nedjelja, 28. studenoga 2021.

Vjera i nevjera

Ne znam, otkud mi vjera i nevjera? Mog'o bi to zvati svjetlom i sjenom ili mudrošću i ludošću? Nebitno.

Na školskom vjeronauku naučio samo da je Papa nasljednik Sv. Petra i da je nepogrešiv po pitanju vjere. Tu dogmu nosim i danas. Usput, moj tadašnji vjeroučitelj zbog svojih uvjerenja, odgulio je sedam godina Zenice. 

Časna sestra s prosvjeda protiv epidemioloških mjera za bolest Covid-19 (ups!) ne osporava Papi pravo na svoje mišljenje, ali se s njime ne slaže. Hrabra redovnica!? Osobno, ipak mislim, da je zalutala u histeričnu masu. Bolje da je ostala u samostanu.

I hrvatski biskupi, što zbog plitkog kalkuliranja ili dubokog neznanja, opasno miješaju babe i žabe.  Najzanimljiviji im je vapaj da protivepidemijske mjere budu nježne. Zvuči to vrlo teološki! Da su pitali vjernicu iz zadnje klupe, poučila bi ih da od invazivnosti u epidemiologiji postoji vatica na fleksibilnom štapiću i iglica jačine žalca komarca. Nema tu noževa, giljotinje i rezanja džigerica. 

Pojedini crkveni oci, dojam je, pate od moraliziranja svega i svačega, pa i od sindroma manjka vjere, empatije i poslovično poniznosti. Sumnjaju u moralnost i stručnost milijuna znanstvenika, među njima mnogih koji su u svojoj izvrsnosti vjerski svjetionici. A pametno je slušati i narod, pometi najprije ispred svoga praga.

Neki pak, koji sebe drže osobitim vjernicima, cijepljenje minoriziraju, jer kažu da se cijepe Isusom Kristom, i to im je dosta. Osim, što su pobrkali lončiće, žalim ih, jer ne vide svoga Isusa u bratu čovjeku na respiratoru i ECMO uređaju. Ili umirućem. U njima je živi Isus. Da ga vide, makar kao obični vjernici, bili bi puno vjerodostojniji.

Ali, nije sve tako crno, ima i jako lijepih priča. Evo jedne drage mudrice redovnice: svakim jutarnjim oblačenjem, ne znam  oblačim li odijelo vjernika ili nevjernika, kaže ona. Kakvo odijelo sam taj dan nosila saznat ću u večernjoj meditaciji, poučava nas ona, sada svetica.

Vjera i nevjera srest će se jednom na kavi i popričati. Važno je da do tada ostanu čista obraza. Jer se samo s čistim obrazom može voditi dijalog.

Bilo o vjeri ili nevjeri! Ili oboma!

subota, 20. studenoga 2021.

Škrinjica i tor

Zanimljiva je evolucija. Postojalo je vrijeme škrinjica, u kojima se brižljivo čuvalo blago: oporuke i zavjeti, zlato, ključevi i vrijedni papiri. Ključevima škrinjica upravljali su gospodari i gospodari svijeta.


Svijet se u međuvremenu promijenio. I njegove vrijednosti. Nema tradicionalnih škrinjica. Rodile su se nove. Netko, vjerojatno iz nostalgije za prošlim vremenima, nazva ih ponovno škrinjicama, drugi pak torovima. Kako kome volja. Igra riječi.
 Ironija je, da čovjek koji se u međuvremenu pretvorio u najveću svjetsku bezvrijednost, postao je dragocjeno "blago", kako škrinjica, tako i torova.  Istovremeno.

Mašala! Čudili bi se nekadašnji gospodari svijeta. Ništa nebi razumjeli.

Sanjam san.  Što prije, pobjeći iz torova i škrinjice, i uživati u ljepoti svoje bare, nebeskim vrbama i lovu na čikove. I usput se družiti sa svojim starim prijateljima, divljim patkama i zečevima. 

Opušten, u istinskoj slobodi.


subota, 13. studenoga 2021.

Dobro došli u svijet vjetrova...

Završio je klimatski summit. Svjetska siva kora koja treba spasiti planet, dovezla se avionima i posijala hektolitre ugljičnog dioksida iz skupocjenih automobila i dala svoj doprinos klimatskom zatopljenju. Danas će valjda svečano objaviti da se nisu ništa bitno dogovorili. Jedan od njih, "sleepy Joe", poznat kao i USA president, dokoličareći, iznenadio je englesku vojvotkinju dugim prdcem tijekom srdačnog razgovora. Ona, zgranuta, minutu poslije svečano je vijest obznanila gradu i svijetu.

Jasno je da se globalno ne može riješiti ništa. Postavlja se pitanje koliko je nespretni Joe zagadio mikrookoliš?  Sigurno ne poput jadne kravice, koja je na suumitu pribodena na stup srama zbog metanskog onečišćenja. Svejedno, prosuo je ponešto ugljičnog dioksida, sumpora, metana, smrdljivih kiselina, pa čak i kisika. I zgrozio vojvotkinju.

Vjetrovi su naši sveprisutni, neizostavni.  Stvaramo ga oko pola litre dnevno crijevnom fermentacijom, gutanjem zraka i stresom, preko vegetativnog živčanog sustava. Doživljavamo ga kao nadutost ili meteorizam i pravi ozbiljne subjektivne, pa i socijalne probleme. Oslobađamo ga se podrigivanjem, znatno češće flatulencijom, vjetrovima. Vjetrovi su različite dužine, frekvencije i mirisa, ovisno o konzumiranim namirnicima, svirali/rektalnom sfinkteru i rezonantnoj kutiji/trbuhu. 

Na zanimljiv svijet vjetrova vratili su me moji unučići. Onim najmanjima, sretno odrastanje svodi se na papicu, kakicu, podrigce i prdce. Nešto starije damice su obazrivije i pristojno se kontroliraju. Samo spominjanje vjetrića ne sjeda im dobro. Najstariji unuci, već pučkoškolci, vjetrove koriste kao ubojito oružje socijalne komunikacije. Sjesti didi u krilo, pustiti smrdljivog "tihomira" i izgubiti se, urnebesan je doživljaj. Posebno, kada se dida ljuti.

Pitanje vjetrova i njihovog volumena je pitanje životne i nutritivne ravnoteže. Nema lijeka, vjetrovi nisu patologija. Sviđa mi se ona, prdac više, doktoru kuna manje. Pomaže manje jesti, alkalna prehrana i optimalno psihofizičko opuštanje. 

I na kraju odgovor na pitanje; da li je Joe učestvovao u planetarnom zatopljenju. Vjerojatno vrlo, vrlo malo, ali ne cjepidlačimo. Bez lajave vojvotkinje, nitko nebi ni znao za problem njegovog zatvarača. A opustiti se nekako mora.

A i komunikacija postaje relativan pojam. U svijetu u kojem živimo, sve je popularniji govor prknom, umjesto jezikom.

subota, 6. studenoga 2021.

Uškopljeni Hrvati (ili sličice hrvatske depopulacije)

Vjerojatno ste čitali što su ljudi slobodne misli govorili o Hrvatima, prije više od sto godina. Ne zlurado ili zbog manjka patriotizma. Baš naprotiv, odgovorno i u najboljoj namjeri.

            Kukavan je Hrvat novog vremena, te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi. (Tin Ujević) 
            O lažnom domoljublju: "Naša hrvatska prsa, kad se busamo, zvuče snažno, ali najčešće zato što su prazna. Bolje bi bilo da udarac bude manje zvučan, ali zato dubok i sadržajan." (V.Gotovac)  
            Hrvatska već vidje svakojakih čuda, al'ne nađe štrika za toliko Juda. (A.G. Matoš)

Nemam hrabrosti govoriti kao oni. Oni su bili face, sigurni u svojoj slobodi i neobaveznosti, i bolio ih je đon za tupe Hrvate. Njihove metafore i poruke su jasne poput dječjih slikovnica. 
Te Hrvate, štetočine, zvat ću ravnozemljašima, izrazom koji je dobra kompozicija njihovog intelektualnog i moralnog mraka. Premda su debela manjina, u nacionalnim utakmicama uvijek vode protiv svog naroda. Barem s golom prednosti.

Sličica 1. Taman kad pomislim da je sve pokradeno, ono iskoči novi klan s prstima u pekmezu. Te gladoše nikako nahraniti. Uz to, taj mafijaški tim je najhomogeniji i najefikasniji. Instiktom hijene,  uvijek se šuljaju u kaznenom prostoru i čekaju na lagani pogodak ili penal. Oni su ravnozemaljski zlatni kileri.

Sličica 2. Urediti državu na sliku onih koje držimo svojim uzorima, kao recimo Austrijom, nemoguća je misija. Samo najava neke pozitivne državne promjene, sol je oko uhljebima, i utakmica kreće drugim tokom. Tako, u očekivanju narodnog gola, kontranapad ravnozemljaša, zabijaju i opet vode.

Sličica 3. Crkva se uvijek držala narodnom, pače moralnom vertikalom. Ali, pojedinci se teško odupiru ovozemnim izazovima, tako da lako završe u krilima moćnih i bogatih. Kao lak plijen, dobar alibi i jeftina oprosnica. I gle vraga, njihovo uvaljivanje znači da ravnozemljaši opet povedoše, ovoga puta golom iz kornera.

Treća sličica naravno nije i zadnja...

Godina Gospodnja je 2021. Popis je naroda. Ozbiljna je priča, kako "navatati" što više Hrvata(!?) i spriječiti očekivani fijasko i bruku. Jer, populacijski brojčanik je neumitan, on dugo klima da nas malo ima.

Kako to? Što reći?

Neko tu iritira i sabotira,
"možda je Vlada
možda su Srbi
možda masoni" (Vojko V., reper),
teška je to lektira, uškopljenog Hrvata to ništa ne dira.