petak, 6. veljače 2009.

Moj grad Stopagrad

Stopalom i njegovim stopama se bave mame, pedikeri, ortopedi, sportaši, arhitekti... Fetišiziraju ga brojne kulture i narodi.
I meni je drago.

U čemu je njegova moć?
Stabilnost i kompaktnost mu osiguravaju tri uporišne točke: na peti, ispod palca i malog prsta, a one čine tri luka, što stopalo čini vrhunskim modelom naše statičnosti, motoričnosti i fleksibilnosti. Svemu pripomaže i 28 stopalnih kostiju, brojne sveze, zglobovi, te mišići stopala i potkoljenice. Vrlo moćno!

U životu sretoh brojna stopala.
Ravna, deformirana, gljivičasta, ishemična, edematozna, neodoljiva.
Ta brojna stopala su zapravo moj grad.  Zovem ga jednostavno i logično Stopagrad. Osobit je, jer pripada samo meni. Nema ulica, automobila, birtija, nasilnika, osvetnika i slinavih alkoholičara.
U njemu žive samo stope i stopala. Njihove priče su mi uvijek zanimljive.

Slušam ih...

Malo, baršunasto, dječje stopalo: neka me roditeljska ljubav grije cijeli život. To mi je jedina želja.

Tu, do njega je dijabetičko stopalo. Modro je, ofureno, nekrotično. Nosilo sam ambicioznog poduzetnika, kaže. Nije mario za tlak, za dijabetes, a niti za mene. Kada sam poplavilo, kirurg mi je odvratno prosiktao: ti si za infektivni otpad. Sada čekam presudu.

Pratim sa strahopoštovanjem postojane stope zaslužnika, radnika i ratnika.

Simpatičan je ćutljivi, jednostavni mig djevojačkog stopala. Trebam samo njegove tople usne. Ništa više.

Gledam i stopala pogubljene generacije, koji su u bespućima povijesne zbiljnosti otišla glavom bez obzira. Tvrda je tuđa zemlja, tako da su i njihovi tragovi slabije vidljivi.

Tisuće je mozaičnih sličica iz mojega grada.
Svako stopalo priča, svaka priča sudbina.
Kada prestanu pričati ona, nastavit će njihove stope. Život ne staje.
To je moj grad, moj Stopagrad.