Slušaj tišinu

      

      Ulazimo u vrijeme tišine. Prestala su zvoniti crkvena zvona.
      Pandemija ima svoja pravila i treba ih poštovati.
Ipak, mnogi tišinu doživljavaju kao dodatnu nesreću, premda je ona u stvarnosti šansa za društveno i duhovno resetiranje.
      Što govori tišina? Da smo slabi i ranjivi. Beskrajno sebični. Sijači laži i taštine.
      Što nam govori tišina? Da smo se odrekli sebe, rada i plodova svojega rada. Nemamo maske, dezinficijense, nemamo svoj kruh i mlijeko. Voće i povrće. Svoju proizvodnju. Nemamo suvislo posloženo društvo i državu, kao jamstvo. Neodrživi smo.
       Što nam još govori tišina? Izgubili smo elementarnu hrabrost. Proželi  su nas iracionalni osjećaji kuknjave, straha i panike. Mnoga društva, pa i naše, prolazili su kroz daleko teže povijesne mijene, pa vjeru ipak nisu gubili. 
       Što nam to još govori tišina?  Da ne znamo razgovarati sa sobom, bližnjima i Bogom. Da smisao ne nalazimo u duši brata, dječjem osmijehu i sjaju punog mjeseca.  Ne znamo biti korisni zajednici kojoj pripadamo.

       Zato, slušaj tišinu. Slušaj ju.
        Isključi sve i potoni u nju. Ona ćete spojiti s tvojim najdubljim bićem. 
        Upoznat ćeš sebe. U iskonskom sadržaju.
        Oslobodit ćete svega što te čini manje vrijednim.
        Spoznat ćeš nepoznatu dimenziju. Brata čovjeka.
        Shvatit ćeš ljepotu svemira i galaksija.
        Divit ćeš se ljepoti zemlje. Njenoj  zvjeradi i šarenilu ptica.
        Kukcima, virusima i bakterijama. I shvatit ćeš njihovu poruku.
        Zato, slušaj tišinu. Slušaj ju. Ona te vodi tvojim izvorima.