Kartu više, molim

Moram priznati, o tajnama raja razmišljam rijetko. Radije živim, stignem razmišljati.
Kao dječak raj sam zamišljao kao veselo dvorište smješteno iza prvog oblačića,  puno razigrane dječice i stabala slasnog voća.
Danas sam evoluirao pa mi je doživljaj raja i pakla nešto drugačiji. Kao posmrtno stanje duše, ne omeđeno ljudima, fizičkim prostorom i vremenom.
Ne zamaram se, ne vidim i vjerujem.

Ali, vidim i znam da se ulaznice za posmrtno stanje duše kupuju na zemlji. Znatiželjan, obišao sam štandove za njihovu prodaju.

Na štandu raja red i disciplina, kako i dolikuje najboljima.
U redu je ipak svakojakih likova.
Ističu se fensi oltarske gimnastičarke, neshvaćeni duhovni bitcoinaši i čudesni obraćenici. Za vratom im pire tajkuni i bogatuni, uvjereni da vješto mešetarenje narodnim dobrima zaslužuje rajsku kartu.
Na kraju reda, pomalo postiđeni, su dostojanstvene i samozatajne glave. I nisu pogriješili štand, ali su pogriješili društvo.

Pred štandom čistilišta nešto drugačija slika. Prije svega, raznoliko mnoštvo vjernika i nevjernika, pogubljenih i razočaranih u nade i očekivanja.
Ne osjećaju se gubitnicima, na čistilište gledaju kao na prostor nove šanse. Ili na novu utakmicu. S novim sucima i pravilima igre.
Svjesni su da su kroz život vozili u orbiti podaljoj od Boga, ali takva vožnja im je bila uvjet opstanka. Vjeruju u njegovu milost jer smatraju se također djecom Božjom.
Mnogi, čekajući kartu, prvi puta su u životu osjetili toplinu ljudske duše, gledali brata čovjeka ravno u oči i u njima vidjeli svoj odsjaj.
Čistilišna atmosfera vremenom postaje sve opuštenija i toplija; nazdravlja se, priča o nogometu i ženskim oblinama.
Neočekivano zajedništvo vraća im vjeru u dobivanje bolje karte.

Pred štandom pakla tajac, nema ljudi.

Moja ovozemaljska spoznaja je vjerojatno subjektivna i nebitna.
Ali činjenica je da svi kupci traže svoj put u društvo koje očekuju.

Daj mi šapu brate vuče

Malo je onih koji nisu čuli za Franju iz Asiza, u Italiji. U mladosti bonvivan i hedonist, nadahnjivao se okolišom i preko njega spoznao Boga. Promijenio život, te započeo novi život utemeljen na istinskom siromaštvu i ljubavi prema prirodi, njenim stvorenjima i čovjeku. 
Spiritualno je promatrao sve oko sebe, ostavivši poznatu odu o bratu suncu, mjesecu i vjetru, te sestrici vodici i zemljici. Još za života stekao je brojne prijatelje i sljedbenike. Danas je globalno uvažavan i poštovan, i prisutniji je nego za života. Živio je u 12.stoljeću, tako da je njegova biografija vjerojatno dijelom prožeta i legendom. Jedna je osobita.

U selu Gubbiju strašni, krvoločni vuk seljacima je napadao janjce. Požale se Franji. On ode u šumu, gdje pozdravi vuka prijateljski: Dođi ovamo, brate vuče! Vuk dođe, a on mu objasni da mu je janje zapravo sestra, ali da ga razumije, jer je gladan i mora preživjeti. Predloži nagodbu, nećeš napadati ovce, a seljaci će ti donositi hranu. Pri tome ukori seljake zbog njihove sebičnosti i ne uviđavnosti. Vuk, u znak prihvaćanja pruži šapu. Bio je to početak novog suživota, sitog vuka i ovaca na broju.

Franjini sljedbenici, franjevci- fratri, su prije osam stotina godina došli u slavenske krajeve širiti novu, do tada nepoznatu ljubav. Svoju misiju gradili su na siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Sagradili su prvi dom u današnjoj Srebrenici, te osnovali povijesnu franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Imaju odlučujuće zasluge u očuvanju vjerskog, kulturnog i narodnog identiteta Bosne, Slavonije i Dalmacije. 
Službena crkva je prepoznala Franjinu karizmu i uvrstila ga u red svetih.

Često se pitam, zašto su današnji vukovi nepripitomljivi? 
Istina je drugačija od očekivane. Oni su i te kako pripitomljivi, ali nema Franje, da pouči i njih i seljake o međusobnom uvažavanju i zajedništvu.