O hrvatskom identitetu

Kako sačuvati identitet? 

Pitanje nacionalne prepoznatljivosti postaje uvjet opstanka, osobito malih naroda. Tome svjedočimo svaki dan. Bez izgrađenog identiteta postajemo besplatna lovina krupnije divljači, koji i ovako čitav svijet doživljava kroz vlastiti probitak, dobitak i užitak.

Pogled unatrag. Svjetski trend ide još dalje. Istražujući podrijetlo, mnogi narodi produbljuju svoju etnogenezu u nezamislive povijesne dubine.  Sve to rezultira sukobom identiteta, pa i ratnog.

Hrvatska. Nije sve idealno, svakom je to jasno. Na djelu je stid od korijena, postajemo stranci u jeziku, kulturi i okruženju svojih roditelja. Sram nas je vlastitog državnog grba i barjaka, bagatelizirajući društvo i državu čiji smo dionici. Nacionalni identitet nije nacionalizam, niti šovinizam. To je narodna i državna legitimacija svakog naroda.

Nemoguća je misija jednog Strossmayera, Teslu, slavonskog težaka, vučedolsku golubicu, hrvatskog branitelja, promovirati u jasan prepoznatljiv hrvatski proizvod po kojem će nas svijet cijeniti i uvažavati.

Od političara to ne očekujemo. Oni su samodopadna bića iz drugog filma, taj problem ne vide i ne razumiju.

Hrvatski nacionalni identitet je poveznica  na naš osobni i obiteljski ili identitet neke manje zajednice. Ne događa se ništa u društvu, što se nije prethodno dogodilo u nama samima.

Nažalost, u povijesnom smislu hrvatski identitet je često slika odbačenog naroda, koji je stjeran glađu, neimaštinom i ratovima, u hodu prema boljem životu, navratio u svoju Domovinu, u tranzitu. Držala ga je vjera u bolji život. Neke je ta vjera zadržala, mnoge  druge otpuhala u nepoznato na daljnje traženje. To je hrvatski identitet traženja ili nečinjenja.

Ipak, ne očajavajmo, tražimo i dalje.

U brojnim našim građanima krije se dovoljno mentalnog bogatstva i razigranosti, pa i pozitivne ludosti, kao polazišta za novo formiranje nacionalnog identiteta. Prije svega kulturnog.

Tu nešto možemo učiti i od Europe. Oni su svoje pijance, popišance, imperijaliste, sirene i duhove pretvorili u nacionalne kulturne marke od kojih pristojno žive.

Treba nekada i kopirati. Nećemo time naškoditi svome identitetu.

Muška posla

Bio je to inspirativan dan u Mošnji. Lijevoj i Desnoj.  Nekada jedno selo, siva eminencija iz seoske birtije ga je podijelila. Lijeva je na lijevoj strani, Desna preko potoka.  Piju istu vodu, vole iste žene, udišu isti zrak, isti im je genotip, ali zadjevicama nikad kraja. Poslije svih svađa i podvala, zadnji prijepor je iskrsnuo oko vječno muškog bizarnog pitanja, čiji je veći?  Pitanje teško, odgovor još teži. Poslije svih natezanja uključili su i znanstvenu zajednicu da donese pravedan sud. Ali istraživanje je unijelo još veće  podjele zbog čudnih rezultata. Desni sedamnaest centimetara,  Lijevi šest i pol, zaključili su znanstvenjaci.

Muškarci s lijeve strane potoka su podivljali, na desnoj samozadovoljstva i cinizma do besvijesti.  Zanijemila je i znanstvena zajednica zbog neobjašnjive, signifikante razlike. 

Na koncu krivac je pronađen, razliku je iznjedrila metodologija. Na lijevoj strani je korišten centimetar, na desnoj intervju. I znanstvenici spasiše obraz.

Seosko lakrdijanje nebi dobro sjelo susjedu iz grada. Bol u maloj zdjelici svoje ishodište je imala u testisu.  Lijevi testis je prožet tumorskom masom koja nije slutila na dobro. Bilo mi je to jasno, čim sam stavio sondu. 

Urolog, u nastavku priče, bio je izravan, to je za odstranjivanje maligno destruiranog testisa, patohistološka dijagnoza će se postavljati naknadno.  Prethodno je pohranio pacijentove spermije u tekući dušik, zlu ne trebalo. 

Sreo sam u životu puno pacijenata sa jednim testisom.  Njihov ponos, život je u trenutku nemilosrdno otpuhao. Živjeli su normalni reproduktivni i spolni život. Uvijek sam to doživljavao kao život  s jednim bubregom ili polipom u jednoj nosnici. Ako se isključi psihička nadogradnja  i činjenica da se to ipak događa drugome.

A zdrav testis je doista vitalno značajan, osjeća to većina muškaraca. Proizvođač je muške spolne stanice spermija i glavnog hormona muškosti, testosterona. Bez tog dvojca bio bih papak, njonjo; a najmanje muškarac, razmišljaju.

I opet uokolo dođosmo vrlo blizu mošnjanske birtije.

Tri u jedan

Poznamo se godinama. Radili smo zajedno na početku svojih karijera, zapravo iz vremena kada si je samozatajno davao svinjski insulin iz staklenih šprica. Nekoliko godina ranije, kao učeniku medinske škole, mama ih je prokuhavala dok mu je pravila doručak. Znao sam da je dijabetičar na insulinu, ali o tome nikada nismo dublje razgovarali. Uvijek je postojao nekakav nevidljiv zid koji je tome priječio.  Bilo je to vrijeme, dok je stigmatizacija još živjela. A zid je bit svake stigmatizacije.

Danas, mogu dublje razmišljati o dijabetesu, njegovim komplikacijama i važnosti te sićušne gušterače. Ne veće od naših dvorišnih gušterčića. I zašto ona, jedini organ za proizvodnju insulina, tako često biva žrtvovana od vlastitog organizma? I samouništena imunim putem, što rezultira dijabetesom.

Bubrege gledam cijeli život. Onako, makroskopski. Izmjerio sam se njihovih duljina, debljina, oblina, nagledao se kamenaca, zastojnih promjena, tumora, mogao bih izdati veliki katalog svih ludih bubrežnih cista. Ali iskreno, ulaženje u njegovu unutrašnjost dosta je zamorno. Oni su složeni laboratorij nakrcan sitnim glomerulima i brojnim njegovim još sitnijim partiklima, te mnoštvom  enzima. Materija je to koja se cijeli život uči i zaboravlja.

Uglavnom, mom radnom kolegi, s početka, jednom i više zala što mu se događalo, pridodalo se još jedno. Zatajivanje bubrega i hemodijaliza, kao posljedica dijabetesa. Tada je, kako danas kaže, shvatio značenje filtriranja i mokrenja, urednog arterijskog tlaka, čvrstoću kostiju, anemiju, kalij i natrij, visoki kreatinin... Dio je to funkcija bubrega koje je imao, pa izgubio.

Postoji u životu buđenje koje ti postaje i drugi rođendan. Dobio si jackpot. Javljeno mu je,  sretna kombinacija se dogodila. Čeka te novi bubreg i nova gušterača, transplatacija može započeti. Dolazi odmah!

Prošlo je od tada četrnaest godina. Bez hemodijalize i insulina. Uspješno u svom organizmu nosi i surađuje s bubregom mlade djevojke i gušteračom nepoznatog davatelja. Postao je dom za još dva života. Kaže, najviši vid ljudskog sebedarja je dati sebe, radi života brata čovjeka.

Danas radimo opet zajedno. On i dalje služi pacijentima. Vjerodostojno i odgovorno. Kao tri u jedan. Bol ostaje, ali i privilegija. Vidim to u njemu svaki dan.

Aritmija, guja koja ujeda

Tko je se ne boji? 
Ljigavi gmizavac,  zastrašujućeg gibanja, bez nogu i ušiju, sikće, palaca, davi i guta. To je zmija. Muči nas njena veličina, boja, prilagodljivost, mimikrija, skokovi, presvlačenja...pa zaboravimo ono najvažnije, nije li možda k tomu otrovnica!?

Prema dvadesetogodišnjem mladiću koji se požali da tijekom stresnog dana, zna imati totalno glupi osjećaj slabosti, preznojavanja, bubnjanja u prsištu i omaglicu, nitko ne pokazuje baš previše razumjevanja. Obično se, paušalno to pripisuje odrastanju. Bilo bi prelijepo kada bi 'odrastanje' apsorbiralo sve naše mladenačke bolesti i nesreće.

Mladiću o kojem govorim, patološki supstrat registriran je na djelu. Na Holter EKG-u 'uhvatio' sam početak kaotičnog rada srca. Radilo je aritmično i vrlo, vrlo brzo, s frekvencijom većom od 250/minuti. Bila je to brza fibrilacija atrija. Događaj se zbio poslije stresnog događaja i sva sreća da je taj srčani kaos trajao kratko, manje od dvije minute. Ta mladićeva nevolja se ponavlja prosječno jednom mjesečno, bez ikakvih najavljujućih simtoma.  Sve pretrage, uključujući ehokardiogram i test opterećenja su potpuno uredni.  Sve je to zapravo misterij u koji kardiolozi hrabro ulaze i liječe ga zadnjih godina, postupkom poznatom kao ablacija žarišta aritmije.

Srce je vrlo složen sustav. Možda je električni sustav jedan od najsloženijih. U desnoj

predklijetci je sinusni čvor (generator, pacemaker) koji impulse za srčanu kontrakciju odašilje cijeli život. Nastoji održati primat hijerarhije, on je prvi i jedini, stvoritelj i gospodar. Uvijek nastoji održati kontrolu nad nižim žarištima. Na njega se nastavlja atrioventrikularni čvor, a dalje snop vlakana koji se račva na dvije grane, svaka u po jednu klijetku. Poremećaji električne aktivnosti srca mogu biti na razini stvaranja ili provođenja električnih impulsa.  Najpoznatiji poremećaj stvaranja impulsa je fibrilacija atrija koju ima do deset posto starije populacije. Sveprisutni EKG-e je pisani izraz električne aktivnosti srca.

Naš mladić je trenutno u fazi dodatne, elektrofiziološke obrade. Ukoliko se negdje u desnoj predklijetci ili plućnim venama nađe žarište navedenog nereda stvaranja električnih impulsa, onda će to žarište biti uništeno. I to bi mogao značiti početak mladićevog novog života.

Doktori koji znaju nešto kardiogije, uvijek ovako ozbiljnu aritmiju doživljavaju kao guju, jer je njen početak i tijek uvijek dinamičan, nepredvidljiv i s mogućim opasnim posljedicama za nosioca. 

Ponekad, kao i njena spomenuta zmijska metafora, otrovna i smrtonosna.