Puni mjesec

        

        Punom mjesecu pripisuju osobita svojstva. Nije on samo dio lunarne mijene, puno je više od toga. On ljudskoj duši i emocijama daje posebnu moć i svojstva. Dio je narodne tradicije i vjerovanja.

        Događaji iz djetinjstva svakome su draga. Odrastati bez bare, veliki je nedostatak svakog dječaštva. U bari sam naučio plivati, razbijati strahove i pokazivati svoju odlučnost i mišiće. Biljni i životinjski svijet sam zavolio preko bare. Uvijek se s radošću sjećam dječjih utrka po krošnjama vrbaka; prebacivati se uz pomoć dugačkih, savitljivih grana s vrbe na vrbu i pri tome biti najbrži. Bilo je to posebno zadovoljstvo i čast. I znak da ulaziš u svijet odraslih. Pošto smo takve utrke održavali obično u sumrak, pobjednik je dobivao najčešće titulu tarzana punog mjeseca. Dječja mašta može svašta.

        Gita je bila moj drugi pas. Rastući uz starijeg, teško je mogla pokazati svoju osobnost. Kad je ostala sama, shvatio sam svu dubinu emotivnog života jednog psa. Tjednima je patila zbog gubitka svojeg starijeg prijatelja. Kako je vrijeme žalovanja prolazilo, počela je otkrivati svu nježnost jedne belgijske ovčarke. Kada uvečer uzmem povodac za šetnju, njena sreća postaje beskrajna, urnebesna. Praćena je pravim pravcatim plesom i obaveznim grljenjem mog desnog koljena. Izlaskom na ulicu, u radosni ritual uvijek su uključena i dva ugriza u list desne potkoljenice. Te ugrize dobro osjetim, ali me nikada nije ozlijedila ili zubima progrizla trenirku. 

Ali, Gita ima i svoju drugu stranu. Recimo, izvlačiti  promotivne letke iz pretinca, te njihovo sustavno grickanje i sijanje po cijelom dvorištu. Pouka je dobra, ali pouka je jedno, a posao skupljanja rasutih papirića je nešto drugo. Još gora je kada u sitnim noćnim satima sjedne na pol dvorišta i veselo laje na pun mjesec. Probudi me, bijesno ju gledam kroz prozor: tako rado bi ju natukao, ali kuda u noćnim satima naganjati psa po dvorištu? Ali, već jutarnje veselo mahanje repom sve gurne u zaborav.

        Liječnici i medicinske sestre u vrijeme  korone proglašeni su narodnim herojima. Dobivali su i nacionalni pljesak na otvorenoj sceni. Nitko to nije tražio, ali je vjerojatno to dobro za homogeniziranje nacije u teškim trenucima. Stvari iznutra nisu izgledale ni približno idilično. Nevjerojatni nedostatak sve moguće opreme, nekompetentne i pogubljene uprave i stožeri, neplaćanje odrađenih sati, prijetnje otkazima i štošta drugo...Tako, prije dva dana jedna medicinska sestra moli me za savjet, jer dobiva otkaz, odnosno ne produžetak ugovora. Poznat je kronični manjak medicinskih sestara pa me sve to začudilo. Pitam ju: 

    -U čemu je problem? 

    -Znate ja bih trebala, trebala bih...mucala je...Ja to neću, ne mogu, ne želim...

    -Pa, što bi to trebala, interesira me?

    -Tajac. Suze na obrazima! 

Još jedna kandidatkinja za Njemačku, žalim. Možeš sestro biti jadna, ali nepoznata velika glava,  poglavica punog mjeseca, tvoje suze ne vidi.

        Gledajte velike glave, gospodare naših sudbina. Njima puni mjesec ništa ne znači. Njihov medij je zamračenost, a komunikacija mjesečarenje.

        Punom mjesecu iskreno se vesele, izgleda, samo djeca i psi.

Ljubiteljima aortalnih zalisaka

            Govorim tebi prijatelju, čuvaj ono što ti je darovano. Ako s pedeset godina hodaš deset kilometara, voziš bicikl trideset ili se penješ blizu vrhova Papuka, imaš veliki dar. Čuvaj ga. Budi ponosan. Nije to sve tvoja zasluga. Podsjećam te na nevjerojatnu činjenicu da je na jednom centimetru dužine; od lijeve klijetke, preko aortalnih zalisaka do otvora koronarnih arterija, smještena glavna energana našeg organizma. Na tom centimetru, tlak krvi biva povišen za više od dvadeset puta i stvaraju se preduvjeti da svaka stanica organizma bude prehranjena. Tik do aortalnih zalisaka, na samom početku aorte su otvori koronarnih krvnih žila.  One daju snagu srčanom mišiću za sve moguće i nemoguće napore. Podrazumijeva se, ukoliko nisu bolesne. Kod tebe je to sve zdravo ili uglavnom zdravo i zato budi ponosan.

------------------------------------------------------

Opet sam počeo s nebulozama!? Sada bi trebala slijediti Bernulijeva jednadžba... Ali, neću, neću definitivno, ne želim biti arogantan. U životu sam ostvario sve svoje dječačke snove i ne želim život svoditi na jedan, samo meni bitan, centimetar krvožilja. Želim cijelog čovjeka! Ne želim biti najveći luzer u ovom gradu, nego njegov koristan građanin. Imam datoteka aorti, njenih zalisaka i lijevog ventrikula toliko, da bi mi pozavidio svaki profesionalni fotografski studio. Sve to ostavljam u svojoj arhivi, samo za sebe.

Radije ću se sjetiti meni dragih ljudi koji su ispričali svoje priče o aorti i aortalnim zaliscima.

Darko, mladić dvometraš, dječačkog izraza lica i iste takve ćudi. Pregled je za mene loše započeo. Kada sam stavio ehokardiografsku sondu na njegov prsni koš, u trenutku me oblio hladni znoj. Na zaslonu aparata stršila je njegova enormno dilatirana aorta. Devet centimetara, tri puta šira od normalne. Zalisci su se loše zatvarali, krv je zaostajala u plućima. Gušilo ga je. Mladić je bolovao od genetske anomalije, Marfanovog sindroma, aortalna bolest je njegova sastavnica. To me na neki način ohrabrivalo, razumjet ćete me. Poslije je više puta operiran.

       Profesorova priča je drugačija, ali jedanko impresivna. Zalisci aorte si mu bili izrazito kalcificirani, jedva pomični, a život mu je visio na jednom kvadratnom centimetru aortalnog otvora. Dijagnoza, teška stenoza. Jedne noći ostao je bez zraka, ušao je u globalnu dekompezaciju. Hitno je hospitaliziran, implantiran mu je umjetni zalisak. Dva mjeseca poslije, imao sam priliku sjediti s dobro oporavljenim profesorom. U jednom trenutku zatražio je objašnjenje, što mu se sve to dogodilo? Objašnjenja u takvim slučajevima uvijek zvuče glupo, ipak malo sam se pribrao i prispodobio: profesore, stenoza vam je kao meteor na nebu, izgleda očaravujuće, a onda u jednoj sekundi potone. Vi ste, zbog stenoze potonuli, ali živi ste. Kud bi bolje!

            Prije dva dana moj mlađi sin Matej mi je rekao da se učlanio WhatsApp  grupu mladih liječnika prijatelja mitralnih zalistaka. Pa, super. Ako postoje mitralne, mogu postojati i aortalne grupe. Tako se rodio ovaj post. Iskreno, ideja mi je bila napraviti ljetnu blogovsku pauzu i ne krasti vam dragocijeno vrijeme, koje biste možda radije posvetili našim domaćim capakizmima, ali sam ponovno potvrdio svoju tvrdoglavost i sebičnost.  A za sebičnost lijeka nema, barem u konvencionalnoj medicini.

            Zanima vas, što je s Darkom? Hedonistički se posvetio životu, živeći ga punim plućima. Terapija mu svakako nije bila prvi životni izbor. Na zadnje, stigla je SMS poruka od njegove mame; umro je Darko, nikada neće iskoristiti kupljenu avionsku kartu za Amsterdam, napisala je.

Halo, Ruanda

        Zvali su je afrička Švicarska. Stekavši samostalnost, povijesna mržnja između dva naroda, Huta i Tutsa (razlikuju se po širini korijena nosa, ironiziraju u filmu Hotel Ruanda) bivala je sve jača, da bi proključala u najkrvavijem, bratoubilačkom ratu na tlu Afrike, u kojem je ubijeno preko milijun ljudi. Najstrašniji genocid Afrike. To je Ruanda.
         Prije skoro 50 godina u nju se zaputio moj profesor, odgojitelj i prijatelj Danko. Načitan, obrazovan, poliglota i vicmaher. Prijatelji, ja odlazim, rekao je jedne večeri. Moj životni poziv je biti misionar. Idem u Ruandu, tamo me trebaju. I otišao je.
        Uvijek ga se sjetim u vremenu, kada se naša mladost određuje prema svojoj budućnosti. To iskustvo životnog poziva duboko proživljavam. Za mene, tada mladića u formaciji, Dankina odluka, bila je sto pitanja bez ijednog odgovora.
        Poziv danas nije moderan izraz. Zamijenjen je izborom. Potonji više godi našem egu, promiče nas u kormilare naše sudbine. Poziv depersonalizira, mističan je i bogoidan. A sve je to pomalo oporo za osjetila današnjeg mladog čovjeka. No, terminološka priča o izboru budućnosti tu ne prestaje. Trendovi se mijenjaju, kroje se nova pravila.
         Nema više ni poziva, ni izbora, sada se govori o modi, svojevrsnom obrazovnom skeču. Ljestvice top fakulteta povješane su po istim oglasnicima, zajedno sa rubljem i špecerajom. Ta mala doza trgovačke čarolije, skopčana s dubinom roditeljskih novčanika, i s jednakom čarolijom i lakoćom dobivanja izmišljenih radnih mjesta.
         Naći se u životnom pozivu, recept je za kasniju optimalnu stručnost, motiviranost i poduzetnost. Svo prethodno odrastanje, školovanje i sazrijevanje služi isključivo tome. Ne otkrivam Ameriku kad kažem, time se mnogima naporno baviti; društvu, školi, pa i roditeljima. Otkrivati u mladom čovjeku talente, brusiti ih, razgovarati, motivirati... Sve je to prenaporno!?
           I deplasirano, dok caruje drugačiji vrijednosni sustav: iskaznica najdraže stranke od rođenja i upad na kikiriki ciao miky fakultet. Ciguli miguli deset godina. Čemu žurba, radno mjesto nije zec.
         Bez obzira na pomodarske vrijednosne trendove, ostvariti se u željenom pozivu, najljepša je životna priča. Nova, resetirana Hrvatska, valjda će odgovoriti tome izazovu.

Inače, Don Danko, već osamdesetogodišnjak, proživio je sva zvjerstva i pokolje Ruande, i dalje sretno živi svoj misijski poziv.