srijeda, 4. ožujka 2020.

Ljubav i njena sestra

         
            Dva puta smo se gledali u oči, izbliza.
            Prvi puta prije desetak godina na cesti, ja u Vectri, ona u nabildanom BMW-u. Bili smo na pet metara udaljeni. A onda nesvjesna refleksna reakcija. Kratka rupa u pamćenju i spasonosno prevrtanje u pet metara duboki jarak. Uz mozaični filmski životni zapis, osjetivši prste na nogama, počeo sam se ludo, ludo smijati. I veseliti podarenom životu.
            Drugi susret je novijeg datuma i bio je znatno dramatičniji. Džogirajući u predvečerje, spletom nevjerojatnih okolnosti zadobio sam napadaj gušenja. Ni danas ne znam od čega. Osjećao sam da mi udah postaje sve teži i kraći. A hroptanje i panika sve jači. Gurnuo sam šaku duboko u ždrijelo i grkljan, želeći ga valjda proširiti, iščupati…ni danas ne znam što? 
Kroz to vrijeme, gledao sam ju ispred sebe raširenih zjenica, orošena čela i izmožden, nesretan što ću završiti k'o zadnja seoska fukara i da će me te noći valjda tražiti policijskim reflektorima…
             Doista sam ju gledao izbliza, kosu joj dirao.
             Znam, da barem neki od vas, imaju još intimniji doživljaj susreta, možda ste ju i poljubili, a ona još osora i bahata nije vam poljupcem uzvratila. Neka, ne brinite, učiniti će to drugi puta. Imate zasada privilegiju, barem pročitati ovu priču do kraja.

              Dobro vam je poznat A.B.Šimić. Živeći intenzivno i misleći koncizno, brzo se potrošio i otišao u dvadeset sedmoj. Dostojanstveno i polagano, osušio se. Sušeći se, pjevao je:

"Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene…"

               Hrvući se s tuberkulozom, mladi umjetnik stvarajući himnu životu nije ni slutio, da će svijetu ostaviti najbolju medicinsku definiciju umiranja koju sam ikada pročitao. Nevjerojatno prepoznatljivom i ilustrativnom slikom prorastanja, pogodio je u samu biološku bit umiranja.
Ako pak njegovo prorastanje shvatimo domom, onda je to zapravo nije obični dom, nego dom ljudskih nadanja i stradanja, rađanja i umiranja, davanja i uzimanja. 
                Naposljetku, osobno forma nije bitna, susreti ili prorastanja. Dođe mi na isto.
Sebičan sam i anksiozan. Zato mi je važnije, da bude lagana, nježna i dostojanstvena.

Nema komentara: