Crtica o porezu...

Najprije sam se počeo štipati, pa šamarati, onda pojačavati...dok nisam došao do skoro obostranih boksačkih samokrošeja. Obrazi su mi se dobrano zacrvenjeli i utrnuli. Prebrojao sam u njima svaku mišićnu, živčanu, pa i  moždanu stanicu.

Nije mi to bilo dosta, isprobao sam stoj na lijevoj, onda na desnoj nozi. Prolazi!

Zatim, skok do ogledala. Buljim u simetrično lice i pravilne nazolabijalne brazde. Gledam pomalo umorne,  ali još uvijek lijepe i izokorične zjenice. Jasno prepoznajem samo životne godove na licu.

Čitav ovaj blesavi ritual započeo je prilično bizarno, jednim telefonskim pozivom...
一Doktore, jesam li vas dobio?
一Glavom i bradom, kažem.
一Čujem da si dobio teški moždani udar!

一Nisam za to čuo. Radim. Otkud vam to?

一Pa svi, svi o tome pričaju.

一Onda dobro, hvala na informaciji, zahvalim svojem izvoru.

Prije nego sam se dao na navedene motoričke aktivnosti, prožimala me zahvalnost zbog činjenice da me anđeli čuvari još uvijek nisu napustili.

Ipak, zgoda od prije desetak godina bila mi je simpatičnija.

Primim prespojeni poziv, a ono s druge strane zdvojna, anksiozna pacijentica u istraživačkoj akciji.

一Jooj doktore, pa vi ste još živi!?

一Pa naravno, živ sam! Živit se mora...

一Meni je Dr.R. rekao da ste umrli, prije šest mjeseci. Samo provjeravam.

一Živ sam i zdrav. I pozdravite mi kolegu. Dobar mu je smisao za humor...

__________________________________________

Tik do smrti

Uvijek su me inspirirali nagli zalasci sunca. Osobito nad morskom pučinom. To "propadanje" sunca, suton i povečerje, sve u pet minuta, ne može te ostaviti ravnodušnim. Nevjerojatni žal za suncem, baš kada je najljepše! Ali, ...ne vidim tu ambisa, nego samo jasne kosmičke zakone.

Sve je to ipak, samo igra života u svemiru, u kratkom činu. Bez tih pet minuta nikada nebi spoznali novo nezaboravno jutarnje buđenje, sa velikim nasmijanim suncem u glavnoj ulozi... 

_________________________________________

U tom trenutku prisjetih se zanimljive knjige o japansko-kineskom suživotu poslije II svjetskog rata. Manje zbog suživota, više zbog jednog zanimljivog dijaloga, neka dva lika.

一U redu frajeru. Ali znaš, na uspjeh se plaća porez!

一Molim?

一Ako si uspješan, moraš platiti svima kojima je gore neg' tebi. S druge strane, ako ti ide loše, život te natjera platiti porez na neuspjeh. Svi nešto plaćaju. 

Priča o porezu, jamačno, niti je jednostavna, niti jednostrana. Puno je složenija  od porezne osnovice i poreznog postotka. Možeš glumiti neznanje i igrati skrivača, ali ne brini, porezi će stići na vrijeme. 

Zajedno sa svojom složenom poreznom kamatom.

Vrata 32

Pogledaj vrata 32. To je njihova širina u centimetrima.

Nije to nikakav novi građevinski trend i ne bojte se da će vas baciti u nove građevinske troškove.

Zato nastavi čitati bez grča u želucu.

Muči te percepcija? Jedna od njih je i ona o mračnom srednjem vijeku. Premda, sve što je tada napravljeno predmet je današnjeg divljenja. Danas se ništa ne gradi, tako da ćemo svoje potomke lišiti tog' "užasa" divljenja. 

Tako, Portugalci su u 12.stoljeću izgradili samostanski kompleks Alcobaça, primarno kao vječno počivalište svojih kraljeva, danas na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Nije mi namjera hvaliti ih, nisu mi simpatični, ali vas dobronamjeno upućujem da malo prosurfate i da se barem nakratko virtualno naklonite ondašnjoj ljudskoj umnosti i genijalnosti.

Ogromnim kompleksom upravljali su redovnici cisterciti. Vodilo ih je jednostavno geslo radi i moli. Uz praktično uređen prostor redovničkog života, zapazio sam uska vratašca smještena u prostoru kuhinje i blagovaonice (porto "Pega-Gordo").

Sa svrhom!

Jednom mjesečno redovnici su imali ritualno pobočno prolaženje kroz vratašca.

Onima, koji to nisu uspjeli, poglavar samostana je određivao strogi post o kruhu i vodi, sve dok se nisu dovoljno stanjili za lagano prolaženje.

Cisterciti su, uz navedeno, njegovali kulturu sklada i ljepote, svoju inačicu zdravog duha u zdravome tijelu. Vjerovali su da se duh osjeća bolje u pristojnom tijelu, nego u velikim mješinama.

Tek više stoljeća poslije, aktualna medicina je prihvatila mjerenje obujma struka, kao hvalevrijednu baštinu medicine. Istina, odbacila je pri tome duhovnost i ograničila se na suhoparne centimetre. Od kojih i ovako svatko bježi k'o vrag od tamjana.

A što s vratima 32? Kada bi danas uskrsnula na zidovima bolnica, samostana ili političkih  odaja, izazvala bi urnebesnu humoresku. Zbog grebanja i cviljenja nesretnih prolaznika. 

Uz neizostavan podsmijeh i klicanje svjetine. O kruhu i vodi nitko nebi nit' pisnuo. 

Mračni srednji vijek, doista!🙃