Čemu služe površinske vene?

Vidio sam ih različitih.
Paučinastih, mrežolikih, točkastih, zmijolikih, čvorastih, zastrašujućih. S ružnim pigmentima ili bez njih. Često s ulkusima. Sve podjednako smetaju svojim domaćicama.

Počeo sam argumentirati i objašnjavati; prvo o lošim zaliscima, onda gravitaciji, dugom stajanju,  istanjenoj koži, trudnoći, genetici...Sve bez konca i kraja. Ali, kako to biva, vodu ništa nije držalo.

Još neuvjerljivije je izgledalo prazno uvjeravanje o važnosti dubokih, funkcionalnih i nevidljivih vena. Površinske su i ovako suvišni balast i ničemu ne služe, banalizirao sam.

Onda sam konačno shvatio, sav moj trud bio je zapravo lagano ubijanje samopouzdanja, meni i pacijentici.

Složena je i bez odgovora, priča o površinskim venama nogu i njihovim  proširenjima, poznatim varikozitetima...

Žene vole uredne i lijepe noge. To je ideal i kompromis tu ne postoji. I neka je tako.

U mnoštvu raznolikih i živopisnih, uvijek su me dojmili nevidljivi varikoziteti. Nevidljivi nama, običnim smrtnicima, ali dobro vidljivi njihovim vlasnicama.

Živ mi je i danas razgovor:

    

-Žao mi je, ali ja ne vidim. I ne pipam. Nije to varikozitet, to je naslaga drugog materijala, rekao sam.
Naravno da je ostala nezadovoljna odgovorom. Zato sam imao potrebu pojasniti.
-Nismo mi ni približno savršeni kakvim se zamišljamo. Nosimo na sebi puno nepotrebne prtljage.
-?

-Tu spadaju i površinske vene. 

A vaše vene, bile vidljive ili nevidljive, imaju samo jednu misiju, da vas sekiraju! 

Drugi razlog njihovog postojanja ja ne vidim.

Taj sitni uočeni element sekiracije, za ne povjerovati, relaksirao je i priveo priču o proširenim venama u razumnije vode. I postao neočekivano jak argument.

A kada razum proradi, onda sve nekako ide lakše.

Majka

Pogledaj ruke. 

Zapise, zglobove i hvatove. Uživaj u mekoći i svemoći. 

Nadi i osmijehu što siju. I radosti što daju.

Pogledaj oči. 

Otvori zjenice jako i saberi život u jednom trenu. Osjeti zagrljaj sreće i nesreće. 

Ipak, ne plači. Jer anđeli suze ne vole.

Pogledaj dušu. 

Širinu i dubinu. Zaplovi njenim spokojem. Zaboravi nemire i oluje kojima si ponosno prkosila. 

I ostala uspravna.

Život je igra brojki i slova. 

Ples zvijezda i meteora u svemiru i njihovo sudaranje i izgaranje. 

Na putu prema cilju. Dajući jedno drugome puninu i smisao.

Pogledaj još jednom. 

Sve.

I prenesi ih mladom čitatelju.

Preveliki izbor! Ubija!?

U početku je bila nada. Nada je rodila slobodu. Sloboda je rodila izbor. Izbor je rodio prava. S pravom se rodili njegovi zaštitnici. Zaštitnici prava izrodili su zdravi razum. Izrođeni zdravi razum uništio je čovjeka.

U cijeloj padalici sloboda je je jedina neupitna. Samo u zadnjem stoljeću, na oltar slobode prineseno je više desetina milijuna žrtava, uglavnom mladih života. Jednako važna je i osobna sloboda. Glupo bi svijet izgledao, bez recimo mnogih manjinskih ili ženskih sloboda. Ili, bez još intimnijih osobnih sloboda razmišljanja, snivanja, pisanja i glupiranja.

Vjerojatno je manje poznato, da jedna kupovina u šoping centru može biti okidač za anksioznost ili depresiju. Prevelika dvojnost oko izbora artikala, njegove kvalietete, cijene, modernizma...čini nas nesigurnim i frustriranim. Jednaki učinak mogu imati i internet kupovine. Pri tome nismo vjerojatno svjesni da smo mi na jednoj, a na drugoj strani je hrpa mozgova kojih je zadaća upravo učiniti nas tako nesigurnim i ranjivim. I dobro žive od naše ranjivosti.

Prevelike mogućnosti ne(izbora) oko cijepljenja prestao je biti zdravstveni, i postao je ozbiljni društveni i gospodarski problem. Zavjere, čipiranja, i sve kao nuspojave cijepljenja, već su prerasle maštu pisaca najuzbudljivijih trilera. I još jednom razotkrile svu suicidalnost i tupost ljudskog intelekta, lišenog svake suosjećajnosti i solidarnosti.

I nitko se ne osjeća odgovornim,  jer izbor je sveta krava i ne dira se. Govoriti o činjenici, da se niti jedna epidemija nije iskorijenila bez cijepljenja, ravno je kriku čudaka u pustinji.

Prevelika mogućnost izbora neće učiniti svijet boljim, a nas sretnijim. I nije elementarno ljudsko pravo. Što više, sredstvo je mijenjanja i manipuliranja svijetom i klizanje u nepoznatu avanturu. U kojoj slabiji izvlače uvijek deblji kraj.

Zadnja oaza titoizma

Čim je postala učiteljica, tragom stotina drugih, zaputila se u bijeli svijet, trbuhom za kruhom. Najprije kao stjuardesa u Germany air-u, onda nešto ciguli-miguli, dok se definitivno nije skrasila u Švici. Jednom mi se povjerila, sada kada sam potpisala bračni, čeka me još jedan jednako važan, onaj ugovor o zdravstvenom osiguranju. Moram otvoriti oči k'o šalice i kvalitetno planirati svoje zdravlje i život...

Onda je ispričala zgodu o manjem popravku zuba, zašto je morala iskeširati avansno nekoliko stotina franaka. Koje usput nije imala, te ih je navrat-nanos posuđivala. 

'Od tada imam strah od švicarskog zdravstva, toliko da mi je odvratno ići i ulicama u kojima ima puno ordinacija'.

Takvih problema mi nemamo. Sve ide nevjerojatnom lakoćom i bez plana. Ne biraš osiguranje, partnerstvo i zdravstvenu košaricu. Nemaš znojenja i anksioznosti. O pravima i dužnostima skrbi sijaset državnih službi i džabalebarskih udruga, a za brzinu i dostupnost pojedine usluge HZZO i svemoćna ViP služba. 

HZZO je siva kora sustava, državna i jedina kasica-prasica. Sve plaća, solidarno i u skladu sa svojim mogućnostima. Ne razlikuje dobre od loših dečki. Ne zna za bonuse i maluse. Ne prepoznaje partnere od mase. Sada je valjda u minusu desetak milijardi kuna, ali koga to brine, to je vijest jednominutnog trajanja. 

Zapravo, kada sve pozbrojimo i analiziramo, živimo sustav koji je postavio drug Tito i u to vrijeme je bio održiv. Danas, vrijeme ga je već odavno dobrano pregazilo. 

Na stranu, šarene zdravstvene zgrade, nova računala, potrebna i nepotrebna  dijagnostika, sve moguće digitalizacije i platforme. To ne liječi. Najvažnija karika zdravstva je ideja, znanje i pozitivno vrednovan čovjek. A, on je marginaliziran.

Puno sam se priča o zdravstvenim reformama naslušao. I uvijek, kada priča završi s onom famoznom, da se ničija prava neće dirati, ne spominjući pandan odgovornost, piši propalo. Da se razumijemo, tko bi lud bio za rezanje prava? Spreman sam na čelo kolone za njihova očuvanja. Ali zainteresiran sam i za održanje sustava, kao partnerstva struke i pacijenta. 

Da nas ne snađe švicarsko zlo i da moramo paziti kojim ćemo ulicama ići.

I taman dok ovo pišem, dođe mi dopis aktualnog ravnatelja HZZO-a, po kojem smisao partnerstva s ordinacijama nije ostvarivanje profita i zarade ordinacija, nego održavanje zdravstvenog sustava.

Dosta za danas! Mali Perica kreće u akciju spašavanja velikog sustava!