petak, 20. ožujka 2009.

U POSTRAZI ZA IDENTITETOM

Vjernički narod obilježio je dan svojega zaštitnika, sv. Josipa. Već uobičajeno, uz svečanu misu, te pastoralni posjet mjesnog biskupa, nisu izostala ni obiteljska druženja s prijateljima i gostima. Josip, Isusov poočim, skromni drvodjelac, vrijedni radnik i izuzetni muž i otac, od samih kršćanskih početaka, stekao je simpatije vjernika. Snagu njegove osobe, univerzalnost i jakost poruke koju nosi, prepoznali su naši preci koji ga već tri stotine godina štuju kao zaštitnika Domovine. Decenijama je i zaštitnik Slatine, a kroz nekoliko godina spomen na njega bio je i Dan grada.
Tako je Josipovo, nakratko izmigoljilo iz crkvenog krila. Povratak natrag, kako to obično biva, ne ide lako. Zov gungule, vašara i trgovine ne da Josipa. Možda se tu može iščitati još jedna pojava, koja s godinama može biti još naglašenija. Naime, vjernici, ali i oni koji to nisu, imaju potrebu se identificirati kroz pojedine blagdane, i na taj način poslati poruku o svome životu, svjetonazoru i promišljanju. Poznato nam je to iz povijesti.
Što se s našim kolektivnim, slatinskim identificiranjem? Slatina, odnosno područje Slatine, podsjetimo se, barem prema spomeničkoj baštini datira iz doba Rima (pretpovijesno razdoblje ovdje zaboravimo!), kao prostor važnih rimskih putova prema istočnim provincijama. Nastanjena Ilirima, do doseljavanja Hrvata. Kroničari bilježe srednjovjekovni procvat, iz kojeg vremena potiče i prvo spominjanje imena Slatine (1297 g), a što je danas prihvaćeno kao rođendan grada i novi Dan grada. Naime, u jednoj zemljišnoj ispravi iz toga vremena koja je sačuvana, spominje se kamen međaš u Tu(r)bini, uz cestu koja vodi prema Slatini. Bogato kulturno spomeničko stvaralaštvo iz tih stoljeća, pometeno je osmanlijskom invazijom i okupacijom kroz 150 godina. Turci su otišli 1694. i iza sebe ostavili pustoš, prije svega populacijsku. Sela su bila prazna, u Slatini je ostalo desetak obitelji. Slijedi razdoblje «praznine», te konac 19. stoljeća, kao početak moderne povijesti Slatine, te početak novih migracija stanovništva.
Od turskog doba do današnjih dana, povijest Slatine je povijest naseljavanja, prilagođavanja, upoznavanja i borbe za goli život. To je povijest odbačenog naroda, koji je stjeran glađu, neimaštinom i ratovima, u hodu prema boljem životu, navratio u Slatinu. Goloruki, sa sobom su donosili samo vjeru u bolji život.
U takvim povijesnim, socijalnim, a kasnije i političkim gibanjima, teško se moglo promišljati kulturno određenje grada. Posljedica svega je, stalna potraga za novim identitetom. Dao Bog da ga pronađemo. Strah me jedino nekog nadobudnog studenta povijesti, da se ne zakopa u neki od povijesnih arhiva Beča, Budimpešte ili Zagreba i otkrije novi «kamen međaš» po kojem smo 50 ili 150 godina godina stariji, i opet nas vrati na početak.
A do tada, ne bi škodilo, vratiti se generacijama svojih sugrađana. Možda se i u njima krije dovoljno bogatstva, znanja i osobnosti, kao polazište, za formiranje nove prepoznatljivosti našega grada. Zaslužili su to.

Nema komentara: