima. Ne mogu čitati internetske portale i forume, iritiraju me. Njihove poruke su prijeteće: nećemo stati, tko je sljedeći. Publika želi krv! Negativna energija treperi u zraku. Ustanem, gledam se u ogledalu iznad lavaboa. Lice mi nije mlado, vrat je dobrano naboran, oči umorne. Više od dvadeset godina služim i dajem se pacijentima. Sada osjećam sve u trenu, i godine i pacijente. Padaju mi sada na pamet i kobasice, svježi čvarci i tople štrudle tete Mare. Prvi puta u životu se pitam, da li sam i ja korumpiran? Što na mome licu vide moji prijatelji iz čekaonice? Da li i u meni vide jednoga od njih? Osjećam da vide, siguran sam u to. Jedna buba u uho i gotovo je. Nemam pravo na pogrešku. Moram hitno mijenjati rječnik, stil, ponašanje. Ne mogu i ne smijem više biti opušten, ležeran, navlačim masku. Počinjem svoj novi život.
U zrelim sam godinama. Razmišljam o budućnosti svoje djece i njihovih vršnjaka, hrvatskog društva, drage mi Hrvatske. Nisam toliko bitan. Bitni su mi oni. Oni su budućnost. Spreman sam žrtvovati se za njih, u njihove živote udahnuti dašak radosti, one radosti što sam je vidio na carigradskom bulevaru. Ne znam kako.
Narkomani umiru. Dok sam čitao novine njihove su smrti punile crnu kroniku. Kratke crtice, inicijali; nađen u stanu, uzrok smrti nepoznat. Prije nekoliko dana također je jedan umro, on nije bio anoniman. Na pogrebu se okupilo šareno društvo, ples, pjesma. Televizije. Izjave kolega, ti si već na nebu, na rukama anđela, pjevaš zajedno s njima. Kćerka tinejdžerka žali što ga nije stigla bolje upoznati, ali da će se uskoro vidjeti. Luka sjedi pored mene, nadam se da sve razumije, ne govorim mu ništa.
Pada mi na pamet pokojni otac. S devetnaest godina križni put Dravograd- Srbija. Godina dana prisilnog rada u rudniku bakra u Boru. Poslije toga čitav život znoj, suze, borba, djeca. Bogobojazan je. Govorio mi je za života, ljubi Boga i čovjeka. I što dalje od politike. Svi moji koji su se njome bavili, više ne postoje. Doživio je skoro osamdeset. Znam da je u nebu. Sada sam zabrinut. Kako će se sada snaći u novome društvu? On je staromodan, ne voli šarenu odjeću, crvene cilindre i funk glazbu.
Ipak, nisam pesimista, kao što mislite. Istina, u mome selu kuća za prodaju je sve više, kupaca sve manje. Ne vjerujem zluradima da će Slavonija postati bogato lovište europske gospode, da ćemo se oblačiti u jeftinim kineskim dućanima i hraniti sumnjivim namirnicama velikih trgovačkih lanaca. I životariti na svježem zraku uz obronke slavonskih šuma. Nadam se da nas neće liječiti veseli kolege, Indijci i Arapi koje sam sreo na sponzoriranoj večeri u Istanbulu. Poštujem ih, znaju oni medicinu, ali ne poznaju dušu hrvatskog čovjeka. Iskreno se nadam.
Sve Vas voli VašDr. Ivo

Nema komentara: