PRIČA O NOSU

Teško bismo osjetili puninu osjećaja rascvjetalog proljeća, adrenalinski doživljaj zavodničkog daminog parfema ili curenje slina u okruženju slasnih delicija. Bez njega.

Svejedno, okrutni smo. Ružimo ga s različitim epitetima; velik je, pa širok, baburast, grbav, šiljast, surlast, tupast…čega se sve nećemo sjetiti.

Mirisna prijemčivost svega i svačega, ne ide bez njega. 
U zadnje vrijeme naglašen je njegov društveni («miris novca») i politički kontekst («začepi nos i glasaj»).

«Razbi mu nos» naša je forma fine društvene komunikacije.

Nos je i najfiniji glazbeni instrument, čija rezonantna kutija proizvodi brojne tonalitete i boje hrkanja, na užas cimera, bračnog supružnika ili slučajnog partnera.

A koliki bi tek prdci blaženog olakšanja ostali ne registrirani da nema njega?! «Tihomiri» zasigurno ne bi postojali.

Najintimniji poljupci su oni nosni. I Eskime zagriju.
Zahvaljujući njegovoj tamponadi upoznao sam anksioznost.

Kako bi danas izgledale naočale bez nosa?!

Nosevi su pisali povijest. Da su žene dugog nosa uništile Rimsko carstvo poznato je, a prćasti nos prelijepe Raise Gorbačov razbio je željeznu zavjesu. 

Ugodni osjećaj kopanja po nosu označava našu vječitu težnju dječaštvu i odrastanju.

Što bi danas znali o svijetu bez nosa? Skoro ništa.

«Drage kolege, inspirirane kolege, slijedite svoj nos» poručio je Nikola Tesla. 
I uspio.