utorak, 27. listopada 2020.

Gdje stanuje Isus?

Želimo biti prihvaćeni. Zaboravlja se da je prihvaćanje proces, odnosno život i da ga ostvarujemo svojom vjerodostojnošću. Ništa naslijepo. A tu nesretnu vjerodostojnost polažemo kod malog, rubnog čovjeka, beskućnika. Kada bi se uvjerenje o vjerodostojnosti izdavalo na fakultetima sve bi bilo lakše. I vjerodostojnosti bi bilo puno više😊.

-------------------------------------------------------------------------

Mediji su se objavili kako su građani burno reagirali na nepoznatog ležećeg beskućnika s klupe (pogledaj sliku!) ispred američke crkve. Zvali su policiju, koja je izvidom utvrdila da se radi o spomeniku i da nema razloga za postupanje. Inače, više je takvih spomenika u svijetu, mijenjaju lokacije i jednom će osvanuti i u vašem parku. Mjesni župnik je u medijima objavio da se radi o poznatoj skulpturi Isusa beskućnika i da građani nemaju razloga za zabrinutost. Nego, za razmišljanje!

Liječnici i sestre su nezadovoljni.  Kažu, nama rat, njima brat. Tako neće ići. Nepravda, ponižavanja i gubitak empatije, boli i demoralizira. Epidemiolozi su bijesni, osobito. Do sada neprimjetna družina osjetila se osamljenom na vjetrometini, te dnevno se oglašava urbi et orbi. Nisu umorni od dvanaestosatnih operacija karcinoma mozga, nego što moraju dnevno naganjati selske babe (u unaprijed izgubljenoj utakmici!) i provjeravati njihova kretanja. Ipak, da će časno i pošteno služiti pacijentima doktori su se zakleli starogrčkom mitološkom kolegi  Hipokratu (ups!), a privatno i drugim bogovima kojima vjeruju. To im, zajednica u krizi, uvijek sa zadovoljstvom servira na nos.
    
Prije neki dan Ministar zadužen za zdravlje građana provezao se se tik pored upucanog Isusa na Trgu sv. Marka. Niti je zastao, niti ponudio pomoć, niti je  zvao policiju. Ni trepnuo nije, ništa nije vidio!? Možda ga muči loš ABS na autu? Sinkopa? Hmm...On je također položio prisegu, i to dvostruku, osim  Hipokratove i ministarsku. Inače, omiljena ministrova je budimo odgovorni.

Visoki crkveni prelat, poznat po "idi mi, dođi mi"  spram korone, hvalio se javno, ne bojim se. Bogu se svidje iskušati ga i pošalje mu koronu osobno. Sada, s vilama pred očima, moli i kumi svoje svećenstvo za odgovornost. U međuvremenu turistička sezona je naglo razbucana, izbezumljeni ljudi traže pomoć na sve strane. Biskup se također moli i zaklinje Bogu, svakodnevno. 
Naš'o bi se vjerojatno i pokoji župnik koji beskućnika s klupe nebi prepoznao i olako ga primio u svoju svojtu. Takav smrdljivi klošar, nije baš faca koja bilo kome treba.

Ne pametujem, tražim samo Isusa: u policajcu, beskućniku i svakom čovjeku. Gdje se izgubio? 
Nije se izgubio, nije! Među nama je, tu je. Na klupi je. Samo ga ne vidimo. 
Istina, ne stanuje u ministarstvima, palačama i pozlaćenim katedralnim tornjevima. Kada bi tu bio, otpuhao bi ga prvi Božji dašak. 

Njegov dom je čovjek, tamo gdje obično magla i loša vidljivost. Zato, od kad je svijeta i vijeka, lakše se klanjati hladnom kamenu, nego bratu čovjeku.

Simpatična skulptura Isusa beskućnika samo je metafora malog, rubnog, odbačenog čovjeka. 
Trebala bi biti vjerojatno i test vjerodostojnosti velikih. Ali, bez žurbe, polagano. 
Do tada će promijeniti još puno, puno klupa i raznoraznih gradskih lokacija😊.

subota, 24. listopada 2020.

Slomljeno srce


Srce je metafora. Ali, ovdje metafore nema. Ovo je priča o stvarnom srcu, najjačem mišiću našeg organizma. I muđuovisnosti ljudske duše i srčanog mišića. Kako to ranjena duša može fizički slomiti srce? To je istinita priča, za one koji vjeruju u misterij ljudskog organizma.
____________________________________

Nije ovo istrgnuti članak iz autorove srednjoškolske bilježnice, to vam nebi ponudio, vjerujte mi. Ne, što tu postoji tajna, jednostavno, ne volim razočarati ljude. Ako se pak želite obogatiti vrijednom spoznajom, onda je to ipak priča sa svakoga. 

Mirna je četrdesetšestogodišnja trgovkinja, majka četvoro djece. Uz naporan rad, njen svaki vikend je ispunjen posebnim obvezama. Tada, dolaze djeca studenti i spremna je sve učiniti da se ugodno osjećaju. Čišćenje, spremanje, kuhanje, nakuhavanje. Muž joj uvijek zvonca, ljubav ulazi kroz želudac. To njegovo, joj je motiv i teret, istovremeno.

Tu subotu poslije večere izašla je na terasu zapaliti. I sama malo uživati u sreći.  Nije bila pušač, ali je znala po jednu povući, radi opuštanja. Naime, od predvečerja osjećala se anksioznom, stiskala ju je bol u prsištu, preznojavala se i imala lupanje srca. Baš sam danas preforsirala, mislila je. 

Već poslije petnaestak minuta razmišljanje je nastavila u bolničkom okruženju. Braonile, infuzijske boce, vađenja krvi, kisik, RTG, ehokardiogram...sve kao na filmu. Za sat vremena napravila je i koronoragrafiju. Isključujemo srčani incident, rekao joj je liječnik. Krvne žile su vam dobre. Sljedeće jutro bila je tema konzilija. Dijagnoza je brzo postavljena: kardiomiopatija izazvana stresom, sindrom slomljenog srca, Takotsubo. Uz terapiju brzo se oporavljala, što joj je davalo nadu da će za sljedeći vikend već biti međ' svojima.

Tako glupu dijagnozu objasnio joj je student medicine, za vrijeme praktičnih nastavnih vježbi. Kardiomiopatije su vam skupina bolesti, stanja... zapravo bolesti srčanog mišića, ima tu svega i svačega...Ja vam čitam uglavnom tu dilatativnu, restriktivnu i hipertrofijsku, na njima se pada ili prolazi. Ova vaša je za višu ocjenu. Ali, znam da je nezgodna, slična je infarktu, a nije ... One što ja čitam vam je shit from disease (sranje op.a.). Imali ste sreće, ohrabrio ju je simpatični student. Haloo, i ponekad povucite ručnu, nije ona napravljena bez vraga, i izgubio se.

Na odlasku iz bolnice  dobila je službenu informaciju da je preboljela bolest srčanog mišića, izazvanu prevelikom dozom stresa. I da bi bilo dobro poneki vikend pobjeći od kuće. Takotsubo kardiomiopatija

Ulazeći u svoj dom preplavljena emocijama, tražila je odgovor, kako srce može biti slomljeno, i onda oporavljeno?

Može, može. Ali, bolje da odgovor ne nađe. Ušla bi u složenu priču o metaforama s florom i faunom u medicini, vitalnosti srčanog mišića i nevjerojatnoj snazi samooporavka ljudskog organizma.

A i ta spoznaja može biti stresna!


petak, 16. listopada 2020.

Laž naša svakdanja

Čitajući knjigu Avanture u hipertenziji Steve Juliusa, razvidan je veliki povratak simpatičkom živčanom sustavu, kao najlogičnijem i najsvrsihodnijem liječenju visokog tlaka. Juliusovu ideju pomela je farmaceutska industrija, nekoliko decenija prije, svojim profitabilnijim i skupljim antihipertenzivnim lijekovima. 
Autor se na koncu knjige pita: koliko je dugo potrebno za zatvaranje kruga i vraćanja istini?

Nema čovjeka od duha i pera kojega tema istine nije inspirirala. Znanstvenici, filozofi, proroci, opsjednuti su  traženjem istine. I živote su koji puta žrtvovali, radi nje. U biti svih religija je nuđenje istine: odakle smo, tko smo i kamo idemo? Istina je ljepilo u komunikologiji, u  osvajanju nečijih simpatija ili simpatija ciljnih skupina.

Ipak, istine je malo, one globalne pogotovo. Teško se probija kroz gusto satkanu mrežu obmana i laži koja postaje nova paradigma društvenog ponašanja. Kada bi borci za istinu vidjeli svoje ogoljele i bijedne učenike istine, shvatili bi da su život prorajtali uludo.

Godinu dana pred preranu smrt, intenzivno sam se družio s poznatim slatinskim župnikom. I liječio ga. Bio je produhovljeni intelektualac širokog duha i nijedna žrtva za njega nije mi bila teška. Nekoliko dana pred odlazak mučilo ga je teško disanje i već sam bio umoran od nesuvislih objašnjenja njegove loše medicinske prognoze. Proradi u meni jednom neka drskost, pa okrenem pilu naopako: Župniče zaboga, vi ste svećenik, molite se Bogu za svoju dušu i duše svih nas, molitva je lijek. On me odmjeri i mrtav, hladan kaže: još se nitko nije vratio odozgora i prenio mi poruku kak' je tamo. A župnik je cijelog života propovijedao istinu, upravo o ljepoti života tamo gore. Često se sjetim te slike, koja u meni uvijek pojača poštovanje prema iskrenosti čovjeka, u teškim životnim trenucima.

Gora od globalne laži je međuljudska. Ona je bolna, opterećujuća i razara ljudski duh. Zašto? Mi smo stvarani i genetski programirani kao bića istine, ali smo se od tog' formata vremenom odmakli i postali njegove loše i lažne kopije.

Bjelodano je, lažu svi. Laž je dio nas. Male, savršene, smiješne, strateške, su mi simpatične. Velike, zlonamjerne, povijesne, patološke su tragične, jer obično nose patnju.

Najlicemjerniji lažovi su moralisti, a najskuplji političari.
Uvijek se pitam, kao Julius, koliko ćemo dugo čekati na zatvaranje kruga istine. 
Znam samo da za mnoge laži, jedan život je premalo.


srijeda, 7. listopada 2020.

Laž naša svakdanja

Čitajući knjigu Avanture u hipertenziji Steve Juliusa, razvidan je veliki povratak simpatičkom živčanom sustavu, kao najlogičnijem i najsvrsihodnijem liječenju visokog tlaka. Juliusovu ideju pomela je farmaceutska industrija, nekoliko decenija prije, svojim profitabilnijim i skupljim antihipertenzivnim lijekovima. 
Autor se na koncu knjige pita: koliko je dugo potrebno za zatvaranje kruga i vraćanja istini?

Nema čovjeka od duha i pera kojega tema istine nije inspirirala. Znanstvenici, filozofi, proroci, opsjednuti su  traženjem istine. I živote su koji puta žrtvovali, radi nje. U biti svih religija je nuđenje istine: odakle smo, tko smo i kamo idemo? Istina je ljepilo u komunikologiji, u  osvajanju nečijih simpatija ili simpatija ciljnih skupina.

Ipak, istine je malo, one globalne pogotovo. Teško se probija kroz gusto satkanu mrežu obmana i laži koja postaje nova paradigma društvenog ponašanja. Kada bi borci za istinu vidjeli svoje ogoljele i bijedne učenike istine, shvatili bi da su život prorajtali uludo.

Godinu dana pred preranu smrt, intenzivno sam se družio s poznatim slatinskim župnikom. I liječio ga. Bio je produhovljeni intelektualac širokog duha i nijedna žrtva za njega nije mi bila teška. Nekoliko dana pred odlazak mučilo ga je teško disanje i već sam bio umoran od nesuvislih objašnjenja njegove loše medicinske prognoze. Proradi u meni jednom neka drskost, pa okrenem pilu naopako: Župniče zaboga, vi ste svećenik, molite se Bogu za svoju dušu i duše svih nas, molitva je lijek. On me odmjeri i mrtav, hladan kaže: još se nitko nije vratio odozgora i prenio mi poruku kak' je tamo. A župnik je cijelog života propovijedao istinu, upravo o ljepoti života tamo gore. Često se sjetim te slike, koja u meni uvijek pojača poštovanje prema iskrenosti čovjeka, u teškim životnim trenucima.

Gora od globalne laži je međuljudska. Ona je bolna, opterećujuća i razara ljudski duh. Zašto? Mi smo stvarani i genetski programirani kao bića istine, ali smo se od tog' formata vremenom odmakli i postali njegove loše i lažne kopije.

Bjelodano je, lažu svi. Laž je dio nas. Male, savršene, smiješne, strateške, su mi simpatične. Velike, zlonamjerne, povijesne, patološke su tragične, jer obično nose patnju.

Najlicemjerniji lažovi su moralisti, a najskuplji političari.
Uvijek se pitam, kao Julius, koliko ćemo dugo čekati na zatvaranje kruga istine. 
Znam samo da za mnoge laži, jedan život je premalo.