utorak, 31. ožujka 2020.

Panika (mojih pet savjeta)

     
Korona nije ni otišla, dolazi s njome nova. Panika.  Ljudi su u zdravstvenom smislu trodimenzionalna bića (tjelesna, duhovna i socijalna) i amputacija bilo koje komponente čini ih vrlo ranjivim. K tomu, nametnuta izolacija kod mnogih produbljuje od ranije prisutnu klaustrofobiju, dovodeći do totalne nepredvidivosti i paničnih ataka.
Panika nije bezazlena. Jedna je od glavnih sastavnica depresije, a manifestira se širokom lepezom psihosomatskih, obično bolnih stanja. Svako od navedenih stanja proizvodi kod pacijenta osjećaj vrlo ozbiljne bolesti i patnje, sve do osjećaja skorog umiranja. U kontekstu naše stvarnosti, panika smanjuje imunološku sposobnost i doista može biti okidač lakšeg obolijevanja od korone.
      Tko stvara paniku? 
Stvara ju, prije svega, virus za kojeg nemamo lijeka i cjepiva. Svatko od nas se u percepciji vidi žrtvom korone. Zaboravlja se tu na nisku smrtnost, podložnost samo određenih dobnih skupina i činjenicu da dobro čuvamo sebe i druge. 
Stvaraju ga mediji zaglušujućom bukom, jer to im je već tjednima top tema i na njoj grade svoju gledanost. A zbog gledanosti izglabat će ju do srži.
Stvara ga iskrena zabrinutost za sutrašnjicu: radna mjesta, preživljavanje, otplatu kredita.  Tu je i posvemašnja ne organiziranost i ne pripremljenost u mnogim segmentima javnog života.
Stvaraju ga brojni stožeri svojom samodopadnošću, infantilnošću, ulasku u naše živote do jučer nebitnih likova i stvaranju klime nerazumijevanja. Evo, primjera. Mjerna jedinica za distanciranje je zagrebačka špica i splitska riva. Prije dva dana vozim se bicklom 40 km i na putu sretnem na cesti doslovce samo dva traktora. U dvorištima po koja domaćica i dijete.  Mi izolaciju i samoizolaciju živimo već godinama, samo stožeri ju ne vide. A propusnica nam treba za odlazak u susjedno selo.
     Kako odgovoriti na strah i paniku? Razumijevanjem navedenih ljudi, prije svega. I prepoznavanjem rizičnih skupina. A onda uobičajeno: socijalna, psihoterapijska i/ili duhovna potpora. I maknuti dežurne sijače straha iz medijskog prostora. 
A da budem u ovovremenskom trendu, slobodan sam ponuditi svojih pet savjeta za (samo)preživljavanje od panike u vremenu koronavirusa.


Mojih pet savjeta:


  1. Upoznali ste sve što trebate o Covidu-19. Nulti zaraženi, transmisija, vektori, brzina širenja... Ugasite TV i skinite se s računala i mobitela. Dodatnim učenjem možete samo kontaminirati svoje vijuge. Bespotrebno.
  2. Znate sve higijensko epidemiološke mjere. Čuli ste ih barem tisuću puta u zadnja dva tjedna od najboljih stručnjaka. Primjenjujte ih. Tko nije naučio, taj i neće. Neka ga dalje uči pravna država.
  3. Upoznajte i sebe. Sebi smo najveća zagonetka. Testirajte svoje mentalne kapacitete za strah, snošljivost i samokontrolu. Istražite multidimenzijalnost svoje osobe, otkrit ćete u njoj zanimljive duhovne niše, vještine i talente, koje ste vremenom zaboravili. Od njih napravite  zaštitni omotač koji će vas odlično čuvati dok čamite u dnevnom boravku.
  4. Svi smo mi žetončići, shvatite. Do sada smo ih službeno imali nekoliko. Sada ćemo ubrzo postati svi. Možda različite boje, dizajna i veličine, ali ćemo postati svi, što rekoh, u rukama velikih i moćnih. Spremite se nato.
  5. Budite svoji na svome. U sljedećih pet godina obnovite babinu kuću ili kupite grunt za pet tisuća eura. Uživat ćete u laganim šetnjama gruntom, orezivanju voća, štihanju vrta i brojanju gujavica. Bit ćete neovisni i sretni. Neprocjenjivo.

srijeda, 25. ožujka 2020.

Potres

     
To nedjeljno jutro, bilo je jutro za pamćenje. Uz sve nesreće, probudio nas je i potres. Zagreb, središte zbivanja. Zabrinutost za djecu, unučad, prijatelje. Za porušeno srce grada, teško oštećene bolnice, porušeni toranj katedrale. Mnogi od tih građevina su spomenici materijalne i nematerijalne baštine.  Tu su zapisi našeg življenja, stvaranja i stradanja.
      Nisam osoba koja olako upire prstom. Ne vidim tu nikakve zavjere ili nedajbože poruke bilo kojih bogova. Bog uostalom nije strogi policajac koji kažnjava vozače brzance, još k tomu ne vezanog pojasa. Ima on pametnijeg posla. 
Vidim u tome isključivo živo(s)t zemljine utrobe, koji je puno jači nego si naše ljudske glave zamišljaju. A poruke (?!), one dolaze indirektno. Nama, slobodnim i razumnim bićima. Sve što trebamo, to je shvatiti ih i prihvatiti ili zanemariti.
      Zageb leži na trusnom području, zna se to stoljećima.  Sklon je podrhtavanju tla. Za takva podneblja postoje posebna pravila sigurne gradnje i življenja. Da se pravila držalo, nebi stradali parlament, bolnice, rađaonice, crkve i mnoge druge građevine. Ali da, reći će... one su građene puno prije mjera sigurne gradnje. Ništa zato, postoje stručnjaci koji brinu o takvim građevinama,  kontinuirano pojačavajući njihovu sigurnost, statiku i zaštitu (jednako kao odnos liječnik pacijent!). Na taj način se brine o dugovječnosti građevina i sigurnosti građana.
To je prevencija posljedica potresa. U međuvremenu...

Potresi sve utrobe. Tupe i  učmale.
Da spoznaju bit i svrhu služenja.
Oprosti im  lakomost, pohlepu i sebičnost.

Blagoslovi utrobe naših kćeriju, koje tu bit žive.

Sagradi čvrste i tople bolnice. Za našu djecu, majke i očeve.
Nagradi ih nesebičnim liječnicima i sestrama. Zaslužuju.

Ne zaboravi svoj narod. Siromahe i patnike.
Ostavljene, iznevjerene i izdane. Olakšaj mu kušnje.
Osnaži ga. Obasjaj ga svojom mudrošću.










četvrtak, 19. ožujka 2020.

Tišina

      
      Ulazimo u vrijeme tišine. Prestala su zvoniti crkvena zvona.
      Pandemija ima svoja pravila i treba ih poštovati.
Ipak, mnogi tišinu doživljavaju kao dodatnu nesreću, premda je ona u stvarnosti šansa za okretanje sebi, te obnovi i izgradnji zaboravljenih ili potisnutih vrijednosti. Za društveno i duhovno resetiranje.
      Što govori tišina? Da smo slabi i ranjivi. Da smo narcisoidni, neosjetljivi i egoistični. Sijači laži i taštine.
      Što nam govori tišina? Da smo se odrekli sebe, rada i plodova svojega rada. Nemamo maske, dezinficijense, nemamo svoj kruh i mlijeko. Voće i povrće. Svoju proizvodnju. Nemamo suvislo posloženo društvo i državu, kao jamstvo. Neodrživi smo.
       Što nam još govori tišina? Izgubili smo elementarnu hrabrost. Proželi  su nas iracionalni osjećaji kuknjave, straha i panike. Mnoga društva, pa i naše, prolazili su kroz daleko teže povijesne mijene, pa vjeru ipak nisu gubili. 
       Što nam to još govori tišina?  Da ne znamo razgovarati sa sobom, bližnjima i Bogom. Da smisao ne nalazimo u duši brata, dječjem osmijehu i sjaju punog mjeseca.  Ne znamo biti korisni zajednici kojoj pripadamo.

       Zato, slušaj tišinu. Slušaj ju.
        Isključi sve i potoni u nju. Ona ćete spojiti s tvojim najdubljim bićem. 
        Upoznat ćeš sebe. U iskonskom sadržaju.
        Oslobodit ćete svega što te čini manje vrijednim.
        Spoznat ćeš nepoznatu dimenziju. Brata čovjeka.
        Shvatit ćeš ljepotu svemira i galaksija.
        Divit ćeš se ljepoti zemljeNjenoj  zvjeradi i šarenilu ptica.
        Kukcima, virusima i bakterijama. I shvatit ćeš njihovu poruku.
        Zato, slušaj tišinu. Slušaj ju. Ona te vodi tvojim izvorima.
        
        
        
        
       
     

srijeda, 11. ožujka 2020.

Krvna žila

   
Marko je četrdeset dvogodišnji inženjer. Obrazovan je, zakopan u svakodnevnim radnim obvezama,  predan obitelji. Od svih izazova i zapleta koje mu život svakodnevno donosi, o zdravlju ne stigne razmišljati. Tu i tamo, strese se na poneku preranu smrt u okruženju, ali sve to u drugi plan gurnu nove obveze, već drugi dan. Život mu je, kao i drugima, žestoka jurnjava s adrenalinom.
     Onda mu se dogodilo nešto neobično. Pri kraju radnog vremena osjetio je pritisak u prsnom košu. Na inzistiranje supruge, javio se liječniku. Stvar se brzo razvijala. Već pri snimanju EKG-a, posumnja se na patološko zbivanje na koronarnim krvnim žilama. Brza reakcija, obrada i Marko je za dva sata na koronarografiji. 90% suženje LAD-a, stent; pospan, čuo je mrmljanje kardiologa. Osjećao je pri tome izrazitu toplinu u prsištu, bol u preponi i pomake katetera u srcu.
     Hospitalizaciju je nastavio na intenzivnoj skrbi. Buljio je monitor na stalku lijevo od njega. Izbrojao je na monitoru šest krivulja, nastojao prozrijeti njihovo značenje. Sediranom i nesabranom teško je to išlo, ali ga je ohrabrio veliki broj u gornjem desnom kutu ekrana. Sedamdeset. Iznad broja sitnim slovima je pisalo frekvencija.
Znači, kuca.
     U kasnovečernjoj viziti dežurni kardiolog hladno mu je rekao: mladiću, fortuna te ovoga puta pomazila, došao si minutu do dvanaest. Imaš novu šansu. Iskoristi ju.
Sada je već postao svjestan ozbiljnosti stanja. Sutradan, zgrabio je mobitel i počeo sumanuto surfati i prevoditi nepoznate izraze s kojima je neprekidno zasipan: LAD, EF, stent 90%, ožiljak, rizik, reperfuzija...
     Trebao sam biti na poslu(!?)...mučila ga je grižnja i neugoda. Ulazio je pomalo u novi svijet o kojem do tada nije niti sanjao. U glavi je započeo lagano resetiranje: duhovno, životno i egzistencijalno.

     Ali..., za dva mjeseca, vratio se! Bio je u društvu radnih kolega, oporavljen poslije infarkta.
Osjećao je polet i životnost, jaču nego ikada. Iskoristit ću novu priliku, došaptavao si je.
     Pomalo, iz potrebe, ušao je u svijet krvnih žila. Iz svog profesionalnog sivila inženjerstva, u životni svijet biologije, hemodinamike i medicinske fantastike. Shvatio je, krvna žila je živi organizam, podložna propadanju, ali i potpuno novom nastajanju. Treba joj samo dati stimulans, u vidu svakodnevne fizičke aktivnosti. To je higijena krvnih žila. Pa, kada imam higijenu ruku, zubi, nosa, pridodat ću svome životu još jednu. Nije mu to teško palo. Daleko lakše, nego odluka o prestanku pušenja.
Probudila mu se i dobroćudna zločestoća, kada u hrvatskom zdravstvenom ljetopisu nije našao svoje ime među dvije tisuće mjesečno umrlih od krvožilnih bolesti. Znači, ipak sam sretnik!
     Uzeo je jednostavni životni moto, svaka šansa traži i poneku žrtvu. Ali, gle čuda, iznenadio se da je žrtva zapravo bogatstvo, koje je kasno otkrio, tek u ranim pedesetim.

     (...) Marko danas živi život punim plućima. Infarkt ga je mnogo čemu naučio i obogatio. Učinio ga je boljim čovjekom. Sada vidi zalazak sunca, traži odgovore o smislu i prepoznaje sjevernjaču na nebeskom sazviježđu.
     Raduje se jutarnjem buđenju. I širokom osmjehu svoje kćerkice.
   





srijeda, 4. ožujka 2020.

O LJUBAVI (i njenoj sestri!)

         
            Dva puta smo se gledali u oči, izbliza.
            Prvi puta prije desetak godina na cesti, ja u Vectri, ona u nabildanom BMW-u. Bili smo na pet metara udaljeni. A onda nesvjesna refleksna reakcija. Kratka rupa u pamćenju i spasonosno prevrtanje u pet metara duboki jarak. Uz mozaični filmski životni zapis, osjetivši prste na nogama, počeo sam se ludo, ludo smijati.
            Drugi susret je novijeg datuma i bio je znatno dramatičniji. Džogirajući u predvečerje, spletom nevjerojatnih okolnosti zadobio sam napadaj gušenja. Osjećao sam da moj udah postaje sve teži i kraći. Hroptanje, panika. Gurnuo sam šaku duboko u ždrijelo i grkljan, želeći ga valjda proširiti, iščupati…ni danas ne znam što?! Gledao sam ju ispred sebe raširenih zjenica, oznojen i izmožden, nesretan što ću završiti k'o zadnja seoska bitanga i da će me te noći valjda tražiti policijskim reflektorima…
             Doista sam ju gledao izbliza, kosu joj dirao.
             Znam, da barem neki od vas, imaju još intimniji doživljaj susreta, možda ste ju i poljubili, a ona još osora i bahata nije vam poljupcem uzvratila. Neka, ne brinite, učiniti će to drugi puta. Imate zasada privilegiju, barem pročitati ovu priču do kraja.
              Dobro vam je poznat A.B.Šimić. Živeći intenzivno i misleći koncizno, brzo se potrošio i otišao u dvadeset sedmoj. Dostojanstveno i polagano, osušio se. Sušeći se, pjevao je:

"Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene…"

               Hrvući se s tuberkulozom, mladi umjetnik stvarajući himnu životu nije ni slutio, da je svijetu ostaviti najbolju medicinsku definiciju umiranja koju sam ikada pročitao. Nevjerojatno prepoznatljivom i ilustrativnom slikom prorastanja, pogodio je u samu biološku bit umiranja.
Ako pak njegovo prorastanje shvatimo kao dom, onda je to zapravo dom ljudskih nadanja i stradanja, rađanja i umiranja, davanja i uzimanja. I koje čega drugoga.
                Naposljetku, meni osobno forma nije bitna, susreti ili prorastanja, dođe mi na isto.
Važnije mi je da to bude lagano, nježno i dostojanstveno.