Lana&Leon

Ovo je priča o pravu na slobodu izbora. 
Prelijepa djevojka Lana nije se osjećala sretnom u svojem ženskom tijelu, te je odlučila postati Leon. Premda kaže da je bila svjesna što ju na putu transformacije očekuje, dojam je da je zagrizla vrlo tvrd orah.
------------------------------------------------------

Kao i svako jutro, poslije ustajanja, Leon je otišao na jutarnji toaletni ritual. Nijemo je buljio u ogledalo ispred sebe i brojao dlačice na poprsju. Imao je dojam da ih ponovno manje. 
Nije bio zadovoljan niti sa svojim torzom. Atrofični bicepsi, pektoralni mišići bez jasnih obrisa, ženski habitus s upadljivo stršećim rebrima.
Živcirali su ga, k tomu, nemarni kirurški rezovi ispod prsnih bradavica s keloidnim ožiljcima.
Histerično  je zgrabio tubicu Androgela (testosteron!) i utrljao ga na svoja ramena.

Lane se sjećam od prije nekoliko godina. Bio je to susret u ordinaciji zbog palpitacija i nekih drugih vegetativnih simptoma. Ostavila je dojam drage i pozitivne djevojke, a njene tegobe sam povezivao s brojnim stresovima kojima je bila izložena, od kojih je mnoge i zatajila, ispostavit će se poslije.

Nekoliko godina poslije pojavio se on. Već na ulasku u ordinaciju, izazvao je konfuziju. Ukucavanjem OIB-a za pretraživanje zdravstvenog kartona, prikazala se na ekranu Lana, a pred mnom je bio nježan, krhak mladić, s neurednom bradicom, malo  proćelav. 
Predstavio se kao Leon i bez upita započeo svoju priču.
Ušao sam u ovu priču jer sam bio duboko nesretna djevojka. Od svoga djetinjstva osjećao sam se drugačije. Prijatelji su mi bili dječaci, mrzio sam lutkice, godilo mi je što me mama zvala sinom, s pubertetom počele su me zanimati djevojčice. S godinama sam osjećao sve veću zarobljenost i odlučio sam...

-Što si odlučio? Pitam ga već pomalo zbunjen neobičnim početkom.
-Odlučio sam problem riješiti operacijom. 

Bože, pa ja o tome ne znam ništa, pomislih u sebi.

Otišao sam u Kliniku za promjenu spola u susjednu državu, prošao edukaciju, psihološka testiranja, napravio laboratorijsku obradu i dobio pozitivan odgovor, nastavio je Leon.

Operater mi iznio plan: amputacija dojki, nadomjesna terapija testosteronom, imlantacija penisa od mišićja leđa. To je prva faza. 
Poslije oporavka od pola godine slijedi vađenje jajnika i nadogradnja mokraćovoda kroz implantirani penis kako bih mokrio kao svaki muškarac, te plastika urogenitalnih otvora...
U sobi sam ležao sa dva liječnika, mislim da su Talijani, piknuo me.

-Bilo mi je već pomalo loše, nastojao sam se pribrati protupitanjem; a što si ti Leone genotipski? 
-Imam dva iksića (ženski kromosomi op.a.), ispalio je.
-Imaš vodeni žig da si žena, kažem mu. Pa kako ćeš onda funkcionirati kao muškarac?

-Postoji specijalna penilna proteza, to je treća faza. 
-Shvatio sam da nije razumio moje pitanje.

-A spermići, što s njima(?), već sam se pribrao.
-Oni se ne rješavaju operacijom, promrmlja si u bradu.

Gledao sam zabrinuto i pomislih, čovječe što napravi.
Lana, ti Lana, imala si tako lijepe, ženstvene grudi, nije mi izlazilo iz glave.

-Leone, da nisi ti pogriješio ordinaciju, krenuo sam u ofanzivu?
-Nisam, doktore. Ja sam odradio tek prvu fazu transformacije, sada sam, da tako kažem, u problemu. Sklon sam trombozama i tromboflebitisima. Zbog uzimanja testosterona, rekla mi je endokrinologinja. Moj organizam ga ne prihvaća. Više puta sam zbog toga hospitaliziran. U telefonskim komunikacijama  moja doktorica me upućuje na kontinuirano smanjenje doze testosterona i sada sam na tim simboličnim dozama Androgela. Zato sam ovakav!
A testosteron je, to dobro znate, hrana za moju muškost. Sada sam čovjek u procijepu: između tromboza i svoje muškosti.

Inače, dolazim jer osjećam  bolno otvrdnuće u listu lijeve noge, to je vjerojatno novi tromb?!
Pipam te mlohave listove, insoniram krvne žile, ne nalazim tromba.
-Nemaš tromba Leone, kažem mu.
-Hvala Bogu, zahvalno procijedi.

Bio je inicijalni susret s neobičnim mladićem/ djevojkom, slijediti će ih još nekoliko. Bolje sam ga upoznao, svidjela mi se njegova iskrenost, otvorenost, pa i naivnost, počeo je provocirati moju profesionalnu, pa i osobnu znatiželju.

Desetak dana poslije u društvu sam nepoznate žene.
Bio je to totalno neočekivani susret, a započeo  je s jednostavnim, znate ja sam Leonova  mama, sve vam je jasno.
Ništa mi gospođo nije jasno, rekao sam odlučno.
Reći ću vam iskreno, to dijete je zjenica moga oka. Sve što je tražila, dobila je: školovanje, fakultet, radno mjesto.
I onda je krenula s tim nesretnim operacijama. Brzo je istopila svu moju životnu ušteđevinu, a bogme i nekretnine. Iskreno, nisam mogla više slušati njene svakodnevne žalopojke..."mama nesretna sam, ja sam nesretna, pomozi mi".
Za tvoju sreću, sve ću ti dati, rekla sam. Jedino si mi dijete.

Tako je to sve počelo.
To je bila moja životna greška. Vidjeli ste što sada imam, je li to dijete!? To je bila moja najveća životna greška. Trebala sam se pokupiti i vratiti u Njemačku.
Sve to mi je i supruga otjeralo u grob.

Poslije svega rodila se u meni želja vidjeti taj famozni implantat, imam pravo na profesionalnu znatiželju, ponavljao sam u sebi.
Tijekom sljedećeg pregleda i "traženja novog tromba". Leon mi je s ponosom pokazao svoju pečurkastu našivenu "krmenadlicu". Imao sam dojam da je zbog toga bio posebno sretan, što netko pokazuje tu vrstu interesa. Baš prema  njemu.
A ja? Bio sam iskreno dozlaboga osupnut izobličenošću navedene tvorbe; pa to služi samo da popuni prazninu u gaćama, pomislih.
Brzo sam se, ljut na samog sebe, okrenuo na drugu stranu i završio s pregledom.

Istu večer, na internetskom portalu čitao sam intervju s  njegovim plastičnim kirurgom, jednim od poznatijih u Europi.
Rekao je da radi najžalosniji i najneetičniji kirurški posao na svijetu, ali da je to život i da se od nečega živjeti mora.
Pomislio sam, ako si to već u životu odabrao za poziv, radi ga bolje.

Leon nije imao problema s okruženjem. Više su ga mučili egzistencijalni problemi kao i većinu njegovih vršnjaka. Sanjao je kako bi bilo dobro uguziti se u neku državnu službu i pobjeći od propadajućeg privatnog biznisa. Najradije bih radio u Agenciji za brojanje štekavca na Dravi, specificirao je svoje želje.
Govorio sam mu, u formi prihvatljive zafrkancije, neka se drži privatnog biznisa, jer on je i ovako šareni teatar, u kojem uspjevaju samo najbolji glumci.
Gledao me s čuđenjem.

O svojoj spolnosti govorio je rijetko i selektivno, a nikoga nije zanimala suština njegove spolne transformacije. Većina ga je doživljavala kao kozmetičkog seksualnog ekstravaganta, kakvih je danas sve više.

Nekoliko mjeseci poslije našeg prvog susreta, Leon me upoznao sa svojom mlađahnom djevojkom. Bila je još tinejdžerka, lijepa, odmjerena, pomalo plaha. Došla je također zbog srčanih palpitacija. Pazio sam na svaku svoju riječ, bio sam svjestan da ju ne smijem bilo čime povrijediti, niti najglupljom aluzijom. Njihovu vezu zaobilazio sam u širokom luku.
Mjesec dana poslije, Leon se sa svojom djevojkom vjenčao.

Poslije vjenčanja, imao sam prilike nekako slobodnije razgovarati s Leonom. Čestitao sam mu na vjenčanju i upitao:
-Zna li tvoja žena sve o tvojoj nedovršenoj spolnoj transformaciji?
-Zna, ali samo ponešto.
Pitanja, iz bračne sfere, više nisam imao.

Nastavili smo dalje o testosteronu i trombima kojima je bio već patološki obuzet. Nije više razmišljao o dovršetku spolne preobrazbe. Bilo ga je strah, financijski to ne bi mogao podnijeti, a na koncu postao je svjestan da s time ne bi ništa posebno dobio.
Reci mi iskreno, pitao sam, da li si požalio što su ušao u tu priču?
Šutio je, dugo je šutio, a onda započeo: sve je to velika avantura, bez konca, ideje i smisla. Sada to gledam drugačije, trombi su mi otvorili oči.
Moždani, srčani, grozim se na tu pomisao.
Očekivao sam postati lumberseksualac, a ušao sam u razvalinu između očekivanja i stvarnosti.
Nesretan sam zbog sebe, ali još više što sam i druge u to umočio.
A, reći ću vam iskreno, nije mi žao, ne nije. To sam ja, Lana/Leon, zovite me kako hoćete.
Tako je moralo biti.