petak, 1. srpnja 2022.

Diši

Sleep apnea ili kratkotrajni prestanci disanja je vrlo često stanje, ima ga do četiri posto populacije. Javlja se češće kod muškaraca, obično pretilih. Tijekom noći zabilježi se više od sto epizoda prestanka disanja, što dovodi do lošeg i nemirnog sna, izrazitog hrkanja, te posljedične pospanosti i umora tijekom dana. Zbog toga je kvaliteta života loša, visok je rizik stradavanja u prometu, ali i iznenadne krvožilne smrti.

Ljeto je.  Kod svakog se rađa želja, baš u ovim ljetnim vremenima pokazati idealnu liniju.  Onakvu, kakvi želimo biti. Tijekom godine kamuflaža je dozvoljena,  ali ljeti smo jedan na jedan sa istinom.

Čovjek je koloplet raznoraznih cijevi. Mreže cjevastih putova, koji život znače. Tu su dišni, živčani, urinarni, probavni... Samo krvožilnim se može dva puta opasati ekvator. Za nepovjerovati!  Pravilo je, što bolji putovi, to duži život.

Prije neki mjesec javila se žena da joj je muž poginuo.  Bio je mlad, mlađi od četrdeset i teži od sto trideset.  Visokorizičan za vožnju koja može neočekivano fatalno završiti.  Zbog sleep apneae.  Skrenuo je na suprotni trag ceste i udario u traktor. Jedna od glupih prometnih nesreća.

Postoji ta kategorija ljudi, da ih figurativno nazovem, obično bez vrata ili s nevidljivim vratom. To su naše debele dobrice, dragi susjedi, koji uvijek uljudno prvi pozdravljaju. Problem vrata dovodi do opstrukcije vitalnih putova, prije svega dišnih i krvožilnih. Te do navedenog iznenadnog prestanka disanja i posljedica.

U životu, loši putovi nas štite od 'rđavog gosta. Tako i u slučaju apneje. Nažalast, ovdje je loš gost više nego 'rđav. Smrt se zove.



nedjelja, 26. lipnja 2022.

Unučad i djed

Srebrena brada i kosa sijeda, 
nije dovoljno za dobrog djeda.
Unuci traže puno više,
K'o što u nastavku pjesme piše.

Budi tigar, il' mačka djede,
Koja cijeli dan i noću prede.
Budi pas, il' vuk još bolje,
Al, vučina uvijek dobre volje.

Želimo skakati, za uši vući,
S tom divljači se stalno tući.
I biti bolji i jači biti,
Kad' pobjedimo,  i dalje nas štiti.

Pravi golove, donesi loptu,
Danas brojimo pobjedu stotu.
Ti reci tiho pobjedu neću,
jer porazi donose sreću najveću.

Na noge skoči, smokije vadi,
Vodimo borbu protiv gladi.
Baka brine, ti sluga budi,
Unuke služe, to znaš, najbolji ljudi.

Trči, vrišti. Beri maslačke,
Pleši i pjevaj. Okreni svijet naglavačke.
Srebrena brada i kosa sijeda, 
nije dovoljno za dobrog djeda.




nedjelja, 19. lipnja 2022.

Mary

Ona je stručnjakinja za umjetnu inteligenciju.  Na poslu, pa i u kući okružena je mnoštvom pametnih računala, koji su postali njen život i inspiracija.  Ispunjena je zadovoljstvom klijenata, koji su joj poticaj da nastavi dalje. Ne zanimaju je male stvari, njih je prevladala. Uživa u svijetu velikih zamisli koji su nagovještaj nove revolucije.  Kao ekološki osviještena, uvjerena je da će osmisliti proizvodnju čiste i jeftine struje ili prehrambeni dozator koji bi zadovoljavao dnevne nutritivne potrebe s tri tabletice. Uzbuđena je,  s time bi spasila čovječanstvo.

Rođena je kao Mara. Svoje radosno djetinjstvo provodila je pored seoskog potočića, pravila mini vodenice od kukuruzovine i kao sve njene vršnjakinje trčala ispod duge poslije kiše. Normalno, nikada ju nije protrčala. Čuvajući stoku i uživajući u tome, nije sanjala da će ta draga stvorenja postati metanske bombe i uništavači tako nam potrebnog ozonskog omotača.


Mary je živjela život umjetne inteligencije. Prostranim stanom gospodario je njen robotski ljubimac Marko, kojeg je sama osmislila. Pravio joj je omiljene smoothye, donosio pivicu i najdražu žestu. Klasični usisavač i perilice već je izbacila iz stana. Nije se bavila roletnama i ventilacijom stana, sve je to radila vrijedna robotska ruka. Mjesec dana unaprijed znala je programirati svoja buđenja probranom glazbom i ambijentom. Ili najdražim citatima velikih umova. Marko ju je koji puta znao iznenaditi dragim šap'tom na uho: Ustani mala, vrijeme je! Tu je otkrila svoju novu dimenziju, emocionalnu.

Nije se zadovoljavala rutinom. Hrpa loše artikuliranih i monotonih Markovih piskutanja, išla joj je sve više na živce. Osjećala je da tu hrpu čipova mora presložiti i napraviti novog Marka.  S emocijom i dušom!

Ali kako? Čipova za dušu nema. Kolege su je savjetovale da na mini monitoru, popularnim smajlićima, iščitava Markovo raspoloženje. Ali, tako glupa ideja  ju tek nije zadovoljila, to je igrarija za predškolski uzrast, brzo se skulirala.

Ali, robot s dušom?! Postao je nova Maryeva opsesija, ispred svih drugih. Valjda će ju ovoga puta sreća pomaziti i da će protrčati ispod šarene duge, iz svoje mladosti.

subota, 11. lipnja 2022.

Zub









Trpim...

Utrnula stopala. Kidanje križa. Reuma.
Prazne i tmurne obdanice.
Noći besane. Sve je pohabano.
Od života, sine!

Gurim se. K'o slomljena ptica.
Noge teške, umorne. Ruke drhtave.
Tvrda stolica. Jedem manje, živim tanje.
Uši nagluhe, vertigo, dvoslike. 
Suza u oku.
Od posla, sine!

Nije sve od posla, 
i života, bako. 
Nešto je i od zuba!

nedjelja, 5. lipnja 2022.

O sreći...

O sreći, što reći!?

Postoji li sretna zvijezda,
možda lijek za sreću,
ili sretni ljudi?
Ne znam. Stvarno ne znam!

Ipak.
Raširi ruke, zjenice otvori,
divi se mjesecu i zvjezdama.
I traži sretnu nišu,
u svakom satu. I svakom danu.

Pleši.
Jer, život je ples,
igra davanja i primanja.
Za sreću je potrebno oboje.
Čekaj. Doći će!



nedjelja, 29. svibnja 2022.

Kojeg agregatnog stanja je savjest?

Kojeg? Krutog nije, plinovitog također. Razmišljam, najvjerojatnije je suspenzija čvrstih čestica. S brzim sedimentiranjem, taloženjem.  Naime, život uči da je savjest uglavnom na dnu organizma i da se koristi po potrebi. Zato, širom otvori oči pri tumačenju uputa za korištenje savjesti: Prije upotrebe obavezno promućkaj!

Savjest je knjiga života. Sloboda savjesti je univerzalno ljudsko pravo zajamčeno Deklaracijom UN-a. Iz slobode proizlazi pravo na priziv, što se sada često koristi. I spori.  Nisam naivan vjerovati da su baš toliki ginekolozi (shvati ih kao metaforu od mnogih!) u zadnje vrijeme krenuli s 'mućkanjem svojih suspenzija' i uzimanjem priziva.  Ipak, stvar je puno bizarnija. Komotnije je slušati šum društvenih vjetrova i koristiti svoja prava, nego raditi s grčem u želucu.

Pitam, tko u ovome društvu nije iskoristio sva svoja prava? Jedva da takvoga poznajem. Pravo je ozbiljna kategorija i mora se poštovati. Čemu sablazan!?

To bi trebale znati brojne iskreno zabrinute žene.  Pa i profesionalne posvuduše. Država je zaštitnica njihovih prava, a ne ginekolozi. Nisu ginekolozi željomati, oni su dobri ljudi i dragi susjedi. Ako će nabrijane žene početi lijepiti njihova imena na bandere, što najavljuju, ukinut će im još jedno ili više prava. Svakako pravo na privatnost. Ukidanje prava, slažeš se, ne zvuči dobro za ničije uho.

Medicina nije simfonija, a doktori nisu bečki dječaci. I ne zaslužuju, a vjerojatno im i ne treba, ničija samilost.  Još u starozavjetnoj Knjizi Sirahovoj, uz mnoge pohvale, rečeno im je da su gori od grijeha: 'Tko griješi pred Stvoriteljem svojim, nek padne u ruke liječničke', kaže autor Ben Sir. Od tada se ništa nije promijenilo.

U cijelom kolopletu prava i obveza, dobra  i zla, histerije i razuma, prisjeti se elementarnog i prvoga pravila savjesti: Prije upotrebe obavezno promućkaj!

nedjelja, 22. svibnja 2022.

Živčana astma

Znaš li išta o astmi? Normalno da ne znaš.  Možda se ponekad prisjetiš stare bake i njene astme kojom je davila sve oko sebe? Pa, i samu sebe!  Sada nebitno.

Ja imam više (ne)sreće. Imam s njom česte susrete, osobito sa srčanom i plućnom. Gradimo odnose razumijevanja i uvažavanja. Doživljavam ju kao dnevnu lektiru...

Treća astma, ona živčana, o kojoj ti danas govorim, ušla je u moj život totalno nepozvana, kao siva zona kardiologije. Učili su me o njoj moji pacijenti i priznam, puno toga naučili. Znam, da je složeni društveni, duhovni i tjelesni vrtuljak, bez konca i kraja.  Bolest je gušenja, jednako kao plućna i kardijalna.  Ništa o njoj ne piše, nema je u literaturi i na portalima.  Ona je treptaj u zraku koji nikada ne vidiš, na sreću ne vide ga ni drugi. Astmo neviđena! 

Živčano gušenje je teško plastično objasniti, što me ponekad čini nesretnim. Astma je ipak misterij. Shvati ju najbolje kao poljubac sreće i nesreće, zdravlja i bolesti, rata i mira! Hm!? Pa onda... Pa, ako ti je poljubac malo preintiman, onda kao zagrljaj  straha, depresije, nesretnih ljubavi, životnih turbulencija, raznih brodoloma, lista čekanja, neotplaćenih kredita,  poskupljenja ulja i toalet papira... Duga je to lista, dragi prijatelju, jako duga, za koncizne literalne crtice tvojeg autora. Jednom,  jednog dana, sve ću ti napisati, sve ćeš naučiti. Najvažnije, sada si ušao u priču živčane astme.  Sada si svoj na svome i to ti je dovoljno.

Znaš, svi sretni ljudi su slični. Svi nesretni, nesretni su na svoj način. Kada posložim sve te nesreće, pomislim, da bi mi bez njih vlastiti život ostao prazan, siv i bezidejan. Oprosti na sebičnosti i što me nadahnjuje tvoja bol. Ali, svi smo mi nečije nadahnuće.

Zahvalan sam svojim učiteljima. Na spoznaji živčane astme.


subota, 14. svibnja 2022.

Svoga tijela gospodar(!?)

Neznanje je majka svih gluposti. Tako je ovih dana, javnim skupovima diljem Hrvatske ispraćen Mrga, nerođeni fetus, kojem se uskraćuje pravo na život i borbu s bolešću. Pogledom na histeričnu masu stekao se dojam da šaljemo prvog Hrvata na Mars, a ne nevinog dječačića u smrt.

Zato, uvijek dobro dođe kratka rekapitulacija iz genetike. 
Ljudsku vrstu karakterizira 46 kromosoma (skupina gena!). Jedan od tih kromosoma, označen kao Y, karakterizira muškarca. To je najmanji kromosom, nastao gubitkom jednog kraka ženskog X kromosoma.

Dakle, sparivanje muških i ženskih kromosoma označava početak novog života. To je znanost. U rastu novog intrauterinog, a poslije i ekstrauterinog života, majka ima prvo i nezamjenjivo mjesto, ne samo kao hraniteljica, nego i zbog emotivne topline i žrtve koju podnosi.
Ali, dar i blagoslov rađanja koji ima, ne znači da je fetusov gospodar kako se to spominje i nerođena beba nije dio njenog tijela.  Jednako kao u očevog. Ona je samo čežnja života za samim sobom. I ima pravo na život.

"Vaša djeca nisu vaša djeca, ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas. I premda su s vama ne pripadaju vama...". H. Džubran

Genetičarka Jenniffer Graves objavila je kako Y kromosom polako nestaje. Naime, prije tristo milijuna godina imao je tisuću i četrsto gena, danas ih ima tek četrdeset pet. Nitko ne zna što će se dogoditi s ljudskom vrstom kada navedeni kromosom potpuno ispari. 

Ljudi se, barem za sada,  ne mogu razmnožavati partogenezom, aseksualno, tj. iz neoplođene jajne stanice. Postoji nekoliko gena koji moraju doći od muškarca, stavila se znanstvenica u obranu izumirućih.

Dobra je vijest po njoj, što mužjaci nekih životinja, poput voluharica iz istočne Europe ili štakora iz Japana nemaju kromosom Y, a vrsta se održava.  Procjenjuje, da će Y kromosom postojati i biti bitan za opstanak ljudske vrste još više od pet milijuna godina.  Za evoluciju to nije puno i najstrpljiviji možda dočekaju. 

Svijet bez suvišnih muškaraca? Moguće, ovisi o sposobnosti genetske prilagodbe i koječemu drugome.
Za pet milijuna godina, prema Gravesovoj, stvari će biti puno jasnije.
A do tada, morat ćemo se trpjeti. Trpljenje bez isključivosti i sa zrncem razuma uvijek je lakše.


nedjelja, 8. svibnja 2022.

Sto nijansi hladnih nogu

Hladne noge
Asocijacija je uvijek brutalna: hladne noge, loša cirkulacija. Na sreću u krivu si, skoro pa sto posto. Daleko veći potrošač energije su mišići listova nogu, nego koža, pa ćeš kod slabosti cirkulacije daleko prije osjetiti bolove u listovima nogu, nego hladnu kožu. 

I godine nisu baš nebitna stvar u životu. Ukoliko si ispod četrdesete i nepušač, šansa za zakrečenje krvožilja nogu,  ravna ti je dobitku na jackpotu. Zato nazdravi svojoj mladosti!

Postoji jednostavni matematički izraz kao mjera zakrečenja. Zove se hodna pruga. Duža pruga, bolja cirkulacija.  Kada hodna pruga spadne na sto, dvjesto metara, tvoje stanje ne izgleda sjajno. Svakako si na granici kirurgije, bilo kurativne ili amputativne.  Ipak, otkrit ću ti jednu slatku tajnu. Hodanjem stvaraš nove krvne žile i produljuješ hodnu prugu. Samo bedak to nebi iskoristio. 

Dakle nije sve i uvijek u cirkulaciji. Postoji prirođeno stanje hladnih nogu. Isto, kao i stanje recimo klempavih ušiju ili lošeg imuniteta. Jednostavno događa se, nismo isti.

Sijaset bolesti su bolesti hladnih nogu, jer sadržajno imaju oštećenja sitnih krvnih žila, kapilara kože. Tu su razne vaskulopatije, imunološke i šećerna bolest. Ili, pak bolesti usporenog metabolizma, primjerice, oslabljena funkcija štitnjače ili stanje pristojnih godina.

Naše bake nisu neznalice što ponekad mislimo. Puno životne mudrosti je prošlo kroz njihove vene. 'Obuj se kćeri, da ne prehladiš mjehur' ili 'čizma glavu čuva, a šubara kvari', riječi su naših baka mudrica. Zdene noge i prehlada zdjelice su prijateljice, zato dijete moje, napari noge i sve će ti biti dobro, obično uz dijagnozu daju i dobar savjet.

Meraklije paralelnog svijeta hladnih nogu, za moju priču kažu da je luk i voda. To sam si i mislio!? Najgore hladne noge su one u krevetu, guraju oni svoj poučak.

Kada jednog dana naučiš hodati svijetom mašte, vidjet ćeš znakove krajputaše, u sto nijansi šarenila. Shvatit ćeš i njihov smisao. Nepogrešivo te vode k zacrtanom cilju. 

To rade i hladne noge.


nedjelja, 1. svibnja 2022.

Mladom kolegi


Danas, kada postaješ član hrvatskog liječničkog zbora razumijem ozarenost na tvome licu. Čestitam! Raširi osmijeh još jače, otvori srce i krikni.  
Zaslužio si. Za prvih osamnaest godina školovanja.

Ulaziš u jedan novi svijet, svijet rada. O njemu ne znaš ništa ili skoro ništa. Iščuđavaš se svojim prvim platnim listama, kroničnoj neispavanosti i traženju mjesta i smisla u svojoj novoformiranoj obitelji. To je inicijacija. Neće dugo trajati, jer pred tobom je nastavak školovanja, usavršavanja i složeni međukolegijani odnosi. Nejasno ti je, zašto te najbolji kolega s faksa počeo ignorirati. Ne znaš, ne brini!?

Brzo ćeš saznati. Nisi ušao samo u svijet rada, nego i u jedan neuređeni, kaotični sustav, koji živcira sve na svijetu. To je hrvatski zdravstveni sustav. A ti, dragi kolega, papirnato jedan si od nositelja toga sustava, premda te objektivno nitko ne zarezuje ni za suvu šljivu.

Ne znaš ništa o svojoj tržišnoj vrijednosti? Nisi Messi! Nju nikada nećeš ni saznati. Za svoju vrijednost se moraš boriti i izboriti. Takva su pravila igre. Nije lagano. Zaboravi platne razrede i koeficijente, to su limunade za nomade.  Reći ću ti koliko te vrednuje vlastita država... opusti se na trenutak, molim te. Cijena tvoga specijalističkog pregleda je od šest do šesnaest eura, ovisno o njegovoj složenosti (cijenu dijeliš s timskom sestrom i pola do jednim birokratom!).  O da, ali ti još nisi specijalizirao, ti u sustavu ne postojiš i cijena tvoga pregleda je nula kuna, za sada. Radiš pod tuđim imenom, za drugoga. Sorry. 

Deset godina od ozarenog lica, uočit ćeš da su se mnogi tvoji srednjoškolski degeneci fino skućili. Kroz lagana i unosna namještenja, kao ovlašteni potpisnici koječega, šverceri, nadobudni OPG-ovci ili na krilima svemoćne politike...Ali, ima nade, to je vrijeme, kada će sustav početi i tebe priznavati. Ponovno će te ozariti činjenica, ovoga puta da postojiš. Da si živ. 

Savjetujem ti, gradi svoju neovisnost, od prvog dana i od bilo koga. Ne pitaj za cijenu, možda se jednog dana ipak naplatiš. Drži se svoja tri liječnička lica: humanog, socijalnog i tržišnog.  Kao humanista radi badava, socijalnim licem živi društvenu osjetljivost, tržišnim uzdržavaj sebe i obitelj. Pošteno?! Dakle, nikada ne zaboravi humani rad, on te pročišćava, ojačava, vraća korijenima i idealnoj slici.

Ipak, liječništvo je osobita profesija. Nikada zbog svog zvanja nećeš požaliti. Mogu drugi imati sve, ali nikada neće biti kao ti. Zato, hodaj ravno i smij se, u brk svima. Kada se zasitiš smijanja, pokupi prnje i nestani, bilo gdje. Svi te trebaju. 

Ipak, radije se smij cijeli život!



nedjelja, 24. travnja 2022.

Bivolje oko


Bivolje oko
Ne vjerujem da ste ikada poželjeli susret s bivolom lice u lice. Jedino, ako poneka romantična dušica od milja tako ne zove svog dragog.
Znam da osim tupaste njuške, balavih nozdrva i retropovijenih rogova, najteže bi vam pao susret s ogromnim razrokim očima, uskih šarenica i izrazito dilatiranih zjenica.  K'o svježe nafiksiranih.

Medicina je puna metafora.  Jedna od njih se upravo zove bivolje oko. Nije vam nepoznata.  Metastaze, širenje maligne bolesti iz drugih organa probavnog trakta, pluća, dojki, jajnika... obično imaju izgled bivoljeg oka, pa se tako metaforički i nazivaju. Osim navedenog u opticaju su i drugi nazivi: sekundarizam, meci, metkovine...

Sijelo bivoljeg oka je jetra. Ona je jedan od naprokrvljenijih organa, s dvostukim krvotokom, smočnica organizma i odlična je podloga za odsjedanje i brzi rast malignih stanica. 
Jedno takvo 'zloćudno oko' upravo vidite na slici. Snimljeno je na jetri pedestgodišnje pacijentice, koja se šest godina liječi od karcinoma dojke. Metastaza je ubitačna tvorevina, razorna za okruženje. Uništava mehanički, metabolički, psihički i emotivno, dovodeći do iscrpljivanja organizma, bolova i mršavljenja. Sve do terminalne kaheksije i kraja.

Ne zamarajte na metaforama, ma kako ih zvali, nisu ugodne. Nose mnogo bola i nesreće, a govore, da nam je od malih nogu izgrađivati svijest o ranoj zdravstvenoj prevenciji.

Vodite računa o svome tijelu, jedino je to mjesto gdje fizički možete živjeti. Za takvo tijelo, potrebno je zdravlje. Bez zdravlja, budućnost je upitna, znanost slaba, blagostanje beskorisno, a riječ nemoćna.

P.s.
Nesretan sam kad' pišem zloćudne crtice. Radije bih pisao bajke ili dječje slikovnice. Sigurno bih time širio bolju vibru. Ali, u životu je teško pobjeći od vlastite matice. I vlastitog komformizma.


nedjelja, 10. travnja 2022.

Ne kasni...

Znam da ćeš mi doći! Izjutra rano.
Uzdiše ustreptala jesen i moje srce,
zbog nestale noći,
ćutim korake tvoje iz daljine.

Tiho sjećanja se bude na jeseni prošle,
kada si obnoć znala dolaziti. Ko noćni tat.
U izbu gdje sam svoj spokoj ti dao.
Uzevši njega ni slutio nisam,
da san moj pretvaraš u javu.

Ne daj da život stane,
jer stara ura kuca sve tiše i tiše,
nemiru mome crne slutnje prijete.
Zrakom se prolama lepet lešinara,
iz daljine.

Kad jednom dođeš ne plači tada, 
jer suza tvoja obrisati neće,
sav jad i bol moj. Radije mi priđi,
tiho i šapni još tiše...
Kasniti neću nikada više.


(Vojni poligon kod Slunja, 1987.)



nedjelja, 3. travnja 2022.

Pa to je 2072. O, hvala!

 

Hrvatska grabi naprijed. Upravo je danas, među prvima na svijetu, otvoren prvi centar za produkcija djece, 'najbolji na svijetu'. Plod je to vrhunskih svjetskih znanstvenih dostiguća i domaće stručnosti, odvažnosti i mudrosti. U ovome centru, zapravo 'velikoj umjetnoj maternici', pristizat će netom oplođena jajašca, i na obogaćenim podlogama centra, izrasti će nova generacija hrvatskih mališana.

U sklopu centra su i dva prestižna selekcijska zavoda: jedan za probir i pohranjivanje spermija, drugi jajašaca. Zovu ih u žargonu 'tata' i 'mama'. Njihova diskrecija je apsolutno zagarantirana. Otvaranjem centra odzvonilo je surogat majkama, a majčinstvo i roditeljstvo dobiva ozbiljnu alternativu. Država preuzima veliku odgovornost za rađanje, rast, razvoj, odgajanje i školovanje djece. Ono što se od građanstva očekuje je da budu širokogrudni donatori spolnih stanica i time daju svoj doprinos održavanju hrvatske vrste.

    Uznemireni ste! Možete se lagano relaksirati, šalicom čaja od kamilice. 
Vijest je to ipak iz 2072. godine?! Budite mirni barem pedeset godina. Ali, ali..., medicinska dinamika je takva, da nikad ne reci nikad...

    Nameću se tri bitna pitanja: biotehnologija, pitanja etike i prava i na koncu pitanje odgovornosti za djecu.

    Biotehnologija (genetika, biologija, medicina) razvija se svemirskom brzinom i ograničenja se tu ne vide. 1961. godine otkriven je gen, prije dva desetljeća klonirana je prva životinja, već više godina oktriven je 'božji rukopis', kompletna genska struktura čovjeka. Manipulaciji stanicama, pa i genetskom inženjeringu, tako su širom otvorena vrata. Danas je već prisutan, u parcijalnoj formi. Znanstveni i stručni izazovi, i miris novca, znaju biti tako jaki, da svaka moralna zasada postaje nevidljiva.

    Etičko-pravna problematika nije tako složena. Razvojem biomedicine poznat je svaki detalj u razvoju spolnih stanica i sparivanju njihovih gena. Bravo, pa to je početak novog života, iskrene čestitke, treba nazdraviti!
U centru ih zovu "Živko/Živkica". Eksplozivno će rasti, za dvadesetak dana imati će srce, žile, organe... 
Trenutak sparivanja gena kao početak života, nije više kamen smutnje.  Razbijen je veliki mit o početku, koji je mnoge kroz povijest zamračio i opterećivao. Znanost je pobijedila.

    Očekivanje rađanja traži osobitu pozornost i odgovornost. Djeca su ljubopitljiva i radoznala. Zanima ih podrijetlo, braća, sestre, bake i djedovi i stotine drugih pitanja. Ta potreba postaje još jača odrastanjem. To su najteža pitanja na koja u centra za sada nemaju odgovora. 
O tome neka brine društvo, kažu. Oni su nas stvarali, zašto bi se mi smarali.

    Slobodan sam na kraju, parafrazirati starog  filozofa,  više kao somokritiku:
    Pazite na svoje riječi.  One postaju djela, djela stvaraju navike, navike karakter, a karakter stvara  sudbinu...
    O hrvatskoj sudbini, kada je riječ o ovome, imamo za razmišljati još pedeset godina! Ili, ipak nešto kraće!?

P.s
Prema navodima iz literature, Journal of Biomedical Engineering (vidi sliku!) drugi su nas u tome već pretekli. 



četvrtak, 24. ožujka 2022.

O identitetu...


Kako sačuvati identitet? 
Pitanje nacionalne prepoznatljivosti postaje uvjet opstanka, osobito malih naroda. Tome svjedočimo svaki dan. Bez izgrađenog identiteta postajemo besplatna lovina krupnije divljači, koji i ovako čitav svijet doživljava kroz vlastiti probitak, dobitak i užitak.

Pogled unatrag. Svjetski trend ide još dalje. Istražujući podrijetlo, mnogi narodi produbljuju svoju etnogenezu u nezamislive povijesne dubine.  Sve to rezultira sukobom identiteta, pa i ratnog.

Hrvatska. Nije sve idealno, svakom je to jasno. Stidimo se svojih korijena i postajemo stranci u jeziku, kulturi i okruženju svojih roditelja. Sram nas je vlastitog državnog grba i barjaka, bagatelizirajući društvo i državu čiji smo dionici. Nacionalni identitet nije nacionalizam, niti šovinizam. To je narodna i državna legitimacija svakog naroda.

Nemoguća je misija jednog Strossmayera, Teslu, slavonskog težaka, vučedolsku golubicu, hrvatskog branitelja, promovirati u jasan prepoznatljiv hrvatski proizvod po kojem će nas svijet cijeniti i uvažavati.
Od političara to ne očekujemo. Oni su samodopadna bića iz drugog filma, taj problem ne vide i ne razumiju.

Hrvatski nacionalni identitet je poveznica  na naš osobni i obiteljski ili identitet neke manje zajednice. Ne događa se ništa u društvu, što se nije prethodno dogodilo u nama samima.
Nažalost, u povijesnom smislu hrvatski identitet je često slika odbačenog naroda, koji je stjeran glađu, neimaštinom i ratovima, u hodu prema boljem životu, navratio u svoju Domovinu, u tranzitu. Držala ga je vjera u bolji život. Neke je ta vjera zadržala, mnoge  druge otpuhala u nepoznato na daljnje traženje. To je hrvatski identitet traženja ili nečinjenja.

Ipak, ne očajavajmo, tražimo i dalje.

U brojnim našim građanima krije se dovoljno mentalnog bogatstva, osobnosti, razigranosti, pa i pozitivne ludosti, kao polazišta za novo formiranje nacionalnog identiteta. Prije svega kulturnog.
Tu nešto možemo učiti i od Europe. Oni su svoje pijance, popišance, imperijaliste, sirene i duhove pretvorili u nacionalne kulturne marke od kojih pristojno žive.
Treba nekada i kopirati. Nećemo time naškoditi svome identitetu.

nedjelja, 20. ožujka 2022.

Muška posla



Bio je to inspirativan dan u Mošnji. Lijevoj i Desnoj.  Nekada jedno selo, siva eminencija iz seoske birtije ga je podijelila. Lijeva je na lijevoj strani potoka, Desna na desnoj.  Piju istu vodu, vole iste žene, udišu isti zrak, isti im je genotip, ali zadjevicama nikad kraja. Poslije svih svađa i podvala, zadnji prijepor je iskrsnuo oko vječitog muškog bizarnog pitanja, "čiji je veći"?  Pitanje teško, odgovor još teži. Poslije svih natezanja uključili su i znanstvenu zajednicu da donese pravedan sud. Ali istraživanje je unijelo još veće  podjele zbog čudnih rezultata. A oni su: Desni sedamnaest centimetara,  Lijevi pet i pol. 
Muškarci s lijeve strane potoka su podivljali, na desnoj samozadovoljstva i cinizma do besvijesti.  Zanijemila je i znanstvena zajednica zbog neobjašnjive  signifikante razlike. 
Na koncu je krivac je pronađen, razliku je iznjedrila metodologija. Na lijevoj strani je korišten centimetar, na desnoj intervju. I znanstvenici spasiše obraz.

Seosko lakrdijanje nebi dobro sjelo susjedu iz grada. Bol u maloj zdjelici svoje ishodište je imala u testisu.  Lijevi testis je prožet tumorskom masom (slika dolje!) koja nije slutila na dobro. Bilo mi je to jasno, čim sam stavio sondu. 

Urolog, u nastavku priče, bio je izravan, to je za ektomiju maligno destruiranog testisa, patohistološka dijagnoza će se postavljati naknadno.  Prethodno je pohranio pacijentove spermije u tekući dušik, zlu ne trebalo. 

Sreo sam u životu puno pacijenata sa jednim testisom.  Njihov ponos, život je u trenutku nemilosrdno otpuhao. Živjeli su normalni reproduktivni i spolni život. Uvijek sam to doživljavao kao život  s jednim bubregom ili polipom u jednoj nosnici. Ako se isključi psihička nadogradnja  i činjenica da se to ipak događa drugome.

A zdrav testis (slika na vrhu!) je doista vitalno značajan, osjeća to većina muškaraca. Proizvođač je muške spolne stanice spermija i glavnog hormona muškosti, testosterona. Bez tog dvojca bio bih papak, njonjo; a najmanje muškarac, razmišljaju.

I opet uokolo dođosmo vrlo blizu mošnjanske birtije.


četvrtak, 10. ožujka 2022.

U njemu vidim tri osobe

Poznamo se godinama. Radili smo zajedno na početku svojih karijera, zapravo iz vremena kada si je samozatajno davao svinjski insulin iz staklenih šprica. Nekoliko godina ranije, kao učeniku medinske škole, mama ih je prokuhavala dok mu je pravila doručak. Znao sam da je dijabetičar na insulinu, ali o tome nikada nismo dublje razgovarali. Uvijek je postojao nekakav nevidljiv zid koji je tome priječio.  Bilo je to vrijeme, dok je stigmatizacija još živjela. A zid je bit svake stigmatizacije.

Danas, mogu dublje razmišljati o dijabetesu, njegovim komplikacijama i važnosti te sićušne gušterarače. Ne veće od naših dvorišnih gušterčića. I zašto ona, jedini organ za proizvodnju insulina, tako često biva žrtvovana od vlastitog organizma? I samouništena imunim putem, što rezultira dijabetesom.


Bubrege gledam cijeli život. Onako, makroskopski. Izmjerio sam se njihovih duljina, debljina, oblina, nagledao se kamenaca, zastojnih promjena, tumora, mogao bih izdati veliki katalog svih ludih bubrežnih cista. Ali iskreno, ulaženje u njegovu unutrašnjost dosta je zamorno. Oni su složeni laboratorij nakrcan sitnim glomerulima i brojnim njegovim još sitnijim partiklima, te mnoštvom  enzima. Materija je to koja se cijeli život uči i zaboravlja.

Uglavnom, mom radnom kolegi, s početka, jednom i više zala što mu se događalo, pridodalo se još jedno. Zatajivanje bubrega i hemodijaliza, kao posljedica dijabetesa. Tada je, kako danas kaže, shvatio značenje filtriranja i mokrenja, urednog arterijskog tlaka, čvrstoću kostiju, anemiju, kalij i natrij, visoki kreatinin... Dio je to funkcija bubrega koje je imao, pa izgubio.

Postoji u životu buđenje koje ti postaje i drugi rođendan. Dobio si jackpot. Javljeno mu je,  sretna kombinacija se dogodila. Čeka te novi bubreg i nova gušterača, transplatacija može započeti. Dolazi odmah!

Prošlo je od tada četrnaest godina. Bez hemodijalize i insulina. Uspješno u svom organizmu nosi i surađuje s bubregom mlade djevojke (slika gore!) i gušteračom nepoznatog davatelja. Postao je dom za još dva života. Kaže, najviši vid ljudskog sebedarja je dati sebe, radi života brata čovjeka.

Danas radimo opet zajedno. On i dalje služi pacijentima. Vjerodostojno i odgovorno. Kao tri u jedan. Bol ostaje, ali i privilegija. Vidim to u njemu svaki dan.

nedjelja, 6. ožujka 2022.

Aritmija, guja koja ujeda

Tko je se ne boji? 
Ljigavi gmizavac,  zastrašujućeg gibanja, bez nogu i ušiju, sikće, palaca, davi i guta. To je zmija. Muči nas njena veličina, boja, prilagodljivost, mimikrija, skokovi, presvlačenja...pa zaboravimo ono najvažnije, nije li možda k tomu otrovnica!?

Prema dvadesetogodišnjem mladiću koji se požali da tijekom stresnog dana, zna imati totalno glupi osjećaj slabosti, preznojavanja, bubnjanja u prsištu i omaglicu, nitko ne pokazuje baš previše empatije. Obično se, paušalno to pripisuje odrastanju. Bilo bi prelijepo kada bi 'odrastanje' apsorbiralo sve naše mladenačke bolesti i nesreće.

Mladiću o kojem govorim, patološki supstrat registriran je na djelu. Na Holter EKG-u 'uhvatio' sam početak kaotičnog rada srca. Radilo je aritmično i vrlo, vrlo brzo, s frekvencijom većom od 250/minuti (početak označen na gornjoj slici!). Bila je to brza fibrilacija atrija. Događaj se zbio poslije stresnog događaja i sva sreća da je taj srčani kaos trajao kratko, manje od dvije minute. Ta mladićeva nevolja se ponavlja prosječno jednom mjesečno, bez ikakvih najavljujućih simtoma.  Sve pretrage, uključujući ehokardiogram i test opterećenja su potpuno uredni.  Sve je to zapravo misterij u koji kardiolozi hrabro ulaze i liječe ga zadnjih godina, postupkom poznatom kao ablacija žarišta aritmije.

Srce je vrlo složen sustav. Možda je električni sustav jedan od najsloženijih. U desnoj

predklijetci je sinusni čvor (generator, pacemaker) koji impulse za srčanu kontrakciju odašilje cijeli život. Nastoji održati primat hijerarhije, on je prvi i jedini, stvoritelj i gospodar. Uvijek nastoji održati kontrolu nad nižim žarištima. 
Na njega se nastavlja atrioventrikularni čvor, a dalje snop vlakana koji se račva na dvije grane, svaka u po jednu klijetku. Poremećaji električne aktivnosti srca mogu biti na razini stvaranja ili provođenja električnih impulsa.  Najpoznatiji poremećaj stvaranja impulsa je fibrilacija atrija koju ima do deset posto starije populacije. Sveprisutni EKG-e je pisani izraz električne aktivnosti srca.
Naš mladić je trenutno u fazi dodatne, elektrofiziološke obrade. Ukoliko se negdje u desnoj predklijetci ili plućnim venama nađe žarište navedenog nereda stvaranja električnih impulsa, onda će to žarište biti uništeno. I to bi mogao značiti početak mladićevog novog života.

Doktori koji znaju nešto kardiogije, uvijek ovako ozbiljnu aritmiju doživljavaju kao guju, jer je njen početak i tijek uvijek dinamičan, nepredvidljiv i s mogućim opasnim posljedicama za nosioca. 

Ponekad, kao i njena spomenuta zmijska metafora, otrovna i smrtonosna.

nedjelja, 27. veljače 2022.

Kako zaustaviti diktatora?

Prvi put u Rusiji sam bio kao student. Divio sam se veličini i raskoši Crvenog trga, Kremlju, pozlaćenoj katedrali sv.Vasilija i bogatoj ruskoj povijesti. U program putovanja bio je uključen i obilazak balzamiranog Lenjina. Stisnuo sam zube i napravio krug oko odra najvećeg Rusa u povijesti, kako je tumačio vodič. Pamtim brojne parade s trga, koje su veličale ruski svemirski program i Jurija Gagarina. Drugi puta sam bio u Kalinjingradu prije tri godine, osjećao sam se kao u svakom drugom europskom gradu, sretan što je Rusija postala dio uljuđenog svijeta.

Cijeli život u sebi nosim potajnu želju, jednom kada budem imao dovoljno vremena, putovati sibirskom željeznicom, osjetiti tih desetak vremenskih zona ogromne države, upoznati njene klimatske mijene, kulturu i tople ljude, i na koncu iz Vladivostoka vidjeti Tihi ocean. Sada  je ta želja umrla.

Danas svjedočimo, brutalnom stradavanju jedan čestitog, mirotvornog i herojskog naroda. Ukrajinskog. Samo zato,  što je želio birati svoj životni put, svoje društvo i slijediti svoje snove.  Zbog tog 'grijeha',  plaća preskupu cijenu.

Autor tog' ukrajinskog, ali i europskog straha i užasa je diktator Putin. U dvadeset godina apsolutne vladavine izgradio je moćnu vojnu mašineriju koju je, osim ukrajinskog, rasporedio na više svjetskih ratišta. Ona je njegova lutka na koncu, s kojom se poigrava iz sigurnosti svojih bunkera. Šiklja otrovnu i huškačku ratnu propagandu i manipulacije, opsjednut megalomanskim idejama još veće i moćnije Rusije. Prebraja i prijeti svojim brojnim naoružanjem, uključujući i ono koje nemilosrno i masovno uništava ljude, topeći im tijela i mozgove. Ponosan je na broj svojih nuklearnih  glava. Ima ih najviše na svijetu. 
Ne razumije diktator jezik. Da snagu jednog naroda i države čine umne, čestite i kreativne glave, a ne nuklerne. A koliko mu je stalo do glava vlastitog naroda, govori činjenica, da svoje ratne žrtve rješava u mobilnim krematorijiima koji su sastavni dio njegovog ratnog stroja. 

Europa se napokon probudila i spoznala da je to rat i protiv nje. I ujedinila se, za jedno poslijepodne. Najsnažnije od drugog svjetskog. Shvatili su da imaju posla sa zvjerskim diktatorom i da je famozni ruski plin bio udica na koju su se naivno upecali. Sada znaju, diktator ne poznaje granice i da mnoge od njih je spreman samljeti za jedno poslijepodne i pojesti za večeru.  Solidarnost sa već dobrano razorenom i uništenom Ukrajinom preko noći je porasla do nesulućenih razmjera. Manje zbog Ukrajine, više zbog vlastitih guza. Istočne granice Ukrajine postaju nova crvena linija za obranu Europe koju poznajemo i u kojoj živimo. Ako ju ne obranimo, novu crvenu granicu crtat će diktator, koja će za mnoge biti jako bolna. Bit će to 'dobar dan' za novo vrijeme, za koje smo mislili da je daleko iza nas.

Kako zaustaviti diktatora? Europa se mora odreći svog konformizma, sebičnosti i iluzija. Prihvatiti se oružja, ma kako se ono zvalo, i ući u nemilosrdni rat. To je jedini način obrane. Povijest je učiteljica života, i iz nje se sve može naučiti. Nijedan dikator nije poznavao drugi jezik, osim oružja. Tako je i s ovim.

Ako to ne učini Europa, onda će to jednog dana biti zadaća ruskog naroda ili klike koja ga je dovela na vlast. Rusi u tome imaju bogato povijesno iskustvo. Primarno zbog njih samih, jer vlastiti narodi su uvijek najveće žrtve svojih diktatora. Možda im u tome pomogne glas majke Putinove djece; život sam provela s čovjekom vampirom. 
Ipak, diktatori su žilava roba i do raspleta proteći će još puno krvi.



srijeda, 16. veljače 2022.

Vrtom protiv vrtloga

Proljeće je početak poslijezimske katarze. Budi brojne osjećaje i uživanje u njegovim mirisima, zelenilu i rascvjetalosti. Zašto proljetno buđenje stvara toliko pozitivnih vibracija u ljudskoj duši? 

Možda zbog  cirkadijalnog ritma koji nas pere ili zbog spiralno-kružnog životnog hoda koji nas uvijek vuče gore. Ili pak, jednostavno zbog ljudske težnje što dubljeg ucijepljenja u probuđenu prirodu. Ne trudim se dati odgovor na to pitanje, i ovako nije jednoznačan. 

Vrt i sve što na njega podsjeća, zanima me više kao dobrodošao medij društvene komunikacije i kao prostor fizičkog, duhovnog i psihičkog opuštanja.


Jačega prirodnog stimulansa i antidepresiva od vrta je teško naći. 'Samo da se ja prihvatim vrta i motike', sve će biti lakše, uobičajeni je psihološki autosuport. Zadojenost vrtom pojačava se godinama. Moj autistični kolega zamijetio je, kada muškarac počne peći rakiju, a žena praviti pekmez andro/menopauza je počela.


Vrt je bogat izvor saznanja i nadogradnje najnovijih vijesti, zločestih i dragih komšijskih podmetanja, čarki, otvorenih svađa i sukoba. Ali, i dragih ljubavnih susreta i špiclovskog voajerizma.


Njegovanje kulta bašče poznato je od pamtivijeka i izljedrilo je poznati  'baščanski ljubavni poučak'. Treba ga upamtiti i poštovati jer je logičan i poučan: ako je tuđa bašča obrađena i ograđena zaobiđi ju, ukoliko je ograđena, a neobrađena razmisli, ukoliko je neobrađena i neograđena pomozi!


Zašto, na koncu, vrt ili bašča? Jer je odličan lijek u borbi protiv društvene,  moralne i zdravstvene recesije, vrtloga glave koji vuče prema dolje.

utorak, 8. veljače 2022.

Riječi bez djela ubijaju

Život bez komunikacije je nezamisliv. Bilo koje forme ona bila, osobna il' društvena. Nekomunikacija nas reducira na vegetiranje. 

Promatram ljude. To mi je uostalom i zanimanje. Gledam tri tipa komunikatora koji su dio mojeg okruženja i života: propovjednika, liječnika i slijepca.

Propovjednik je izuzetna osobnost. Odlikuje ga predanost i gorljivost u poslu.  Propovjed doživljava kao izljev rijeke ljubavi u traženju plodnog tla.  Obično ju koristi i u osobnom životu, jer se teško odriče privilegije propovijedanja. 

Liječnikova komunikacija se svodi na dijalog, licem u lice. Nema mesijanstva, ali narcisoidnosti je napretek. Iritira ga uloga slušača loših vijesti, koja ga stavlja u neželjeni inferiorni položaj. Slušanje i ego nikad nisu išli skupa. Treba tu velika doza samokontrole. Ako u životu sretnete takvog liječnika, vjerujte da puno radi na sebi.

Slijepcu je komunikacija nadomjestak nepostojećih osjetila. Zato, govorna komunikacija mu je vrlo bitna. Izgovorena ili slušana riječ su mu visoko vrednovane, ona je oruđe njegovog opstanka. Onog trenutka kada izgubi komunikaciju, izgubio je sebe.

Riječ je izraz naše duše, mudrosti i inteligencije. Ona je izraz naše osobne i društvene odgovornosti i glavno je oruđe poduzetničke aktivnosti. Nemaš li dušu i riječ,  okani se poduzetništva.

A kako je na širem društvenom hrvatskom verbariju? Od stvaranja hrvatske države, naslušah se prekrasnih i umnih riječi. Najprije, bit ćemo kao Švicarska, zemlja zadovoljnih, sretnih i bogatih ljudi. Izgradit ćemo pravednu državu, po mjeri svakog čovjeka, uživati u njoj i veseliti se. Ma ništa od toga...mauna, kako narod veli.

Danas smo živi svjedoci praznih riječi. Da su mrtve nebi ubijale, nažalost prazne su, al' žive. I ubijaju. Ubile su ljude, zemlju su pretvorili u karikaturu, građane u jadnike, ozbiljno zabrinute za svoj opstanak. Demografsko crnilo ne znači petnaest posto manje ljudi, za brojne sredine to je kraj, jer biološki materijal je potrošen, u defekuri je. Ostaje samo dovršenje tehničkog odumiranja. Sanjane Švice nigdje, nit' na vidiku...

Svaka riječ upućena je svome uhu. Ne samo navedene, svoje uho također traže riječi lašca, kriminalca i ubojice.  I svaka druga.

Riječi su šum planinske vode, cvrkut ptica u predvečerje i jutarnji izlazak sunca. S njima je sve počelo, najbolji su životni suputnik i nada za bolju budućnost. Zaslužuju poštovanje!


nedjelja, 6. veljače 2022.

Sportsko srce: mit ili stvarnost?

Razgovor sa usaljenim sedamdesetogodišnjakom s povećanim, znači bolesnim srcem, često biva prekinut bizarnom upadicom; meni je doktor prije pedeset godina rekao da imam sportsko srce. Zaledi me. Koji to, pokoj mu duši, doktor, kada je slušalica bila vrh vrhova dijagnostike, a RTG dostupan samo kod sumnje na teške upale pluća. Pregrizem jezik, nasmijem se i kažem, dobro prijatelju, odlična dijagnoza...

Proradi nekad zločestiji dio mene, pa pitam njegovog susjeda parnjaka, tko je igrao u prvom sastavu NK Vrbik prije pedeset godina? On nabroji sastav iz rukava (polovica su već otputovali!) i naglasi da je on bio desetka i kapetan momčadi. 
U to vrijeme svi seoski momci i muževi nezločestih žena bili su u nogometnom klubu. To je bio prestiž i bijeg od seoske i obiteljske monotonije. Za "sportsko srce" susjed parnjak je rekao da je uglavnom pekao odojke, za ćabu poslije utakmice.  Trener ga je znao uvesti deset minuta prije kraja, kada smo vodili s više od tri gola razlike. To je bila rijetka minutaža za seoske luzere. On vam sa nogometom nema veze, završio je dobrosusjedski.
To je mit o sportskom srcu.

Ipak, sportsko/atletsko srce postoji i vrlo je ozbiljna tema. Sport postaje sinonim snage i izdržljivosti, napornih i ubitačnih treninga, odricanja, a do profesionalne razine doguraju tek rijetki.  Zato cijenim i volim srčane ljude.

Srce je u mehaničkom smislu pumpa. Da bi pumpa optimalno pumpala, mora se obilato puniti krvlju (narod kaže prazna puška ne puca!). Boljem punjenju doprinose tanke i rastezljive stijenke srca i što dulja relaksacija srčanog mišića (duga dijastola!). U takvom srcu rastu tlakovi punjenja i posljedično dolazi do laganog proširenja srčanih šupljina. I zadebljanja stijenke srca. To je fiziološka prilagodba srca na ekstremni fizički napor. U medicinskoj literaturi to se zove remodelacija. Takvo srce, osoposobljeno je za pojačano izbacivanja krvi tijekom kontrakcije (povećan udarni volumen!), nema potrebu za brzim radom što dodatno povećava njegovu kapacitabilnost za najteže fizičke napore. 
To je stvarnost sportskog srca. 

Sportsko srce je obično reverzibilni fenomen i nemojte se pozivati na njega, ako ste prestali sa sportom izdržljivosti prije nekoliko mjeseci. 
Ja sam imao u praksi mladića, fitnes trenera, koji je izrazito povećao mišićnu masu srca, koristeći više anaerobne, nego aerobne vježbe. Suportirao se  "pročišćenim bjelančevinama". Srčane stijenke su mu bile krute, duplo zadebljane, što je znatno smanjivalo volumen lijeve klijetke i istisni kapacitet srca. Mučila ga je zaduha. Nije mogao hodati više od stotinjak metara. S obzirom da sličnu sliku srca mogu dati vrlo opasne kardimiopatije, rekao sam mu da prestane s bilo kakvom vježbom i da se prebaci na vodu, voće i povrće.  Na kontrolnom pregledu, stijenke srca su s stanjile, isključena je hipertrofijska kardiomiopatija, a fitnes trener je odlično podnosio fizički napor. Priča je imala sretan kraj s preporukom: manje teretane, više trčanja.

Srce nije samo mišić. Tu je sijaset bitnih, filigranskih struktura: pacemaker sa složenim živčanim sustavom srca, osjetljivi zalisci, tende i mišići, brojno koronarno krvožilje...U procesu sportske remodelacije srca, može doći do ozbiljnih promjena na navedenim strukurama s opasnim i smrtonosnim fenemenima: aritmijama, srčanom zastoju, zatajivanju srca, sinkopama i koje čemu drugom.

I na kraju, sportsko srce: mit ili stvarnost? Ipak, vrlo ozbiljna stvarnost. Nažalost, koji puta i surova.


nedjelja, 30. siječnja 2022.

Izvadila bih mu grkljan vlastitim šakama...

Nemoj Mando protiv Boga, nastojao sam ju smiriti.

Neću se smiriti, ljuta sam na cijeli svijet. Zamislite sada što je uradio mojoj kumički.  Napravio joj je dijete, a onda se poslije godinu dana zaljubio u balavca, i ostavio ju. Ponizio je svoje dijete i ženu do bola. Ne samo njih, nego i mater, oca, brata, rodbinu, pacijente, grad. Ponizio je cijeli svemir...Gad, muška svinja. Ona to ničim nije zaslužila. Jedno tako drago dijete, sto puta se igrala u mojem dvorištu, moja krsna kuma. U svemu je bila najbolja, ponos svih nas.

Vidili ste tog prasca neki dan na televiziji, reklamira svoju knjigu. Trabunja o svojim genitalijama, biseksualnosti, doživljaju ljubavi i slobodi izbora. Ne gledam Mando televiziju, nastojao sam prekinuti mučni monolog.

Sve, sve ću vam sada reći, nije se dala. On na televiziji veleuvaženo veli, kako tobože nešto ima u gaćama i da je o tome morao napisati knjigu. Zamislite, pa tko zbog opuška piše knjigu? Pa ljudi moji, što mu vrijedi to u gaćama, kada nema u glavi.  Čitala sam, morao je tobože pobjeći iz ormara. A on, dragi moj, nije bježao iz ormara, nego iz života svoje kćerkice i kreveta svoje supruge. I uletio u život tog pederskog balavca. Strahota. Da ga vidim, izvadila bi mu grkljan vlastitim rukama, neka se onda hvali svojim alatima. S guštom bi ga odrobijala...

Konačno se zaustavila...ali na trenutak, a onda poentirala. To vam je kolega iz Velike bolnice. On sada očekuje da ga poštujemo i klanjamo mu se. K'o, faca je. Kada bih morala u njegove ruke, odabrala bih rađe smrt, nego njega. 

Mando, ajde sada  je stvarno dosta! Počeo me oblijevati hladni znoj, lupati srce i sušiti se usta.

U tome trenutku sjetio sam se i svog uvaženog kolege iz Male bolnice, trenutno na drugim produžecima, koji je znao reći,  da u Velikoj bolnici ponekad guzu okreće zidu. Ziher je ziher, uvijek je govorio.

Baka Manda je seljanka, zdravog razuma, bez dlake na jeziku. Dugo ju poznajem. Uvijek nosi pregršt zanimljivih novosti i rado ih dijeli. 

A ti poštovani čitaoče, čuo si sada ovu njenu žalbenicu. Sam procijeni muče li Mandu košmarni snovi, il' govori čistu istinu. I sam sam u dilemi.

nedjelja, 23. siječnja 2022.

Od čega je umrla Mona Lisa?

Siguran sam da će mnogi proturječiti; nije umrla, ona živi!  

U Louvru je, pomalo osmuđena iza blindirane staklene zavjese, dovodi do svakodnevnog ushićenja tisuće posjetitelja i obožavatelja. Jedna je od rijetkih Leonardovih ostavština u kojem je ljepota i toplina ljudskog lika, izdominirala pozadinski krajobraz. Brojni povjesničari umjetnosti i likovni kritičari dive se ovom božanskom Da Vincievom dijelu. Osim čarobnog Mona Lisinog osmijeha, uočavaju sjaj i vlažnost njenih očiju, te nevjerojatnu uvjerljivost trepavica. Ne daju baš suvisla razmišljanja zbog nedostatka obrva (iz današnjice, što je žena bez uređenih obrva!?).  Uočavaju i manju masnu naslagu uz medijalni rub lijeve vjeđe. Sličan depozit vide i na rukama. To su ksantelazme i ksantomi, poznati objektivni pokazatelji obiteljske hiperkolesterolemije.

Tko je Mona Lisa, pravim imenom Lisa Gherardini?  Treća je žena bogatog firentinskog trgovca, živjela je u petnaestom stoljeću, lijepa i nesretna, navode ondašnji kroničari. Da bi je ohrabrio, muž je zamolio već tada slavnog Leonarda da naslika njen portret. Ovaj je slikanje tridesetogodišnje žene razvlačio kroz tri godine, koristeći tehniku ulja na drvetu. Nema podataka da li je portret konačio i jednu noć u muževljevoj sobi.

S obzirom na preranu smrt, te ksantome i ksantelazme, mnogi liječnici danas su mišljenja da je Lisa umrla od familijarne hiperkolesterolemije.  Nju karakterizira visoka razina lošeg LDL kolesterola u krvi. Nastaje zbog mutacije gena na receptorima za LDL, zbog čega se navedena molekula ne može utilizirati, što dovodi do porasta njene razine u krvi i odlaganja na neprikladnim mjestima uključujući i endotel krvnih žila, pa i kožu. Familijarna hiperkolesterolemija povećava pobol i smrtnost od krvožilnih bolesti u mladih ljudi, za više od dvadeset puta i vrlo je opasan, prikriveni rizični čimbenik. Poseban je entitet i nema veze sa uobičajenom hiperkolesterolemijom, koja nije obiteljskog i genetskog karaktera.

Danas u Hrvatskoj je deset do petnaest tisuća ovakvih potencijalnih bolesnika, kandidata za prerano umiranje, iz "punog zdravlja".  Bolest se vrlo lagano dijagnosticira, ne može se izliječiti, ali može se sigurno i uspješno držati pod kontrolom i na taj način bitno smanjiti rizik od prerane smrti.

Želio bih Mona Lisin čarobni osmijeh prenijeti u živote onih, koji  bezbrižno žive u svom neznanju, s tihim ubojicom koji će ih jednog dana doći glave. Familijarnoj hiperkolesterolemiji!


nedjelja, 16. siječnja 2022.

Alpe

Poslije tisuću dana neprekidnog rada rekao sam si, sada je dosta. Odmori se, zaslužio si.  Odredište Alpe, dolina Gastein.  Nije to divlji dio Alpa za bijeg od civilizacije. Što više, dolina je to dragih ljudi i puno velebnih ostavština iz doba austrougarskih krunjenih glava. Sada su bez autentičnog sjaja, blještavila i glamura, ali pokrivene su mističnom patinom koja više otkriva, nego skriva.

Gastein je carstvo vode, brojnih slapova i jezera, snijega, skijaških staza, nebeskih vrhova, netaknute prirode i povijesti.  Voda daje osjećaj boravka u grotlu života. Zaboravi definicije, ovdje voda ima okus, miris i boju, ima svoju neodoljivost i pretvara čovjeka u ono što zapravo je, primarno vodeno biće. Odlazak iz Alpa uvijek mi izazivao isti žal, kako bez te čaše vode?

Pitomi domaćini svakog gosta srdačno prvi pozdravljaju sa Grüß Gott, dok strani gosti obično nešto mrmljaju ili jednostavno klimnu glavom u znak pozdrava.

Alpe su oduvijek bili meta brojnih istraživača, biologa i prirodnjaka. Istraživali su harmoniju vode, zraka, zemlje i sunca; flore, faune, mikroklime, mikroelemenata... Jedan je prepoznatljivijih za ovaj kraj je radon, uskladišten u utrobi Alpa. 

Napušteni rudnici iskorišteni su za fizikalnu terapiju,  a u njih se ulazi autentičnim rudarskim vlakovima. Prekrasno je biti u rudarskom oknu, osjećati njegovu toplinu, vlažnost i ljekoviti radon, sve naravno protkano laganom klaustrofobijom.

Puno je spomen znamenja i grobalja, iz svih svjetskih ratova, ostavština različitih vojski, te radnika poginulih u Alpama, u rudnicima i tunelima. Dosta ih je sa slavenskim prizvukom. Uvijek me uvjere da mjesta na zemlji ima za sve narode, kulture i naraštaje. Barem za miran počinak.

Dvjema promenadama su šetali okrunjeni. Wilheimova, bavarskog kralja je dugačka, penje visoko u brdo, puna je odvojaka i nikada je nisam izšetao do kraja. Ona kraljice Elizabete, poznate Sisi, ide na drugu stranu uz bajkoviti potočić, do bivšeg rudarskog naselja. Kažu za nju da je bila najljepša i najnesretnija kraljica Monarhije. Sebe, svoj mir, samoću i vjetar u kosi nalazila je i u bespućima Alpa.  Istovremeno, grozila se spletki, maski, usmaljenosti i Dvora.

Vrijedilo je. Ako ništa drugo, onda zbog čaše alpske vode!


nedjelja, 9. siječnja 2022.

Ispod oka

Zdravstveni djelatnici znaju da su javni radnici i po prirodi stvari su podložni kritici. Utemeljenoj i onoj koja neće naškoditi pacijentu. Kritika je ipak prema našem narodnom običaju, uglavnom napadna i otvorena. Ali ima i finih, kapilarnih, sporije putujućih koje također do svoga cilja uvijek dođu. One su mi simpatičnije.


Možda je zanimljivije okrenuti novčić i zapitati se,  što liječnici misle o pacijentima? Dozvoljeno nam je misliti što hoćemo, ali dužnost nam je maksimalno im dati svoje znanje, stručnost i vještinu. Pri tome, vođeni mnoštvom stručnih dijagnostičkih i terapijskih smjernica, etičkih i osiguravateljskih normativa. Za individualnost ostaje malo; iskoristiti ju, znači napraviti komparativnu razliku.

Prepoznajem tri grupacije pacijenata: profesionalce,  rentne i prave bolesnike. Prvi žele dijagnozu, drugi korist, treći zdravlje. U zdravstvenom kartonu ne postoji  rubrika 'grupacija'. Postoji samo uvijek novi izazov, u čemu je ljepota poziva.

Pacijenti 'profesionalci' su medicinski načitana skupina, glavna literatura su im društvene mreže i traže odgovor na mnoga pitanja i obično ga ne nađu.  Zato obijaju sve ordinacije, skupljaju i analiziraju dokumentaciju, mjerkaju i važu svaku riječ i pokazuju opće nepovjerenje. Njihov ego ne podnosi prazne dijagnoze, oni žele dijagnozu, crno na bijelo. Najrevniji su potrošači državnog zdravstvenog novca. Doživljavam ih istinabog kao poprilično zamornu skupinu.

Rentni pacijenti su stari pajdaši hrvatskih medicinara. Preplavili su hrvatski zdravstveni prostor dovodeći nas, u toj disciplini, na vrh ljestvice. Zdravlje im nije na prvome mjestu, a liječnika doživljavanju kao nužno zlo i sredstvo da bi ostvarili zacrtanu rentu. Bolovanje, socijalnu naknadu, crkavicu, mirovinu, povišicu, povlasticu, alibi za supružnika, svejedno, samo da se malo okoristim. Motivirani su i dobroćudni. Dobar dio njih ne doživljavam kao negativce, jer renta za mnoge znači bijeg iz bijede i nesreće.

Najugodnije je raditi s najvećom skupinom, bolesnima. Tu postoji maksimalna otvorenost, predanost i iskrena suradnja. Svaki pokret, mimika, držanje, govori o njihovoj bolesti. Njegovo povjerenje u liječnika je neizmjerno, takav stav ne može ostati bez pozitivne reakcije. Empatija između dvije osobe, prsitima se može pipati.
-------------------------------------------------

Prije neku godinu kaže mi prijatelj, profesor matematike, da se svakoga dana moli Bogu da mu u starosti sačuva pamet. Ostao sam bez teksta,  jer sam bio uvjeren da je ateista. Ipak, ironija me je opet pobijedila, te sam mu dometnuo da Bog ne stanuje u tako strogim likovima.  Prije godinu otišao je u mirovinu. Dostojanstveno, živi na selu.  Često ga se i danas sa simpatijama sjetim.

Doktorska umirovljenja su nešto dramatičnija.
Gledam realnu današnjicu. Ne vjerujem joj, štipam se za obraze, je li to san, fikcija? Nadam se!

Nadam se također, i da nikada neću završiti kao lik naturščik tragikomičnog dramoleta, u ulozi ishlapjelog doktora, koji se ostrašćeno zadovoljava nad sudbinom tisuća zavedenih i zatočenih. I pri tome, neronovski lije suze.

Bila bi to jadna transformacija praznog doktora u rentnog pacijenta. Bez ikakvog dostojanstva.

nedjelja, 2. siječnja 2022.

Quo vadis, homine?

Biti zdrav, lijep i dugovječan, opsesija je modernog čovjeka. I tu se ne pita za cijenu. S druge strane ljudska vrijednost naglo kopni, u slobodnom je padu. Čovjek je postao resurs, jednako kao rudača, lovno gospodarstvo ili skladište potrošnog materijala lokalne firme. Kako pomiriti navedene realnosti?

---‐‐-------‐----------------------------------------------

Ne volim opsesije. Niti su dobre, niti pametne. I u pozadini znaju kriti ozbiljne psihičke poremećaje. Opsjednutost lijepim tijelom nije svježeg datuma, stara je koliko i ljudski rod.  Ipak, razlika postoji. Ondašnji čovjek je bio sadržajniji, uz kult tijela, vrednovao mu se društveni, intelektualni, emocionalni i individualni habitus. Današnji pak,  živi ogoljeni život sustava i koprca se u njegovim gabaritima.

Čovjeka nitko ne treba. Robot i umjetna inteligencija mogu pristojno i jeftino zamijeniti pet ili tisuću ljudi u svakom dijelu mikrosustava, primarno u industriji. A priča je još na početku, u fazi zagrijavanja, kraj joj se ne nazire.  Već danas svjedočimo o tvornicama bez radnika i poljima bez poljoprivrednika... Bez pametnih telefona život je nezamisliv, privikavamo se polagano na e-blagajnice i pametne automobile.  Sve što je 'pametno' sinonim je za lagano i pametno uzimanje tuđih novaca. Privikavamo se naravno i na tisuće kamera koje se igraju našom privatnošću. Ljudi su negdje u kutu tih sustava kao bezlični operateri. 

Ipak, ostat će nešto. Prije svega nešto servisnih službi u području obrtništva, prosvjete i zdravstva.  Ostat će i trajna potreba za jeftinim konobarima i bauštelcima. Ostat će nešto i ljudi. Kada država odluči upaliti zeleno svjetlo na svojim već instaliranim e-servisima, najmanje polovica državnih i javnih službenika ostat će bez posla. I bit će na dispoziciji. Bez ikakvih reformi.

Čovjek se osjeća odbačenim, izigranim, nikome ništa ne vjeruje.  Okreće se sebi, kreće u novu životnu avanturu, potragu za smislom i samim sobom. Duša, pamet i emocije već su ubijeni, ostaje mu tijelo. Zato razvija ostrašćeni kult tijela i vraća ga materi, prirodi. To je najveća profit novog čovjeka. Zdravlje, ljepota i dugovječnost, sve ono čemu teži, samo je finale navedenog procesa. Ali priča s time ne završava, tek se došlo do stanja "izvana gladac, iznutra jadac".

Nasuprot rečenom, opasnost je da uleti u nove ralje, otvorene labrnje promicatelja zdravlja. 'Prljavcima', s velikim apetitima, jer se hrane tuđim strahom i nesrećom. Tu je čitav spektar profitnih parazita: proizvođači hrane, farmaceuti, medicinari, teretane, wellnes centri, 'new age' gurui...

Bez obzira na njihova i sva druga uvjeravanja, jednog dana ćemo ipak iscuriti. Zato ne zaboravite: Ne pokušavajte živjeti vječno, nećete uspjeti! A puno ćete izgubiti!