subota, 4. rujna 2010.

O ljubavi (i njezinoj sestri!)

Dva puta smo se gledali u oči, izbliza. Prvi puta prije desetak godina na cesti, ja u Vectri, ona u nabildanom BMW-u. Bili smo na pet metara udaljenosti. Lom u glavi je počeo, miris krvi sam već osjećao, a onda nesvjesna refleksna reakcija. Kratka rupa u pamćenju i spasonosno prevrtanje u pet metara duboki jarak. Ostao sam sjediti, s glavom naopačke. Uz mozaični filmski životni zapis, osjetivši prste na nogama, počeo sam se ludo, ludo smijati.
Drugi susret je novijeg datuma i bio je znatno dramatičniji. Džogirajući u predvečerje, spletom nevjerojatnih okolnosti zadobio sam napadaj gušenja. Koncentrirao sam se na disanje, svejedno sam osjećao da moj udah postaje sve teži i kraći. Kada sam čuo k tomu, ono smrtonosno hroptanje, uhvatila me užasna panika. Gurnuo sam dva prsta duboko u ždrijelo i grkljan, hoteći ih valjda proširiti ili iščupati…ni danas ne znam što?! Gledao sam ju ispred sebe raširenih zjenica, oznojen, izmoren i izmožden, nesretan što ću završiti k'o zadnja seoska bitanga il' pijandura i da će me te noći tražiti policijskim reflektorima…
Kod ovoga susreta, kao i kod prvoga, mučio me osjećaj neodgovornosti, a k tomu i nelagoda da ću završiti u polju kao zahvalni plijen čopora izgladnjelih pasa.
Doista sam ju gledao izbliza, dirao sam joj kosu.
Ali znam, da barem neki od vas, imaju još intimniji doživljaj susreta, možda ste ju i poljubili, a ona još osora i bahata nije vam poljupcem uzvratila. Neka, ne brinite, učiniti će to drugi puta. Imate zasada privilegij, barem pročitati ovu priču do kraja.
Dobro vam je poznat hrvatski poeta A.B.Šimić. Živeći intenzivno i misleći koncizno, brzo se potrošio i otišao u dvadeset sedmoj. Dostojanstveno i polagano, osušio se, od neizlječive sušice. Odlazeći pjevao je odu ljubavi i životu:

«Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene…»

Hrvući se s tuberkulozom, mladi umjetnik pišući himnu ljubavi i životu nije ni slutio, da je svijetu ostavio najbolju medicinsku definiciju umiranja koju sam ikada pročitao. Nevjerojatno prepoznatljivom i ilustrativnom slikom prorastanja, pogodio je u samu biološku bit umiranja.
Jasno je, u Šimićevom prorastanju ne stanuje samo već spomenuta neodgovornost. Dom je to svih naših bahatosti, slabosti, visokih kolesterola i tlakova, pretilosti i cigareta, nabrijanih automobila i loših cesta, genskih atipija i koje čega drugoga.
I poslije svega- bili to susreti ili prorastanja, i nije najvažnije.
Meni je najvažnije, neka budu nježni.

Nema komentara: