utorak, 19. ožujka 2019.

PRIČA O NOSU


Teško bismo osjetili puninu osjećaja rascvjetalog proljeća, adrenalinski doživljaj zavodničkog daminog parfema ili curenje slina u okruženju slasnih delicija. Bez njega.
Svejedno, okrutni smo. Ružimo ga s različitim epitetima; velik je, pa širok, baburast, grbav, šiljast, surlast, tupast…čega se sve nećemo sjetiti.
Mirisna prijemčivost svega i svačega, ne ide bez njega. 
U zadnje vrijeme naglašen je njegov društveni («miris novca») i politički kontekst («začepi nos i glasaj»).
«Razbi mu nos» naša je forma fine društvene komunikacije.
Nos je i najfiniji glazbeni instrument, čija rezonantna kutija proizvodi brojne tonalitete i boje hrkanja, na užas cimera, bračnog supružnika ili slučajnog partnera.
A koliki bi tek prdci blaženog olakšanja ostali ne registrirani da nema njega?! «Tihomiri» zasigurno ne bi postojali.
Najintimniji poljupci su oni nosni. I Eskime zagriju.
Zahvaljujući njegovoj tamponadi upoznao sam anksioznost.
Kako bi danas izgledale naočale bez nosa?!
Nosevi su pisali povijest. Da su žene dugog nosa uništile Rimsko carstvo poznato je, a prćasti nos prelijepe Raise Gorbačov razbio je željeznu zavjesu. 
Ugodni osjećaj kopanja po nosu označava našu vječitu težnju dječaštvu i odrastanju.
Što bi danas znali o svijetu bez nosa? Skoro ništa.
«Drage kolege, inspirirane kolege, slijedite svoj nos» poručio je Nikola Tesla. 
I uspio.