subota, 13. ožujka 2010.

JAVNI SERVIS, A PRIVATNI DŽEP

Neki mi kažu da radim puno dijagnoza, a premalo terapije. Ne slažem se. U oživljavanju na smrt bolesnog društva, kao i kod pacijenta, jasna i precizna dijagnoza je najvažnija. Umrijeti ili preživjeti?! Terapija se i ovako nameće sama od sebe. Za pametne.

Pred nama su dani istine. Istinom bi, između ostaloga, trebalo skresati krila mnogobrojnim tzv. javnim servisima građana. Redati će nam se sljedećih tjedana, kao na tekućoj vrpci, zajapureni sindikalni čelnici i odlučni vladajući s istim ciljem: još jednom, po ne znam koji puta pomoći ili spasiti javni servis. Po onoj M. Twaina, najlakše je prestati pušiti, učinio sam to već stotinu puta.

A bolesni javni servis proizvod je bolesne države i njene neutažive želje da bude kapa svemu. I tako nastade bolesno zdravstvo, školstvo, sudstvo, mediji, državna i gradska poduzeća, silosi…To je već poznato.

Ono što je manje poznato, ili se namjerno ili zlonamjerno prešućuje, je da mnoga privatna poduzeća, udruge, ustanove i pojedinci, predano rade posao javnog servisa na iznimno zadovoljstvo svojih građana.

Formati mnogih javnih servisa su osmišljeni prije stotinjak i više godina, u međuvremenu ih je politička elita dodatno prilagođavala svojim potrebama, a sindikat «branio» prava zaposlenih (i građana!?). I tako se servis zakotrljao i sunovratio,  bez pameti i logike.

Vjerojatno je to sada bogohuljenje, ali Hrvatska može ponuditi primjeren javni servis kroz potpuno privatizirano zdravstvo, školstvo, medije, silose, javna poduzeća itd. Sve je jasno: država postavlja pravila, preusmjerava prikupljene novce poreznih obveznika i kontrolira, sve drugo radi privatni javni servis. Na sigurno zadovoljstvo svojih građana.

Ili nam je javni servis, a privatni džep, bolja opcija.

Nema komentara: