četvrtak, 29. listopada 2009.

U DRUŠTVU SVIH SVETIH

         Prije osamnaest godina, u najvrtložnijem trenutku hrvatske povijesti, osnovana je 136 brigada hrvatske vojske, slatinska brigada. Dogodilo se to u trenucima kada je opstojnost i sloboda grada visila na tankoj niti, a cijeloj Slavoniji prijetila amputacija od ostatka Hrvatske. Kroz nekoliko dana, skoro dvije tisuće mladića, odjenulo je uniforme i odlučno zauzelo položaje za obranu grada. Toliku količinu domoljubnog, rodoljubnog i lokalpatriotskog zanosa Slatina nije doživjela. Uz hrabre branitelje, jednakom odlučnošću grad su branile i njihove obitelji i svi koji svoj grad nisu ostavili na cjedilu. Grad je obranjen, misija je obavljena. Nažalost, kako to biva, poslije rata broje se žrtve. Više desetina mrtvih i više od stotinu ranjenih.

         Svake godine, baš na dan osnivanja brigade, odajemo počast poginulima. Njihova žrtva i žrtva njihovih najbližih je najveća. Odajemo im počast, tri dana pred veliki blagdan Svih svetih, s logičnim pitanjem, da li su i oni u tome izabranom društvu, društvu svetih? Odgovor je neupitan. Da, tamo su. Oni su Svi sveti. Jer svetost nije teološka, legendarna ili metafizička kategorija, svetost je svojim životom svjedočiti najveće ljudske i civilizacijske vrijednosti: slobodu, čast, poštenje, domoljublje, čovjekoljublje… A to su upravo činili oni, naši ubijeni branitelji. A, to je i bit blagdana koji je pred nama. Obilježavaju ga s osobitim pijetetom svi, usudim se reći, bez obzira na atribute koje nismo birali: vjeru, naciju, socijalni status, podrijetlo.

         Na Svi svete, sjećamo se svojih najdražih i velike brzine kojom su živjeli. Kroz njih preispitujemo i sebe ili bismo barem to trebali činiti. Ipak, o našim smrtima nerado govorimo, jer to proizvodi nelagodu i nevjericu. Dostojanstvo života (ali i umiranja!) nije tema za našu svakodnevicu, radije, neka o tome razmišljaju drugi.

         A smrt, nije tako loša, pojednostavljuje priču antik Epikur: Dok živimo nema nje, a kada umremo nema nas.  Susret nje i nas je samo kratki trenutak.

         Svi sveti i Dušni dan su dani horizontalnog i vertikalnog duhovnog jedinstva i zajedništva. I dokaz, da smrću sve ne završava.

 

2 komentara:

Ana kaže...

matej je

Ana kaže...

kad smo već kod mrtvih,, i na zavodu za anatomiju su zapalili dvije svijeće za naša dva preparata, (Split nam sigurno zavidi) hahahahah