srijeda, 17. lipnja 2009.

SELJAČKA (PO)BUNA

Završila je još jedna «okupacija» Zagreba. Poslije studentske operete, na red je došla ozbiljnija družina. Jad ih je doveo u metropolu od svakuda, logično ponajviše iz ravne Slavonije. Umjesto sterilne studentske frazeologije, naoružali su se moćnim «džondirima», zaigrali se nakratko najprometnijom zagrebačkom prometnicom, ispred svoga Ministarstva i iznijeli zahtjeve. Uz najavu daljnjih akcija, i navodno namjere konačenja u uredima Ministarstva, te iznenadnim dobivanjem novih saveznika, Vlada je aktivirala već uhodani pregovarački stožer. Poslije kratkih pregovora, moćna potpredsjednica Vlade, od milja zvana «sussana nationale», ispratila je seljake svojim ženicama i kravicama. A političko klupko, nastalo odlaskom seljačke mehanizacije, rasplitat će se sljedećih dana, a vjerojatno i tjedana.
Zašto su se seljaci zaputili u Zagreb? Iz hira svakako ne. Vlada je zadnjih godina pokrenula, hvale vrijedne, ambiciozne poslove očuvanja sela i održivih seoskih gospodarstava kroz razvoj stočarskih, ratarskih i voćarskih projekata. Računalo se, navedeno je, najbolja brana stihijskoj rasprodaji hrvatske zemlje. A zemlja je zemlja. Prodati ju, znači doslovce izgubiti samu državnu supstancu, i sve priče o državi, tipa svoj na svome, postaju «dječji vrtić».
Povijesni usud naše seljake ni ovoga puta nije zaobišao. Kroz državne projekte i bankarske kredite, vrtoglave kamate i hipoteke, dođe djedovina do bubnja. Bankari su zadovoljno trljali ruke i čekali jesen, da ih potpuno onemoćale, slasno popapaju za doručak. No, u zadnji tren, proradi zdrava seljačka logika. Sjete se svih koji su dobro omastili brke na njihovoj grbači, brojnih neizvršenih obećanja, stalnog prtljanja oko raspodjele zemlje i pođu po pravicu.
Vlada dobro zna da su seljaci u pravu i da bilo kakvi novci nisu nikakav problem. Nema ih proračunu, ali ih ima u brojnim nelogičnostima državnog sustava. I tu se stvara šansa: za seljake, Vladu i Hrvatsku.
Na sve, naši europski prijatelji se mršte. Packe su nam uputili odmah. Neka propadnu, neumoljivi su prema seljacima. Smetaju ih čak na naše pekarice koje su seljacima na zagrebačkim ulicama dijelile kifle. Nije to europska praksa, poučili su nas. Ali bogme i razotkrili su se, znamo barem njihove prioritete.
Seljačka pobuna, prije očekivanog, trebala bi nas vratiti putu otriježnjenja. Poslije zakamufliranih modela uzimanja hrvatskog tla (golfsko i građevinsko zakonodavstvo, sadnja egzotičnih biljaka, itd) i teritorijalnih apetita šizoidnih Slovenaca, naglo urušavanje sela i seljaštva, dovelo bi uz postojeću krizu, do novog kaosa u državi. Gospodarskog, psihološkog, emocionalnog i političkog. To si nijedna vlada neće i ne može priuštiti.
Nastalo vrtloženje izbacilo je na površinu jedan simpatičan lik. Željko Mavrović, bivši boksački as, a sada promotor zdravog života, maneken, seljak i jedan od seljačkih vođa, opasno je načet seljačkim direktima već u prvoj rundi. U pauzi se pribrao, te u nastavku, na iznenađenje gledatelja, umjesto po protivniku, raspalio je po sucu. Neočekivano od njega.
Ipak, promućurni poduzetnik izgleda da je shvatio, boksački ring je mačji kašalj u odnosu na hrvatsku političku arenu.

Nema komentara: