Vjera i nevjera

Ne znam, otkud mi vjera i nevjera? Mog'o bi to zvati svjetlom i sjenom ili mudrošću i ludošću? Nebitno. Ipak, vjera ili nevjera? Možda zbog debele knjige iz moje knjižnice koju gledam cijeli život, a još ju iskreno nisam ni otvorio.

Na školskom vjeronauku naučio samo da je Papa nasljednik Sv. Petra i da je nepogrešiv po pitanju vjere. Tu dogmu s dječačkom iskrenošću, nosim u sebi. Švora s prosvjeda protiv epidemijskih mjera za Covid-19 (istina, epidemiologija nema veze s vjerom!) ne osporava Papi pravo na svoje mišljenje, ali se s njime ne slaže. Hrabra redovnica!? Ali, hrabrost i pamet nisu istoznačnice. 

I hrvatski biskupi, što zbog plitkog kalkuliranja ili dubokog neznanja, opasno miješaju babe i žabe. Ne iskupljuje ih ni jedno, ni drugo. Znaju da upravljaju stadom, često dominantno primitivne svjetine, koja svoje narodne manire mijenja jednom tisućljetno. "Jesmo za protivepidemijske mjere, ali neka budu nježne", iščitava se iz biskupovih priopćenja.  Nije li to na djelu neka nova katehizacija, teologijom nježnosti? Ili i biskupe muči pitanje vjere i nevjere? Malo više edukacije i znanosti, a manje primitivizma, ovom narodu nebi škodilo. Kao i pozitivan primjer njihovih biskupa. 

Proizvod je pojava osobitih i čudnih vjernika, tobože cijepljenih ekskluzivno Isusom. Druga cijepljenja, osobito ona bratom čovjekom, ne priznaju. Ne vide da je Isus u bratu čovjeku, na respiratoru ili ECMO uređaju. I umirućem. Iskreno ih žalim. 

Nije lak odabir između vjere i nevjere. Cijeli život je zapravo ples preko te nevidljive crvene linije. Ali, nađe se tu i jako dojmljivih priča. Osobita je jedne drage redovnice, mudrice. Svakim jutarnjim oblačenjem, ne znam  oblačim li odijelo vjernice ili nevjernice, kaže. Kakvo odijelo sam taj dan nosila reći će mi večernja meditacija i ispit savjesti, poučava. Danas je svetica.

Vjera i nevjera srest će se jednom na kavi i popričati. Važno je da do tada ostanu čista obraza. Jer se samo s čistim obrazom može voditi dijalog.

Bilo o vjeri ili nevjeri! Ili oboma!

Škrinjica i tor

Zanimljiva je životna evolucija. Postojalo je vrijeme škrinjica, u kojima se brižljivo čuvalo blago: oporuke i zavjeti, zlato, ključevi i vrijedni papiri. Ključevima škrinjica upravljali su gospodari. I gospodari svijeta.

Svijet se u međuvremenu promijenio. I njegove vrijednosti. Nema tradicionalnih škrinjica. Rodile su se nove. Netko, vjerojatno iz nostalgije za prošlim vremenima, nazva ih ponovno škrinjicama, drugi pak torovima. Kako kome volja. Igra riječi. Ironija je, da čovjek koji se u međuvremenu pretvorio u najveću svjetsku bezvrijednost, postao je dragocjeno blago. Škrinjica i torova.  Istovremeno.

Ups! Čudili bi se nekadašnji gospodari svijeta. Ništa nebi razumjeli.

I ja sanjam.  Što prije, pobjeći iz torova i škrinjice, i uživati u ljepoti svoje bare, nebeskim vrbama i lovu na čikove. I usput se družiti sa svojim starim prijateljima. Divljim patkama i zečevima.

Opušten, u istinskoj slobodi.

Prdac više, doktoru kuna manje

Završio je klimatski summit. Svjetska siva kora koja treba spasiti planet, dovezla se avionima i posijala hektolitre ugljičnog dioksida iz skupocjenih automobila i dala svoj pristojni doprinos klimatskom zatopljenju. Danas će valjda svečano objaviti da se nisu ništa bitno dogovorili. Jedan od njih, "sleepy Joe", poznat kao i USA president, dokoličareći, iznenadio je englesku vojvotkinju dugim prdcem tijekom srdačnog razgovora. Ona zgranuta, minutu poslije je vijest obznanila gradu i svijetu.

Jasno je da se globalno ne može riješiti ništa. Postavlja se pitanje koliko je nespretni Joe zagadio mikrookoliš?  Sigurno ne poput jadne kravice, koja je na suumitu pribodena na stup srama zbog metanskog onečišćenja. Svejedno, prosuo je ponešto ugljičnog dioksida, sumpora, metana, smrdljivih kiselina, pa čak i kisika. I zgrozio vojvotkinju.

Vjetrovi su naši sveprisutni, neizostavni.  Stvaramo ih oko pola litre dnevno crijevnom fermentacijom, gutanjem zraka i stresom, preko vegetativnog živčanog sustava. Doživljavamo ga kao nadutost ili meteorizam i pravi ozbiljne subjektivne, pa vidimo i socijalne probleme. Oslobađamo ga se podrigivanjem, znatno češće flatulencijom. Vjetrovi su različite dužine, frekvencije i mirisa, ovisno o konzumiranim namirnicima, svirali/rektalnom sfinkteru i rezonantnoj kutiji/trbuhu. 

Na zanimljiv svijet vjetrova vratili su me moji unučići. Onim najmanjima, sretno odrastanje svodi se na papicu, kakicu, podrigce i prdce. Nešto starije damice su obazrivije i pristojno se kontroliraju. Samo spominjanje vjetrića ne sjeda im dobro. Najstariji unuci, već pučkoškolci, vjetrove koriste kao ubojito oružje socijalne komunikacije. Sjesti didi u krilo, pustiti smrdljivog tihomira i izgubiti se, urnebesan je doživljaj. Posebno, ako se dida ljuti.

Pitanje vjetrova i njihovog volumena je pitanje životne i nutritivne ravnoteže. Nema lijeka, vjetrovi nisu patologija. Pomaže manje jesti, alkalna prehrana i optimalno psihofizičko opuštanje. 

I na kraju odgovor na pitanje, da li je Joe učestvovao u planetarnom zatopljenju. Vjerojatno vrlo, vrlo malo, ali ne cjepidlačimo. Bez lajave vojvotkinje, nitko nebi ni znao za problem njegovog zatvarača. A opustiti se mora.

A i komunikacija postaje relativan pojam. U svijetu u kojem živimo, sve je popularniji govor prknom, umjesto jezikom.

Uškopljeni Hrvati

Vjerojatno ste čitali što su ljudi slobodne misli govorili o Hrvatima, prije više od sto godina. Ne zlurado ili zbog manjka patriotizma. Baš naprotiv, odgovorno i u najboljoj namjeri.

            Kukavan je Hrvat novog vremena, te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi. (T. Ujević) 

            O lažnom domoljublju: "Naša hrvatska prsa, kad se busamo, zvuče snažno, ali najčešće zato što su prazna. Bolje bi bilo da udarac bude manje zvučan, ali zato dubok i sadržajan." (V. Gotovac)  

            Hrvatska već vidje svakojakih čuda, al'ne nađe štrika za toliko Juda. (A.G. Matoš)

Nemam hrabrosti govoriti kao oni. Oni su bili face, sigurni u svojoj slobodi i neobaveznosti, i nisu puno marili za tupe Hrvate. Njihove metafore i poruke su jasne poput dječjih slikovnica. 

Te Hrvate, štetočine, zvat ću ravnozemljašima, izrazom koji je dobra kompozicija njihovog intelektualnog i moralnog mraka. Premda su debela manjina, u nacionalnim utakmicama uvijek vode protiv svog naroda. Barem s golom prednosti.

Slažem svoje sličice, vi ih možda već imate na stotine.

Sličica prva: Taman kad pomislim da je sve pokradeno, ono iskoči novi klan s prstima u pekmezu. Te gladoše se nahraniti ne može. Uz to, taj mafijaški tim je najhomogeniji i najefikasniji. Instiktom divlje zvijeri,  uvijek se šuljaju u kaznenom prostoru i čekaju na lagani pogodak ili još bolje dosuđeni penal. Oni su ravnozemaljški zlatni kileri.

Sličica druga: Urediti državu na sliku onih koje držimo svojim uzorima, recimo Austrijancima, nemoguća je misija. Samo najava neke pozitivne državne promjene, sol je u oko uhljebima. A to znači, da utakmica kreće drugim tokom. Tako, u očekivanju narodnog gola, kontranapad ravnozemljaša, zabijaju i opet vode.

Sličica treća: Crkva se uvijek držala narodnom, pače moralnom vertikalom. Ali, pojedinci se teško odupiru ovozemnim izazovima, tako da lako završe u krilima moćnih i bogatih. Kao lak plijen, dobar alibi i jeftina oprosnica. I gle vraga, njihovo uvaljivanje u krilo, znači da ravnozemljaši opet vode, ovoga puta golom iz kornera.

Treća sličica naravno nije i zadnja. Pričajte i vi svoje, ako ništa drugo onda sebi u bradu.

Godina Gospodnja je 2021. Popis je stanovništva. Ozbiljna je priča, kako navatati što više Hrvata i spriječiti očekivani fijasko i bruku. Jer, populacijski brojčanik je neumitan, on dugo klima da nas malo ima.

Demografija?

Neko tu iritira i sabotira,
"možda je Vlada
možda su Srbi
možda masoni" (V. V., reper),
teška je to lektira, uškopljenog Hrvata to ništa ne dira.