Bivolje oko

Ne vjerujem da ste ikada poželjeli susret s bivolom lice u lice. Jedino, ako poneka romantična dušica od milja tako ne zove svog dragog.

Znam da osim tupaste njuške, balavih nozdrva i retropovijenih rogova, najteže bi vam pao susret s ogromnim razrokim očima, uskih šarenica i izrazito dilatiranih zjenica.  K'o svježe nafiksanih.

Medicina je puna metafora.  Jedna od njih se upravo zove bivolje oko. Nije vam nepoznata.  Metastaze, širenje maligne bolesti iz drugih organa probavnog trakta, pluća, dojki, jajnika, obično imaju izgled bivoljeg oka, pa se tako metaforički i nazivaju. Osim navedenog u opticaju su i drugi nazivi: sekundarizam, meci, metkovine...

Sijelo bivoljeg oka je jetra. Ona je jedan od naprokrvljenijih organa, s dvostukim krvotokom, smočnica organizma i odlična je podloga za odsjedanje i brzi rast malignih stanica. 

Jedno takvo 'zloćudno oko' upravo vidite na slici. Snimljeno je na jetri pedestgodišnje pacijentice, koja se šest godina liječi od karcinoma dojke. 

Metastaza je ubitačna tvorevina, razorna za okruženje. Uništava mehanički, metabolički, psihički i emotivno, dovodeći do iscrpljivanja organizma, bolova i mršavljenja. Sve do terminalne kaheksije i kraja.

Ne zamarajte na metaforama, ma kako ih zvali, nisu ugodne. Nose mnogo bola i nesreće, a govore, da nam je od malih nogu misliti o ranoj zdravstvenoj prevenciji.

Vodite računa o svome tijelu, jedino je to mjesto gdje fizički možete živjeti. Za takvo tijelo, potrebno je zdravlje. Bez zdravlja, budućnost je upitna, znanost slaba, blagostanje beskorisno, a riječ nemoćna.

P.s.

Nesretan sam kad' pišem zloćudne crtice. Radije bih pisao bajke ili dječje slikovnice. Sigurno bih time širio bolju vibru. Ali, u životu je teško pobjeći od vlastite matice i vlastitog komformizma.

Ne kasni

Znam da ćeš mi doći! Izjutra rano.
Uzdiše ustreptala jesen i moje srce,

zbog nestale noći,

ćutim korake tvoje iz daljine.

Tiho sjećanja se bude na jeseni prošle,

kada si obnoć znala dolaziti. Ko noćni tat.

U izbu gdje sam svoj spokoj ti dao.

Uzevši njega ni slutio nisam,

da san moj pretvaraš u javu.

Ne daj da život stane,

jer stara ura kuca sve tiše i tiše,

nemiru mome crne slutnje prijete.

Zrakom se prolama lepet lešinara,

iz daljine.

Kad jednom dođeš ne plači tada, 

jer suza tvoja obrisati neće,

sav jad i bol moj. Radije mi priđi,

tiho i šapni još tiše...

Kasniti neću nikada više.

(Za Jasminku suprugu i majku mojih troje djece,

vojni poligon Slunj, 1987)

2072.

 

Hrvatska grabi naprijed. Upravo je danas, među prvima na svijetu, otvoren prvi centar za produkcija djece, 'najbolji na svijetu'. Plod je to vrhunskih svjetskih znanstvenih dostiguća i domaće stručnosti, odvažnosti i mudrosti. U ovome centru, zapravo 'velikoj umjetnoj maternici', pristizat će netom oplođena jajašca, i na obogaćenim podlogama centra, izrasti će nova generacija hrvatskih mališana.

U sklopu centra su i dva prestižna selekcijska zavoda: jedan za probir i pohranjivanje spermija, drugi jajašaca. Zovu ih u žargonu 'tata' i 'mama'. Njihova diskrecija je apsolutno zagarantirana. Otvaranjem centra odzvonilo je surogat majkama, a majčinstvo i roditeljstvo dobiva ozbiljnu alternativu. Država preuzima veliku odgovornost za rađanje, rast, razvoj, odgajanje i školovanje djece. Ono što se od građanstva očekuje je da budu širokogrudni donatori spolnih stanica i time daju svoj doprinos održavanju vrste.

Uznemireni ste! Možete se lagano relaksirati, šalicom čaja od kamilice. Vijest je to ipak iz 2072. godine?! Budite mirni barem pedeset godina. Ali, ali..., medicinska dinamika je takva, da nikad ne reci nikad...

Nameću se tri bitna pitanja: biotehnologija, pitanja etike i prava i na koncu pitanje odgovornosti za djecu.

Biotehnologija (genetika, biologija, medicina) razvija se svemirskom brzinom i ograničenja se tu ne vide. 1961. godine otkriven je gen, prije dva desetljeća klonirana je prva životinja, već više godina oktriven je 'božji rukopis', kompletna genska struktura čovjeka. Manipulaciji stanicama, pa i genetskom inženjeringu, tako su širom otvorena vrata. Danas je već prisutan, u parcijalnoj formi. Znanstveni i stručni izazovi, i miris novca, znaju biti tako jaki, da svaka moralna zasada postaje nevidljiva.

Etičko-pravna problematika nije tako složena. Razvojem biomedicine poznat je svaki detalj u razvoju spolnih stanica i sparivanju njihovih gena. Bravo, pa to je početak novog života, iskrene čestitke, treba nazdraviti! U centru ih zovu "Živko/Živkica". Eksplozivno će rasti, za dvadesetak dana imati će srce, žile, organe... 

Trenutak sparivanja gena kao početak života, nije više kamen smutnje.  Razbijen je veliki mit o početku, koji je mnoge kroz povijest zamračio i opterećivao. Znanost je pobijedila.

Očekivanje rađanja traži osobitu pozornost i odgovornost. Djeca su ljubopitljiva i radoznala. Zanima ih podrijetlo, braća, sestre, bake i djedovi i stotine drugih pitanja. Ta potreba postaje još jača odrastanjem. To su najteža pitanja na koja u centra za sada nemaju odgovora. 

O tome neka brine društvo, kažu. Oni su nas stvarali, zašto bi se mi smarali.

Slobodan sam, na kraju, parafrazirati starog  filozofa,  više kao somokritiku:

Pazite na svoje riječi.  One postaju djela, djela stvaraju navike, navike karakter, a karakter stvara  sudbinu...