nedjelja, 29. siječnja 2023.

Koljeno, II

Poslije dobar dar već sam dobio nazuvke za cipele. Za one starije, to su jednokratne medicinske kaljače koje ne dopuštaju bakterijama s mojih cipela šetnju bolničkim prostorom. Za medicinare, to je prva lekcija iz intrahospitalne bakterijske prevencije. 

Do operacije je još sat vremena. A još puno toga je za napraviti. Brijanje koljena, tuširanje dezinficijensom, oblačenje sterilnog donjeg veša, otvaranje venskog puta braunilom, infuzija, davanje cefalosporina (antibiok op.a.). Sve je to lagano kada imate odličan suport još bolje medicinske sestre. To su ti trenuci, kada u svoj punini, shvatite svrhovitost tih dragih bića. 
Ali...u taj sat vremena je još pregled anesteziologa i prijeoperativni susret s ortopedom. 
Još priseban, mislim, sve se može kad se hoće.

Anesteziologinja je doktorica zrelih godina, vjerojatno u radu iz mirovine. Ohrabrila me. Kolega to vam je zahvat u lokalnoj  anesteziji i neće vas boljeti. Ipak, za svaki slučaj dobit ćete dva fentanila i dormicum (opijatski analgetik i jak sedativ, op.a). 
Nego vidim da ste bradikardni, imate li problema sa srcem? Uzimate li kakve lijekove? Nikakvih problema nemam, lijekove ne uzimam. Bradikardija je dio mene, to sam ja, kažem joj. 

Ortoped je simpa doktor, s jakom osobnošću, sportski strukturiran, u pedesetim. Upoznao sam ga desetak dana ranije, tijekom prvog pregleda. Osvojio me igrajući se svojim faksimilom s imenom i prezimenom i onim uobičajenim "spec.ortopedije".
ーVidite kolega, puno je ovakvih ortopedskih faksimila, ali sadržaji su im jako različiti. 
ーSvjesni ste toga? ーbildao je svoj ego. 
ーNaravno. 

A onda nastavio...
ーNego, radite li svaki dan higijenu koljena (to je ono kada natežeš stopalo rukom, sve dok petom ne dodirneš stražnjicu). Ustao je i lagano mi uspješno demonstrirao vježbicu. 
 ーBože, zadnji put prije pet godina, prisjetih se.

Razgovor bi o tom natezanju vjerojatno još potrajao, da nije otvorio temu mama i debele djece (zanimljivo, u vremenu kada se važe svaka riječ, tate nije spominjao).  Nije mi naravno smetalo, doživljavao sam to kao uobičajeni muški razgovor.
ーDođu mi mame sa sinovima s dvadeset kila viška. Napravi mi od njih čvrstinu Luke Modrića, traže!
ーJa bih vam najradije poslao Upravu za zaštitu dječjih prava. Kažem im i završim razgovor. Da, i okanite se Modrića. On je koljena jačao na Velebitu, a vaši su na pizzama.

Dok sam prebirao misli o svom ordopedu već sam bio na operacijskom stolu. Sjećam se zadnje poštapalice.
ーOnda kolega, lijeva ili desna?
ーDobar test!ーkažem mu. Još uvijek sam budan.

Onda sam potonuo. Spavao sam san pravednika.

...................................

Budio sam se težak i mamuran. Mislio sam da je to sve trajalo petnaestak minuta, ali ipak je trajalo dulje, rekla mi je anesteziologinja. Shvatio sam, da osim lokalne anestezije koljena, ipak je tu posrijedi bila i lokalna anestezija mozga.
Puno buđenje imao sam u bolesničkoj sobi. Došao je i ortoped i sestra, veseli i nasmijani. 
ーOdlično, sve smo riješili. Sve je zaglađeno. Spremni ste za Mount Everest.
ーJa sam ipak bio spreman samo za svoju ordinaciju.

Na jednoj štaci, osamnaest sati poslije operacije. I poslije pet sati boravka u bolnici.
Postoje dani kada čovjek u životu donosi potpuno neshvatljive odluke. I to je prirodno pred misterioznim oltarom koljena.





ponedjeljak, 23. siječnja 2023.

Koljeno, I

Ono je prostor tišine, skrušenosti i nade. Ono je moje obiteljsko svetohranište...

Večer je. Razgovaram s njim. Ne zamaram se trivijalnostima; tipa koliko si dobrih ili loših koraka u životu napravilo, to je u ovome trenutku nebitnost i prazna moralka.
Kumim ga zbog boli što mi pravi. I izdaje. A do jučer smo bili odlični kamaradi. U svojoj ljutnji pipam ga i razotkrivam, kao da u zjenicama imam instaliran magnet. Najprije medijalni kolateralac (op.a.medijalni ligament koljena), njegova hvatišta na glavi bedrenjače i golenjače, meniskus cijelim obujmom, tetivu kvadricepsa, ukrućenost čašice, pa i famozni prednji križni...

Načitan sam pacijent. Nosim nevjerojatni dojam da o meniskusu znam sve; od embriogeneze do ateroskleroze. Vjerujem u očuvanost rubnog obruba meniska, jer ga hrane moje žile hranilice, za koje mislim da su zdrave. Polomljeni dijelovi su u zglobu, na košti sinovijalne tekućine (multifunkconalna zglobna tekućina, op.a.). Ona je krivac za sve. To je moja istina, fikcija i opsesija. Pravu istinu, sutra će mi ipak priopćiti ortoped.
Bit će dobro, ako sve završi na operativnoj atroskopiji! Ipak, muči me moguća slojevitost i iznenađenja. Ona postaju skoro pa pravilo. Bojim se zapravo TEP-a (totalna endoproteza koljena, op.a)! 
Analiziram sve svoje padove, udarce, rotacije, torzije, istegnuća. Ah, ah...to nije analiza, to je zabluda i izluzija. Bilo ih je na tisuće. Nema tu analize.

Trebam malo optimizma. Pred oltarom koljena - šutnja.

Pada mi na pamet moj neznanac, kenijac Lion. U borbi prijestolja zadobio je teško oštećenje koljena, desnog. Vrlo teška povreda. Unervozen, vukao se na prednjoj lijevoj kenijskim savanama i šikanama. Sve do prve baobabe (savansko drvo, op.a.), misleći da će ga spasiti od nesnošljivih vrućina. Brzo je shvatio da su mu to zadnji koraci, mobilnost je izgubljena. Klonuo je. Ispao je iz reproduktivnog, ali važnije, hranidbenog lanca, zauvijek. 
Mučilo ga je..., od stotinu opcija izaberem najgoru. Da sam na vrijeme podvio rep, danas bih bio dio sretnog lavovoskog čopora mušketira i neženja, sit i napit. Tvrdoglavost me skupo koštala. 

Podnosio je nevjerojatnu žeđ. I glad. Naposljetku, nijemo je ispružio glavu na savanski travnjak i zatvorio oči. Griva mu se sljubila s polusprženom travom. Nervirale su ga te dosadne muhe i piskavi cvrkuti predatorskih ptičica. Rep mu je dobrano otežao, teško se branio.

Borba Liona dala mi je novu snagu. Shvatio sam nevjerojatnu vrijednost evolucije, jedna evolucijska stepenica više, nevjerojatno bogatstvo.
Ne smijem misliti koješta. Sreća je nešto što dolazi u različitim oblicima i teško ju je odmah prepoznati.
Neću biti ostavljen, nepokretan i plijen predatora. Niti gladan i žedan. Što mi treba više!?

Obuzela me je nepojmljiva i iskrena radost. Jedva čekam sutrašnji dan...

subota, 24. prosinca 2022.

Kako zvati Boga?

Imam privilegiju. Da dublje ulazim u ljudsko biće, njegove patnje, nade i osjećaje. Nadam se da neću sablazniti ateiste, ali u životu još nisam sreo bezvjerca, niti bezbožca. I oni najupornije deklarirani ateisti, u jednom trenutku života, hodajući razdjelnicom dobra i zla, zdravlja i bolesti, života i smrti, bit će zapljusnuti valom pozitive i dobra. Jedino zbunjeni, neće znati kako to nazvati. 

Kažem im, ne brinite, budite ponosni što ste duboko duhovno biće, to je dar i blagoslov. Mogli ste se formirati kao ogoljena ljuštura, bezosjećajna i tupa, i plutati oceanima ljudske patnje. Nju biste možda lakše razumjeli.

Bog i vjera se ne spoznaju školovanjem, siromaštvom ili bogatstvom. Svaka spoznaja je osobna i dolazi iz srca. U dobru, Božje ime je obično persona non grata, u zlu svi se kunu i p(r)ozivaju ga. Ostaje činjenica da nije lako biti Bog. Osobno, ne bih mu bio u koži niti pet minuta. 

Ali, postoji način! Kao što postoje mnoga pitanja bez smislenog odgovora. Ili iste imenice sa stotinama naziva, primjerice ljubav, pravda, nebo, Jahve, dijete, Isus, zdravlje...Možete ih pisati velikim i malim slovima, izgovarati, slušati i gledati na tisuću načina, diviti mu se i plakati. Ili, ako vam je lakše šutjeti. Šutjeti i raditi, jako je bogougodno. On je totalno fleksibilan, neideologiziran, anacionalan, besplatan i uključiv. Kada mu ostaneš iza leđa, prvi će se okrenuti i pozdraviti te. Možda pri tom i namignuti. Sada reci, imaš li takvog prijatelja? Nemaš! Ali, upoznat ćeš ga, dug je život.

Božić je. Božji je rođendan. Nešto je stariji od nas, ali će se njegovoj proslavi odazvati mnogi. Kao starom, dobrom pajdašu, legi iz razreda ili sestri koju viđaš svake pete godine... Bit će darova, zagrljaja, i po koja suza radosnica. I nešto bogatije papice. A svečar? Bit će happy i ponosan, ganut do suza. Sitni znakovi pažnje nikada se ne zaboravljaju.

Bog sa stotinu imena. Ime je manje bitno, više sadržaj. Sa sadržajem si svakodnevno, samo nisi  bio koncentriran shvatiti da je to On.

nedjelja, 18. prosinca 2022.

Lijek je u kuhinji

Kuhinja i ja nismo na ti. Rođen sam u tradicionalnoj obitelji u kojoj se jasno razlikovao muški i ženski kutak. Slijedom tih podjela znam dosta o gradnji, poljoprivredi, stolariji i drugim muškim poslovima. Kuhača je bila mamina. Dobro, oprostite na sitnoj osobnosti, to je ipak samo crtica iz života moje generacije.

Uglavnom, prespavao sam mnoge kuhinjske i društvene trendove. Ulazak u svijet brze prehrane, s puno tijesta, mesa, masti i soli, ponajviše. Pa i Coca-Colu. Krivac je tomu i moja supruga, odlična i organizirana kuharica. Slatkišima, kao novootkivenim, teže sam odolijevao. Počeo sam se nutritivno buditi zadnjih godina, kada je hrana i kuhinja postala dio medicine.

U mojoj kuhinji čokoladna ladica je treća odozgora. To je zapravo kćerkina ladica, ja sam se najprije prikradao tu i tamo, a onda se udomaćio i počeo ju ravnopravno dijeliti. Jednoga dana kada se izborim za svoju ladicu, s guštom ću pobacati taj prokleti slatkiš i na dnu ladice nalijepiti trgovački papir i s rukom napisati: Zbogom čokolade! Ovo vam je moja zadnja. Ne dižete me iz hipoglikemije, ne izvlačite iz depresije, niti mi vraćate osmijeh na lice, niti mi dajete životni smisao. Zato vas šaljem na historijsko smetlište.

Sedamdesetih godina izvjesna Adelle Davis je napisalo je knjigu u kojoj je tvrdila da je hrana uzročnik mnogih bolesti. Proglašena je varalicom od službene medicine. U stvarnosti, kopirala je naše bake po kojima najviše bolesti natučemo vlastitim ustima. Dvadeset godina poslije, pojavile su se mnoge studije, pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto populacija bogatog Zapada značajno više boluje i umire od raka, krvožilnih bolesti, osteoporoze, dijabetesa i lokomotornih bolesti(?), od siromašnijih populacija. Shvaćanja su se počela mijenjati. Prestaje se podrazumijevati da je hrana samo energent, danas bi rekli energana praznih kalorija, nego da su i mnogi njeni dijelovi odvojeni rafiniranjem, zapravo vrlo vrijedni sastojci koji mogu usporiti, pa i spriječiti mnoge bolesti. 

Tako danas razbijamo glavu slobodnim radikalima, antioksidansima, flavonidima, kumarinima, pektinima, vlaknima, omega-3 masnim kiselinama. O zaboravih još važnije...vitaminima i mineralima, mikro i oligoelementima. Duga je, pa i beskrajna priča o zdravoj prehrani.

Hrana može biti dobar lijek, ali ona nije panaceja, lijek koji liječi sve bolesti. Ako se liječite od posebnih, jasno dijagnosticiranih bolesti, suludo je razmišljanje kako se takve bolesti mogu liječiti hranom. To je ludost, a ludosti se čuvajte. Takvih provizornih krajnosti, danas sve više. Klonite ih se.

Pred njom je svjetla budućnost. Zapravo već i sadašnjost. Nema televizije bez svijeta kuhinje, u kojoj svi blebeću, dijele recepture, liječe fustracije i uzimaju nenadani komadić medijske slave. Kao bagatelne TV lutkice na koncu.

Vraćat ću se kuhinji, hrani i superhrani s izrazima dužnog poštovanja. Pronalaziti u njoj više lijeka, nego kalorija, i tako ispunjavati primljenu zakletvu medicinskog ćaće Hipokrata: Neka hrana bude vaš lijek, a lijek vaša hrana. 

nedjelja, 11. prosinca 2022.

Drugačija

Prijavila se na školsku biciklijadu, jedna od stotinu. Prije toga naporno je vježbala želeći odvoziti tu, za nju napornu rutu, i ne biti zadnja. Pedeset kilometara (?!), stalno joj je zvonilo u glavi. Sablažnjavala se na pomisao da je na odredište dovezu u pratećem kombibusu sa drugim rasutim teretima.

A onda, iznenadila se lakoćom bicikliranja i dolaskom na cilj među prvima. Međusobna čestitanja, slikanja i osjećaj ulaska u svijet odraslih. Pa više nisam mala, žgoljava Mila, mislila si je.

Slijedio je već uobičajeni ritual. Otvaranje brojnih šarenih ruksačića; voda, kolačići, kiflice, našlo se tu i bakinih palačinki od jučer. Solidarnost i razmjena jelovnika u takvim prilikama nikada nije bila upitna, dio je to folkolora i zajedništa. Ali, to Milin svijet nije.

Otvorila je svoj ruksak, iz škanicla je izvadila omiljeni kukuruzni kolačić i pridružila se drugima. Niti je primjetila, niti se obazirala na poglede ispod oka. Moguće da ih je bilo, ali vješto je koristila svoju formulu, ne vidim ih. Pojela ga je, zalila s vodom, i nastavila sa zajedničkim druženjem.

Celijakija je relativno često bolest, prisutna je u do 1% populacije. Poznata je u dvije forme: kao celijakija i/ili kao preosjetljivost na gluten. Zapravo se radi o istoj bolesti. Glutena ima najviše u pšenici. To je protein koji kod određenih osoba izaziva vrlo jaku imunosnu reakciju, s ciljnim oštećenjem probavnog trakta. Oštećenja mogu biti tako jaka da potpuno ogole bogatu funkcionalnu unutrašnjosti crijeva i od njih naprave cijev, oduzimajući joj svojstva organa. Kontakt s glutenom dovodi do proljeva i povraćanja.


Imunosna oštećenja često imaju širi spektar, tako da je danas prihvaćeno mišljenje, da nas bezglutenska prehrana može poštedjeti od mnogih drugih tegoba: nadutosti, oštećenja usne šupljine i pluća, kožnih promjena, umora, pada koncetracije, čak i sterilnosti...

Celijakija i Mila su skoro pa vršnjakinje. Rasla je u bezglutenskom svijetu i nikada se nije osjećala prikraćenom za bilo čim. Imala je čak dojam da sa svojom bolešću brže odrasta i cjelovitije se formira. Naučila ju je, ako ništa drugo, reći to famozno NE. Tako bitno u životu.

Danas je puna mladenačkih životnih planova. Željala bi poslije gimnazije upisati medicinu i profesionalno se baviti celijakijom. Ima osjećaj da bi svojim osobnim iskustvom mnogima mogla pomoći. Pa čak dati i svoj profesionalni doprinos u istraživanju celijakije i bezglutenske prehrane. 

Ne sumnjam u njena ostvarenja.