ponedjeljak, 18. svibnja 2020.

Puni mjesec

        

        Punom mjesecu pripisuju osobita svojstva. Nije on samo dio lunarne mijene, puno je više od toga. On ljudskoj duši i emocijama daje posebnu moć i svojstva. Dio je narodne tradicije i vjerovanja.
        Događaji iz djetinjstva svakome su dragi. Odrastati bez bare, veliki je nedostatak svakog dječaštva. U bari sam naučio plivati, razbijati strahove i pokazivati svoju odlučnost i mišiće. Biljni i životinjski svijet sam zavolio preko bare. Uvijek se s radošću sjećam dječjih utrka po krošnjama vrbaka; prebacivati se uz pomoć dugačkih, savitljivih grana s vrbe na vrbu i pri tome biti najbrži. Bilo je to posebno zadovoljstvo i čast. I znak da ulaziš u svijet odraslih. Pošto smo takve utrke održavali obično u sumrak, pobjednik je dobivao najčešće titulu tarzana punog mjeseca. Dječja mašta može svašta.
        Gita je bila moj drugi pas. Rastući uz starijeg, teško je mogla pokazati svoju osobnost. Kad je ostala sama, shvatio sam svu dubinu emotivnog života jednog psa. Tjednima je patila zbog gubitka svojeg starijeg prijatelja. Kako je vrijeme žalovanja prolazilo, počela je otkrivati svu nježnost jedne belgijske ovčarke. Kada uvečer uzmem povodac za šetnju, njena sreća postaje beskrajna, urnebesna. Praćena je pravim pravcatim plesom i obaveznim grljenjem mog desnog koljena. Kada izađem s njome na ulicu, u radosni ritual uvijek su uključena i dva ugriza u list desne potkoljenice. Te ugrize dobro osjetim, ali me nikada nije ozlijedila ili zubima progrizla trenirku. 
Ali, Gita ima i svoju drugu stranu. Recimo, izvlačiti  promotivne letke iz pretinca, te njihovo sustavno grickanje i sijanje po cijelom dvorištu. Pouka je dobra, ali pouka je jedno, a posao skupljanja rasutih papirića je nešto drugo. Još gora je kada u sitnim noćnim satima sjedne na pol dvorišta i veselo laje na pun mjesec. Probudi me, bijesno ju gledam kroz prozor: tako rado bi ju natukao, ali kuda u noćnim satima naganjati psa po dvorištu!? Ali, već jutarnje veselo mahanje repom sve gurne u zaborav.
        Liječnici i medicinske sestre u vrijeme  korone proglašeni su narodnim herojima. Dobivali su i nacionalni pljesak na otvorenoj sceni. Nitko to nije tražio, ali je vjerojatno to dobro za homogeniziranje nacije u teškim trenucima. Stvari iznutra nisu izgledale ni približno idilično. Nevjerojatni nedostatak sve moguće opreme, nekompetentne i pogubljene uprave i stožeri, ne plaćanje odrađenih sati, prijetnje otkazima i štošta drugo...Tako, prije dva dana jedna medicinska sestra moli me za savjet, jer dobiva otkaz, odnosno ne produžetak ugovora. Poznat je kronični manjak medicinskih sestara pa me sve to začudilo. Pitam ju: 
    -U čemu je problem? 
    -Znate ja bih trebala, trebala bih...mucala je...Ja to neću, ne mogu, ne želim...
    -Pa, što bi to trebala, interesira me?
    -Tajac. Suze na obrazima! 
Još jedna kandidatkinja za Njemačku, žalim. Možeš sestro biti jadna, ali nepoznata velika glava,  poglavica punog mjeseca, tvoje suze ne vidi.
        Gledajte velike glave, gospodare naših sudbina. Njima puni mjesec ništa ne znači. Njihov medij je zamračenost, a komunikacija mjesečarenje.
        Punom mjesecu iskreno se vesele, izgleda, samo djeca i psi.

srijeda, 13. svibnja 2020.

Ljubiteljima aortalnih zalisaka


            Govorim tebi prijatelju, čuvaj ono što ti je darovano. Ako s pedeset godina hodaš deset kilometara, voziš bicikl trideset ili se penješ blizu vrhova Papuka, imaš veliki dar. Čuvaj ga. Budi ponosan. Nije to sve tvoja zasluga. Podsjećam te na nevjerojatnu činjenicu da je na jednom centimetru dužine; od lijeve klijetke, preko aortalnih zalisaka do otvora koronarnih arterija, smještena glavna energana našeg organizma. Na tom centimetru, tlak krvi biva povišen za više od dvadeset puta i stvaraju se preduvjeti da svaka stanica organizma bude prehranjena. Tik do aortalnih zalisaka, na samom početku aorte su otvori koronarnih krvnih žila.  One daju snagu srčanom mišiću za sve moguće i nemoguće napore. Podrazumijeva se, ukoliko nisu bolesne. Kod tebe je to sve zdravo ili uglavnom zdravo i zato budi ponosan.

Bože, opet sam počeo s nebulozama (!?). Sada bi trebala slijediti Bernulijeva jednadžba... Ali, neću, neću definitivno, ne želim biti arogantan! U životu sam ostvario sve svoje dječačke snove i ne želim život svoditi na jedan, samo meni bitan, centimetar krvožilja. Želim cijelog čovjeka! Ne želim biti najveći luzer u ovom gradu, nego njegov koristan građanin. Imam datoteka aorti, njenih zalisaka i lijevog ventrikula toliko, da bi mi pozavidio svaki profesionalni fotografski studio. Sve to ostavljam u svojoj arhivi, samo za sebe.

Radije ću se sjetiti meni dragih ljudi koji su ispričali svoje priče o aorti i aortalnim zaliscima.

Darko, mladić dvometraš, dječačkog izraza lica i iste takve ćudi. Pregled je za mene loše započeo. Kada sam stavio ehokardiografsku sondu na njegov prsni koš, u trenutku me oblio hladni znoj. Na zaslonu aparata stršila je njegova enormno dilatirana aorta. Devet centimetara, tri puta šira od normalne. Zalisci su se loše zatvarali, krv je zaostajala u plućima. Gušilo ga je. Mladić je bolovao od genetske anomalije, Marfanovog sindroma, aortalna bolest je njegova sastavnica. To me na neki način ohrabrivalo, razumjet ćete me. Poslije je više puta operiran.

       Profesorova priča je drugačija, ali jedanko impresivna. Zalisci aorte si mu bili izrazito kalcificirani, jedva pomični, a život mu je visio na jednom kvadratnom centimetru aortalnog otvora. Dijagnoza, teška stenoza. Jedne noći ostao je bez zraka, ušao je u globalnu dekompezaciju. Hitno je hospitaliziran, implantiran mu je umjetni zalisak. Dva mjeseca poslije, imao sam priliku sjediti s dobro oporavljenim profesorom. U jednom trenutku zatražio je objašnjenje, što mi se sve to dogodilo? Objašnjenja u takvim slučajevima uvijek zvuče glupo, ipak malo sam se pribrao i prispodobio: profesore, stenoza vam je kao meteor na nebu, izgleda očaravujuće, a onda u jednoj sekundi potone i nestane. Vi ste, zbog stenoze potonuli, ali živi ste. Kud bi bolje!

            Prije dva dana moj mlađi sin Matej mi je rekao da se učlanio WhatsApp  grupu mladih liječnika prijatelja mitralnih zalistaka. Pa, super. Ako postoje mitralne, mogu postojati i aortalne grupe. Tako se rodio ovaj post. Iskreno, ideja mi je bila napraviti ljetnu blogovsku pauzu i ne krasti vam dragocijeno vrijeme, koje biste možda radije posvetili našim domaćim capakizmima, ali sam ponovno potvrdio svoju tvrdoglavost i sebičnost.  A za sebičnost lijeka nema, barem u konvencionalnoj medicini.

            Zanima vas, što je s Darkom? Hedonistički se posvetio životu, živeći ga punim plućima. Terapija mu svakako nije bila prvi životni izbor. Na zadnje, stigla je SMS poruka od njegove mame; Darko nikada neće iskoristiti kupljenu avionsku kartu za Amsterdam, napisala je.

subota, 2. svibnja 2020.

POZIV

        Zvali su je afrička Švicarska. Stekavši samostalnost, povijesna mržnja između dva naroda, Huta i Tutsa (razlikuju se po širini korijena nosa, ironiziraju u filmuHotel Ruanda) bivala je sve jača, da bi proključala u najkrvavijem, bratoubilačkom ratu na tlu Afrike, u kojem je ubijeno preko milijun ljudi. Najstrašniji genocid Afrike. To je Ruanda.
         Prije skoro 50 godina u nju se zaputio moj profesor, odgojitelj i prijatelj Danko. Načitan, obrazovan, poliglota i vicmaher. Prijatelji, ja odlazim, rekao je jedne večeri. Moj životni poziv je biti misionar. Idem u Ruandu, tamo me trebaju. I otišao je.
        Uvijek ga se sjetim u vremenu, kada se naša mladost određuje prema svojoj budućnosti. To iskustvo životnog poziva duboko proživljavam. Za mene, tada mladića u formaciji, Dankina odluka, bila je sto pitanja bez ijednog odgovora.
        Poziv danas nije moderan izraz. Zamijenjen je izborom. Potonji više godi našem egu, promiče nas u kormilare naše sudbine. Poziv depersonalizira, mističan je i bogoidan. A sve je to pomalo oporo za osjetila današnjeg mladog čovjeka. No, terminološka priča o izboru budućnosti tu ne prestaje. Trendovi se mijenjaju, kroje se nova pravila.
         Nema više ni poziva, ni izbora, sada se govori o modi, svojevrsnom obrazovnom skeču. Ljestvice top fakulteta povješane su po istim oglasnicima, zajedno s donjim rubljem. Ta mala doza trgovačke čarolije, skopčana s dubinom roditeljskih novčanika, i s jednakom čarolijom i lakoćom dobivanja izmišljenih radnih mjesta.
         Naći se u životnom pozivu, recept je za kasniju optimalnu stručnost, motiviranost i poduzetnost. Svo prethodno odrastanje, školovanje i sazrijevanje služi isključivo tome. Ne otkrivam Ameriku kad kažem, time se mnogima naporno baviti; društvu, školi, pa i roditeljima. Otkrivati u mladom čovjeku talente, brusiti ih, razgovarati, motivirati... Sve je to prenaporno!?
           I deplasirano, dok caruje drugačiji vrijednosni sustav: iskaznica najdraže stranke od rođenja i upad na kikiriki ciao miky fakultet. Ciguli miguli deset godina. Čemu žurba, radno mjesto nije zec.
         Bez obzira na pomodarske vrijednosne trendove, ostvariti se u željenom pozivu, najljepša je životna priča. Nova, resetirana Hrvatska, valjda će odgovoriti tome izazovu.
Inače, Don Danko, već osamdesetogodišnjak, proživio je sva zvjerstva i pokolje Ruande, i dalje sretno živi svoj misijski poziv.

petak, 24. travnja 2020.

Černobil, dan kada je atom postidio čovjeka

   
Vjerojatno se kroz maglu sjećate zakona o očuvanju energije. To je fizika, iz Einsteinovog vremena. On kaže da se energija u jednom zatvorenom sustavu ne gubi. Ja sam ga zapamtio silom prilika, zbog protoka krvi kroz krvne žile. Potisna energija srca mijenja svoje energetske oblike u krvnim žilama, ali se ne gubi. Na taj način imamo cirkulaciju krvi. Pa to je malo komplicirano!? Znam! Evo jednog lakšeg primjera.
       Sunce? Daje nam neograničeni i neiscrpni energetski potencijal. Toplina sunca dovodi do isparavanja sa svih mogućih zemljanih i vodenih površina. Isparena vodena para stvara oblake, oblaci kišom pune planinska jezera, a planinska jezera i rijeke kroz hidroelektrane stvaraju struju. Struja je svemoguća. Prištekamo se i radimo što nam volja. Ne zaboravimo, priča je krenula od vode na površini zemlje. Zapamtite, da se energija vode iz vašeg dvorišta, očuvala i pretvorila u električnu energiju npr. bajkovite vožnje električnim automobilom.
       Možda još lakši primjer. Energija ljubavi. Ljubav je nematerijalna.  Ali, njena moć pretvaranja u druge oblike energije je nevjerojatna i sveprisutna. U svakom ljudskom pokretu i djelovanju iščitavaju se znaci ljubavne energije. Može li se svijet zamisliti bez ljubavi? Teško!
        Dakle, život i svijet bez energije je nemoguć. Energija ljudskog mozga stvorila je tako i nuklearnu energiju. Primarno za ubijanje. Naknadno, navedeni um se sjetio da ona može biti i jeftin izvor svakodnevne energije.
         I tako se dogodio 26.travanj 1986. Tog dana, u ukrajinskom Černobilu, u noćnim satima eksplodirao je visokoenergetski nuklearni reaktor i izazvao havariju koja će, pokazat će se kasnije, definitivno promijeniti svijet. Bio je to dan kada je atom postidio čovjeka. Deplasirano je pričati o žrtvama: sto, tisuću, sto tisuća ljudi, svejedno. Licemjerno je licirati životima, jer umire se i danas, a umirat će se sto godina ispred nas. Zbog Černobila, naravno.
Dio patnje, očaja i stradanja prikazao nam je nedavni HBO-ov miniserijal Chernobyl.
Nebitni su krivci, vjerojatno se radi o kombinaciji tehnološke i ljudske pogreške. Možda je važnije da je razotkriven jedan inertni, bezosjećajni i beskrupulozni društveno-politički sustav.
I još važnije, da su u takvim sustavima postojali ljudi koji su spremno umirali za istinu i buduće naraštaje. Takav je bio nuklearni znanstvenik Valerij Legasov koji je svijetu rekao istinu o nesreći. Vlast ju je planirala zataškati. Ali i desetine radnika elektrane, vatrogasaca i rudara koji su dali svoje živote za navedene ideale.
         Vijest o oblacima radioktivne prašine koja je nadsvodila veći dio Europe, saznao sam, dok sam se sunčao na balkonu svojega stančića. Radio Zagreb je iznenada objavio vijest o nuklearnoj katastrofi od prije tri dana i pozvao građane da zaborave prvomajske izlete i da ne konzumiraju proljetne salate, jer su radioaktivne. Nije spomenuto ni mjesto, ni državu odakle se nuklearna prašina isijavala. Po kuloarima se pričalo da se radi vjerojatno o SSSR-u.  Bio je to šok, nešto nevjerojatno i nepoznato.
         Danas, sva područja trideset kilometara od Černobila su evakuirana. Iseljeno je preko tristo tisuća ljudi. Kažu da se pojavljuje nova flora i bizarne životinje. Počinje se razvijati i radioktivni turizam, za avanturiste.
         Pet godina poslije Černobila raspao se SSSR. Mnogi kažu da su ga istopili radioaktivni oblaci nesretne elektrane. Deset godina poslije havarije, kritična masa o opasnosti nuklearne energije, već je tolika da su Njemačka i Japan, donijeli odluke o zatvaranju svojih nuklearanih postrojenja.
        Svijet i ovako može bezbrižno živjeti od solarne i zelene energije. Treba se samo držati starog zakona o očuvanju energije i biti manje pohlepan. I jači u spoznaji da zadnji kovčeg nema džepove.

ponedjeljak, 20. travnja 2020.

Bucika (kratka priča o štitnjači)

Za Buciku bila je to nevjerojatna večer. Na lokalnom night slim partyu osvojila je prvo mjesto. Izgubila je dvadeset kilograma u mjesec dana. Bez Života na vagi. Na dodjeli nagrade, ganuta do suza, jedva je izgovorila onu čarobnu rečenicu da zahvaljuje mami, prijateljima i naravno najviše suprugu... Prekinuo ju je gromoglasni aplauz prepune dvorane. Nekoliko novinara koji su pratili takmičenje tražili su priču; zanimali su se za njene omiljene vježbe, prehranu i navike. Bucika je skoro pa profesionalno odradila ovaj dio posla i brzo se povukla u osamu svojega doma. Zaspala je.
      Sutradan se probudila uobičajeno, s novim košmarom u glavi. Osjećala se iscrpljenom, anksioznom, tahikardnom. Nije skidala s vrata ručnik natopljen znojem, širom je otvarala prozore, duboko disala. Bila je nesretna i nezadovoljna. Osjećala je promjenu u svojem organizmu.
      Poslije podne dobila je mail od liječnice koja joj javlja da su pristigli njeni laboratorijski nalazi. Imate tešku hipertireozu, dođite sutra na pregled i radi uvođenja terapije, javila je doktorica. Novi stres.  Sinoćnje zadovoljstvo zbog nagrade brzo je blijedilo. Imala je osjećaj postiđene prevarantice.
      Ta mala žlijezda štitnjača, smještena pri bazi vrata, u moj profesionalni život je ušla nekako na mala vrata.  Proizvodila je previše kardiološke simptomatologije, da bih ju mogao samo tako zaobići. Njeni hormoni tiroksin i trijodtironin reguliraju metabolizam čitavog organizma držeći ga u optimalnoj ravanoteži. Pri tome, kontrolni centri im se nalaze u hipofizi i hipotalamusu mozga, a ravnotežu održavaju mehanizmom takozvane povratne sprege.  Sve do trenutka dok ta sprega ne pukne i ne izazove metaboličku havariju, kao u simpatične Bucike.
     Ili, kao drugu krajnost, usporen metabolizam, hipotirezu, dovodeći do promjena osobnosti, motoričnosti, debljine i smetenosti. I dan danas osjećam nelagodu, kada sam kao mladi liječnik, hipotireotičnu pacijenticu poslao psihijatru.
      Uz hipotireozu se vezuje povijesno poznati fenomen gušavosti. To su oni veliki, nakaradni vratovi, a nastali su abnormalnim povećanjem štitnjače. Ali, tu je pozadina priče nešto drugačija. Za proizvodnju hormona štitnjače, potreban je i jod, kao gradivni element. Gušavost, kao globalni problem, riješena je jednostavnim jodiranjem soli.
      Danas, glavna patologija štitnjače je autoimuna i zloćudna. Nema jasnog uzroka za preosjetljivost organizma na vlastita antitijela. To je skupina modernih bolesti, povezana je svakako sa stilom života, životnim okolišom, stresom i obiteljskom hipotekom. Ozbiljni problem je kada antitijela, u svojevrsnoj autoimunoj oluji, zahvate više organa dovodeći do njihove strukturne i funkcionalne destrukcije. Tako osim štitnjače, stradavaju bubrezi, koža, pluća, zglobovi...I rak štitnjače baštini slične uzroke.
       Naš organizam je najsavršeniji stroj čiju funkciju regulira puno osigurača, smještenih na više hijerarhijskih razina. Unatoč svim osiguračima, teško je znati kakvo nas jutarnje buđenje očekuje. Naime, razdijelna linija između zdravlja i bolesti vrlo je krhka i nepostojana. Često nevidljiva.
Poslije provedene terapije Bucika se brzo oporavila i vratila svojoj staroj težini. Onoj, u kojoj se najbolje osjeća. I životnoj ravnoteži. A party? Sada je potpuno sigurna, bio je to nesvjesni  igrokaz postiđene "prevarantice".

petak, 10. travnja 2020.

Uskrsni spomenar

     
Kako Uskrs slaviti opuštenije  jednostavnije? Zašto kršćani, u ovo uskrsno vrijeme, drame oko maslinovih grančica, svete vode, rukovanja, pranja nogu, posvećenja, kada su to simbolični detalji, s kojim i bez kojih, se može sasvim pristojno uskrsovati.
     Prije neku godinu bio sam u Kapadociji (današnja Turska), obišao sam brojne crkve prvih kršćanskih zajednica iz vremena progona. Crkve, naziv je uvjetan, su zapravo preuređene pećine, poznatije kao katakombe. Datiraju iz vremena, kada vjernici svoja vjerska uvjerenja nisu smjeli javno ispovijedati, nego su to radili potajice, u povezanim podzemnim nastambama koje su sezale i do desetak etaža ispod zemlje. Tu se živjelo, radilo, spavalo, umiralo i Boga slavilo. Pravi mravinjak. I savršenstvo jednostavnosti i zajedništva.
Crkva je u međuvremenu evoluirala, obredi su postajali sadržajniji i simboličniji, crkve kićenije, a "komercijalni" kršćani sve glasniji. I evo problema... 
      Spomenuta maslina i voda su simbol života i dugovječnosti, rukovanje mira, pranje nogu poniznosti i služenja, posvećenjem hrana dobiva dodatnu, duhovnu vrijednost.
Ali, simboli života su svuda oko nas. Dok nismo otkrili suhu mediteransku maslinovu grančicu, simbol je bio par stručaka rascvjetale proljetnice ili napupana grana bilo čega. Najsvetija voda na svijetu je ona očuvana, zdrava i izdašna. Rukovanje je prekrasna gesta, ali ako je u srcu praćena sa dabogda ti crkla krava, ne dobio poticaj za ovu godinu ili policija te u kući probudila s dobro jutro, onda bolje bez njega. I župnici će već smisliti način da svoju poniznost i predanost služenju, umjesto pranja nogu, pokažu drugačije. I zatvoriti usta onima; da puno traže, malo daju. Jest će se prosječno dobro ovoga Uskrsa, posvećeno ili ne.  
     Ne zaboravite. I mame mogu krstiti svoju djecu, doktori davati bolesničko pomazanje, svijet je već dugo postao velika ispovjedaonica (istina, bez odriješenja!), Papa dijeli globalni oprost...Nije sve tako crno! Tko se drži katekizma svojih baka, po kojem je svaka obitelj crkva, a u svakoj osobi je Bog, problema neće imati. Živjet će zapravo privilegiju, da je svakodnevno prožet brojnim duhovnim sadržajima. I u svojoj obiteljskoj crkvi će blagoslivljati, režati i moliti, jednako kao u zajedničkoj.
     Zato, ne žalostite se zbog ovogodišnjeg Uskrsa!
     Uskrs je najveći kršćanski blagdan. Uskrsli je dobri Bog. Može ga se slobodno moliti, kuditi, nožem rezati, kašikom srkati i s njim po ivici noža hodati.
Ovogodišnji Uskrs nudi i posebnu radost, jer nas vraća na putove kršćanskih korijena: bratstva, jednakosti i solidarnosti. A samo dobar korijen daje obilne plodove.

subota, 4. travnja 2020.

SAVA

Ovo je priča o Posavini i narodu nešto drugačijeg kova. S drugačijim vrijednostima: vjerom, radom i tolerancijom, prije svega. Živeći na čvorištu važnih povijesnih mijena, napuštanje zavičaja je dio njegovog civilizacijskog pamćenja. Hrvatski "kurdi", kažu za njih. I u zadnjem ratu pamte dvije velike izdaje: ratnu i poratnu, kojima je hrvatska politika zanemarila njegovo elementarno pravo na dom i zavičaj. Jer je to kažu bio nacionalni interes. Progonom više od sto tisuća Hrvata Posavine, nije se ispraznila samo Posavina, početak je to nestajanja i Slavonije. Jer Posavinu i Slavoniju čine isti ljudi. Istih gena, krvi i suza. A izdaje se ne zaboravljaju.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uskrsno je jutro 1992. U Babinoj sam Gredi, velikoj meraji, uz samu Savu. Nekoliko polutrulih čamaca neumorno prevaža posavske prognanike. S plastičnim vrećicama, ili bez njih. Više stotina ljudi: tišina, plač, pa molitva.
Probijam se kroz gužvu i metež. Svatko nekog traži. Većinu ljudi ne poznajem, iz Posavine sam otišao kao petnaestogodišnjak, vrijeme je učinilo svoje.
Poslije pola sata, konačno(!), povlači me za rukav susjeda; vidjela sam tvoje, na drugoj su strani, čekaju još na prijevoz. Laknulo mi je. Povlačim se u pozadinu, na savski nasip, pribrati misli. Gledam ljude i brojim čamce.
I konačno,  u smiraj dana ugledah roditelje. Tata je izlazio iz čamca, u zelenim ribarskim čizmama, radničkom odjelu, s bijelom polivinil vrećicom. Trčim k obali, podignutih ruku. Vičem, tata tu sam. Dolazim, grobna tišina! Pomažem mami izaći iz čamca, teška je, u strahu je, pokočena, jedva se kreće.
Tata mi se ispričava, morali smo otići, pucali su po nama. Došli su ljudi i rekli, svi koji niste za borbu, idete prema Savi.
Pola sata poslije, mama iz cekera vadi neposvećeni uskrsni doručak. Večerajmo skupa, prekinula je tišinu.

Deset godina poslije ponovno sam na istoj meraji, odajem počast prognanima i poginulima, odajem počast Svetoj zemlji i tiho molim. Hvala ti Bože na ovome jutru, hvala na providnosti, budi milostiv svima koji su otišli bez spomena i znamena, poškropi ovom svetom vodom moje unuke, praunuke...
Moleći, gledao sam Savu, meandre, osjećao miris proljeća. Taj pogled činio mi se snažnijom molitvom. Prožet dubokim emocijama, odlutah u daleku povijest. Slažem slike...

...Povjesnica iz 17. stoljeća, obiteljska priča...dok su dječaci Petar i Nedo čuvali stoku uz Savu, otmu ih Turci trgovci solju, pri povratku iz Krajine. Uguraju ih u svoju lađu i povezu ih prema Turskoj. U Smederevu dožive brodolom. Nedo, stariji, sretniji i spretniji, uspije pobjeći. Petar ostane zarobljen na lađi i završi u Vidinu.  Tu ga poturče i ožene. Ipak, cijelo vrijeme planira povratak: domu,vjeri i Posavini. Kad Turci otkriju njegove namjere, svirepo ga pred sinovima raščereče. Tu priča o Petru završava.
Nedo je mjesecima lutao šumama, a onda, kaže povjesnica, uz pomoć pravoslavne obitelji i djevojke Turkinje, dođe svojima u Tolisu, tri godine poslije brodoloma. U čast Nedinog povratka, obitelj se odrekne prezimena i počne se zvati po svome sinu povratniku.

...Kraj je II svjetskog rata... Hitler je već ubio svoju ljubavnicu Evu, Berlin je pao. Partizanske divizije su ekspresno, doktrinom spaljene zemlje, jurišale dolinom rijeke Bosne, u namjeri spajanja s borcima Srijemskog fronta. U Posavini ih zaustave branitelji svojih ognjišta. U neravnopravnoj borbi, koje su trajale oko tri tjedna, izgine oko deset tisuća ljudi, kažu neovisni izvori. Sava se crvenjela.
Odmazda nove države bila je surova.  Bauštelu su patentirali Posavljaci.

Gledam mirno, s poštovanjem Savu, divim joj se, i zavidim...

Zavidim velikom žutom leptiru na meraji, na slobodnom i bezbrižnom letu od cvijeta do cvijeta. I njegovoj moći prilagodbe. I smislu za ljepotu.
Zavidim i divljim savskim patkama na iskričavosti i slobodi gniježđenja na savskim obalama. I na staništu bez granica.
Zavidim ponajviše zaigranom božanskom povjetarcu koji ležerno prebire po mreškastim savskim valovima. I bezbrižno se poigrava s krošnjama vrbaka i topolaka. Na obje savske obale.

Zanešen ljepotom prizora,  na drugosavskoj obali, u spaljenom selu, ugledah siluete svojih dragih, ponosnih djedova koji me podariše svojim imenima. I ljubavi prema domu i obitelji. Živjeli su u istom selu, ali pokopani na različitim grobljima, kao i njihovih dvanaestero djece. Dvanaest duša na deset grobalja.
Bacam zadnji pogled na Savu, očaran sam njenim spokojom i mirnoćom.
Sprema li nam nove uzbudljive priče? Ne znam. Možda. Mogućih aktera ne vidim, ali život je sto puta pokazao, da samo mijena stalna jest.

utorak, 31. ožujka 2020.

Panika (mojih pet savjeta)

     
Korona nije ni otišla, dolazi s njome nova. Panika.  Ljudi su u zdravstvenom smislu trodimenzionalna bića (tjelesna, duhovna i socijalna) i amputacija bilo koje komponente čini ih vrlo ranjivim. K tomu, nametnuta izolacija kod mnogih produbljuje od ranije prisutnu klaustrofobiju, dovodeći do totalne nepredvidivosti i paničnih ataka.
Panika nije bezazlena. Jedna je od glavnih sastavnica depresije, a manifestira se širokom lepezom psihosomatskih, obično bolnih stanja. Svako od navedenih stanja proizvodi kod pacijenta osjećaj vrlo ozbiljne bolesti i patnje, sve do osjećaja skorog umiranja. U kontekstu naše stvarnosti, panika smanjuje imunološku sposobnost i doista može biti okidač lakšeg obolijevanja od korone.
      Tko stvara paniku? 
Stvara ju, prije svega, virus za kojeg nemamo lijeka i cjepiva. Svatko od nas se u percepciji vidi žrtvom korone. Zaboravlja se tu na nisku smrtnost, podložnost samo određenih dobnih skupina i činjenicu da dobro čuvamo sebe i druge. 
Stvaraju ga mediji zaglušujućom bukom, jer to im je već tjednima top tema i na njoj grade svoju gledanost. A zbog gledanosti izglabat će ju do srži.
Stvara ga iskrena zabrinutost za sutrašnjicu: radna mjesta, preživljavanje, otplatu kredita.  Tu je i posvemašnja ne organiziranost i ne pripremljenost u mnogim segmentima javnog života.
Stvaraju ga brojni stožeri svojom samodopadnošću, infantilnošću, ulasku u naše živote do jučer nebitnih likova i stvaranju klime nerazumijevanja. Evo, primjera. Mjerna jedinica za distanciranje je zagrebačka špica i splitska riva. Prije dva dana vozim se bicklom 40 km i na putu sretnem na cesti doslovce samo dva traktora. U dvorištima po koja domaćica i dijete.  Mi izolaciju i samoizolaciju živimo već godinama, samo stožeri ju ne vide. A propusnica nam treba za odlazak u susjedno selo.
     Kako odgovoriti na strah i paniku? Razumijevanjem navedenih ljudi, prije svega. I prepoznavanjem rizičnih skupina. A onda uobičajeno: socijalna, psihoterapijska i/ili duhovna potpora. I maknuti dežurne sijače straha iz medijskog prostora. 
A da budem u ovovremenskom trendu, slobodan sam ponuditi svojih pet savjeta za (samo)preživljavanje od panike u vremenu koronavirusa.


Mojih pet savjeta:


  1. Upoznali ste sve što trebate o Covidu-19. Nulti zaraženi, transmisija, vektori, brzina širenja... Ugasite TV i skinite se s računala i mobitela. Dodatnim učenjem možete samo kontaminirati svoje vijuge. Bespotrebno.
  2. Znate sve higijensko epidemiološke mjere. Čuli ste ih barem tisuću puta u zadnja dva tjedna od najboljih stručnjaka. Primjenjujte ih. Tko nije naučio, taj i neće. Neka ga dalje uči pravna država.
  3. Upoznajte i sebe. Sebi smo najveća zagonetka. Testirajte svoje mentalne kapacitete za strah, snošljivost i samokontrolu. Istražite multidimenzijalnost svoje osobe, otkrit ćete u njoj zanimljive duhovne niše, vještine i talente, koje ste vremenom zaboravili. Od njih napravite  zaštitni omotač koji će vas odlično čuvati dok čamite u dnevnom boravku.
  4. Svi smo mi žetončići, shvatite. Do sada smo ih službeno imali nekoliko. Sada ćemo ubrzo postati svi. Možda različite boje, dizajna i veličine, ali ćemo postati svi, što rekoh, u rukama velikih i moćnih. Spremite se nato.
  5. Budite svoji na svome. U sljedećih pet godina obnovite babinu kuću ili kupite grunt za pet tisuća eura. Uživat ćete u laganim šetnjama gruntom, orezivanju voća, štihanju vrta i brojanju gujavica. Bit ćete neovisni i sretni. Neprocjenjivo.

srijeda, 25. ožujka 2020.

Potres

     
To nedjeljno jutro, bilo je jutro za pamćenje. Uz sve nesreće, probudio nas je i potres. Zagreb, središte zbivanja. Zabrinutost za djecu, unučad, prijatelje. Za porušeno srce grada, teško oštećene bolnice, porušeni toranj katedrale. Mnogi od tih građevina su spomenici materijalne i nematerijalne baštine.  Tu su zapisi našeg življenja, stvaranja i stradanja.
      Nisam osoba koja olako upire prstom. Ne vidim tu nikakve zavjere ili nedajbože poruke bilo kojih bogova. Bog uostalom nije strogi policajac koji kažnjava vozače brzance, još k tomu ne vezanog pojasa. Ima on pametnijeg posla. 
Vidim u tome isključivo živo(s)t zemljine utrobe, koji je puno jači nego si naše ljudske glave zamišljaju. A poruke (?!), one dolaze indirektno. Nama, slobodnim i razumnim bićima. Sve što trebamo, to je shvatiti ih i prihvatiti ili zanemariti.
      Zageb leži na trusnom području, zna se to stoljećima.  Sklon je podrhtavanju tla. Za takva podneblja postoje posebna pravila sigurne gradnje i življenja. Da se pravila držalo, nebi stradali parlament, bolnice, rađaonice, crkve i mnoge druge građevine. Ali da, reći će... one su građene puno prije mjera sigurne gradnje. Ništa zato, postoje stručnjaci koji brinu o takvim građevinama,  kontinuirano pojačavajući njihovu sigurnost, statiku i zaštitu (jednako kao odnos liječnik pacijent!). Na taj način se brine o dugovječnosti građevina i sigurnosti građana.
To je prevencija posljedica potresa. U međuvremenu...

Potresi sve utrobe. Tupe i  učmale.
Da spoznaju bit i svrhu služenja.
Oprosti im  lakomost, pohlepu i sebičnost.

Blagoslovi utrobe naših kćeriju, koje tu bit žive.

Sagradi čvrste i tople bolnice. Za našu djecu, majke i očeve.
Nagradi ih nesebičnim liječnicima i sestrama. Zaslužuju.

Ne zaboravi svoj narod. Siromahe i patnike.
Ostavljene, iznevjerene i izdane. Olakšaj mu kušnje.
Osnaži ga. Obasjaj ga svojom mudrošću.










četvrtak, 19. ožujka 2020.

Tišina

      
      Ulazimo u vrijeme tišine. Prestala su zvoniti crkvena zvona.
      Pandemija ima svoja pravila i treba ih poštovati.
Ipak, mnogi tišinu doživljavaju kao dodatnu nesreću, premda je ona u stvarnosti šansa za okretanje sebi, te obnovi i izgradnji zaboravljenih ili potisnutih vrijednosti. Za društveno i duhovno resetiranje.
      Što govori tišina? Da smo slabi i ranjivi. Da smo narcisoidni, neosjetljivi i egoistični. Sijači laži i taštine.
      Što nam govori tišina? Da smo se odrekli sebe, rada i plodova svojega rada. Nemamo maske, dezinficijense, nemamo svoj kruh i mlijeko. Voće i povrće. Svoju proizvodnju. Nemamo suvislo posloženo društvo i državu, kao jamstvo. Neodrživi smo.
       Što nam još govori tišina? Izgubili smo elementarnu hrabrost. Proželi  su nas iracionalni osjećaji kuknjave, straha i panike. Mnoga društva, pa i naše, prolazili su kroz daleko teže povijesne mijene, pa vjeru ipak nisu gubili. 
       Što nam to još govori tišina?  Da ne znamo razgovarati sa sobom, bližnjima i Bogom. Da smisao ne nalazimo u duši brata, dječjem osmijehu i sjaju punog mjeseca.  Ne znamo biti korisni zajednici kojoj pripadamo.

       Zato, slušaj tišinu. Slušaj ju.
        Isključi sve i potoni u nju. Ona ćete spojiti s tvojim najdubljim bićem. 
        Upoznat ćeš sebe. U iskonskom sadržaju.
        Oslobodit ćete svega što te čini manje vrijednim.
        Spoznat ćeš nepoznatu dimenziju. Brata čovjeka.
        Shvatit ćeš ljepotu svemira i galaksija.
        Divit ćeš se ljepoti zemljeNjenoj  zvjeradi i šarenilu ptica.
        Kukcima, virusima i bakterijama. I shvatit ćeš njihovu poruku.
        Zato, slušaj tišinu. Slušaj ju. Ona te vodi tvojim izvorima.
        
        
        
        
       
     

srijeda, 11. ožujka 2020.

Krvna žila

   
Marko je četrdeset dvogodišnji inženjer. Obrazovan je, zakopan u svakodnevnim radnim obvezama,  predan obitelji. Od svih izazova i zapleta koje mu život svakodnevno donosi, o zdravlju ne stigne razmišljati. Tu i tamo, strese se na poneku preranu smrt u okruženju, ali sve to u drugi plan gurnu nove obveze, već drugi dan. Život mu je, kao i drugima, žestoka jurnjava s adrenalinom.
     Onda mu se dogodilo nešto neobično. Pri kraju radnog vremena osjetio je pritisak u prsnom košu. Na inzistiranje supruge, javio se liječniku. Stvar se brzo razvijala. Već pri snimanju EKG-a, posumnja se na patološko zbivanje na koronarnim krvnim žilama. Brza reakcija, obrada i Marko je za dva sata na koronarografiji. 90% suženje LAD-a, stent; pospan, čuo je mrmljanje kardiologa. Osjećao je pri tome izrazitu toplinu u prsištu, bol u preponi i pomake katetera u srcu.
     Hospitalizaciju je nastavio na intenzivnoj skrbi. Buljio je monitor na stalku lijevo od njega. Izbrojao je na monitoru šest krivulja, nastojao prozrijeti njihovo značenje. Sediranom i nesabranom teško je to išlo, ali ga je ohrabrio veliki broj u gornjem desnom kutu ekrana. Sedamdeset. Iznad broja sitnim slovima je pisalo frekvencija.
Znači, kuca.
     U kasnovečernjoj viziti dežurni kardiolog hladno mu je rekao: mladiću, fortuna te ovoga puta pomazila, došao si minutu do dvanaest. Imaš novu šansu. Iskoristi ju.
Sada je već postao svjestan ozbiljnosti stanja. Sutradan, zgrabio je mobitel i počeo sumanuto surfati i prevoditi nepoznate izraze s kojima je neprekidno zasipan: LAD, EF, stent 90%, ožiljak, rizik, reperfuzija...
     Trebao sam biti na poslu(!?)...mučila ga je grižnja i neugoda. Ulazio je pomalo u novi svijet o kojem do tada nije niti sanjao. U glavi je započeo lagano resetiranje: duhovno, životno i egzistencijalno.

     Ali..., za dva mjeseca, vratio se! Bio je u društvu radnih kolega, oporavljen poslije infarkta.
Osjećao je polet i životnost, jaču nego ikada. Iskoristit ću novu priliku, došaptavao si je.
     Pomalo, iz potrebe, ušao je u svijet krvnih žila. Iz svog profesionalnog sivila inženjerstva, u životni svijet biologije, hemodinamike i medicinske fantastike. Shvatio je, krvna žila je živi organizam, podložna propadanju, ali i potpuno novom nastajanju. Treba joj samo dati stimulans, u vidu svakodnevne fizičke aktivnosti. To je higijena krvnih žila. Pa, kada imam higijenu ruku, zubi, nosa, pridodat ću svome životu još jednu. Nije mu to teško palo. Daleko lakše, nego odluka o prestanku pušenja.
Probudila mu se i dobroćudna zločestoća, kada u hrvatskom zdravstvenom ljetopisu nije našao svoje ime među dvije tisuće mjesečno umrlih od krvožilnih bolesti. Znači, ipak sam sretnik!
     Uzeo je jednostavni životni moto, svaka šansa traži i poneku žrtvu. Ali, gle čuda, iznenadio se da je žrtva zapravo bogatstvo, koje je kasno otkrio, tek u ranim pedesetim.

     (...) Marko danas živi život punim plućima. Infarkt ga je mnogo čemu naučio i obogatio. Učinio ga je boljim čovjekom. Sada vidi zalazak sunca, traži odgovore o smislu i prepoznaje sjevernjaču na nebeskom sazviježđu.
     Raduje se jutarnjem buđenju. I širokom osmjehu svoje kćerkice.
   





srijeda, 4. ožujka 2020.

O LJUBAVI (i njenoj sestri!)

         
            Dva puta smo se gledali u oči, izbliza.
            Prvi puta prije desetak godina na cesti, ja u Vectri, ona u nabildanom BMW-u. Bili smo na pet metara udaljeni. A onda nesvjesna refleksna reakcija. Kratka rupa u pamćenju i spasonosno prevrtanje u pet metara duboki jarak. Uz mozaični filmski životni zapis, osjetivši prste na nogama, počeo sam se ludo, ludo smijati.
            Drugi susret je novijeg datuma i bio je znatno dramatičniji. Džogirajući u predvečerje, spletom nevjerojatnih okolnosti zadobio sam napadaj gušenja. Osjećao sam da moj udah postaje sve teži i kraći. Hroptanje, panika. Gurnuo sam šaku duboko u ždrijelo i grkljan, želeći ga valjda proširiti, iščupati…ni danas ne znam što?! Gledao sam ju ispred sebe raširenih zjenica, oznojen i izmožden, nesretan što ću završiti k'o zadnja seoska bitanga i da će me te noći valjda tražiti policijskim reflektorima…
             Doista sam ju gledao izbliza, kosu joj dirao.
             Znam, da barem neki od vas, imaju još intimniji doživljaj susreta, možda ste ju i poljubili, a ona još osora i bahata nije vam poljupcem uzvratila. Neka, ne brinite, učiniti će to drugi puta. Imate zasada privilegiju, barem pročitati ovu priču do kraja.
              Dobro vam je poznat A.B.Šimić. Živeći intenzivno i misleći koncizno, brzo se potrošio i otišao u dvadeset sedmoj. Dostojanstveno i polagano, osušio se. Sušeći se, pjevao je:

"Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene…"

               Hrvući se s tuberkulozom, mladi umjetnik stvarajući himnu životu nije ni slutio, da je svijetu ostaviti najbolju medicinsku definiciju umiranja koju sam ikada pročitao. Nevjerojatno prepoznatljivom i ilustrativnom slikom prorastanja, pogodio je u samu biološku bit umiranja.
Ako pak njegovo prorastanje shvatimo kao dom, onda je to zapravo dom ljudskih nadanja i stradanja, rađanja i umiranja, davanja i uzimanja. I koje čega drugoga.
                Naposljetku, meni osobno forma nije bitna, susreti ili prorastanja, dođe mi na isto.
Važnije mi je da to bude lagano, nježno i dostojanstveno.

utorak, 25. veljače 2020.

KORONA

Korona!?
Puno priča, straha i nepotrebne panike.
Zanimljivo najprije su nas plašili, a sada su pričicu promijenili; ne bojte, mole s telke. Zadnjih godina već smo navikli na ciklična događanja virusa, koji su preko noći nestajali, a onda naknadno izazivali posprdne komentare nacije.
Kako će završiti s koronom vrijeme će pokazati. Ali, nekim stvarima smo se već dobrano nasmijali, kao onoj da ćemo čvrsto braniti svoje granice: policijom, žicom, sanitarnim koridorima, doktorima... Virusi su drugog agregatnog stanja i govore drugim jezicima, tako da se očito slabo razumijemo.
Zaboravlja se reći istina, da protiv virusa nema lijeka i da ne prepoznaje fizičke i granične i naše intelektualne barijere. Jedino zna za higijensko-epidemiološke mjere, a pravi lijek zapravo nosimo skrivenog u sebi. O njemu se ne govori, u općem krkljancu, ne dobiva svojih pet minuta medijskog prostora. Radi se dakle o našem prirodnom imunološkom sustavu.
Od korone uglavnom umiru starije, kronično bolesne i imunokompromitirane osobe, time priča o imunološkom sustavu postaje još bitnija.
Zato sam sa zanimanjem poslušao priču jednog vojnika našeg organizma. U antivirusnom ratu oni su ipak najvažniji. Sreo sam ga u limfnom čvoru, kakvih je blizu tisuću u našem organizmu, a smješteni su u pet strateških regija: pazusima, preponama, vratu, prsima i trbuhu.
Poslušajte vojničku priču s dužnim poštovanjem...

             "Zovem se leukocit, kodni naziv mi je L. Većina vas pojma nema o našem složenom vojničkom ustroju. Naši vojnici za borbu prsa u prsa, zovu se granulociti i nose svoje živopisne odore: crvene, bijele i plave. Topnici su veliki monociti, a vojni orkestar, koji obično oglašava pobjedu, zovu se eozinofili. To je prva linija obrane pri pojavi svakog uljeza. Mi uljezom (agresorom) zovemo svakog nepoželjnog gosta: bakterije, viruse, toksine, karcinome...Snaga bitke mjeri se količinom gnoja, kojeg vide i naši gospodari.
             Ali, dragi moj, mi smo vojnici prašinari i rješavamo samo jednostavne agresije. Za složenije agresije posjedujemo sofisticirani raketni sustav koji tuče puno jače, preciznije i učinkovitije nego mi. On ima pouzdan biljeg(antigen) svih mogućih uljeza; tisuće, tisuće takvih biljega. Promtno, putem svojih pametnih memorijskih stanica, u slučaju agresije,  počinje proizvodnju specifičnih antitijela, koji vrlo brzo uništavaju uljeza. Oni su gospodari i zaštitnici neba mojega gospodara. Zovu ih limfocitima i plazma stanicama. Najmoćnije su oružje naših oružanih snaga.
Postoji jedino problem kada gazda genetskim inženjeringom promjeni strukturu(antigen) uljeza, te ga naš pametni obrambeni sustav ne može prepoznati i neutralizirati. To je slučaj i s tom koronom, o kojoj se sada priča. Da nije genetski promijenjena, pala bi u jednoj sekundi, kao zvijezda padalica. I još jednom bismo donijeli radost ovome svijetu.
Da, da, još nešto moram reći; gazda koji puta u organizam ubaci neagresivnog uljeza, koji strukturalno  podsjeća na pravoga. To je za nas najkomfornija situacija, jer na miru stvaramo antitijela, te na miru pohranjujemo memorijski biljeg lažnog agresora. Spremnog za ubojstvo pravoga, u slučaju potrebe. To je velika igra, mimikrija.  Gazda to zove cijepljenjem.
               Ne smeta mi anonimnost. Mi smo vojnici, kakva je to vojska koja blebeće po ulicama? Živimo kratko i časno. Bez nas, naš gazda nebi živio ni pet minuta, mi smo ponosni njegovi čuvari. Ubila bi ga prašina iz dnevnog boravka dok pije jutarnji čaj..."

Bez obzira na vojničku skromnost, imao sam potrebu podijeliti lijepu priču vojnika kodnog naziva L. Nije vojna tajna i neće nikome naškoditi. A mnogima može biti od koristi.
Korona nam izgleda mističan, nismo si kliknuli, dobro se ne razumijemo. Ali mi smo ipak stvorili njega, a ne on nas.
Sudnji dan još nije došao.


             

četvrtak, 20. veljače 2020.

ŽENSKA GUZA

Lijepa, mlada, utegnuta ženska guza sjela je na želuce mnogim uvaženim damama. Na svoju žgaravicu javno javno su se požalile. 
Damska gadljivost mi je potpuno razumljiva. Radi se ovdje o rijetkim, čistokrvnim puritankama, ćudorednim biserima, neposredno izašlih iz ženske kartuzije.
Ali, ipak nešto zaboravljaju.
Lijepa stražnjica rezultat je sistematskog i napornog rada. A rad se mora cijeniti! Pomno je klesana na biranim vježbalištima i natapana obilnim količinama znoja. Usput, preskočila je mnoge slasne zalogaje.
Ideal je svih, koji barem malo drže do sebe. A kuda ćemo, ako izgubimo još ideale? Jadna je nacija bez ideala, pa makar u metafori lijepe ženske stražnjice. Lijepe Hrvatice su uostalom već nacionalni brand.
Tek oskudno odjenuta guza uskladištit će optimalne količine vitamina D i kalcija te ojačati arhitekturu i još graciozniji hod njenih nositeljica. 
Guzama, tzv. intelektualnim sjedenjima se završavaju fakulteti, a ne glavama, kako se obično misli. Cilj nam je država znanja. 
I zato sam za guzu koja utjelovljuje rad, ljepotu, zdravlje, znanje i slobodu.
Na koncu da se vratim žgaravici. Navedena damska žgaravica je žgaravica napuhanog ega. Nije tu potrebna farmakološka terapija. Potrebno je samo lagano ispuhavanje navedene nemani. 
Ispuhavanje će vjerojatno odpiriti i fiksiranost sablažnjivom stražnjicom.
Žgaravicu, također!

utorak, 11. veljače 2020.

DIJAGNOZA F

Medicina je dar i dobro svijeta.  Svjetski centri znanja, izvrsnosti, pa i moći, ju profiliraju stvarajući bezbroj dijagnostičkih i terapijskih obrazaca kao smjernica za svakodnevni rad. Medicinari diljem svijeta, osobito siromašnog, ponose se činjenicom da pripadaju obitelji svjetske medicine.
Nacionalne medicine su također bitne, jer svoje zdravstvo prilagođavaju aktualnoj nacionalnoj patologiji. Procesom navedenog prilagođavanja hrvatska medicina je poprimila neke osobitosti koje ju čine vrlo jedinstvenom u svijetu. Ta osobitost zove se dijagnoza "F". To je vodeća oznaka dijagnoze, a dodavanjem dva ili tri broja dobiva se na  stotine duševnih ili psihijatrijskih stanja i bolesti. 
 Efom počinju dijagnoze koje opisuju zastranjenje i redukciju svijesti, uma i duha. I njihovu somatizaciju. Osobitost našeg nacionalnog efa zove se zloupotreba i, mišljenja sam, da je to jedan od najvećih strukturnih grijeha novije hrvatske medicine, osobito psihijatrije. Sama mogućnost da se  medicina koristi/ zloupotrebljava u institucionalne svrhe, izaziva ozbiljan osjećaj nelagode.
Drugi narodi F prihvaćaju, ali mi se njime ponosimo. Jednostavno, uspio sam u životu! U svakodnevnom žargonu već se udomaćila narodna sintagma: lažni i pravi.
Lažni F su uglavnom matematički proračunata i uporna skupina koja igra na sigurnu kartu upitnih zasluga i vremena, kao najvećeg prijatelja. Odlično se uživljavaju i žive frizirane dijagnoze. Koji puta se stječe dojam da čitavo društvo i zdravstveni sustav postoje zbog njihove psihoterapije. To što su život sadržajno sveli na ljušturu, nije problematično.
Najveće žrtve navedenog su pravi psihijatrijski pacijenti. Oni trpe omalovažavanje, stigmatiziranje, te moralnu, socijalnu i medicinsku  nepravdu, što sve skupa njihovo stanje čini još nepodnošljivijim. Njihov unutarnji košmar, često ima suicidalni kraj.
F područje je vrlo osjetljivo. Teško se objektivizira, podložno je dnevnim mijenama i ne trpi radikalna rješenja. Optimalan medicinski i socijalni osjećaj, te filigranska inkluzijska rješenja iz radnog zakonodavstva, daleko su korisnija od velikih F dijagnoza. I velikih psihijatara.
«Bolje je šutjeti i biti smatran budalom, nego progovoriti i odstraniti svaku sumnju», sažeo je u jednoj rečenici navedenu problematiku Abraham Lincoln. 
A živio je puno prije, nego je trust medicinskih mozgova osmislio područje F dijagnoza.

nedjelja, 2. veljače 2020.

PRETILOST- karakter na ispitu

Ortoped mi je rekao, kukovi su arhitektonsko čudo, a ne srce i mozak. Ti ne znaš ništa o statici i zato ne razumiješ da je njihovo opterećenje sedmerostruko veće od tjelesne mase. Brecnuo sam se, na njima nosimo teret od pola do jedne tone...
----------------------------------------------------------------------------------

Godina je loše krenula. Umjesto stezanja remena, raspojasali smo se i to dobrano. Blagdanski izazovi bili su preveliki, nismo odoljeli. Zato vrijedi ponoviti gradivo, amnezija čini svoje.
Problem debljine star je koliko i ljudski rod, datira od Evine biblijske neposlušnosti i jedenja jabuke sa zabranjenog stabla. Time smo postali baštinici istočnog grijeha neposluha.

Prekomjernu tjelesnu težinu danas uobičajeno izražavamo suhoparnom formulom, BMI (indeks tjelesne mase), a predstavlja omjer tjelesne težine i visine izražene u metrima na kvadrat. Poželjna težina je 18,5-25, debljinom nazivamo BMI 25-30, BMI 30-40 predstavlja pretilost, a BMI veći od 40 kg/m2 morbidnu pretilost.
Prema nekim studijama u Hrvatskoj je preko 50% odraslih s prekomjernom tjelesnom težinom (djece oko 30%!), a morbidno pretilih oko 70 tisuća građana.
U praksi razlikujemo još, potencijalno opasniju, pretilost tipa jabuke (pretilost trbuha!) i kruškoliku (pretilost stražnjice i bokova!).
Trbušnu pretilost određujemo mjerenjem opsega struka.  Struk veći od 94 cm za muškarce i 80 cm za žene predstavlja ozbiljan kardiovaskularni rizik.
K tomu, pretilost je majka mnogih drugih faktora rizika ili bolesti: šećerne, povišenih masnoća, visokog tlaka, depresije... Naravno i lokomotornih problema o kojim govori moj ortoped.


Liječenje pretilosti je multidisciplinarno, to je ono kada kažemo, u želji da ništa ne kažemo.  Pretilost je zapravo veliko kaotično tržište, gdje svatko nudi svoju disciplinu, odnosno robu. Namirisao je to i planetarno popularni stručnjak za sve, Dr. Mehmet Oz te se i sam uključio u prodaju tabletica. A, nijemi pacijenti bulje ispred televizora i dalje ostaju zapanjeno debeli.
U tržište ubrajam i mnoge popularne dijete, koje su svojoj biti čista medicinska besmislica. 

Osobno bih najradije, kao drevni liječnik Paracelsuz iz 15. stoljeća, spalio sve dijetne kanone i okrenuo se iskustvu prirode.
A to iskustvo temeljeno je na jedinstvu trojstva: genetike, kretanja i prehrane.

Genetika je nesporno presudna za debljinu dijela populacije, ali je još češće nemušta izlika neumjerenosti i lijenosti. Jak motiv, u ovom slučaju, snažniji je od genetske predodređenosti.

Čovjek je po definiciji biće kretanja. Kretanje je kozmičko (kreće se zemlja, galaksije, elektroni), povijesno-znanstveno (Galileovo «ipak se kreće») i narodno («blago riti dok more iti») određenje.
U to određenje čovjek se teško uklapa. Konformizam i samodopadljivost ipak su jači. Prkosi svome ishodištu.
Dok tako bude, bit će i debljine.

Prehrana je najslabija karika, premda njena uravnoteženost je temelj zdravog života. Od onog pomalo bestijalnog prežderavanja, svedena je na pristojniju sintagmu kultura prehrane. Sadržaj je sličan.
Za bazalno održavanje i uobičajene aktivnosti treba tako malo kalorija, višak se uredno usaljava.

Nenadomjestiva je u svemu tome pozitivna klima društvene zajednice kroz edukacije, poticanje, organiziranje i stvaranje kvalitetnih sadržaja.

Rješavanje pretilosti je pitanje zdrave logike, kao  knjigovodstvena bilanca: ulaz mora biti manji od izlaza.
Uz pozitivan motiv, uravnoteženu prehranu i primjereno kretanje, cilj je ostvariv i održiv. Sve drugo je magla.
Pitanje je samo, dokle smo spremni u magli tumarati!?

nedjelja, 26. siječnja 2020.

CRVENA JURILICA

Uvijek su me inspirirali kratki i sadržajni životi, s pečatom i potpisom. Jer su dostojanstveni i neučahureni. Volim život gledati u jednom vidnom  polju. 
Zato čitam tanke knjige i pišem crtice o pčelama, Matošu ili, kao danas, o krvnim zrncima. 
---------------------------------------------------------------------------------------------------

Star i onemoćao, u kripti slezene, osjećao je zadnje dane. Znao je, kad završiš u slezeni, to je kraj. Taj osamdeset i koji dan brzo je prošao. Stiješnjen u kripti, nizao je sjećanja.
Postat ćeš brzo bezlična masa- bilirubin, a onda ćeš s fekalijama u organski otpad. Nekome ćeš valjda i tada koristiti, sjetno će eritrocit. Krvni prijatelji ga zovu crveni, a ljudi tjelašce ili zrnce, što ga užasno nervira.
Pa tko još voli biti zrnce(?), shvaćam ga.

Rođen sam u četvrtom leđnom kralješku, počinje mi priču. U samim počecima zvali se me i matična stanica, ali kada sam sedmi dan izašao iz kralješka i osjetio svu širinu i raskoš krvnih žila, postao sam crveni. Odmah su mi rekli, ne uobrazi se zbog kupanja u krvi, ti si rob fizikalac. Smisao tvoga postojanja je raditi i umrijeti, za druge. Za tebe ništa drugo ne postoji.

Od prvog dana, gazda srce bilo je nemilosrdno. Pumpalo me nevjerojatnim brzinama, kako bih na vrijeme kisikom prehranilo sve same debelokošce: mišiće, bubrege, mozak, crijeva... A njima nikad dosta. U povratku su me opterećivali otrovnim ugljičnim dioksidom, što me dovodilo do ludila.
Gušio me i jedva sam čekao pluća da ga se otarasim. Ali, odmora nije bilo. Čim su mi jedan teret skinuli s leđa, natovaren sam novom dozom kisika i slijedilo je novo jurcanje.
Gladnih duša sve je više.
Rad, samo rad, vrištalo je srce, narod je gladan. Bilo je nemilosrdno.

Ali, pajdo moj, raspričao se crveni, bilo je tu i užasnih dana. Najgore je, kada se riješiš jednog otrova, a umjesto kisika prilijepi ti se drugi, još opasniji. Mnogi moji prijatelji su zbog toga zarana otišli. Znam da je kolala priča, čuvaj se ugljičnog monoksida, to je neman koja te u hipu ubija.
Dolazi iz smoga i dima.

Ja sam ipak sretan. Odvalio sam više od osamdeset dana i spokojno čekam svoj kraj. Nisu me slomili svi izazovi. Svoju misiju sam pošteno odradio.

Bio je to dirljiv oproštaj s crvenom jurilicom. Razorena i rashodovana, odlazila na svoju zadnju životnu zadaću, obojiti fekalije vlasnika pigmentom svoje utrobe. I zadnji puta razveseliti ga jutarnjom zlatno-smeđom stolicom.
Ta doživljena radost je ujedno zadnji humani čin crvene jurilice.
U međuvremenu, kripta slezene primala je nove eritrocite.
Život teče dalje.

nedjelja, 19. siječnja 2020.

Lana&Leon



Ovo je priča o pravu na slobodu izbora. 
Prelijepa djevojka Lana nije se osjećala sretnom u svojem ženskom tijelu, te je odlučila postati Leon. Premda kaže da je bila svjesna što ju na putu transformacije očekuje, dojam je da je zagrizla vrlo tvrd orah.
------------------------------------------------------

Kao i svako jutro, poslije ustajanja, Leon je otišao na jutarnji toaletni ritual. Nijemo je buljio u ogledalo ispred sebe i brojao dlačice na poprsju. Imao je dojam da ih ponovno manje. 
Nije bio zadovoljan niti sa svojim torzom. Atrofični bicepsi, pektoralni mišići bez jasnih obrisa, ženski habitus s upadljivo stršećim rebrima.
Živcirali su ga, k tomu, nemarni kirurški rezovi ispod prsnih bradavica s keloidnim ožiljcima.
Histerično  je zgrabio tubicu Androgela (testosteron!) i utrljao ga na svoja ramena.

Lane se sjećam od prije nekoliko godina. Bio je to susret u ordinaciji zbog palpitacija i nekih drugih vegetativnih simptoma. Ostavila je dojam drage i pozitivne djevojke, a njene tegobe sam povezivao s brojnim stresovima kojima je bila izložena, od kojih je mnoge i zatajila, ispostavit će se poslije.

Nekoliko godina poslije pojavio se on. Već na ulasku u ordinaciju, izazvao je konfuziju. Ukucavanjem OIB-a za pretraživanje zdravstvenog kartona, prikazala se na ekranu Lana, a pred mnom je bio nježan, krhak mladić, s neurednom bradicom, malo  proćelav. 
Predstavio se kao Leon i bez upita započeo svoju priču.
Ušao sam u ovu priču jer sam bio duboko nesretna djevojka. Od svoga djetinjstva osjećao sam se drugačije. Prijatelji su mi bili dječaci, mrzio sam lutkice, godilo mi je što me mama zvala sinom, s pubertetom počele su me zanimati djevojčice. S godinama sam osjećao sve veću zarobljenost i odlučio sam...

-Što si odlučio? Pitam ga već pomalo zbunjen neobičnim početkom.
-Odlučio sam problem riješiti operacijom. 

Bože, pa ja o tome ne znam ništa, pomislih u sebi.

Otišao sam u Kliniku za promjenu spola u susjednu državu, prošao edukaciju, psihološka testiranja, napravio laboratorijsku obradu i dobio pozitivan odgovor, nastavio je Leon.

Operater mi iznio plan: amputacija dojki, nadomjesna terapija testosteronom, imlantacija penisa od mišićja leđa. To je prva faza. 
Poslije oporavka od pola godine slijedi vađenje jajnika i nadogradnja mokraćovoda kroz implantirani penis kako bih mokrio kao svaki muškarac, te plastika urogenitalnih otvora...
U sobi sam ležao sa dva liječnika, mislim da su Talijani, piknuo me.

-Bilo mi je već pomalo loše, nastojao sam se pribrati protupitanjem; a što si ti Leone genotipski? 
-Imam dva iksića (ženski kromosomi op.a.), ispalio je.
-Imaš vodeni žig da si žena, kažem mu. Pa kako ćeš onda funkcionirati kao muškarac?

-Postoji specijalna penilna proteza, to je treća faza. 
-Shvatio sam da nije razumio moje pitanje.

-A spermići, što s njima(?), već sam se pribrao.
-Oni se ne rješavaju operacijom, promrmlja si u bradu.

Gledao sam zabrinuto i pomislih, čovječe što napravi.
Lana, ti Lana, imala si tako lijepe, ženstvene grudi, nije mi izlazilo iz glave.

-Leone, da nisi ti pogriješio ordinaciju, krenuo sam u ofanzivu?
-Nisam, doktore. Ja sam odradio tek prvu fazu transformacije, sada sam, da tako kažem, u problemu. Sklon sam trombozama i tromboflebitisima. Zbog uzimanja testosterona, rekla mi je endokrinologinja. Moj organizam ga ne prihvaća. Više puta sam zbog toga hospitaliziran. U telefonskim komunikacijama  moja doktorica me upućuje na kontinuirano smanjenje doze testosterona i sada sam na tim simboličnim dozama Androgela. Zato sam ovakav!
A testosteron je, to dobro znate, hrana za moju muškost. Sada sam čovjek u procijepu: između tromboza i svoje muškosti.

Inače, dolazim jer osjećam  bolno otvrdnuće u listu lijeve noge, to je vjerojatno novi tromb?!
Pipam te mlohave listove, insoniram krvne žile, ne nalazim tromba.
-Nemaš tromba Leone, kažem mu.
-Hvala Bogu, zahvalno procijedi.

Bio je inicijalni susret s neobičnim mladićem/ djevojkom, slijediti će ih još nekoliko. Bolje sam ga upoznao, svidjela mi se njegova iskrenost, otvorenost, pa i naivnost, počeo je provocirati moju profesionalnu, pa i osobnu znatiželju.

Desetak dana poslije u društvu sam nepoznate žene.
Bio je to totalno neočekivani susret, a započeo  je s jednostavnim, znate ja sam Leonova  mama, sve vam je jasno.
Ništa mi gospođo nije jasno, rekao sam odlučno.
Reći ću vam iskreno, to dijete je zjenica moga oka. Sve što je tražila, dobila je: školovanje, fakultet, radno mjesto.
I onda je krenula s tim nesretnim operacijama. Brzo je istopila svu moju životnu ušteđevinu, a bogme i nekretnine. Iskreno, nisam mogla više slušati njene svakodnevne žalopojke..."mama nesretna sam, ja sam nesretna, pomozi mi".
Za tvoju sreću, sve ću ti dati, rekla sam. Jedino si mi dijete.

Tako je to sve počelo.
To je bila moja životna greška. Vidjeli ste što sada imam, je li to dijete!? To je bila moja najveća životna greška. Trebala sam se pokupiti i vratiti u Njemačku.
Sve to mi je i supruga otjeralo u grob.

Poslije svega rodila se u meni želja vidjeti taj famozni implantat, imam pravo na profesionalnu znatiželju, ponavljao sam u sebi.
Tijekom sljedećeg pregleda i "traženja novog tromba". Leon mi je s ponosom pokazao svoju pečurkastu našivenu "krmenadlicu". Imao sam dojam da je zbog toga bio posebno sretan, što netko pokazuje tu vrstu interesa. Baš prema  njemu.
A ja? Bio sam iskreno dozlaboga osupnut izobličenošću navedene tvorbe; pa to služi samo da popuni prazninu u gaćama, pomislih.
Brzo sam se, ljut na samog sebe, okrenuo na drugu stranu i završio s pregledom.

Istu večer, na internetskom portalu čitao sam intervju s  njegovim plastičnim kirurgom, jednim od poznatijih u Europi.
Rekao je da radi najžalosniji i najneetičniji kirurški posao na svijetu, ali da je to život i da se od nečega živjeti mora.
Pomislio sam, ako si to već u životu odabrao za poziv, radi ga bolje.

Leon nije imao problema s okruženjem. Više su ga mučili egzistencijalni problemi kao i većinu njegovih vršnjaka. Sanjao je kako bi bilo dobro uguziti se u neku državnu službu i pobjeći od propadajućeg privatnog biznisa. Najradije bih radio u Agenciji za brojanje štekavca na Dravi, specificirao je svoje želje.
Govorio sam mu, u formi prihvatljive zafrkancije, neka se drži privatnog biznisa, jer on je i ovako šareni teatar, u kojem uspjevaju samo najbolji glumci.
Gledao me s čuđenjem.

O svojoj spolnosti govorio je rijetko i selektivno, a nikoga nije zanimala suština njegove spolne transformacije. Većina ga je doživljavala kao kozmetičkog seksualnog ekstravaganta, kakvih je danas sve više.

Nekoliko mjeseci poslije našeg prvog susreta, Leon me upoznao sa svojom mlađahnom djevojkom. Bila je još tinejdžerka, lijepa, odmjerena, pomalo plaha. Došla je također zbog srčanih palpitacija. Pazio sam na svaku svoju riječ, bio sam svjestan da ju ne smijem bilo čime povrijediti, niti najglupljom aluzijom. Njihovu vezu zaobilazio sam u širokom luku.
Mjesec dana poslije, Leon se sa svojom djevojkom vjenčao.

Poslije vjenčanja, imao sam prilike nekako slobodnije razgovarati s Leonom. Čestitao sam mu na vjenčanju i upitao:
-Zna li tvoja žena sve o tvojoj nedovršenoj spolnoj transformaciji?
-Zna, ali samo ponešto.
Pitanja, iz bračne sfere, više nisam imao.

Nastavili smo dalje o testosteronu i trombima kojima je bio već patološki obuzet. Nije više razmišljao o dovršetku spolne preobrazbe. Bilo ga je strah, financijski to ne bi mogao podnijeti, a na koncu postao je svjestan da s time ne bi ništa posebno dobio.
Reci mi iskreno, pitao sam, da li si požalio što su ušao u tu priču?
Šutio je, dugo je šutio, a onda započeo: sve je to velika avantura, bez konca, ideje i smisla. Sada to gledam drugačije, trombi su mi otvorili oči.
Moždani, srčani, grozim se na tu pomisao.
Očekivao sam postati lumberseksualac, a ušao sam u razvalinu između očekivanja i stvarnosti.
Nesretan sam zbog sebe, ali još više što sam i druge u to umočio.
A, reći ću vam iskreno, nije mi žao, ne nije. To sam ja, Lana/Leon, zovite me kako hoćete.
Tako je moralo biti.

četvrtak, 9. siječnja 2020.

Gdje stanuje ljudsko dostojanstvo?



Gdje stanuje ljudsko dostojanstvo? Međ' visokim društvenim elitama!? Nikako. Ja sam ga našao u jednoj ljudskoj drlogani, za koju obično mislimo da osim amorala, u njoj ne stanuje baš ništa drugo...


Pričaj mi o gayevima, prišla mi je jednoga dana. Oni su veseli i dragi, i u trendu su, a ovome narodu baš toga nedostaje. Nisam odolio, svjestan skliskog puta na koji krećem...
Onda sam se sjetio Alena, 29 godišnjeg simpatičnog mladića. Priča može krenuti.
Kolega, dođite u moj ured, rekao mi je poslije jutarnjeg sastanka prof.dr.I.Antić. Pet minuta iza sastanka ulazio sam u njegov ured u obrambenom stavu, zbunjen i ukočen. Nitko nije volio Antića, osobito njegove jutarnje dogovore. Ni ja.
Sjedite, da li ste za kavu? Još me više zbunio, kada sam vidio njegova široko nasmijana usta i netipični sjaj u očima. Krenuo je odmah, in medias res. Čujte kolega, dolazi nam iz Zagreba poseban pacijent, imunokompromitiran. 
Potrebno je nastavno liječenje, osigurat ćemo za njega zasebnu sobu, a vas molim, preuzmite brigu o njemu. U vas imam povjerenja, muškarac ste (poslije ću se toj idiotariji uvijek ludo smijati!). Nazvat će vas i upoznati s njime prof.Brdić s Infektološke klinike iz Zagreba.
Nisam dugo čekao i Brdić se javio. Govorio mi je mirno, staloženo, do u detalje opisujući dosadašnji tijek liječenja. Pripast će vam čast, koliko je meni poznato, da vodite prvog pacijenta s AIDS-om u Slavoniji, podilazio mi je na kraju razgovora. Brdića nisam osobno poznavao, poznavao sam ga iz medija, ali sam znao da je najveći autoritet za AIDS u Hrvatskoj. Godilo mi je.
Samo sat vremena poslije imao sam i Alena. Dobio je smještaj u najboljoj sobi, izoliranoj, u apartmanu. Izgledao je umorno, dehidriran, kao sjena. Strašile su njegove buljave jabučice, opečene usne, ispala rebra i femuri… Bio je potpuno krezav. Brojne modrice, na natkoljenicama ogromni hematomi.
Uzimao sam anamnezu natenane, prelistavao obimnu popratnu dokumentaciju, tupo zureći u kapljice fiziološke koje su punile njegove prazne vene. Stalno sam navlačio svoju duplu nosnu masku, zaštitni kapu, rukavice, kecelju. Mahinalno sam se izmicao kada se Alena okretao prema meni. Bio je vrlo komunikativan.
Otvorio se.
Iz te morbidne, umiruće sjene izrodio se vrlo zanimljiv sugovornik. 
Ja sam peder, narkoman i imam sidu, nije okolišao. Znam na čemu sam, i nisam lud kao što me prikazuju. Ne budite opterećeni, nije mi pomogao Brdić, nećete ni vi, ali poslušajte me.
Kada su mi prije dva dana javili da me vara s drugim dečkima, poludio sam. Sad, kada sam pao na ove grane, kada sam obolio, kada me zarazio, kurva me vara. Plakao je… Preko zajedničkog prijatelja, nastavio je, namamio sam ga k sebi u bolnicu, fingirajući to željom za podjelom zajedničke imovine. I došao je, jučer. Kada sam ga vidio, pukao sam po svim šavovima. Iščupao sam ladicu iz bolničkog ormarića i počeo ga bezdušno udarati po glavi, nastavio s kuhinjskim nožem. On nije shvatio, ta tučnjava na život i smrt, za mene bila pitanje osobnog dostojanstva. 
Odjel se digao na noge.
Nekoliko sati poslije, sediranog i drogiranog, nazvao me Brdić i rekao da ću nastaviti liječenje u Osijeku…
Teško mi je u sve bilo povjerovati. Ljudska sjena i tučnjava. Homić, ovisnik, AIDS bolesnik, žrtva patološke ljubomore. To je Alen…
-Ali ova priča nije vesela?
Nažalost nije, takva je, kakvu ju je život napisao. Vesela je na svoj način. Ja nisam autor žutih romansi, red carpeta i TV sapunica, dodao je.

Umjesto nekrologa:
Alena i njegove osobite životne priče, sjećam se s posebnim poštovanjem. Radio je do pojave bolesti kao javni djelatnik i pomogao je mnogim ljudima. 
Nažalost, zbog svoje bolesti posijao je i puno straha i nerazumijevanja.
Preminuo je 1999.godine. Poznavao sam ga 12 dana.

četvrtak, 2. siječnja 2020.

SVI SMO MI PUŠAČI

Rijetke se genijalne povijesne ličnosti poput Winstona Churchilla. U nastupnom premijerskom govoru svome narodu je ponudio "samo krv, znoj i suze". To znamo. Manje znamo za njegovu jednako genijalnu izjavu "u novinama sve češće čitam o vezi raka s pušenjem i zato sam odlučio- više neću čitati novine".

Danas 30% hrvatske populacije puši. Više od 11 tisuća ih godišnje glavom plati svoju poročnost. I još tridesetak tisuća oboli od drugih ozbiljnih bolesti povezanih s pušenjem (karcinom, moždani i srčani udar).
I previše, za malu analizu.

Tri su čimbenika u pušačkom svijetu: duhanska industrija, država i žrtve.

Duhanska industrija je jedna od najmoćnijih. Svoju moć crpi iz jeftine sirovine (šteta, ipak smo duhanska županija!), perfektno odrađenog marketinga i "vjernosti" svojih potrošača. Zabrana javnog promicanja dala im je potrebnu dozu mističnosti, toliko zanimljive mladom čovjeku, budućem ovisniku.
Stvari su se počele mijenjati 2004 g. kada je u medicinskom časopisu The Lancet objavljena, do tada 30 godina skrivana velika studija o "dokazima da je pasivno pušenje čak i štetnije od aktivnog", te o "laži duhanske industrije o nesvjesnosti štetnosti cigareta". Izravno u studiju, uspješno skrivajući je, bio je uključen i najveći svjetski duhanski div Philip Morris. Od tada su zaredali vrtoglavi odštetni zahtjevi obitelji preminulih.
Bježeći od pravne američko-europske regulative, na djelu je ambiciozni "azijski" projekt stvaranja 500 milijuna novih pušača.

Država pri tome svjesno ili nesvjesno maže vrat masnoj patki. Naša se (samo)zadovoljava sa 5-6% proračuna koje pune konzumenti duhanske industrije.
A ekonomist Miodrag Hitrec izračunao je, da je odnos gubitka i zarade od pušenja 7:1, u tu računicu nisu uključeni ljudski životi.
Slijedi pranje savjesti kroz obvezne, zabavne i tragikomične poruke na kutijama cigareta "pušenje je štetno za zdravlje", "pušenje u trudnoći šteti i razvoju djeteta", "pušenje smanjuje broj spermatozoida", "pušenje razara vaš mozak", pušenje, pušenje, što sve ne… A zapravo, time se upitno štite pušači, više duhanska industrija (neki koriste i izraz mafija!) od novčanih odštetnih potraživanja.

Ostaju žrtve.
Bez obzira na koloplet dobiveno-izgubljenih sloboda i prava, oko kojih se pušači i nepušači spore, to ne bi smjela biti nova razdjelnica hrvatskog društva. Podjela je i ovako previše.
Pušači, ojađeni i marginalizirani, učit će novu lekciju, o "društveno prihvatljivom" ponašanju, istu onu koja je do jučer bila servirana nepušačima.
Žrtve pušenja su podjednako, jedni i drugi.

I na koncu, kako prestati? Najbolje, ne početi. A za pušačke veterane, savjet Marka Twaina može koristiti, "prestati pušiti uopće nije problem, ja sam prestajao pušiti već tisuću puta".
Inače, Churchill je umro u devedeset prvoj godini života od moždanog udara. Nije mi poznato da li je prethodno prestao čitati novine ili pušiti cigarete.

Bez obzira na gore navedene sličice, jedno je jasno,  svi smo mi pušači!