Kako zvati Boga?

Imam privilegiju. Da dublje ulazim u ljudsko biće, njegove patnje, nade i osjećaje. Nadam se da neću sablazniti ateiste, ali u životu još nisam sreo bezvjerca, niti bezbožca. I oni najupornije deklarirani ateisti, u jednom trenutku života, hodajući razdjelnicom dobra i zla, zdravlja i bolesti, života i smrti, bit će zapljusnuti valom pozitive i dobra. Jedino zbunjeni, neće znati kako to nazvati. 

Kažem im, ne brinite, budite ponosni što ste duboko duhovno biće, to je dar i blagoslov. Mogli ste se formirati kao ogoljena ljuštura, bezosjećajna i tupa, i plutati oceanima ljudske patnje. Nju biste možda lakše razumjeli.

Bog i vjera se ne spoznaju školovanjem, siromaštvom ili bogatstvom. Svaka spoznaja je osobna i dolazi iz srca. U dobru, Božje ime je obično persona non grata, u zlu svi se kunu i p(r)ozivaju ga. Ostaje činjenica da nije lako biti Bog. Osobno, ne bih mu bio u koži niti pet minuta. 

Ali, postoji način! Kao što postoje mnoga pitanja bez smislenog odgovora. Ili iste imenice sa stotinama naziva, primjerice ljubav, pravda, nebo, Jahve, dijete, Isus, zdravlje...Možete ih pisati velikim i malim slovima, izgovarati, slušati i gledati na tisuću načina, diviti mu se i plakati. Ili, ako vam je lakše šutjeti. Šutjeti i raditi, jako je bogougodno. On je totalno fleksibilan, neideologiziran, anacionalan, besplatan i uključiv. Kada mu ostaneš iza leđa, prvi će se okrenuti i pozdraviti te. Možda pri tom i namignuti. Sada reci, imaš li takvog prijatelja? Nemaš! Ali, upoznat ćeš ga, dug je život.

Božić je. Božji je rođendan. Nešto je stariji od nas, ali će se njegovoj proslavi odazvati mnogi. Kao starom, dobrom pajdašu, legi iz razreda ili sestri koju viđaš svake pete godine... Bit će darova, zagrljaja, i po koja suza radosnica. I nešto bogatije papice. A svečar? Bit će happy i ponosan, ganut do suza. Sitni znakovi pažnje nikada se ne zaboravljaju.

Bog sa stotinu imena. Ime je manje bitno, više sadržaj. Sa sadržajem si svakodnevno, samo nisi  bio koncentriran shvatiti da je to On.

Lijek je u kuhinji

Kuhinja i ja nismo na ti. Rođen sam u tradicionalnoj obitelji u kojoj se jasno razlikovao muški i ženski kutak. Slijedom tih podjela znam dosta o gradnji, poljoprivredi, stolariji i drugim muškim poslovima. Kuhača je bila mamina. Dobro, oprostite na sitnoj osobnosti, to je ipak samo crtica iz života moje generacije.

Uglavnom, prespavao sam mnoge kuhinjske i društvene trendove. Ulazak u svijet brze prehrane, s puno tijesta, mesa, masti i soli, ponajviše. Pa i Coca-Colu. Krivac je tomu i moja supruga, odlična i organizirana kuharica. Slatkišima, kao novootkivenim, teže sam odolijevao. Počeo sam se nutritivno buditi zadnjih godina, kada je hrana i kuhinja postala dio medicine.

U mojoj kuhinji čokoladna ladica je treća odozgora. To je zapravo kćerkina ladica, ja sam se najprije prikradao tu i tamo, a onda se udomaćio i počeo ju ravnopravno dijeliti. Jednoga dana kada se izborim za svoju ladicu, s guštom ću pobacati taj prokleti slatkiš i na dnu ladice nalijepiti trgovački papir i s rukom napisati: Zbogom čokolade! Ovo vam je moja zadnja. Ne dižete me iz hipoglikemije, ne izvlačite iz depresije, niti mi vraćate osmijeh na lice, niti mi dajete životni smisao. Zato vas šaljem na historijsko smetlište.

Sedamdesetih godina izvjesna Adelle Davis je napisalo je knjigu u kojoj je tvrdila da je hrana uzročnik mnogih bolesti. Proglašena je varalicom od službene medicine. U stvarnosti, kopirala je naše bake po kojima najviše bolesti natučemo vlastitim ustima. Dvadeset godina poslije, pojavile su se mnoge studije, pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto populacija bogatog Zapada značajno više boluje i umire od raka, krvožilnih bolesti, osteoporoze, dijabetesa i lokomotornih bolesti(?), od siromašnijih populacija. Shvaćanja su se počela mijenjati. Prestaje se podrazumijevati da je hrana samo energent, danas bi rekli energana praznih kalorija, nego da su i mnogi njeni dijelovi odvojeni rafiniranjem, zapravo vrlo vrijedni sastojci koji mogu usporiti, pa i spriječiti mnoge bolesti. 

Tako danas razbijamo glavu slobodnim radikalima, antioksidansima, flavonidima, kumarinima, pektinima, vlaknima, omega-3 masnim kiselinama. O zaboravih još važnije...vitaminima i mineralima, mikro i oligoelementima. Duga je, pa i beskrajna priča o zdravoj prehrani.

Hrana može biti dobar lijek, ali ona nije panaceja, lijek koji liječi sve bolesti. Ako se liječite od posebnih, jasno dijagnosticiranih bolesti, suludo je razmišljanje kako se takve bolesti mogu liječiti hranom. To je ludost, a ludosti se čuvajte. Takvih provizornih krajnosti, danas sve više. Klonite ih se.

Pred njom je svjetla budućnost. Zapravo već i sadašnjost. Nema televizije bez svijeta kuhinje, u kojoj svi blebeću, dijele recepture, liječe fustracije i uzimaju nenadani komadić medijske slave. Kao bagatelne TV lutkice na koncu.

Vraćat ću se kuhinji, hrani i superhrani s izrazima dužnog poštovanja. Pronalaziti u njoj više lijeka, nego kalorija, i tako ispunjavati primljenu zakletvu medicinskog ćaće Hipokrata: Neka hrana bude vaš lijek, a lijek vaša hrana. 

Drugačija

Prijavila se na školsku biciklijadu, jedna od stotinu. Prije toga naporno je vježbala želeći odvoziti tu, za nju napornu rutu, i ne biti zadnja. Pedeset kilometara (?!), stalno joj je zvonilo u glavi. Sablažnjavala se na pomisao da je na odredište dovezu u pratećem kombibusu sa drugim rasutim teretima.

A onda, iznenadila se lakoćom bicikliranja i dolaskom na cilj među prvima. Međusobna čestitanja, slikanja i osjećaj ulaska u svijet odraslih. Pa više nisam mala, žgoljava Mila, mislila si je.

Slijedio je već uobičajeni ritual. Otvaranje brojnih šarenih ruksačića; voda, kolačići, kiflice, našlo se tu i bakinih palačinki od jučer. Solidarnost i razmjena jelovnika u takvim prilikama nikada nije bila upitna, dio je to folkolora i zajedništa. Ali, to Milin svijet nije.

Otvorila je svoj ruksak, iz škanicla je izvadila omiljeni kukuruzni kolačić i pridružila se drugima. Niti je primjetila, niti se obazirala na poglede ispod oka. Moguće da ih je bilo, ali vješto je koristila svoju formulu, ne vidim ih. Pojela ga je, zalila s vodom, i nastavila sa zajedničkim druženjem.

Celijakija je relativno često bolest, prisutna je u do 1% populacije. Poznata je u dvije forme: kao celijakija i/ili kao preosjetljivost na gluten. Zapravo se radi o istoj bolesti. Glutena ima najviše u pšenici. To je protein koji kod određenih osoba izaziva vrlo jaku imunosnu reakciju, s ciljnim oštećenjem probavnog trakta. Oštećenja mogu biti tako jaka da potpuno ogole bogatu funkcionalnu unutrašnjosti crijeva i od njih naprave cijev, oduzimajući joj svojstva organa. Kontakt s glutenom dovodi do proljeva i povraćanja.

Imunosna oštećenja često imaju širi spektar, tako da je danas prihvaćeno mišljenje, da nas bezglutenska prehrana može poštedjeti od mnogih drugih tegoba: nadutosti, oštećenja usne šupljine i pluća, kožnih promjena, umora, pada koncetracije, čak i sterilnosti...

Celijakija i Mila su skoro pa vršnjakinje. Rasla je u bezglutenskom svijetu i nikada se nije osjećala prikraćenom za bilo čim. Imala je čak dojam da sa svojom bolešću brže odrasta i cjelovitije se formira. Naučila ju je, ako ništa drugo, reći to famozno NE. Tako bitno u životu.

Danas je puna mladenačkih životnih planova. Željala bi poslije gimnazije upisati medicinu i profesionalno se baviti celijakijom. Ima osjećaj da bi svojim osobnim iskustvom mnogima mogla pomoći. Pa čak dati i svoj profesionalni doprinos u istraživanju celijakije i bezglutenske prehrane. 

Ne sumnjam u njena ostvarenja.

Željezo se kuje dok je vruće?

Postoje kultne laboratorijske pretrage. Željezo je jedna o njih. Pacijenti ga vole, jer iz njega iščitavaju nešto što je njima osobita vrijednost.

Visok ugled željezu je priskrbila vjerojatno njegova  široka upotreba u svakodnevnom životu, osobito u građevinarstvu. Tu je dobilo epitete moći, snage i armature. Ta snaga, po prirodi stvari, želi se prenijeti na organizam. Bez obzira što smo puno sofisticiranija bića, nego za transfer imaginarnih željeznih poluga. 

Ili, iz narodnog pamćenja nikada neće biti izbrisano da se željezo kuje dok je vruće. Jednostavnije pomoć trebam sada, sutra je kasno. Drugi metali i nemetali se kuju na različite načine, jedino željezo se kuje vruće i brzo. Baš kakvu pomoć tražim... Mogli bismo tražiti još puno metafora o omiljenosti željeza, ali ponešto može ostati i za drugi put.

Organizmu je željezo potrebno, obavezno kao gradivni element crvenih krvnih tjelešaca. Dovoljno ga unosimo uobičajenom, zdravom prehranom. Dugotrajni manjak ili gubitak željeza dovodi do slabokrvnosti. Zamršen je put eliminacije željeza iz organizma, tako da nekontrolirano uzimanje željeza, može dovesti do neprimjerenog pohranjivanja i nove bolesti- hemokromatoze. Serumsko Fe je varljivo i podložno nerazumljivim oscilacijama. Zato se smatra lošim pokazateljom razine i zaliha željeza u organizmu.  Daleko pouzdaniji pokazatelj razine željeza u organizmu je feritin, koji se kontrolira iznimno.

U svojoj praksi sreo sam malo bolesti koje pacijenti ne povezuju s manjkom željeza. Slabokrvnost je logično na prvome mjestu, i sve njene kakve-takve i nategnute izvedenice kao što su slabost, iscprljenost, vrtoglavice, brzo umaranje, loša koncentracija, lupanje srca... Premda slabokrvnost, po definiciji, određuje broj eritrocita i njihov volumen i hemoglobin, a ne razina željeza u krvi, proteći će još puno dravske vode dok prosječni pacijent, a bogme i poneki liječnik, odbaci željezo kao ključno za dijagnozu slabokrvnosti.

Osobno, nebitno mi je željezo u krvi. Nije u matici moga razmišljanja. Postoji u krvnoj slici dovoljno drugih parametara za postavljanje dijagnoze manjka željeza. Uz pravilnu prehranu, željezna glad ne postoji. Slabokrvnost je i ovako rijetko dijagnoza, puno češće simptom nekih drugih, ozbiljnijih bolesti. A tada su pravila medicinke igre potpuno drugačija.

Slikovna medicina

Ogledala ne lažu. Mladima pojačavaju samodopadnost u raskoši ljepote, nešto starije podsjećaju na brzinu življenja, neurednosti brade i brkova i ulazak u porodicu bjeloglavih supova. Ona jesu i ostat će kraljevi površnosti. Uz svu svoju iskrenost, upravo zbog površnosti, štošta i sakriju, zbog čega kod mnogih zaslužuju posebno poštovanje.

Takvi feleri se ne događaju ogledalcima nove generacije, mobilnim telefonima. Nakrcani brojnim megapikselima i odličnim rezolucijama, ništa ne skrivaju. Uz to, vještim dokoličarima daju dodatnu mogućnost pristojnog fotošopiranja. Ali, to je već igra u kojoj je sve dozvoljeno.

Slikovna medicina je pak ponajdalje odmakla. Slike su carstvo medicinske dijagnostike. RTG, ultrazvuk, CT, magneti, endoskopije, i koješta drugo, tek su neki primjeri. Sve je podređeno dobroj i kvalitetnoj slici, tehnologije se tu ne štede. Koriste se i brojni poboljšivači vidljivosti, boje i tona. Najpoznatiji su oni iz porodice doplera, ali i svi mogući kontrasti, uključujući najmaštovitije, npr. radionuklide i krvna zrnca. 

Slika ovdje nije jasna kao zrcalna ili telefonska. Dubina oduzima vidljivost i pojačava apstrakciju.

Pacijenti se žale, ništa ne vidim...kao da nešto vide na Baščanskoj ploči ili programerskom pismu. A, imaju pred sobom odličan proizvod.

Educiram(!)...svaka slika ima tri dimenzije. Prve dvije prepoznajemo rođenjem, za treću treba imati fakultet. Koji put ne jedan, nego i više. Naime, bistrenje mutne slike rješavaju profesionalci, katkad timovi i konziliji. Tu slika postaje ozbiljna priča, koja doslovce odlučuje ili se poigrava našim životima i sudbinama. Prepoznati lošu sliku je obično put u neizvjesne, a kojiput i po život opasne procedure. 

Ili, put k toliko željenom izliječenju.

U svakom slučaju, polako sa slikama, i sudovima o njima. Jako su varljive.

Postoji li metak za stare pištolje?

Medicina nije tako jednostavna disciplina. Biti uspješan u medicini traži mnoge ljudske kvalitete. Dobru komunikaciju, otvorenost, iskrenost, prilagodljivost, svjedočanstvo...Mali postotak naučenih znanja i vještina tijekom školovanja, transferira se pacijentu. Zato je bitan optimalno učinkovit način prijenosa. 

Biti dobar doktor, ma što to značilo, znači naći vibru sa svojim pacijentom, što znači primjerice pokazati pristojan interes za lov, dizane kolače, zemljoradnju, zvjezde repatice, nepravdu, bračne i ine probleme. I kroz sve to provlačiti svoju medicinsku ideju i poruku. Pacijent poštuje kada koristite njegov medij komunikacije.

Mnogi uvaženi i pametni doktori, isprani bolničkom sterilnošću, titulama i pozicijama, dožive ozbiljno razočarenje kada prvi puta uđu na kakvo-takvo hrvatsko medicinsko tržište.

Moj pacijent, postavio mi je neki dan baš zanimljivo pitanje, pitanje koje ga tišti, podrazumijeva se.

Dok, zanima me, imate li metak za raštimane pištolje? 

Dao sam si truda i odgovorio.

Miško,

Jooj opet ti. Ne znam, nemam pojma. Nisam balističar. Ali, služio sam dvije vojske skoro tri godine, oružje koristio nisam, ali nešto sam ipak naučio. Pištolj je ozbiljna alatka, traži zdravu pamet, dobro oko i mirnu ruku. I stalno upucavanje. Zato ga redovito koristi, čisti i podmazuj. I nikada ne konzerviraj. Time ćeš održavati njegovu životnost i učinkovitost. Vrlo jednostavno, zar ne?

O mecima ti znam još manje. Kalibar, probojnost, eksplozivnost...hm? Ipak, ne znam, stvarno ne znam ništa. Terra incognita.

Pa čekaj malo, što si se uhvatio starog pištolja? Objesi ga na zid uz druge pohabane suvenire i nek priča svoje priče zajedno s njima. Bit će zabavno. Muškarci barem vole takva književna štiva, mnogima i jedina. A i podsjetit ću te, ja sam primjenjeni biolog, znam da se njeni zakoni moraju poštovati. Možda tvojoj pohrđaloj puci pomogne nakratko kemijsko drnčanje*  i vrati joj nešto lažnog sjaja. 

Ali zapamti Miško, biologija je zakon. 

Lijep pozdrav,

Dok

* DRNČ: Deterdžentski Rastvarač Naslaga Čađi

Igraj se s perlicama

Igraj se s perlicama.
Zelenim, rumenim, roza i plavim.

Osjeti kretanje, radost i sjetu.

Ponosno ih pokazuj cijelome svijetu.

Zelena perla. Leptirić mali.

Perla malena. Vesela, rumena.

Perlica roza. Nisam baš boza.

Plava sam i moćna. Tvoja sam doza.

Perlice. 

Zaigrane smo i tako male,

u tvoj život lako smo stale.

Gledam im odsjaj, ko dugine boje.

Hm!?

U njima vidim godine svoje!

Slaži, broji i igraj se,

budi dijete,

Tako ćeš pobjeći od svoje sjete.

Postati svoj heroj

Put do gromade je poznat. Uvijek se držim najjednostavnije teorije. Čovjek je milijunima godinama evoluirao, osim mozga, koji je postojano ostao zaleđen na formatu održavanja vrste. Održavanje vrste podrazumjeva obilno jedenje. Tako smo postali moderni ljudi s trocifrenom kilažom i mozgom iz kamenog doba. Tu teoriju uvijek koristim jer je logična i jednostavna. I nikoga ne vrijeđa. Jer sve probleme prebacuje na evoluciju koja je daleko iznad nas.

Vraćam se gromadi, naravno ljudskoj. Razapeta mnoštvom kila teško hoda, ponajviše zbog masnog tapecirunga i ne trpi bezvezne sjedi-lezi manipulacije. Mozak je opterećen, noge teške, koljena iksičasta, trbuh obješen. Upale oči već odavno ne vide ptičju perspektivu. Svaka suvisla priča o povratku natrag, protkana je izlikama i isprikama. 

Život ipak donosi i obrate, praveći od gromada heroje. 

Jozu poznajem dugo, kao izrazito bistrog i odlučnog mladog čovjeka. Prošao je, uz koješta drugo, obje faze: evolucijsku i herojsku. Govori mirno, važe svaku riječ i pažljivo ih traži. Nisam valjda subjektivan kada kažem da ostavlja dojam vjerodostojne osobe.

Već gubitak zarobljene vode donosi olakšanje i motiv. Tada vaga prestaje biti tabuizirana. Povratak gležnjeva i kakve-takve strukture stopala i šaka postalo mi je veliko ohrabrenje. A tek pojava već dobrano atrofiranih mišića nogu i ruku...(?) Vraćam se! Ipak, sve su to početne operacije. Ključne bitke vodio sam za trbuh, vrat i prsište. I naravno vagu, kao pozadinski marker.

Rovovski je to rat: dan po dan, metar po metar, kila po kila. U toj bici najlakše je razumjeti složenost čovjeka. Mozak, psiha i volja su ključni alati, želudac polako klizi u drugi plan. Ponekad, u trenucima krize, znao sam sumanito tražiti znak. Smanjeni podvoljak, komotnije hlače, lakše obuvanje cipela. Bušenje nove rupice na remenu već je ohrabrujući napredak koji sam obično proslavljao intimno, s puno pozitivnih emocija. To mi je bio najobjektivniji znak ulaska u svijet dostojanstvenih. Prve ozbiljne promjene na vagi vratili su mi vjeru i bezpovratno samopouzdanje. Bitku sam dobio, ali rat mi ostaje za cijeli život. Da bih ostao čovjek...

Zaoštrio je Joza monolog na kraju.

Nikoga, nit' zbog čega ne stigmatiziram. Zdrav duh u zdravom tijelu je najsigurniji put k ljudskom ostvarenju. Ali postoje i drugi načini. Postati svoj heroj, bez nepotrebnog društvenog larmanja. Kao Joza, naprimjer.

Stopagrad, moj grad

Njime se bave mame, sportaši, liječnici, arhitekti... Fetišiziraju ga brojne kulture i narodi.
I meni je drago.

U čemu je njegova moć?
Stabilnost i kompaktnost mu osiguravaju tri uporišne točke: na peti, ispod palca i malog prsta, čineći tri luka, što mu daje vrhunsku statičnosti, motoričnost i fleksibilnost. Svemu pripomaže i dvadeset osam stopalnih kostiju, brojne sveze, zglobovi, te mišići stopala i potkoljenice. 

U životu sretoh brojna stopala.
Ravna, deformirana, gljivičasta, ishemična, edematozna, neodoljiva.
Ta brojna stopala su zapravo moj grad. Zato ga i zovem jednostavno i logično, Stopagrad. Osobit je, jer pripada samo meni. Nema ulica, automobila, birtija, nasilnika, osvetnika i slinavih pijanaca.
U njemu žive samo stope i stopala. Njihove priče su mi uvijek zanimljive.

Slušam ih...

Malo, baršunasto, dječje stopalo: neka me roditeljska ljubav grije cijeli život. To mi je jedina želja.
Tu, do njega je dijabetičko stopalo. Modro je, ofureno i nekrotično. Nosilo sam ambicioznog poduzetnika, kaže. Nije mario za mene, nego za karijeru. Poplavilo sam. Kirurg mi je nedavno odvratno prosiktao, ti si za infektivni otpad. Čekam presudu.
Pratim sa strahopoštovanjem postojane stope zaslužnika, radnika i ratnika.
Simpatičan je ćutljivi mig djevojačkog stopala. Trebam samo njegove tople usne. Ništa više!
Gledam i stopala pogubljene generacije, koji su u bespućima povijesne zbiljnosti otišla glavom bez obzira. Tvrda je tuđa zemlja, tako da su njihove stope slabije vidljive.

Tisuće je mozaičnih sličica iz mojega grada.
Svako stopalo priča, svaka priča sudbina.
Kada prestanu pričati ona, nastavit će njihove stope. 

Život ne staje.
To je moj grad, moj Stopagrad.

Volja ti

Putovanja uvijek donose zanimljive izazove, osobito ona po čarobnoj i nestvarnoj zemlji Bosni. Ulazim u Kupres i po svome starom lošem običaju sječem krivinu i gazim punu crtu.

Nije mi prvi, vjerujem ni zadnji put.

Osobitost ove "sječe" je u tome, što su me odmah iza krivine dočekali organi reda. Jedan stariji, masniji, s bogatim, urednim brkovima. Drugi iritantan, žgoljav, na izlasku iz puberteta, virio je starijem kolegi iza ramena. 

-Dokumenta molim, brko započne već poznatu konverzaciju.

-Pružim prometnu i vozačku, potpuno nezainteresirano i gledam ravno u pravcu grada.

-Petre iz Slatine, gazio si punu crtu, kaže mi, pošto je letimično pogledao dokumente.

-Moguće, pravdam se. Vjerojatno sam izravnavao krivinu, a malo i žurim, kasnim na trajekt, nepotrebno dodajem.

- E da, da, uvijek žurba. Okreni se i pogledaj, kamera ti blica zbog brze vožnje, poentira mladac, brki iza leđa.

Okrenem se, gledam. Ne vidim nit' kameru, nit' blicanje. No, dobro, zadržavam kontrolu.

A, onda priča nehotice ode na Kupres, Slavoniju, nove ceste, najbliži granični, trajekt, na sve ono što može ispuniti odvratnu prazninu...

Nestrpljiv sam, koliko sam kriv(?), prekidam mučenje.

-Bogami, ne znam, kaže stariji. Zvat ćemo postaju.

Kud sad postaja, mislim  u sebi, samo mi još ona treba. Ne gledam više ravno, nastojim uloviti brkine oči. I ulovio sam ga i razumio, barem što se mene tiče.

-Gledaj, kaže mi, sada s opuštenijom mimikom lica i dobrohodnim, pa i prijateljskim pogledom. Postaja ti može i oprostiti, ali znaš treba vremena, treba zvati, a možda možemo i mi ovdje, ali...

-Ajde rješite, samo brzo, žurim, molim ih.

I onda, rasplet...

-Mali, okrene se kolegi, zovi postaju da brišu kameru. I mladić ode u auto.

Sada, kada sam shvatio da imam rješenje, pitam zadovoljno, mogu li ostaviti štogod za napojnicu, ćevape, naporan je i dug dan.

-Volja ti, reče glasom prekaljenog lovca, ne skrivajući sada već šmekerski osmijeh.

Pregrizem, izvadim iz novčanika "radića", brzo ga namotam na donji dio lijevog kažiprsta i stavim šaku na vrata, pipajuć malim prstom spušteno staklo.

Brko zatrese stražnjicom, okrene ju prema kameri, uzme novčanicu i gurne ju u desni džep svoje uniforme. Usput me pohvali da samo stari vukovi znaju kako se komunicira s policijom. Ruke uvijek držati nisko, podsjeti me.

Zahvalimo se na ugodnom susretu i raumijevanju. Krenem, potrubim i nestanem. Svatko nastavi dan sa svojim zadovoljstvom, ja najviše zbog onog nevjerojatno simpatičnog 'volja ti'.

Muškarac

Tako očekivani nasljednik. S crvenog tepiha.

Roditeljska radost i briga.

Zamor i glavobolja učitelju.

Sportaš. 

Lovac i lovina.

Dobar, nezahvalan, pristojan. 

Otac, sin i muž.

Hranitelj i branitelj. Kockar i pijanac.

To je on.

Gledati, a ne vidjeti šuplje bataljune.

Uokolo.

Diviti se jačim i moćnijim

i s pristojnošću slušati njihove priče 

o čestitosti, moralu i poštenju.

Radost ironije.

Ipak, uz sva životna klaćenja, 

lijepo je biti muškarac. 

Plivati protiv matice i struje vjetra.

Jak.
Uspješno misliti, graditi i stvarati,

i ostati pristojan.

Pravi muškarac.

O karakteru, s panja

Sjedila je na panju. 

Prišao sam joj, pomakla se na rub i rekla mi, sjedi. 

Ima mjesta za oboje. 

Pogledala me i počela...

Dijete moje, život je pred tobom. Neće te maziti. 

Svaki dan je tvoja nova kušnja.

Spremi se za sve nedaće: borbu, siromaštvo, glad, rat, smrt...

Primi ih otvorena srca i s blagoslovom,

neka ti one daju novi životni smisao.

Čuvaj se bogatstva i moći. Oni će ti zaprljati obraz. 

Ne možeš musav kroz život.

Ako ti se bogatstvo dogodi, odbaci ga, ne robuj. 

Jedino bogatstvo bit će ti djeca.

Želiš li poštovanje najbližih?

Budi svoj! Teško je to, najteže, ali i najsmislenije.

Sve u životu možeš kupiti. Zemlju, kuće, diplome, prijatelje. 

Bit ćeš zadovoljan i sretan. Nakratko! 

I na radost svojih neprijatelja.

Kada ovako život privedeš kraju,

bit će ti jasno. Njega jedino kupiti ne možeš.

On ti je darovan. 

Nisi ga ničim zaslužio, nemaš se čega sramiti. Ne možeš ga trajno zadržati.

Ali, dar je radost. 

Živi ga zato cijelim srcem i diši punim plućima.

Poštuj svoje darovatelje, i zahvaljuj im cijeli život. 

Ti si im najvrijedniji dar.

(priča moje bake)

Moja Hrvatska

Šum vjetra.

Bogatstvo svoda nebeskog. Čudesna mladost.
Miris polja. I života.
Vjera, nada, snovi.
Moja Hrvatska.

Huk pjegavih hijena,
bića, drug'čijeg metra i želuca.
Ulice pune duhova.
Grč, bol, stisak.
Oteta Hrvatska.

Čekam.
Iskrast će se Ona. Moja Hrvatska!

Zavist

Gledam Savu. Mirno, s poštovanjem. 
Divim se, i zavidim...

Zavidim velikom žutom leptiru s meraje

na slobodnom i bezbrižnom letu u šarenilu cvijeća.

Na kratkoći života, moći prilagodbe

i smislu za ljepotu.

Zavidim i divljim savskim patkama

na iskričavosti i lakoći gniježđenja 

na zaraslim i blatnjavim savskim obalama. 

I na staništima bez granica.

Zavidim ponajviše zaigranom božanskom povjetarcu, 

što ležerno prebire po mreškastim savskim valovima. 

I bezbrižno se poigrava s krošnjama vrbaka i topolaka. 

Na obim njenim obalama.

                

Ali...

Teška su vremena.

Preteška. Beznađe i očaj.

Dosta mi je svega Gospodine, što činiti?

Gledaj Savu i uči. Odgovori mi.

Gužva međ' ženskim međunožjem

U njega bulje svi. Osjećaj je da će upravo ono izljedriti šesticu eurojackpota. Podjednako je zanimljivo muško i žensko, ali žene kao bolje majstorice prezentacije i prodaje su gledanije. Osobito u ljetnim mjesecima. Da se razumijemo, nije to klasična prodaja, prije je to pipanje pulsa ili romantična adrenalinska igrica. Kasnije, možda se pojavi povoljni kupac. Ali, o tom, potom...

Naglasiti snagu preokupacija je mladih, jakih i akcijskih ljudi, neopterećenih nametnutim arhaičnim kalupima. Oni kroz uređeno i isklesano tijelo pokazuju uloženu energiju, odlučnost i odricanja. Ne očekujmo od njih da lamataju školskim diplomama, prestižnim radnim mjestima i kuharskim vještinama. Te stvari su i ovako predmet cjeloživotne prezentacije.

Uredno isklesano tijela predmet su znatiželje umjetnika riječi i lika, ali i širokih narodnih masa. Od početka ljudskog roda, do danas. Kako bi nam izgledali muzeji, trgovi i crkve, bez njih? Ili svijet bez Michelandjelovog Davida ili Manekkena Pisa? 

Teško je govoriti o odijevnoj oskudnosti u društvu s visoko postavljenim moralnim standardima, gdje poštenje i čestitost pršte jače od svježe otvorenog šampanjca. 

Ljudska zloba, zavist i licemjerje, pa i ponekih duhovnih gurua, proglasilo je ljepotu tijela zavodničkom i nepoželjnom. Čak i grešnom. Premda je svakom jasno, da grijeh ne čuči u mišićavim nogama, nego u grešnoj duši i praznom srcu.

Zato, mogu samo reći, neka gužve, neka... Uvijek je gužva rađala pozitivu. Ako je još pred ženskim međunožjem, onda je na radost i žena i gledatelja.

Slavonsko selo

Simbol je slavonskog sela i trgovine. Duditi, žalopojiti i cuclati prosječna je slika ovdašnjeg težaka.  Najčešće je to dvolitreni dvoguzi pan, vjerojatno kao najjeftiniji, a u pribiranju sitniša i jedna lipa može presuditi u njegovu korist. 

Bogatiji i moćniji piju otmjenije, iz zajedničke kištre s dvadeset fest rashlađenih boca, sjedeći uokolo i klanjajući im se kao zlatnom teletu. Vrte za runde, po nekoliko za jednu večer. I piju obično skuplje pivo, da jasno pokažu razliku u odnosu na prve. Razgovor im je također bogatiji i otmjeniji. Obrađuju teme iz poljoprivrede, mehanizacije i poticaja. U svojoj razigranosti, ne zaobiđe se ni tema žena i države, s unisonim žalbama da uvijek daju malo.

Žeđ je nevjerojatno stanje. Ubija mozak i bubrege. Bunarsku vodu mrze od straha da će im početi kreketati žabe u trbuhu. Zato seoska osvježenja ispred lokalne trgovine doživljavaju neponovljivim događajem. Već  pri zalasku sunca, sjure se iz polja sa svojim golemim mašinama zauzeti što bolju poziciju na trgovinskom travnjaku ili neuređenom kanalu. I onda na gašenje!

Naši mušketiri nisu upućeni da žeđ ubijaju praznim kalorijama. To im je ovako zadnja tema u životu. Niti, da ta kultna pića ne doprinose njihovoj muškosti, niti koliko može stati pod nokat. Ne mislim tu na pivski trbuh, ta priča je i ovako stavljena u ladicu onog dana kada su u seoskoj crkvi izrekli svečano 'da'. Da piva ubija spermiće i testosteron, o tome vjerojatno malo znaju. Ali to dobro znaju njihovi ukućani.  Čeznutljivi pogledi i praznjikave duše njihovih žena, o tome kažu puno. Njihova zajednica, obitelj, obično nesretna i frustrirana, čvrsto je slijepljena interesima, kreditima, deviznim buntićima, pa i ljubavlju. Kao i većina drugih.

Sela naočigled nestaju.  Mnoge kuće su već odavno zarasle u šikaru, ali odlične su za kune zlatice i sigurna zmijska legla. Na nekim gruntovima samo ostaci kakvog-takvog voćnjaka govore o ranijem životu. Kroz seoska dvorišta, iz dubine, proviruju uvele starice kao svjedočanstvo prohujalih vremena.  I kao selska popudbina.

Naše pivopije, kao posljednji mohikanci, u glupim i pijanim okolnostima, bude nadu da će nešto ipak ostati. 

Zato i razumijem njihovu žeđ. Bolje s njom, nego bez ičega.

Vrat je bitan u životu

Sleep apnea ili kratkotrajni prestanci disanja je vrlo često stanje, ima ga do četiri posto populacije. Javlja se češće kod muškaraca, obično pretilih. Tijekom noći zabilježi se više od sto epizoda prestanka disanja, što dovodi do lošeg i nemirnog sna, izrazitog hrkanja, te posljedične pospanosti i umora tijekom dana. Zbog toga je kvaliteta života loša, visok je rizik stradavanja u prometu, ali i iznenadne krvožilne smrti.

Ljeto je.  Kod svakog se rađa želja, baš u ovim ljetnim vremenima pokazati idealnu liniju.  Onakvu, kakvi želimo biti. Tijekom godine kamuflaža je dozvoljena,  ali ljeti smo jedan na jedan sa istinom.

Čovjek je koloplet raznoraznih cijevi. Mreže cjevastih putova, koji život znače. Tu su dišni, živčani, urinarni, probavni... Samo krvožilnim se može dva puta opasati ekvator. Za nepovjerovati!  Pravilo je, što bolji putovi, to kvalitetniji i duži život.

Prije neki mjesec javila se žena da joj je muž poginuo.  Bio je mlad, mlađi od četrdeset i teži od sto trideset.  Visokorizičan za vožnju koja može neočekivano fatalno završiti. I završila je. Zbog sleep apneae.  Skrenuo je na suprotni trag ceste i udario u traktor. Jedna od glupih prometnih nesreća.

Postoji ta kategorija ljudi, da ih figurativno nazovem, bez vrata ili s nevidljivim vratom. To su naše debele dobrice, dragi susjedi, koji uvijek uljudno prvi pozdravljaju. Problem vrata dovodi do opstrukcije vitalnih putova, prije svega dišnih i krvožilnih. Te do navedenog iznenadnog prestanka disanja i posljedica.

U životu, loši putovi nas štite od neželjenog gosta. Tako je i kod apneje. Nažalast, ovdje je loš gost više nego neželjen. Smrt se zove.

Unučad i djed

Srebrena brada i kosa sijeda, 

nije dovoljno za dobrog djeda.

Unuci traže puno više,

K'o što u nastavku pjesme piše.

Budi tigar, il' mačka djede,

Koja cijeli dan i noću prede.

Budi pas, il' vuk još bolje,

Al, vučina uvijek dobre volje.

Želimo skakati, za uši vući,

S tom divljači se stalno tući.

I biti bolji i jači biti,

Kad' pobjedimo,  i dalje nas štiti.

Pravi golove, donesi loptu,

Danas brojimo pobjedu stotu.

Ti reci tiho pobjedu neću,

jer porazi donose sreću najveću.

Na noge skoči, smokije vadi,

Vodimo borbu protiv gladi.

Baka brine, ti sluga budi,

Unuke služe, to znaš, najbolji ljudi.

Trči, vrišti. Beri maslačke,

Pleši i pjevaj. Okreni svijet naglavačke.

Srebrena brada i kosa sijeda, 

nije dovoljno za dobrog djeda.

Mary

Ona je stručnjakinja za umjetnu inteligenciju. Na poslu, pa i u kući okružena je mnoštvom pametnih računala, koji su postali njen život i inspiracija.  Ispunjena je zadovoljstvom klijenata, koji su joj poticaj da nastavi dalje. Ne zanimaju je male stvari, njih je prevladala. Uživa u svijetu velikih zamisli koji su nagovještaj nove revolucije.  Kao ekološki osviještena, uvjerena je da će osmisliti proizvodnju čiste i jeftine struje ili prehrambeni dozator koji bi zadovoljavao dnevne nutritivne potrebe s tri tabletice. Uzbuđena je, s time bi spasila čovječanstvo.

Rođena je kao Mara. Svoje radosno djetinjstvo provodila je pored seoskog potočića, pravila mini vodenice od kukuruzovine i kao sve njene vršnjakinje trčala ispod duge poslije kiše. Normalno, nikada ju nije protrčala. Čuvajući stoku i uživajući u tome, nije sanjala da će ta draga stvorenja postati metanske bombe i uništavači tako nam potrebnog ozonskog omotača.

Mary je živjela život umjetne inteligencije. Prostranim stanom gospodario je njen robotski ljubimac Marko, kojeg je sama osmislila. Pravio joj je omiljene smoothye, donosio pivicu i najdražu žestu. Klasični usisavač i perilice već je izbacila iz stana. Nije se bavila roletnama i ventilacijom stana, sve je to radila vrijedna robotska ruka. Mjesec dana unaprijed znala je programirati svoja buđenja probranom glazbom i svjetlosnim ambijentom. Ili najdražim citatima velikih umova. Marko ju je koji puta znao iznenaditi dragim šap'tom na uho: Ustani mala, vrijeme je! Tu je otkrila svoju novu dimenziju, emocionalnu.

Nije se zadovoljavala rutinom. Hrpa loše artikuliranih i monotonih Markovih piskutanja, išla joj je sve više na živce. Osjećala je da tu hrpu čipova mora presložiti i napraviti novog Marka.  S emocijom i dušom!

Ali kako? Čipova za dušu nema. Kolege su je savjetovale da na mini monitoru, popularnim smajlićima, iščitava Markovo raspoloženje. Ali, tako glupa ideja  ju tek nije zadovoljila, to je igrarija za predškolski uzrast, brzo se skulirala.

Ali, robot s dušom? Postao je nova Maryeva opsesija, ispred svih drugih. Valjda će ju ovoga puta sreća pomaziti i da će protrčati ispod šarene duge, iz svoje mladosti.

Zub

Trpim...

Utrnula stopala. Kidanje križa. Reuma.

Prazne i tmurne obdanice.

Noći besane. Sve je pohabano.

Od života, sine!

Gurim se. K'o slomljena ptica.
Noge teške, umorne. Ruke drhtave.

Stolica tvrda. Jedem manje, živim tanje.

Uši nagluhe, vertigo, dvoslike. 

Suza u oku.

Od posla, sine!

Nije sve od posla, 

i života, bako. 

Nešto je i od zuba!

O sreći...

O sreći, što reći?

Postoji li sretna zvijezda,

možda lijek za sreću,

ili sretni ljudi?

Ne znam. Stvarno ne znam!

Ipak.

Raširi ruke, zjenice otvori,

divi se mjesecu i zvjezdama.

I traži sretnu nišu,

u svakom satu. I svakom danu.

Pleši.

Jer, život je ples,

igra davanja i primanja.

Za sreću je potrebno oboje.

Čekaj. Doći će!

Savjest, kojeg je agregatnog stanja?

Kojeg? Krutog nije, plinovitog također. Razmišljam, najvjerojatnije je suspenzija čvrstih čestica. S brzim sedimentiranjem, taloženjem.  Naime, život uči da je savjest uglavnom na dnu organizma i da se koristi po potrebi. Zato, širom otvori oči pri tumačenju uputa za korištenje savjesti: Prije upotrebe obavezno promućkaj!

Savjest je knjiga života. Sloboda savjesti je univerzalno ljudsko pravo zajamčeno Deklaracijom UN-a. Iz slobode proizlazi pravo na priziv, što se sada često koristi. I spori.  Nisam naivan vjerovati da su baš toliki ginekolozi (shvati ih kao metaforu od mnogih!) u zadnje vrijeme krenuli s mućkanjem svojih suspenzija i uzimanjem priziva.  Ipak, stvar je puno bizarnija. Komotnije je slušati šum društvenih vjetrova i koristiti svoja prava, nego raditi s grčem u želucu.

Pitam, tko u ovome društvu nije iskoristio sva svoja prava? Jedva da takvoga poznajem. Pravo je ozbiljna kategorija i mora se poštovati. Čemu sablazan?

To bi trebale znati brojne iskreno zabrinute žene.  Pa i profesionalne posvuduše. Država je zaštitnica njihovih prava, a ne ginekolozi. Nisu ginekolozi željomati, oni su dobri ljudi i dragi susjedi. Ako će nabrijane žene početi lijepiti njihova imena na bandere, što najavljuju, ukinut će im još jedno ili više ljudskih prava. Svakako pravo na privatnost. Ukidanje prava, slažeš se, ne zvuči dobro za ničije uho.

Medicina nije simfonija, a doktori nisu bečki dječaci. I ne zaslužuju, a vjerojatno im i ne treba, ničija samilost.  Još u starozavjetnoj Knjizi Sirahovoj, uz mnoge pohvale, rečeno im je da su gori od grijeha, tko griješi pred Stvoriteljem svojim, nek padne u ruke liječničke, kaže autor Ben Sir. Od tada se ništa nije promijenilo.

U cijelom kolopletu prava i obveza, dobra  i zla, histerije i razuma, prisjeti se elementarnog i prvoga pravila savjesti: 

Prije upotrebe obavezno promućkaj!

Živčana astma

Znaš li išta o astmi? Normalno da ne znaš.  Možda se ponekad prisjetiš stare bake i njene astme kojom je davila sve oko sebe? Pa, i samu sebe!  Sada nebitno.

Ja imam više (ne)sreće. Imam s njom česte susrete, osobito sa srčanom i plućnom. Gradimo odnose razumijevanja i uvažavanja. Doživljavam ju kao dnevnu lektiru...

Treća astma, ona živčana, o kojoj ti danas govorim, ušla je u moj život totalno nepozvana, kao siva zona kardiologije. Učili su me o njoj moji pacijenti i priznam, puno toga naučili. Znam, da je složeni društveni, duhovni i tjelesni vrtuljak, bez konca i kraja.  Bolest je gušenja, jednako kao plućna i kardijalna.  Ništa o njoj ne piše, nema je u literaturi i na portalima.  Ona je treptaj u zraku koji nikada ne vidiš, na sreću ne vide ga ni drugi. Astmo neviđena! 

Živčano gušenje je teško plastično objasniti, što me ponekad čini nesretnim. Astma je ipak misterij. Shvati ju najbolje kao poljubac sreće i nesreće, zdravlja i bolesti, rata i mira! Hm? Pa onda... Pa, ako ti je poljubac malo preintiman, onda kao zagrljaj  straha, depresije, nesretnih ljubavi, životnih turbulencija, raznih brodoloma, lista čekanja, neotplaćenih kredita,  poskupljenja ulja i toalet papira... Duga je to lista, dragi prijatelju, jako duga, za koncizne literalne crtice tvojeg autora. Jednom,  jednog dana, sve ću ti napisati, sve ćeš naučiti. Najvažnije, sada si ušao u priču živčane astme.  Sada si svoj na svome i to ti je dovoljno.

Znaš, svi sretni ljudi su slični. Svi nesretni, nesretni su na svoj način. Kada posložim sve te nesreće, pomislim, da bi mi bez njih vlastiti život ostao prazan i bezidejan. Oprosti na sebičnosti i što me nadahnjuje tvoja bol. Ali, svi smo mi nečije nadahnuće.

Zahvala učiteljima. Na spoznaji živčane astme.

Svoga tijela gospodar

Neznanje je majka svih gluposti. Tako je ovih dana, javnim skupovima diljem Hrvatske ispraćen Mrga, nerođeni fetus, kojem se uskraćuje pravo na život i borbu s bolešću. Pogledom na histeričnu masu stekao se dojam da šaljemo prvog Hrvata na Mars, a ne nevinog dječačića u smrt.

Zato, uvijek dobro dođe kratka rekapitulacija iz genetike. 

Ljudsku vrstu karakterizira 46 kromosoma (skupina gena!). Jedan od tih kromosoma, označen kao Y, karakterizira muškarca. To je najmanji kromosom, nastao gubitkom jednog kraka ženskog X kromosoma.

Dakle, sparivanje muških i ženskih kromosoma označava početak novog života. To je znanost. U rastu novog intrauterinog, a poslije i ekstrauterinog života, majka ima prvo i nezamjenjivo mjesto, ne samo kao hraniteljica, nego i zbog emotivne topline i žrtve koju podnosi.

Ali, dar i blagoslov rađanja koji ima, ne znači da je fetusov gospodar i nerođena beba nije dio njenog tijela. Jednako kao u očevog. Ona je samo čežnja života za samim sobom. I ima pravo na život.

"Vaša djeca nisu vaša djeca, ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas. I premda su s vama ne pripadaju vama...". H. Džubran

Genetičarka Jenniffer Graves objavila je kako Y kromosom polako nestaje. Naime, prije tristo milijuna godina imao je tisuću i četrsto gena, danas ih ima tek četrdeset pet. Nitko ne zna što će se dogoditi s ljudskom vrstom kada navedeni kromosom potpuno ispari. 

Ljudi se, barem za sada,  ne mogu razmnožavati partogenezom, aseksualno, tj. iz neoplođene jajne stanice. Postoji nekoliko gena koji moraju doći od muškarca, stavila se znanstvenica u obranu izumirućih.

Dobra je vijest po njoj, što mužjaci nekih životinja, poput voluharica iz istočne Europe ili štakora iz Japana nemaju kromosom Y, a vrsta se održava.  Procjenjuje, da će Y kromosom postojati i biti bitan za opstanak ljudske vrste još više od pet milijuna godina.  Za evoluciju to nije puno i najstrpljiviji možda dočekaju. 

Svijet bez suvišnih muškaraca? Moguće, ovisi o sposobnosti genetske prilagodbe i koječemu drugome.

Za pet milijuna godina, prema Gravesovoj, stvari će biti puno jasnije.

A do tada, morat ćemo se trpjeti. Trpljenje bez isključivosti i sa zrncem razuma uvijek je lakše.

Sto nijansi hladnih nogu

Asocijacija je uvijek brutalna: hladne noge, loša cirkulacija. Na sreću u krivu si, skoro pa sto posto. Daleko veći potrošač energije su mišići listova nogu, nego koža, pa ćeš kod slabosti cirkulacije daleko prije osjetiti bolove u listovima nogu, nego hladnu kožu. 

I godine nisu baš nebitna stvar u životu. Ukoliko si ispod četrdesete i nepušač, šansa za zakrečenje krvožilja nogu,  ravna ti je dobitku na lotu. Zato nazdravi svojoj mladosti!

Postoji jednostavni matematički izraz kao mjera zakrečenja. Zove se hodna pruga. Duža pruga, bolja cirkulacija.  Kada hodna pruga spadne na sto, dvjesto metara, tvoje stanje ne izgleda sjajno. Svakako si na granici kirurgije, bilo kurativne ili amputativne.  Ipak, otkrit ću ti jednu slatku tajnu. Hodanjem stvaraš nove krvne žile i produljuješ hodnu prugu. Samo bedak to nebi iskoristio. 

Dakle nije sve i uvijek u cirkulaciji. Postoji prirođeno stanje hladnih nogu. Isto, kao i stanje recimo klempavih ušiju ili lošeg imuniteta. Jednostavno događa se, nismo isti.

Sijaset bolesti su bolesti hladnih nogu, jer sadržajno imaju oštećenja sitnih krvnih žila, kapilara kože. Tu su razne vaskulopatije, imunološke i šećerna bolest. Ili, pak bolesti usporenog metabolizma, primjerice, oslabljena funkcija štitnjače ili stanje pristojnih godina.

Naše bake nisu neznalice što ponekad mislimo. Puno životne mudrosti je prošlo kroz njihove vene. 'Obuj se kćeri, da ne prehladiš mjehur' ili 'čizma glavu čuva, a šubara kvari', riječi su naših baka mudrica. Zdene noge i prehlada zdjelice su prijateljice, zato dijete moje, napari noge i sve će ti biti dobro, obično uz dijagnozu daju i dobar savjet.

Meraklije paralelnog svijeta hladnih nogu, za moju priču kažu da je luk i voda. To sam si i mislio!? Najgore hladne noge su one u krevetu, guraju oni svoj poučak.

Kada jednog dana naučiš hodati svijetom mašte, vidjet ćeš znakove krajputaše, u sto nijansi šarenila. Shvatit ćeš i njihov smisao. Nepogrešivo te vode k zacrtanom cilju. 

To rade i hladne noge.

Mladom kolegi

Danas, kada postaješ član hrvatskog liječničkog zbora razumijem ozarenost na tvome licu. Čestitam! Raširi osmijeh još jače, otvori srce i krikni.  Zaslužio si. Za prvih osamnaest godina školovanja.

Ulaziš u jedan novi svijet, svijet rada. O njemu ne znaš ništa ili skoro ništa. Iščuđavaš se svojim prvim platnim listama, kroničnoj neispavanosti i traženju mjesta i smisla u svojoj novoformiranoj obitelji. To je inicijacija. Neće dugo trajati, jer pred tobom je nastavak školovanja, usavršavanja i složeni međukolegijani odnosi. Nejasno ti je, zašto te najbolji kolega s faksa počeo ignorirati. Ne znaš, ne brini?

Brzo ćeš saznati. Nisi ušao samo u svijet rada, nego i u jedan neuređeni, kaotični sustav, koji živcira sve na svijetu. To je hrvatski zdravstveni sustav. A ti, dragi kolega, papirnato jedan si od nositelja toga sustava, premda te nitko ne zarezuje ni za suvu šljivu.

Ne znaš ništa o svojoj tržišnoj vrijednosti? Nju nikada nećeš ni saznati. Nisi Messi! Za svoju vrijednost se moraš boriti i izboriti. Takva su pravila igre. Nije lagano. Zaboravi platne razrede i koeficijente, to su limunade za nomade.  Reći ću ti koliko te vrednuje vlastita država... opusti se na trenutak, molim te. Cijena tvog specijalističkog pregleda je od šest do šesnaest eura, ovisno o njegovoj složenosti. Cijenu dijeliš s timskom sestrom i pola do jednim birokratom.  O da, ali ti još nisi specijalizirao, ti u sustavu ne postojiš i cijena tvoga pregleda je nula kuna, za sada. Radiš pod tuđim imenom, za drugoga. Sorry. 

Deset godina od ozarenog lica, uočit ćeš da su se mnogi tvoji srednjoškolski degeneci pristojno skućili. Kroz lagana i unosna namještenja, kao ovlašteni potpisnici koječega, šverceri, nadobudni OPG-ovci ili na krilima svemoćne politike. Ali, ima nade, to je vrijeme, kada će sustav početi i tebe priznavati. Ponovno će te ozariti činjenica, ovoga puta da postojiš. Da si živ. 

Savjetujem ti, gradi svoju neovisnost, od prvog dana i od bilo koga. Ne pitaj za cijenu, možda se jednog dana ipak naplatiš. Drži se svoja tri liječnička lica: humanog, socijalnog i tržišnog.  Kao humanista radi badava, socijalnim licem živi društvenu osjetljivost, tržišnim uzdržavaj sebe i obitelj. Pošteno?! Dakle, nikada ne zaboravi humani rad, on te pročišćava, ojačava i vraća korijenima.

Ipak, liječništvo je osobita profesija. Nikada zbog svog zvanja nećeš požaliti. Mogu drugi imati sve, ali nikada neće biti kao ti. Zato, hodaj ravno i smij se, u brk svima. Kada se zasitiš smijanja, pokupi prnje i nestani, bilo gdje. Svi te trebaju. 

Ipak, radije se smij cijeli život!

Bivolje oko

Ne vjerujem da ste ikada poželjeli susret s bivolom lice u lice. Jedino, ako poneka romantična dušica od milja tako ne zove svog dragog.

Znam da osim tupaste njuške, balavih nozdrva i retropovijenih rogova, najteže bi vam pao susret s ogromnim razrokim očima, uskih šarenica i izrazito dilatiranih zjenica.  K'o svježe nafiksanih.

Medicina je puna metafora.  Jedna od njih se upravo zove bivolje oko. Nije vam nepoznata.  Metastaze, širenje maligne bolesti iz drugih organa probavnog trakta, pluća, dojki, jajnika, obično imaju izgled bivoljeg oka, pa se tako metaforički i nazivaju. Osim navedenog u opticaju su i drugi nazivi: sekundarizam, meci, metkovine...

Sijelo bivoljeg oka je jetra. Ona je jedan od naprokrvljenijih organa, s dvostukim krvotokom, smočnica organizma i odlična je podloga za odsjedanje i brzi rast malignih stanica. 

Jedno takvo 'zloćudno oko' upravo vidite na slici. Snimljeno je na jetri pedestgodišnje pacijentice, koja se šest godina liječi od karcinoma dojke. 

Metastaza je ubitačna tvorevina, razorna za okruženje. Uništava mehanički, metabolički, psihički i emotivno, dovodeći do iscrpljivanja organizma, bolova i mršavljenja. Sve do terminalne kaheksije i kraja.

Ne zamarajte na metaforama, ma kako ih zvali, nisu ugodne. Nose mnogo bola i nesreće, a govore, da nam je od malih nogu misliti o ranoj zdravstvenoj prevenciji.

Vodite računa o svome tijelu, jedino je to mjesto gdje fizički možete živjeti. Za takvo tijelo, potrebno je zdravlje. Bez zdravlja, budućnost je upitna, znanost slaba, blagostanje beskorisno, a riječ nemoćna.

P.s.

Nesretan sam kad' pišem zloćudne crtice. Radije bih pisao bajke ili dječje slikovnice. Sigurno bih time širio bolju vibru. Ali, u životu je teško pobjeći od vlastite matice i vlastitog komformizma.

Ne kasni

Znam da ćeš mi doći! Izjutra rano.
Uzdiše ustreptala jesen i moje srce,

zbog nestale noći,

ćutim korake tvoje iz daljine.

Tiho sjećanja se bude na jeseni prošle,

kada si obnoć znala dolaziti. Ko noćni tat.

U izbu gdje sam svoj spokoj ti dao.

Uzevši njega ni slutio nisam,

da san moj pretvaraš u javu.

Ne daj da život stane,

jer stara ura kuca sve tiše i tiše,

nemiru mome crne slutnje prijete.

Zrakom se prolama lepet lešinara,

iz daljine.

Kad jednom dođeš ne plači tada, 

jer suza tvoja obrisati neće,

sav jad i bol moj. Radije mi priđi,

tiho i šapni još tiše...

Kasniti neću nikada više.

(Za Jasminku suprugu i majku mojih troje djece,

vojni poligon Slunj, 1987)

2072.

 

Hrvatska grabi naprijed. Upravo je danas, među prvima na svijetu, otvoren prvi centar za produkcija djece, 'najbolji na svijetu'. Plod je to vrhunskih svjetskih znanstvenih dostiguća i domaće stručnosti, odvažnosti i mudrosti. U ovome centru, zapravo 'velikoj umjetnoj maternici', pristizat će netom oplođena jajašca, i na obogaćenim podlogama centra, izrasti će nova generacija hrvatskih mališana.

U sklopu centra su i dva prestižna selekcijska zavoda: jedan za probir i pohranjivanje spermija, drugi jajašaca. Zovu ih u žargonu 'tata' i 'mama'. Njihova diskrecija je apsolutno zagarantirana. Otvaranjem centra odzvonilo je surogat majkama, a majčinstvo i roditeljstvo dobiva ozbiljnu alternativu. Država preuzima veliku odgovornost za rađanje, rast, razvoj, odgajanje i školovanje djece. Ono što se od građanstva očekuje je da budu širokogrudni donatori spolnih stanica i time daju svoj doprinos održavanju vrste.

Uznemireni ste! Možete se lagano relaksirati, šalicom čaja od kamilice. Vijest je to ipak iz 2072. godine?! Budite mirni barem pedeset godina. Ali, ali..., medicinska dinamika je takva, da nikad ne reci nikad...

Nameću se tri bitna pitanja: biotehnologija, pitanja etike i prava i na koncu pitanje odgovornosti za djecu.

Biotehnologija (genetika, biologija, medicina) razvija se svemirskom brzinom i ograničenja se tu ne vide. 1961. godine otkriven je gen, prije dva desetljeća klonirana je prva životinja, već više godina oktriven je 'božji rukopis', kompletna genska struktura čovjeka. Manipulaciji stanicama, pa i genetskom inženjeringu, tako su širom otvorena vrata. Danas je već prisutan, u parcijalnoj formi. Znanstveni i stručni izazovi, i miris novca, znaju biti tako jaki, da svaka moralna zasada postaje nevidljiva.

Etičko-pravna problematika nije tako složena. Razvojem biomedicine poznat je svaki detalj u razvoju spolnih stanica i sparivanju njihovih gena. Bravo, pa to je početak novog života, iskrene čestitke, treba nazdraviti! U centru ih zovu "Živko/Živkica". Eksplozivno će rasti, za dvadesetak dana imati će srce, žile, organe... 

Trenutak sparivanja gena kao početak života, nije više kamen smutnje.  Razbijen je veliki mit o početku, koji je mnoge kroz povijest zamračio i opterećivao. Znanost je pobijedila.

Očekivanje rađanja traži osobitu pozornost i odgovornost. Djeca su ljubopitljiva i radoznala. Zanima ih podrijetlo, braća, sestre, bake i djedovi i stotine drugih pitanja. Ta potreba postaje još jača odrastanjem. To su najteža pitanja na koja u centra za sada nemaju odgovora. 

O tome neka brine društvo, kažu. Oni su nas stvarali, zašto bi se mi smarali.

Slobodan sam, na kraju, parafrazirati starog  filozofa,  više kao somokritiku:

Pazite na svoje riječi.  One postaju djela, djela stvaraju navike, navike karakter, a karakter stvara  sudbinu...