utorak, 27. listopada 2020.

Gdje stanuje Isus?

Želimo biti prihvaćeni. Zaboravlja se da je prihvaćanje proces, odnosno život i da ga ostvarujemo svojom vjerodostojnošću. Ništa naslijepo. A tu nesretnu vjerodostojnost polažemo kod malog, rubnog čovjeka, beskućnika. Kada bi se uvjerenje o vjerodostojnosti izdavalo na fakultetima sve bi bilo lakše. I vjerodostojnosti bi bilo puno više😊.

-------------------------------------------------------------------------

    Mediji su se objavili kako su građani burno reagirali na nepoznatog ležećeg beskućnika s klupe (pogledaj sliku!) ispred američke crkve. Zvali su policiju, koja je izvidom utvrdila da se radi o spomeniku i da nema razloga za postupanje. Inače, više je takvih spomenika u svijetu, mijenjaju lokacije i jednom će osvanuti i u našem parku. Mjesni župnik je u medijima objavio da se radi o poznatoj skulpturi Isusa beskućnika i da građani nemaju razloga za zabrinutost. Nego, za razmišljanje!

    Liječnici su nezadovoljni.  Kažu, nama rat, njima brat. Tako neće ići, nepravda i gubitak empatije boli i ubija. Epidemiolozi su bijesni, osobito. Do sada neprimjetna družina osjetila se osamljenom na vjetrometini, te dnevno se oglašava urbi et orbi. Nisu umorni od dvanaestosatnih operacija karcinoma mozga, nego što moraju dnevno naganjati selske babe (u unaprijed izgubljenoj utakmici!) i provjeravati njihova kretanja. Ipak, da će časno i pošteno služiti pacijentima doktori su se zakleli starogrčkom mitološkom kolegi  Hipokratu (ups!), a privatno i drugim bogovima kojima vjeruju. To im, zajednica u krizi, uvijek rado servira na nos.
    Prije neki dan Ministar zadužen za zdravlje građana provezao se se tik pored upucanog Isusa na Trgu sv. Marka. Niti je stao, niti ponudio pomoć, niti je  zvao policiju. Ništa nije vidio!? Ili ga muči loš ABS na autu? On je također položio prisegu, i to dvostruku: Hipokratovu i ministarsku. Inače, omiljena ministrova je budimo odgovorni.
    Visoki crkveni prelat, poznat po idi mi dođi mi  spram korone, hvalio se javno, ne bojim se! Bogu se svidje iskušati ga i pošalje mu koronu osobno. Sada, kada je voda došla do grla, moli i kumi svoje svećenstvo za odgovornost. U međuvremenu turistička sezona je naglo razbucana, izbezumljeni ljudi traže pomoć na sve strane. I biskup se moli i zaklinje Bogu, svakodnevno. 
Nisam siguran da bi beskućnika s klupe prepoznali i mnogi župnici i da bi ga olako primili u svoju svojtu. Takav smrdljivi klošar, nije baš faca koja bilo kome treba.

    Ne pametujem, tražim samo Isusa: u policajcu, beskućniku i svakom čovjeku. Gdje se izgubio? 
Nije se izgubio, ne nije! Među nama je, tu je. Na klupi je. Samo ga ne vidimo. 
Istina, ne stanuje u ministarstvima, palačama, pozlaćenim katedralnim tornjevima i šarenim crkvenim muralima. Kada bi tu bio, otpuhao bi ga prvi Božji dašak. 
Njegov dom je čovjek, tamo gdje obično magla i loša vidljivost. Zato, od kad je svijeta i vijeka, čovjek se lakše i rađe klanja hladnom kamenu, nego bratu čovjeku.
Simpatična skulptura Isusa beskućnika samo je metafora malog, rubnog, odbačenog čovjeka. 
Trebala bi biti vjerojatno i test vjerodostojnosti velikih. Ali, bez žurbe, polagano. 
Do tada će promijeniti još puno, puno klupa i lokacija😊.

subota, 24. listopada 2020.

Slomljeno srce


Srce je metafora. Ali, ovdje metafore nema. Ovo je priča o stvarnom srcu, najjačem mišiću našeg organizma. I muđuovisnosti ljudske duše i srčanog mišića. Kako to ranjena duša može fizički slomiti srce? To je istinita priča za one koji vjeruju u misterij ljudskog organizma.
____________________________________

Nije ovo istrgnuti članak iz autorove srednjoškolske bilježnice, to vam nebi ponudio, vjerujte mi. Ne, što tu postoji tajna, jednostavno, ne volim razočarati ljude. Ako se pak želite obogatiti vrijednom spoznajom, onda je to ipak priča sa svakoga. 

Mirna je četrdesetšestogodišnja trgovkinja, majka četvoro djece. Uz naporan rad, njen svaki vikend je ispunjen posebnim obvezama. Tada, dolaze djeca studenti i spremna je sve učiniti da se ugodno osjećaju. Čišćenje, spremanje, kuhanje, nakuhavanje. Muž joj uvijek zvonca, ljubav ulazi kroz želudac. To njegovo, joj je motiv i teret, istovremeno.

Tu subotu poslije večere izašla je na terasu popušiti cigaru. I sama malo uživati u sreći.  Nije bila pušač, ali je znala jednu zapaliti, radi opuštanja. Naime, od predvečerja osjećala se anksioznom, stiskala ju je bol u prsištu, preznojavala se i imala lupanje srca. Baš sam danas preforsirala, mislila je. 

Već poslije petnaestak minuta razmišljanje je nastavila u bolničkom okruženju. Braonile, infuzijske boce, vađenja krvi, kisik, RTG, ehokardiogram...sve kao na filmu. Za sat vremena napravila je i koronoragrafiju. Isključujemo srčani incident, rekao joj je liječnik. Krvne žile su vam dobre. Sljedeće jutro bila je tema konzilija. Dijagnoza je brzo postavljena: kardiomiopatija izazvana stresom, sindrom slomljenog srca, Takotsubo (tako tsubo je inače japanski izraz za zamke za hobotnicu a na tu zamku podsjeća slomljeno srce, možda vas na to podsjeća i donja ultrazvučna slika!). Uz terapiju brzo se oporavljala, što joj je davalo nadu da će za sljedeći vikend već biti međ' svojima.

Tako glupu dijagnozu objasnio joj je student medicine, za vrijeme praktičnih nastavnih vježbi. Kardiomiopatije su vam skupina bolesti, stanja... zapravo bolesti srčanog mišića, ima tu svega i svačega...Ja vam čitam uglavnom tu dilatativnu, restriktivnu i hipertrofijsku, na njima se pada ili prolazi. Ova vaša je za višu ocjenu. Ali, znam da je nezgodna, slična je infarktu, a nije to... One što ja čitam vam je shit from disease (sranje op.a.). Imali ste sreće, ohrabrio ju je simpatični student. Haloo, i ponekad povucite ručnu, nije ona napravljena bez vraga, i izgubio se.

Na odlasku iz bolnice  dobila je službenu informaciju da je preboljela bolest srčanog mišića, izazvanu prevelikom dozom stresa. I da bi bilo dobro poneki vikend pobjeći od kuće. Takotsubo kardiomiopatija

Ulazeći u svoj dom preplavljena emocijama, tražila je odgovor, kako srce može biti slomljeno, i onda oporavljeno?

Može, može. Ali, bolje da odgovor ne nađe. Ušla bi u složenu priču o metaforama s florom i faunom u medicini, vitalnosti srčanog mišića i nevjerojatnoj snazi samooporavka ljudskog organizma.

A i ta spoznaja može biti stresna!


petak, 16. listopada 2020.

PRSTI naši amputirani


Uvijek  kada prolazim pored pogona bivše drvne industrije sjetim se svoje tri najizazovnije godine profesionalnog rada. Bile su to godine pred rat, kontaminirane strahom, nepovjerenjem, optužbama i koje čim drugim... Industrijska ambulanta koju sam vodio, bila je ne samo radnička ambulanta, nego i rame za plakanje, za svakoga. Možda mi je sada zgoda, ispričati se svima koji su u njoj započeli liječenje ili otvorili bolovanje, a nisu ga dovršili. Jer, ambulanta je jednog jutra naprasno zatvorena.

Ali, nije mi to tema (možda drugi put i u neka pametnija vremena!). Želim govoriti o prstima, posebno onim amputiranim,  koji su razasuti po svim pogonima i kao nijemi svjedoci pričaju o vremenima razvoja drvne industrije. Kada bi pogubljeni prsti bili pelceri, izrasla bi na navedenom prostoru svita mladih, kršnih momaka i muževa, čitav jedan radnički bataljun. Bilo je to vrijeme bezvrijednosti prstiju,  jer nisu zašivani i vraćani u život, nego su završavali u piljevini i preko piljevinskih ispuha na smetlištima i spalionicama. Danas, na sreću, navedena pojava je rijetka, zaštita na radu se pojačala, sigurnost strojeva je bolja, a ni prsti nisu više tako bezvrijedni.

Šaku koju gledate je tipična amputirana šaka drvoprerađivačkog radnika (po lokalizmu gajevca, radnika propalog giganta gaja) tog vremena. I takva, odškolavala je troje djece, kaže mi nedavno njen vlasnik. Da, i napravila je kuću i doprinijela razvoju firme i društva. I odšteta za traumu bila je zanimljiva, protuvrijednost gajbe piva. Uvijek me impresioniraju tako teško stradali ljudi. Na prvom mjestu su djeca i njihovo školovanje, vjerojatno vođeni onoj, ja sam se patio, neka ona ne pate! Nema patnje stradalnika, teških motoričkih ispada, kroničnog stresa, psihičke traume, trajne disfunkcionalnosti... Sve je gurnuto pod tepih.

Prst, posebno kažiprst danas je vrijednost i simbol. Podignutim prstom slave se pobjede i


uspjesi. Njime prokazujemo neprijatelje i stišćemo ruku prijateljima. Dobiti po prstima, prst na usta ili prst na uvo je naša uobičajeno stilska figura, svima dobro razumljiva. Prsti su prvi i najdraži ljubavni doživljaj. Fina manualna vještina danas je  potrebna većini zanimanja.

Bit ću malo osoban. Moja žena mi zna reći da sam ju osvojio lijepim prstima. Godinama me to nerviralo, pa sam znao reći, što ima lijepog u toj seljačkoj šaci!? Sazrijevanjem sam shvatio da žene iz prstiju iščitavaju svašta; osobnost, sposobnosti, karakter...pa mi je taj kompliment počeo goditi. A i ženski trodimenzionalni vid puno je sadržajniji od muškog cjevastog.

Vratiti ću se na početak priče. Propala drvna industrija jednog dana dobit će nove vlasnike i vjerojatno priliku za novi početak. Nadam se, kada pročitaju priču o amputiranim prstima, u obnovljenim pogonima će se naći mjesta i za pločicu društvene solidarnosti ili jednostavni krajplotaš: 

"Ovdje je izgubljeno stotine prstiju. Nećemo ih nikada naći. Ali, svejedno hvala im"

Bio bi to sitniš bogatim ulagačima, ali veliko priznanje za brojne osakaćene i hendikepirane radnike. I vjetar u leđa njihovom dostojanstvu. I savjesti investitora.

srijeda, 7. listopada 2020.

Laž naša svakdanja


Čitajući knjigu Avanture u hipertenziji Steve Juliusa, razvidan je veliki povratak simpatičkom živčanom sustavu, kao najlogičnijem i najsvrsihodnijem liječenju visokog tlaka. Juliusovu ideju pomela je farmaceutska industrija, nekoliko decenija prije, svojim profitabilnijim i skupljim antihipertenzivnim lijekovima. 
Autor se na koncu knjige pita: koliko je dugo potrebno za zatvaranje kruga i vraćanja istini?

Nema čovjeka od duha i pera koga tema istine nije inspirirala. Znanstvenici, filozofi, proroci, opsjednuti su  traženjem istine. I živote su koji puta žrtvovali, radi nje. U biti svih religija je nuđenje istine: odakle smo, tko smo i kamo idemo? Istina je ljepilo u komunikologiji, u  osvajanju nečijih simpatija ili simpatija ciljnih skupina.
Ipak, istine je malo, one globalne pogotovo. Teško se probija kroz gusto satkanu mrežu obmana i laži koja postaje nova paradigma društvenog ponašanja. Kada bi borci za istinu vidjeli svoje ogoljele i bijedne učenike istine, shvatili bi da su život prorajtali uludo.
Godinu dana pred preranu smrt, intenzivno sam se družio s poznatim slatinskim župnikom. I liječio ga. Bio je produhovljeni intelektualac širokog duha i nijedna žrtva za njega nije mi bila teška. Nekoliko dana pred odlazak mučilo ga je teško disanje i već sam bio umoran od nesuvislih objašnjenja njegove loše medicinske prognoze. Proradi u meni jednom neka drskost, pa okrenem pilu naopako: Župniče zaboga, vi ste svećenik, molite se Bogu za svoju dušu i duše svih nas, molitva je lijek. On me odmjeri i mrtav, hladan kaže: još se nitko nije vratio odozgora i prenio mi poruku kak' je tamo. A župnik je cijelog života propovijedao istinu, upravo o ljepoti života tamo gore. 
Često se sjetim te slike, koja u meni uvijek pojača poštovanje prema iskrenosti čovjeka, u teškim životnim trenucima.

Gora od globalne laži je interpersonalna. Ona je bolna, opterećujuća i razara ljudski duh. Zašto? Mi smo stvarani i genetski programirani kao bića istine, ali smo se od tog' formata vremenom odmakli i postali njegove loše kopije.
Imam simpatičnog unuka. Devet mu je godina. Kada smo zajedno ponajviše ludujemo, ali kad uletimo u točkastu
normalu, razgovaramo, čak i o istini. Da ne ulazim u pozadinu priče, kaže mi jednom: dida budi cool amazing (dragi google prevoditelj!). Zanimljivi doživljaj istine malog dječačića!
Bjelodano je, lažu svi. Laž je dio nas. Male, savršene, smiješne, strateške su mi simpatične. Velike, zlonamjerne, zdravstvene, povijesne, patološke; tragične su, jer obično nose patnju...
Najlicemjerniji lažovi su moralisti, a najskuplji političari.

Uvijek se pitam, kao Julius, koliko ćemo dugo čekati na zatvaranje kruga istine. 
Znam samo da za mnoge laži, jedan život je premalo.


nedjelja, 4. listopada 2020.

Y kromosom. Može li svijet opstati bez muškaraca?

Ljudsku vrstu karakterizira 46 kromosoma (skupina gena!). Jedan od tih kromosoma, označen kao y, označava mušku vrstu. To je najmanji kromosom, nastao gubitkom jednog kraka ženskog X kromosoma. Po tome, muškarci su zapravo genetski ženski otpadnici.

A novi udar vlasnicima Y kromosoma iznijela je genetičarka Jenniffer Graves objavivši kako Y kromosom polako nestaje. Naime, prije 300 milijuna godina Y kromosom je imao 1400 gena, danas ih ima tek 45. Nitko ne zna što će se dogoditi s ljudskom vrstom kada navedeni kromosom potpuno ispari. Ljudi se, barem za sada,  ne mogu razmnožavati partogenezom, aseksualno, tj. iz neoplođene jajne stanice. Postoji nekoliko gena koji moraju doći od muškarca, stavila se znanstvenica u obranu izumirućih.
Dobra je vijest pri tome, što mužjaci nekih životinja, poput voluharica iz istočne Europe ili štakora iz Japana nemaju kromosom Y, a vrsta se održava. I ono, što u ovome trenutku ipak veseli muški rod, Y kromosom će se šepuriti na evolucijskog pozornici još vjerojatno 5 milijuna godina, a onda će potpuno nestati. Tko doživi, pričat će.

Ali i danas, ponosni vlasnici Y kromosoma su vrsta u odumiranju. Žive u prosjeku 5-10 godina kraće i u ukupnoj populaciji spali su ispod 47%. Uz mnoge druge rizike kojima su izloženi, Y im je jedan od najvećih rizika, npr. za bolesti srca, mozga, krvnih žila, karcinome, sve ono od čega se brzo i lako umire.

Y kromosom (kad' smo već kod njega), zbog svoje konstantnosti u prenošenju gena po muškoj liniji i karakterističnih biljega na sebi, postao je osobito zanimljiv u genetičkom ispitivanju podrijetla pojedinih naroda.
Članak objavljen u znanstvenom časopisu Sciencu, a temeljen na genetskim ispitivanjima biljega na Y kromosomu, navodi da 10% Hrvata ima baskijski, 29% slavenski, a 45% autohtoni hrvatski biljeg (Eu 7). Prema navedenom istraživanju i genetičaru Pasarinu, ne bi nas trebalo više svrstavati u slavenske narode. A vjerojatna pradomovina nam je srednja Azija iz koje smo stalnim migracijama došli na ova područja. 

Na iznenađenje, naši susjedi Mađari, za koje smo mislili i mislimo da su s Atilom došli iz Mongolije i smješteni kao strano tijelo u slavenski ocean, prema navedenom istraživanju genetskih biljega, treba ubrojati u Slavene. Stoljetna miješanja gena učinila su svoje. 

Tako, taj mali y otkriva nam zanimljivu, turbulentnu povijest ovih područja.

Svijet bez suvišnih muškaraca? Moguće, ovisi o sposobnosti genetske prilagodbe i društvenog (ženskog) prihvaćanja.
Bože, neće li valjda najprije genetski, postati i seksualni otpadnici? Vrijeme će pokazati!