ponedjeljak, 29. ožujka 2021.

Pismo seoskog doktora

(07. studeni 2008.)

Dragi moji,

Do jučer sam bio sveprisutan. Objavljivao sam stručne članke, pratio kulturna događanja, čak i pjesme pisao. Družio se s kolegama, prisjećali se rasporeda kreveta u sobi devetsto pet Studenjaka, ilegalaca, najboljih komada. 
Uz to, anatomija, bijela kuta, svjetla budućnost(!?)

Kolega više nema, barem ih ne srećem. Istina, ne sreću ni oni mene. Neke vidim na uobičajenim stručnim skupovima.  Nismo posvađani, ali nas je vrijeme udaljilo. Tek poslije druge butelje vina na sponzoriranoj večeri opuštamo se, obično je to drugog dana kongresa. Teme uvijek fuj, fuj;  aktualni problemi u zdravstvu i najnovija zdravstvena reforma. Živa dosada, za ubiti se.

Žalostan sam zbog toga.
Kolege iz Moldavije, Španjolske, Indije su nekako spontaniji, prisniji i sretniji. A tek ti Arapi, kako su ludo plesali i ludovali, prije dva mjeseca na večeri u Istanbulu.
Da, u Istanbulu!
S kolegama, poslije te večere, pred ponoć, šetam od Trga Taksim širokim bulevarom koji je pretvoren u pješačku zonu, prema starom gradu. Masa mladih ljudi valja se bulevarom, tu i tamo prođe nostalgični tramvaj, policija na svakom koraku. Strojnice, rotirke na policijskim autima, rutinsko odrađivanje posla. Nikoga ne diraju. Stotine kafića je otvoreno, sve trgovine rade. Pije se voda, čaj i puši nargila. Alkohol je zabranjen. I pušenje je zabranjeno. Nema žeste, žuje, bambusa, a opet sve pršti od radosti. Kako to!?
Stvarno sam žalostan zbog svojeg uštogljenog, dosadnog i govnjikavog okruženja. Najradije bih sam zaplesao na širokom, krcatom bulevaru!

Ovakva druženja su rijetka i nije to baš moj svijet. Moj svijet se vrti oko dva slova: obitelji i posla. Brine me, da mi Sunčica i Mis ne zaglave u lošem društvu, studiraju u velikim gradovima, izazovi su veliki. Matko je gimnazijalac, a tempo školskih reformi više ne mogu pratiti, ne znam hoće li na prijamni ili upada s državnom maturom?

Posao mi uzima ipak najviše vremena i energije. Godinama sam prije posla prelistavao novine, više ih ne čitam. I sa sestrom na poslu razgovaram sve manje, to mi je posebno žao. Imam moralnu obvezu pomoći joj u izgradnji, mlada je, treba joj podrška.

Pacijenti su načitani, naivni, skrušeni, bahati, zahtjevni, dragi... Čekaonica je svakim danom sve punija. Političari grme o sve većim zdravstvenim pravima, o novcima govore manje, o doktorima sve gore. Živjet ćete najmanje stotinu godina, samo nam dajte svoj glas, nekako mi odzvanjaju njihove riječi. Formula koja pali.

Stješnjen sam između papirnatih obećanja i surove stvarnosti. Frustriran sam, ubrzano dišem, pomalo gubim dah. Žao mi je pacijenata, teško mi ih je povrijediti ili im nešto uskratiti. Znamo se godinama, bolesni su, sve njihove firme su propale. Svega im je puno, prepuno. Od poštenih radnika pretvoreni su socijalne jadnike.
Ustanem, gledam se u ogledalu. Lice mi nije mlado, vrat je naboran, oči umorne. Više od dvadeset godina služim i trošim se. Sada osjećam sav teret; i godina i pacijenata. 

Padaju mi na pamet i kobasice, svježi čvarci i tople štrudle tete Mare. Prvi puta u životu se pitam, da li sam korumpiran? Što na mome licu vide moji prijatelji iz čekaonice? Da li i u meni vide jednoga od njih? 
Osjećam dobro... vide! Jedna buba u uho i gotovo je. Nemam pravo na pogrešku. Moram hitno mijenjati rječnik, stil, ophođenje. Ne mogu i ne smijem više biti opušten i ležeran, ono što jesam. Navlačim masku, krećem u novi život.

U zrelim sam godinama. Razmišljam o budućnosti svoje djece i njihovih vršnjaka, hrvatskog društva, drage mi Hrvatske. Nisam si toliko bitan. Oni su budućnost. Spreman sam žrtvovati se za njih, u njihove živote udahnuti dašak radosti, one radosti što sam je vidio na carigradskom bulevaru. Ne znam kako?!

Narkomani umiru. Dok sam čitao novine njihove su smrti punile crnu kroniku. Kratke crtice, inicijali; nađen u stanu, uzrok smrti nepoznat. Prije nekoliko dana umro je Dino, jedan od njih. Na pogrebu se okupilo šareno društvo, plesalo se i pjevalo. Televizije bruje, secira se svaki detalj bogatog životopisa. Kolege mu ponosno daju izjave; na nebu si, u rukama anđela, pjevaš sada u njihovom zboru. 

Dinina smrt, vodi me do pokojnog oca. Težaka i graditelja. S osamnaest godina je na Križnom putu. Pri razvrstavanju predstavio se godinu mlađim, pa je dobio lakšu kolonu, onu od Dravograda u Sloveniji do Bora u Srbiji. Dolaskom u Bor slijedila je kazna prisilnog rada u rudniku bakra. Godinu dana, za početak. Odmah u nastavku JNA, tri pune godine. Bačen je u jedinicu KNOJ-a na albansku granici, u zvjerinjak, s idejom vjerojatne likvidacije. Ipak, čudo se dogodilo, sve je preživio!
Poslije toga čitav život borba, djeca, znoj. 
Bio je bogobojazan, franjevac trećoredac, nikada iz njegovih usta nisam čuo nit' jednu psovku. Uvijek mi je govorio, ljubi Boga i čovjeka i što dalje od politike. Doživio je skoro osamdeset, otišao je mirno i dostojanstveno, kao prognanik i beskućnik. 
Znam da je u nebu. 
Al', sada sam ozbiljno zabrinut. Ne znam, kako će se uklopiti s Dininim društvom? On je staromodan i ne voli šarenu odjeću, crvene cilindre i funk glazbu!

Slavonija će opstati. 
Istina, u mome selu kuća za prodaju je sve više, kupaca sve manje. Ne vjerujem zluradima da će Slavonija postati bogato lovište europske gospode, da ćemo se oblačiti u jeftinim kineskim dućanima i hraniti sumnjivim namirnicama velikih trgovačkih lanaca. I životariti na svježem zraku uz obronke slavonskih šuma. Nadam se da nas neće liječiti veseli kolege, Indijci i Arapi, koje sam sreo na večeri u Istanbulu. Poštujem ih, znaju oni medicinu, ali ne poznaju osobitu dušu hrvatskog čovjeka: tešku, jalnu i samodopadnu!

Vaš 
Dr. Ivo

ponedjeljak, 22. ožujka 2021.

Kratka priča o ocu i sinu

Često sam u poziciji vagati svaku ljudsku riječ i lučiti odakle je, iz mozga ili srca? Mozak i srce su životno povezani, izrazito kompatibilni organi. Mozak daje misao, srce energiju. Misao bez energije ne postoji, a energija bez misli je mrtva. Naravno, govoriti mogu oboje na zajednički govorni organ, usta.

Mozak kod slabosti srca ozbiljno trpi, čak do ne prepoznatljivosti. Imao sam pacijenta s teškim suženjem aortnog ušća. To je stanje gdje ishrana organizma visi, umjesto na pet, na jednom kvadratnom centimetru krvne žile. Razvija se srčana moždana disfunkcija, koju prepoznajemo kao smetenost. U ne obaveznom uvodnom razgovoru s dotičnim, doživio sam njegovo iznenadno otvaranje što me odvelo u vode koje nisam očekivao.

Ja, analogni ćaća, stvarno ću otići u Irsku, i vratiti kući svog izgubljenog digitalnog sina. Nisam ga vidio dvije godine, raspadam se po šavovima. Teško živi, pomažem mu koliko mogu, sobu i toalet dijeli s dva Pakistanca i Angolcem. Nema prijatelja, nema ženu, nema kučeta, ni mačeta. On to ne zaslužuje. Bez obzira na njegovu naivnost i autizam, sve ću napraviti i vratiti ga doma. Bit će mu bolje u bajbokani Lepoglave, nego na tom maglovitom i odvratnom otoku.

To će biti moja zadnja životna misija. Svjestan sam svojih bolesti, ali dočepat ću se na bilo koji način te usrane kovid putovnice i otići po njega. Informatičar je, za njega ima posla u Hrvatskoj, neće biti kruha gladan. Grana mu neći biti adresa, imam kuću, stan, vikendicu na moru, nek' si bira. 

Znam, što će mi reći moj digitalni frik: dosta mi je hrvatskog dreka i ostavi me na miru. Imam i ja svoje: Neću te ostaviti! Ako svi pobjegnemo, tko će o(p)stati!? Vraćaj se i okani se svojih prepečenaca!  Gadiš mi se! Ne znam što bih pametnije u ovome trenutku mogao napraviti!?

Završio je...

Odnos oca i sina jedna je od najsloženijih zagonetki u odrastanju i sazrijevanju obojice. Ti odnosi često nadilaze sadržajnost dobrog krimića. Prijelomnica se pojavljuje u adolescenciji. Na emotivnoj, hormonalnoj i intelektualnoj razini i početku stvaranja vlastitog identiteta. To je početak odvajanja od matice i iskustvo prvog životnog rukavca u životu juniora. Kolika će biti njegova dužina, širina, brzina i kako će jako meandrirati, nepoznato je. Ali, taj rukavac će se kadtad vratiti. I mirno će teći svojom maticom, do pojave novih rukavaca. Ovoga puta s ponešto izmjenjenim ulogama i s novim akterima. To je čista znanost, hidrodinamika, ali i realni život. 

A ja i dalje razmišljam...

O uznapredovalosti srčane bolesti svojeg otvorenog i teško bolesnog pacijenta. 

I ishodištu njegove dirljive priče.


ponedjeljak, 15. ožujka 2021.

Zašto odlaze s mirisima čaja?

Odlasci velikih i slavnih obično idu uz miris čaja. Večer prije uživali su u obiteljskom ili prijateljskom druženju s omiljenim napitkom, a onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao, obično započinje priča...

Ispijanje čaja je mitski i povjesni ritual. Uživa se u njemu od kad je svijeta i vijeka, a mnoge povjesne dinastije dale su mu kultni značaj u dnevnim dvorskim ceremonijalima.

Tom svijetu ne pripadam, ali sam ljubitelj čaja i ponosan sam na svoje višegodišnje čajno iskustvo. Biram iz kućne čajoteke najdraže; gledam, njuškam, doziram, kombiniram i slušam svoj organizam. Njegov glas je u konačnici najvažniji. 

Čaj obično doživljavam kao uzbudljivo putovanje. S njime sam obišao dosta svijeta, upoznao se s klimama i mikroklimama, reljefima, tlima, sjenama i sunčanim stranama. Upoznao narode, plemena ljude i običaje. Ponirao u ljudske duše i tražio odgovor na pitanje, zašto je njegovim beračima teško zaraditi jedan dolar? On je put i u svijet medicine, kao njen početak. Njegova održivost je pouzdan dokaz vrijednosti koju ima. 

Jedan od mojih favorita je čaj od kantariona. Sam ga ubirem, sušim, meljem i pakiram. Nije me osvojio mirisom, nego točkastim pravilnim nakupinama na obodima žutih latica i vršnih listića. Te nakupine su aktivne tvari kantariona. Vizualna sam osoba, te te sitne depoe doživljavam kao vidljivu dodatnu vrijednost. 

Čaj i ritual ispijanja danas predstavlja stanje duha i tijela. On je svojevrsni vodeni žig svakog pojedinca, koji njime postaje unikatno, samosvojno biće. Svaki čaj je neponovljiv. Zato postoji potreba zadnjeg ukrcavanja u svijet čaja i odbacivanja starog čovjeka. Ipak, treba biti pošten i priznati, takvo manipuliranje čajom predstavlja ozbiljno ruganje iskrenim čajoljupcima.

Jooj, samo da ne ureknem! Valjda moja današnja čajanka neće loše završiti (!?)

utorak, 9. ožujka 2021.

Hrabrost ili znanje? Ipak mladost!

Teško je pratiti taj ritam.
Promjene u tehnologijama, digitalnoj komunikaciji i medicini su dnevne. 
S ushićenjem gledam krvnu žilu užu od jednog milimetra, prepoznajem njenu strukturu, brzinu i smjer protoka.
Još više, ulazimo u stanice, uzimamo uzorke genskog materijala, dešifriramo ljudski kod. Budimo nadu proizvodnjom RNA cijepiva.
Ulazimo u novu eru liječenja, gensku terapiju.

Ponosni smo!
Ti genijalni umovi, koji nam mijenjaju živote, u pravilu su mladi ljudi.

Pred očima su mi dvije uvjetne hrvatske generacije.
Generacija devedesetih. 
Živjeli su komotno, neobavezno, neopterećeni. Život ih je iz društvenih dokoličara pretvorio u ratnike. Na svakome koraku svjedočili su svoju hrabrost, ostavljali na bojištima svoje ekstremitete i živote. Njihovo domoljublje zadivilo je Hrvatsku i svijet. Preko noći postali su heroji i stvorili su Hrvatsku.
Dok su oni stvarali,  pozadinski grabež ju je istovremeno haračio. Tako smo dobili stvaranje i zatiranje države istovremeno. Sve u duhu zakona dijalektike druga Engelsa o jedinstvu suprotnosti.

Heroji o kojima govorim, za današnju mladost su blijeda prošlost, skoro pa mrtve duše.

Današnja mlada generacija nije kićena roditeljskim epitetima. Neradnici su, neodgovorni, sesilni, agresivni, što sve kažu za njih...Nisu osjetljivi na nijanse!
Njih pak frustrira društvena margina na koju su gurnuti. Žive u ilegali, prikovani uz virtualni svijet računala, komuniciraju jednostavno, šifrirano i brzo.

Postaju sigurno svjesni svoje moći koju im daje solidna naobrazba i informatička pismenost. Kada dosegnu kritičnu masu, imat ćemo društveni tsunami i tada ćemo osjetiti njihovu pravu snagu. Mnogi će se iščuđavati klincima, koje do jučer nisu poznavali. 

Ne sumnjam, svoju povijesnu priliku bolje će iskoristiti od roditelja. U boljoj su poziciji. Roditeljski adut je bilo srce, a oni barataju znanjem, danas jedinom istinskom moći. I načinom društvene i političke neovisnosti.
Kada se budemo definitivno budili iz svih naših koma, prvo ćemo ugledati njih, mlada, lijepa i radosna lica, naših novih heroja...Naše izvjesne i bolje budućnosti!

Takav osjećaj buđenja je najbolji, rekli su mi pacijenti, sto puta.

ponedjeljak, 1. ožujka 2021.

Jaje...

Svačiji život nosi neko posebno obilježje. Za svoj slobodno mogu reći da je to stanica, osnovna jedinica ljudskog organizma. Svaka priča u medicini počinje s njom, vrti se oko nje i umire, opet s njom.

A sada jedno malo iznenađenje! Rijetko se sjetimo, da kokino jaje, koje svakodnevno konzumiramo, je ženska spolna stanica. Dakle, vidimo ju, osjetimo i uživamo u njoj. 
Pa, stanica nije baš takav tabu kao što obično mislimo!

Barem jednom tjedno na mom dnevnom meniju su jaja, obično ona pečena, na oko. To je ista priča kao kod većine muževa, to je dan kada supruga radi; onda izigravam kuhara pripravnika, sa dobro istančanim nosom. Prepustim se slobodi i kreativnosti na putu do urnebesnog uratka. 
Nebi dijelio recepturu, ali moje nepce uvijek kaže da je vrlo zadovoljno.

Jaje je najpotpuniji obrok, superhrana, pravi nutritivni dijamant. Sve što taj dan treba organizmu,  naći će u njemu. Energiju, vitamine, minerale, oligoelemente. Dakle, sve potrebno za zdrav mozak, razum, misli, dobar vid, veselo srce i krvne žile... Ono što me posebno raduje je ta, tako potrebna zasitnost, koju u njima nalazim. S njima sam u nutritivnom smiraju cijeli dan.

O nadnaravnoj hranidbenoj i zašitnoj vrijednosti jajeta govori činjenica da je ono prvi topli dom i hrana svakog ptića na kugli zemaljskoj.
Tek izleženi nježni i dragi pilić, svoju ljepotu, živahnost i životnost duguje njemu, čudesnom jajetu. 
Ono je njegova mama, maternica, placenta i pupčana vrpca, sve u jednom.

Ja jedem neoplođena jaja, iz vlastitog uzgoja. To me čini osobito ponosnim, iako
znam da taj ponos ne dijele i moje koke. Fali im vjerojatno muške nježnosti, neodoljivi zov orozovih boja i njegova punokrvna nabubrena krijesta. I romantična bubanja svakih sat vremena.
I to od pijetla, drčnog frajera i ljepotana, al' majstora bez alata.