ponedjeljak, 18. svibnja 2020.

Puni mjesec

        

        Punom mjesecu pripisuju osobita svojstva. Nije on samo dio lunarne mijene, puno je više od toga. On ljudskoj duši i emocijama daje posebnu moć i svojstva. Dio je narodne tradicije i vjerovanja.
        Događaji iz djetinjstva svakome su dragi. Odrastati bez bare, veliki je nedostatak svakog dječaštva. U bari sam naučio plivati, razbijati strahove i pokazivati svoju odlučnost i mišiće. Biljni i životinjski svijet sam zavolio preko bare. Uvijek se s radošću sjećam dječjih utrka po krošnjama vrbaka; prebacivati se uz pomoć dugačkih, savitljivih grana s vrbe na vrbu i pri tome biti najbrži. Bilo je to posebno zadovoljstvo i čast. I znak da ulaziš u svijet odraslih. Pošto smo takve utrke održavali obično u sumrak, pobjednik je dobivao najčešće titulu tarzana punog mjeseca. Dječja mašta može svašta.
        Gita je bila moj drugi pas. Rastući uz starijeg, teško je mogla pokazati svoju osobnost. Kad je ostala sama, shvatio sam svu dubinu emotivnog života jednog psa. Tjednima je patila zbog gubitka svojeg starijeg prijatelja. Kako je vrijeme žalovanja prolazilo, počela je otkrivati svu nježnost jedne belgijske ovčarke. Kada uvečer uzmem povodac za šetnju, njena sreća postaje beskrajna, urnebesna. Praćena je pravim pravcatim plesom i obaveznim grljenjem mog desnog koljena. Kada izađem s njome na ulicu, u radosni ritual uvijek su uključena i dva ugriza u list desne potkoljenice. Te ugrize dobro osjetim, ali me nikada nije ozlijedila ili zubima progrizla trenirku. 
Ali, Gita ima i svoju drugu stranu. Recimo, izvlačiti  promotivne letke iz pretinca, te njihovo sustavno grickanje i sijanje po cijelom dvorištu. Pouka je dobra, ali pouka je jedno, a posao skupljanja rasutih papirića je nešto drugo. Još gora je kada u sitnim noćnim satima sjedne na pol dvorišta i veselo laje na pun mjesec. Probudi me, bijesno ju gledam kroz prozor: tako rado bi ju natukao, ali kuda u noćnim satima naganjati psa po dvorištu!? Ali, već jutarnje veselo mahanje repom sve gurne u zaborav.
        Liječnici i medicinske sestre u vrijeme  korone proglašeni su narodnim herojima. Dobivali su i nacionalni pljesak na otvorenoj sceni. Nitko to nije tražio, ali je vjerojatno to dobro za homogeniziranje nacije u teškim trenucima. Stvari iznutra nisu izgledale ni približno idilično. Nevjerojatni nedostatak sve moguće opreme, nekompetentne i pogubljene uprave i stožeri, ne plaćanje odrađenih sati, prijetnje otkazima i štošta drugo...Tako, prije dva dana jedna medicinska sestra moli me za savjet, jer dobiva otkaz, odnosno ne produžetak ugovora. Poznat je kronični manjak medicinskih sestara pa me sve to začudilo. Pitam ju: 
    -U čemu je problem? 
    -Znate ja bih trebala, trebala bih...mucala je...Ja to neću, ne mogu, ne želim...
    -Pa, što bi to trebala, interesira me?
    -Tajac. Suze na obrazima! 
Još jedna kandidatkinja za Njemačku, žalim. Možeš sestro biti jadna, ali nepoznata velika glava,  poglavica punog mjeseca, tvoje suze ne vidi.
        Gledajte velike glave, gospodare naših sudbina. Njima puni mjesec ništa ne znači. Njihov medij je zamračenost, a komunikacija mjesečarenje.
        Punom mjesecu iskreno se vesele, izgleda, samo djeca i psi.