Černobil, dan kada je atom postidio čovjeka

   

Vjerojatno se kroz maglu sjećate zakona o očuvanju energije. To je fizika, iz Einsteinovog vremena. On kaže da se energija u jednom zatvorenom sustavu ne gubi. Ja sam ga zapamtio silom prilika, zbog protoka krvi kroz krvne žile. Potisna energija srca mijenja svoje energetske oblike u krvnim žilama, ali se ne gubi. Na taj način imamo cirkulaciju krvi. Pa to je malo komplicirano!? Znam! Evo jednog lakšeg primjera.

       Sunce? Daje nam neograničeni i neiscrpni energetski potencijal. Toplina sunca dovodi do isparavanja sa svih mogućih zemljanih i vodenih površina. Isparena vodena para stvara oblake, oblaci kišom pune planinska jezera, a planinska jezera i rijeke kroz hidroelektrane stvaraju struju. Struja je svemoguća. Prištekamo se i radimo što nam volja. Ne zaboravimo, priča je krenula od vode na površini zemlje. Zapamtite, da se energija vode iz vašeg dvorišta, očuvala i pretvorila u električnu energiju npr. bajkovite vožnje električnim automobilom.

       Možda još lakši primjer. Energija ljubavi. Ljubav je nematerijalna.  Ali, njena moć pretvaranja u druge oblike energije je nevjerojatna i sveprisutna. U svakom ljudskom pokretu i djelovanju iščitavaju se znaci ljubavne energije. Može li se svijet zamisliti bez ljubavi? Teško!

        Dakle, život i svijet bez energije je nemoguć. Energija ljudskog mozga stvorila je tako i nuklearnu energiju. Primarno za ubijanje. Naknadno, navedeni um se sjetio da ona može biti i jeftin izvor svakodnevne energije.

         I tako se dogodio 26.travanj 1986. Tog dana, u ukrajinskom Černobilu, u noćnim satima eksplodirao je visokoenergetski nuklearni reaktor i izazvao havariju koja će, pokazat će se kasnije, definitivno promijeniti svijet. Bio je to dan kada je atom postidio čovjeka. Deplasirano je pričati o žrtvama: sto, tisuću, sto tisuća ljudi, svejedno. Licemjerno je licirati životima, jer umire se i danas, a umirat će se sto godina ispred nas. Zbog Černobila, naravno.
Dio patnje i stradanja prikazao nam je nedavni HBO-ov miniserijal Chernobyl.
Nebitni su krivci, vjerojatno se radi o kombinaciji tehnološke i ljudske pogreške. Možda je važnije da je razotkriven jedan inertni, bezosjećajni i beskrupulozni društveno-politički sustav.
I još važnije, da su u takvim sustavima postojali ljudi koji su spremno umirali za istinu i buduće naraštaje. Takav je bio nuklearni znanstvenik V. Legasov koji je svijetu rekao istinu o nesreći. Vlast ju je planirala zataškati. Ali i desetine radnika elektrane, vatrogasaca i rudara koji su dali svoje živote za navedene ideale.
         Vijest o oblacima radioktivne prašine koja je nadsvodila veći dio Europe, saznao sam, dok sam se sunčao na balkonu svojega stančića. Radio Zagreb je iznenada objavio vijest o nuklearnoj katastrofi od prije tri dana i pozvao građane da zaborave prvomajske izlete i da ne konzumiraju proljetne salate, jer su radioaktivne. Nije spomenuto ni mjesto, ni državu odakle se nuklearna prašina isijavala. Po kuloarima se pričalo da se radi vjerojatno o SSSR-u.  Bio je to šok, nešto nevjerojatno i nepoznato.
         Danas, sva područja trideset kilometara od Černobila su evakuirana. Iseljeno je preko tristo tisuća ljudi. Kažu da se pojavljuje nova flora i bizarne životinje. Vjerujem, kao dio fantazije. Počinje se razvijati i radioktivni turizam, za avanturiste.
         Pet godina poslije Černobila raspao se SSSR. Mnogi kažu da su ga istopili radioaktivni oblaci nesretne elektrane. Deset godina poslije havarije, kritična masa o opasnosti nuklearne energije, već je tolika da su Njemačka i Japan, donijeli odluke o zatvaranju svojih nuklearanih postrojenja.
        Svijet i ovako može bezbrižno živjeti od solarne i zelene energije. Treba se samo držati starog zakona o očuvanju energije i biti manje pohlepan. I jači u spoznaji da zadnji kovčeg nema džepove.

Bucikin night slim party

Za Buciku bila je to nevjerojatna večer. Na lokalnom night slim partyu osvojila je prvo mjesto. Izgubila je dvadeset kilograma u mjesec dana. Bez Života na vagi. Na dodjeli nagrade, ganuta do suza, jedva je izgovorila onu čarobnu rečenicu da zahvaljuje mami, prijateljima i naravno najviše suprugu... Prekinuo ju je gromoglasni aplauz prepune dvorane. Nekoliko novinara koji su pratili takmičenje tražili su priču; zanimali se za njene omiljene vježbe, prehranu i navike. Bucika je skoro pa profesionalno odradila ovaj dio posla i brzo se povukla u osamu svojega doma. Zaspala je.
      Sutradan se probudila uobičajeno, s novim košmarom u glavi. Osjećala se iscrpljenom, anksioznom, tahikardnom. Nije skidala s vrata ručnik natopljen znojem, širom je otvarala prozore, duboko disala. Bila je nesretna i nezadovoljna. Osjećala je promjenu u svojem organizmu.

      Poslije podne dobila je mail od liječnice koja joj javlja da su pristigli njeni laboratorijski nalazi. Imate tešku hipertireozu, dođite sutra na pregled, i radi uvođenja terapije, javila je doktorica. Novi stres.  Sinoćnje zadovoljstvo zbog nagrade brzo je blijedilo. Imala je osjećaj postiđene prevarantice.

      Ta mala žlijezda štitnjača, smještena pri bazi vrata, u moj profesionalni život je ušla nekako na mala vrata.  Proizvodila je previše kardiološke simptomatologije, da bih ju mogao samo tako zaobići. Njeni hormoni tiroksin i trijodtironin reguliraju metabolizam čitavog organizma držeći ga u optimalnoj ravanoteži. Pri tome, kontrolni centri im se nalaze u hipofizi i hipotalamusu mozga, a ravnotežu održavaju mehanizmom takozvane povratne sprege.  Sve do trenutka dok ta sprega ne pukne i ne izazove metaboličku havariju, kao u simpatične Bucike.
     Ili, kao drugu krajnost, usporen metabolizam, hipotirezu, dovodeći do promjena osobnosti, motoričnosti, debljine i smetenosti. I dan danas osjećam nelagodu, kada sam kao mladi liječnik, hipotireotičnu pacijenticu poslao psihijatru.
      Uz hipotireozu se vezuje povijesno poznati fenomen gušavosti. To su oni veliki, nakaradni vratovi, a nastali su abnormalnim povećanjem štitnjače. Ali, tu je pozadina priče nešto drugačija. Za proizvodnju hormona štitnjače, potreban je i jod, kao gradivni element. Gušavost, kao globalni problem, riješena je jednostavnim jodiranjem soli.
      Danas, glavna patologija štitnjače je autoimuna i zloćudna. Nema jasnog uzroka za preosjetljivost organizma na vlastita antitijela. To je skupina modernih bolesti, povezana je svakako sa stilom života, životnim okolišom, stresom i obiteljskom hipotekom. Ozbiljni problem je kada antitijela, u svojevrsnoj autoimunoj oluji, zahvate više organa dovodeći do njihove strukturne i funkcionalne destrukcije. Tako osim štitnjače, stradavaju bubrezi, koža, pluća, zglobovi...I rak štitnjače baštini slične uzroke.

       Naš organizam je najsavršeniji stroj čiju funkciju regulira puno osigurača, smještenih na više hijerarhijskih razina. Unatoč svim osiguračima, teško je znati kakvo nas jutarnje buđenje očekuje. Naime, razdijelna linija između zdravlja i bolesti vrlo je krhka i nepostojana. Često nevidljiva.

Poslije provedene terapije Bucika se brzo oporavila i vratila svojoj staroj težini. Onoj, u kojoj se najbolje osjeća. I životnoj ravnoteži. A party? Sada je potpuno sigurna, bio je to nesvjesni  igrokaz postiđene "prevarantice".

Uskrsni spomenar

     

Kako Uskrs slaviti opuštenije  jednostavnije? Zašto kršćani, u ovo uskrsno vrijeme, drame oko maslinovih grančica, svete vode, rukovanja, pranja nogu, posvećenja, kada su to simbolični detalji, s kojim i bez kojih, se može sasvim pristojno uskrsovati.
     Prije neku godinu bio sam u Kapadociji (današnja Turska), obišao sam brojne crkve prvih kršćanskih zajednica iz vremena progona. Crkve, naziv je uvjetan, su zapravo preuređene pećine, poznatije kao katakombe. Datiraju iz vremena, kada vjernici svoja vjerska uvjerenja nisu smjeli javno ispovijedati, nego su to radili potajice, u povezanim podzemnim nastambama koje su sezale i do desetak etaža ispod zemlje. Tu se živjelo, radilo, spavalo, umiralo i Boga slavilo. Pravi mravinjak. I savršenstvo jednostavnosti i zajedništva.
Crkva je u međuvremenu evoluirala, obredi su postajali sadržajniji i simboličniji, crkve kićenije, a "komercijalni" kršćani sve glasniji. I evo problema... 
      Spomenuta maslina i voda su simbol života i dugovječnosti, rukovanje mira, pranje nogu poniznosti i služenja, posvećenjem hrana dobiva dodatnu, duhovnu vrijednost.
Ali, simboli života su svuda oko nas. Dok nismo otkrili suhu mediteransku maslinovu grančicu, simbol je bio par stručaka rascvjetale proljetnice ili napupana grana bilo čega. Najsvetija voda na svijetu je ona očuvana, zdrava i izdašna. Rukovanje je prekrasna gesta, ali ako je u srcu praćena sa dabogda ti crkla krava, ne dobio poticaj za ovu godinu ili policija te u kući probudila s dobro jutro, onda bolje bez njega. I župnici će već smisliti način da svoju poniznost i predanost služenju, umjesto pranja nogu, pokažu drugačije. I zatvoriti usta onima; da puno traže, malo daju. Jest će se prosječno dobro ovoga Uskrsa, posvećeno ili ne.  
     Ne zaboravite. I mame mogu krstiti svoju djecu, doktori davati bolesničko pomazanje, svijet je već dugo postao velika ispovjedaonica (istina, bez odriješenja!), Papa dijeli globalni oprost...Nije sve tako crno! Tko se drži katekizma svojih baka, po kojem je svaka obitelj crkva, a u svakoj osobi je Bog, problema neće imati. Živjet će zapravo privilegiju, da je svakodnevno prožet brojnim duhovnim sadržajima. I u svojoj obiteljskoj crkvi će blagoslivljati, režati i moliti, jednako kao u zajedničkoj.
     Zato, ne žalostite se zbog ovogodišnjeg Uskrsa!
     Uskrs je najveći kršćanski blagdan. Uskrsli je dobri Bog. Može ga se slobodno moliti, kuditi, nožem rezati, kašikom srkati i s njim po ivici noža hodati.
Ovogodišnji Uskrs nudi i posebnu radost, jer nas vraća na putove kršćanskih korijena: bratstva, jednakosti i solidarnosti. A samo dobar korijen daje obilne plodove.

Uskrsno jutro 1992.

Ovo je priča o Posavini i narodu nešto drugačijeg kova i sutavom vrijednosti. Vjerom, radom i tolerancijom, prije svega. Živeći na čvorištu važnih povijesnih mijena, napuštanje zavičaja je dio njegovog civilizacijskog pamćenja. Hrvatski "kurdi", kažu za njih. I u zadnjem ratu, uz progon, pamte i dvije velike izdaje: ratnu i poratnu, kojima je hrvatska politika zanemarila njegovo elementarno pravo na dom i zavičaj. Jer je to kažu bio nacionalni interes. Progonom više od sto tisuća Hrvata Posavine, nije se ispraznila samo Posavina, početak je to nestajanja i Slavonije. Jer Posavinu i Slavoniju čine isti ljudi. Istih gena, krvi i suza. A izdaje se ne zaboravljaju.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uskrsno je jutro 1992. U Babinoj sam Gredi, velikoj meraji, uz samu Savu. Nekoliko polutrulih čamaca neumorno prevaža posavske prognanike. S plastičnim vrećicama, ili bez njih. Više stotina ljudi: tišina, plač, molitva.
Probijam se kroz gužvu i metež. Svatko nekog traži. Većinu ljudi ne poznajem, iz Posavine sam otišao kao petnaestogodišnjak, vrijeme je učinilo svoje.
Poslije pola sata, konačno(!), povlači me za rukav susjeda; vidjela sam tvoje, na drugoj su strani, čekaju još na prijevoz. Laknulo mi je. Povlačim se u pozadinu, na nasip, pribrati misli. Gledam ljude i brojim čamce.
I konačno,  u smiraj dana ugledah roditelje. Tata je izlazio iz čamca, u zelenim ribarskim čizmama, radničkom odjelu, s bijelom polivinil vrećicom. Trčim k obali, podignutih ruku. Vičem, tata tu sam. Dolazim, grobna tišina! Pomažem mami izaći iz čamca, teška je, u strahu je, pokočena, jedva se kreće.
Tata mi se ispričava, morali smo otići, pucali su po nama. Došli su ljudi i rekli, svi koji niste za borbu, idite k Savi.
Pola sata poslije, mama iz cekera vadi neposvećeni uskrsni doručak. Večerajmo skupa, prekinula je tišinu.

-------------------------------------------------

Deset godina poslije ponovno sam na istoj meraji, odajem počast prognanima i poginulima, odajem počast Svetoj zemlji i tiho molim. Hvala ti Bože na ovome jutru, hvala na providnosti, budi milostiv svima koji su otišli bez spomena i znamena, poškropi ovom svetom vodom moje unuke, praunuke...
Moleći, gledao sam Savu, meandre, osjećao miris proljeća. Taj pogled činio mi je molitvu snažnijom. Prožet dubokim emocijama, odlutah u daleku povijest. Slažem slike...

...Povjesnica iz 17. stoljeća, obiteljska priča...Dok su dječaci Petar i Nedo čuvali stoku uz Savu, otmu ih Turci trgovci solju, pri povratku iz Krajine. Uguraju ih u svoju lađu i povezu ih prema Turskoj. U Smederevu dožive brodolom. Nedo, stariji, sretniji i spretniji, uspije pobjeći. Petar ostane zarobljen na lađi i završi u Vidinu.  Tu ga poturče i ožene. Ipak, cijelo vrijeme planira povratak: domu,vjeri i Posavini. Kad Turci otkriju njegove namjere, svirepo ga pred sinovima raščereče. Tu priča o Petru završava.
Nedo je mjesecima lutao šumama, a onda, kaže povjesnica, uz pomoć pravoslavne obitelji i djevojke Turkinje, dođe svojima u Tolisu, tri godine poslije brodoloma. U čast Nedinog povratka, obitelj se odrekne prezimena i počne se zvati po svome sinu povratniku. Tko Miletići postadoše Nedići.

...Kraj je II svjetskog rata... Hitler je već ubio svoju ljubavnicu Evu, Berlin je pao. Partizanske divizije su ekspresno, doktrinom spaljene zemlje, jurišale dolinom rijeke Bosne, u namjeri spajanja s borcima Srijemskog fronta. U Posavini ih zaustave branitelji svojih ognjišta. U neravnopravnoj borbi, koje su trajale oko tri tjedna, izgine oko deset tisuća ljudi, kažu neovisni izvori. Sava se crvenjela.
Odmazda nove države bila je surova.  Bauštelu su patentirali Posavljaci.

Zanešen sjećanjima,  na drugosavskoj obali, u spaljenom selu, ugledah siluete svojih dragih, ponosnih djedova koji me podariše svojim imenima. I ljubavi prema domu i obitelji. Živjeli su u istom selu, ali pokopani na različitim grobljima, kao i njihovih dvanaestero djece. Dvanaest duša na deset grobalja.
Bacam zadnji pogled na Savu, očaran sam njenom mirnoćom.
Sprema li nam nove uzbudljive priče? Ne znam. Možda. Mogućih aktera ne vidim, ali život je sto puta pokazao, da samo mijena stalna jest.