Želimo biti prihvaćeni. Zaboravlja se da je prihvaćanje proces, odnosno život i da ga ostvarujemo svojom vjerodostojnošću. Ništa naslijepo. A tu nesretnu vjerodostojnost polažemo kod malog, rubnog čovjeka, beskućnika. Kada bi se uvjerenje o vjerodostojnosti izdavalo na fakultetima sve bi bilo lakše. I vjerodostojnosti bi bilo puno više😊.
-------------------------------------------------------------------------
Mediji su se objavili kako su građani burno reagirali na nepoznatog ležećeg beskućnika s klupe (pogledaj sliku!) ispred američke crkve. Zvali su policiju, koja je izvidom utvrdila da se radi o spomeniku i da nema razloga za postupanje. Inače, više je takvih spomenika u svijetu, mijenjaju lokacije i jednom će osvanuti i u vašem parku. Mjesni župnik je u medijima objavio da se radi o poznatoj skulpturi Isusa beskućnika i da građani nemaju razloga za zabrinutost. Nego, za razmišljanje!
Liječnici i sestre su nezadovoljni. Kažu, nama rat, njima brat. Tako neće ići. Nepravda, ponižavanja i gubitak empatije, boli i demoralizira. Epidemiolozi su bijesni, osobito. Do sada neprimjetna družina osjetila se osamljenom na vjetrometini, te dnevno se oglašava urbi et orbi. Nisu umorni od dvanaestosatnih operacija karcinoma mozga, nego što moraju dnevno naganjati selske babe (u unaprijed izgubljenoj utakmici!) i provjeravati njihova kretanja. Ipak, da će časno i pošteno služiti pacijentima doktori su se zakleli starogrčkom mitološkom kolegi Hipokratu (ups!), a privatno i drugim bogovima kojima vjeruju. To im, zajednica u krizi, uvijek sa zadovoljstvom servira na nos.
Prije neki dan Ministar zadužen za zdravlje građana provezao se se tik pored upucanog Isusa na Trgu sv. Marka. Niti je zastao, niti ponudio pomoć, niti je zvao policiju. Ni trepnuo nije, ništa nije vidio!? Možda ga muči loš ABS na autu? Sinkopa? Hmm...On je također položio prisegu, i to dvostruku, osim Hipokratove i ministarsku. Inače, omiljena ministrova je budimo odgovorni.
Visoki crkveni prelat, poznat po "idi mi, dođi mi" spram korone, hvalio se javno, ne bojim se. Bogu se svidje iskušati ga i pošalje mu koronu osobno. Sada, s vilama pred očima, moli i kumi svoje svećenstvo za odgovornost. U međuvremenu turistička sezona je naglo razbucana, izbezumljeni ljudi traže pomoć na sve strane. Biskup se također moli i zaklinje Bogu, svakodnevno.
Naš'o bi se vjerojatno i pokoji župnik koji beskućnika s klupe nebi prepoznao i olako ga primio u svoju svojtu. Takav smrdljivi klošar, nije baš faca koja bilo kome treba.
Ne pametujem, tražim samo Isusa: u policajcu, beskućniku i svakom čovjeku. Gdje se izgubio?
Nije se izgubio, nije! Među nama je, tu je. Na klupi je. Samo ga ne vidimo.
Istina, ne stanuje u ministarstvima, palačama i pozlaćenim katedralnim tornjevima. Kada bi tu bio, otpuhao bi ga prvi Božji dašak.
Njegov dom je čovjek, tamo gdje obično magla i loša vidljivost. Zato, od kad je svijeta i vijeka, lakše se klanjati hladnom kamenu, nego bratu čovjeku.
Simpatična skulptura Isusa beskućnika samo je metafora malog, rubnog, odbačenog čovjeka.
Trebala bi biti vjerojatno i test vjerodostojnosti velikih. Ali, bez žurbe, polagano.
Do tada će promijeniti još puno, puno klupa i raznoraznih gradskih lokacija😊.