petak, 21. studenoga 2008.

STIGMA

Prije neki dan gledam emisiju na televiziji o smanjivanju liste čekanja za pretrage CT i MR. Ministar zdravstva namjerava to riješiti kupovinom određenog broja navedenih pretraga u velikim privatnim poliklinikama, jer su iste usko grlo u državnim bolnicama. Za tu kupovinu trebao bi izdvojiti neku mrvicu novaca, doslovce mrvicu. I ne bi toj informaciji pridavao značaj, da se u emisiji nije pojavila neka sindikalna čelnica, nekog od zdravstvenih sindikata. Ne sjećam joj se imena. Znam da je imala žarku, crveno obojenu kosu, upadala je svakomu u riječ, njena je uvijek bila zadnja. Okomila se opasno na privatne doktore i njihove poliklinike, baš se onako strastveno napalila. Pa, uzimaju nam novce, preljeva se državni novac u privatne džepove i onda izjava godine, zbog čega ju zapravo i spominjem. Oni (misleći na privatnike) ostvaruju dobit, pukne crvenokosa. Zamislim se, žalim ženicu, ono malo mozga opasno joj ispire komunistički likvor. Draga, moja gospođo, kada ne bi bilo dobiti, ne bi bilo ni nas! Da li to ona razumije?
Ovaj tjedan po medijima se rasteže priča o još jednoj bolnici. Radi se o bolnici Vrapče, najstarijoj, najvećoj i najuglednijoj Psihijatriji u zemlji, sinonimom brige za zdravlje duševnih bolesnika. Došla je u neobičnom kontekstu. Naime, zagrebački Općinski građanski sud nepravomoćno je odlučio da predsjednik Republike mora jednom odvjetniku isplatiti 70 tisuća kuna odštete zbog nanošenja duševnih boli. Predsjednik je, kaže dalje vijest, u jednoj od svojih izjava, na razini vica ili stilske figure, odvjetniku poručio, da se pri dolasku u Zagreb, javi u Vrapče, jer mu tamo mogu pružiti efikasnu i jeftinu pomoć.
I sada pogledajte. Zadovoljština za duševne boli odlazi odvjetniku, a prava šteta napravljena je zapravo vrlo osjetljivim skupinama bolesnika: duševnima, slijepima, gluhima, plegičarima, svim drugim invalidima, često nažalost na rubu društvene brige i interesa. Naš zadatak je, pomoći im uključiti se u društvo, kvalitetno ih socijalizirati. Predsjednik, naravno u tome nije izuzetak, što više , njegova zadaća u tome bi trebala biti posebno naglašena. Štetnost navedene izjave je u tome, što on koristi bolest, i sustav u funkciji bolesti (Vrapče- duševna bolnica, a na zagrebačka četvrt!) kao sredstvo, da bi degradirao i ponizio svojega protivnika. Pri tome je zanemario da Vrapče, za tisuće bolesnika i njihovih obitelji znači nadu u novi život. Takav govor zove se stigmatizacija, žigosanje, sramoćenje. A stigmatizacija je najveći problem učinkovite socijalizacije invalida. Zato, bez obzira na moguću neprimjerenost trenutka, koristim ovaj jaki događaj, radi nove senzibilizacije prema invalidnim pacijentima.
Rijetko mi kolege kao pacijenti dolaze u ordinaciju. Ovaj tjedan došao mi je kolega i prijatelj s brojnim poteškoćama: bolna leđa, kukovi, bubrezi, «trula jetra», pad burzovnih indeksa. Izgubio sam na dionicama INE, na stambenoj štednji sam izgubio, prokišnjava mi novi stan, smanjen mi je državni poticaj… Uzrujan je. I sam zbunjen, teško povlačim crtu između organskog i socijalnog. Ipak, u zadnji trenutak izvučem iz memorije svoju staru, pomalo već prožvakanu, ali uvijek aktualnu priču o psihosomatskim i psihosocijalnim bolestima i stanjima, karakterističnim baš za suvremenog, poslovnog čovjeka, menadžera. O, pa to lijepo zvuči! Tenzija popušta. Na kraju, moj dragi kolega, pokazuje svoj altruistički duh, svoju veličinu i humanost. Čega se ja prihvatim, to propada; ne žalim sebe, žao mi je drugih koji propadaju zbog mene, kaže mi sjetno na rastanku.
Svi sveti su. Sjećamo se najdražih, brzine kojom su živjeli. Preispitujemo i sebe. Uz sjećanja i obiteljska druženja, kane po koja suza. Ipak, o našim smrtima ne govorimo, to stvara nelagodu. A treba li bismo govoriti. Kao i o dostojanstvu života i dostojanstvu umiranja. Smrt i nije tako loša, jer dok smo mi živi nje nema, a kada umremo nema nas, pojednostavljuje recept Epikur.
I Svi sveti i Dušni dan, bez obzira na naše vjerske, svjetonazorske i druge razlike, govore, da sa smrću nije kraj.

Nema komentara: