Stopagrad, moj grad

Njime se bave mame, sportaši, liječnici, arhitekti... Fetišiziraju ga brojne kulture i narodi.
I meni je drago.

U čemu je njegova moć?
Stabilnost i kompaktnost mu osiguravaju tri uporišne točke: na peti, ispod palca i malog prsta, čineći tri luka, što mu daje vrhunsku statičnosti, motoričnost i fleksibilnost. Svemu pripomaže i dvadeset osam stopalnih kostiju, brojne sveze, zglobovi, te mišići stopala i potkoljenice. 

U životu sretoh brojna stopala.
Ravna, deformirana, gljivičasta, ishemična, edematozna, neodoljiva.
Ta brojna stopala su zapravo moj grad. Zato ga i zovem jednostavno i logično, Stopagrad. Osobit je, jer pripada samo meni. Nema ulica, automobila, birtija, nasilnika, osvetnika i slinavih pijanaca.
U njemu žive samo stope i stopala. Njihove priče su mi uvijek zanimljive.

Slušam ih...

Malo, baršunasto, dječje stopalo: neka me roditeljska ljubav grije cijeli život. To mi je jedina želja.
Tu, do njega je dijabetičko stopalo. Modro je, ofureno i nekrotično. Nosilo sam ambicioznog poduzetnika, kaže. Nije mario za mene, nego za karijeru. Poplavilo sam. Kirurg mi je nedavno odvratno prosiktao, ti si za infektivni otpad. Čekam presudu.
Pratim sa strahopoštovanjem postojane stope zaslužnika, radnika i ratnika.
Simpatičan je ćutljivi mig djevojačkog stopala. Trebam samo njegove tople usne. Ništa više!
Gledam i stopala pogubljene generacije, koji su u bespućima povijesne zbiljnosti otišla glavom bez obzira. Tvrda je tuđa zemlja, tako da su njihove stope slabije vidljive.

Tisuće je mozaičnih sličica iz mojega grada.
Svako stopalo priča, svaka priča sudbina.
Kada prestanu pričati ona, nastavit će njihove stope. 

Život ne staje.
To je moj grad, moj Stopagrad.

Volja ti

Putovanja uvijek donose zanimljive izazove, osobito ona po čarobnoj i nestvarnoj zemlji Bosni. Ulazim u Kupres i po svome starom lošem običaju sječem krivinu i gazim punu crtu.

Nije mi prvi, vjerujem ni zadnji put.

Osobitost ove "sječe" je u tome, što su me odmah iza krivine dočekali organi reda. Jedan stariji, masniji, s bogatim, urednim brkovima. Drugi iritantan, žgoljav, na izlasku iz puberteta, virio je starijem kolegi iza ramena. 

-Dokumenta molim, brko započne već poznatu konverzaciju.

-Pružim prometnu i vozačku, potpuno nezainteresirano i gledam ravno u pravcu grada.

-Petre iz Slatine, gazio si punu crtu, kaže mi, pošto je letimično pogledao dokumente.

-Moguće, pravdam se. Vjerojatno sam izravnavao krivinu, a malo i žurim, kasnim na trajekt, nepotrebno dodajem.

- E da, da, uvijek žurba. Okreni se i pogledaj, kamera ti blica zbog brze vožnje, poentira mladac, brki iza leđa.

Okrenem se, gledam. Ne vidim nit' kameru, nit' blicanje. No, dobro, zadržavam kontrolu.

A, onda priča nehotice ode na Kupres, Slavoniju, nove ceste, najbliži granični, trajekt, na sve ono što može ispuniti odvratnu prazninu...

Nestrpljiv sam, koliko sam kriv(?), prekidam mučenje.

-Bogami, ne znam, kaže stariji. Zvat ćemo postaju.

Kud sad postaja, mislim  u sebi, samo mi još ona treba. Ne gledam više ravno, nastojim uloviti brkine oči. I ulovio sam ga i razumio, barem što se mene tiče.

-Gledaj, kaže mi, sada s opuštenijom mimikom lica i dobrohodnim, pa i prijateljskim pogledom. Postaja ti može i oprostiti, ali znaš treba vremena, treba zvati, a možda možemo i mi ovdje, ali...

-Ajde rješite, samo brzo, žurim, molim ih.

I onda, rasplet...

-Mali, okrene se kolegi, zovi postaju da brišu kameru. I mladić ode u auto.

Sada, kada sam shvatio da imam rješenje, pitam zadovoljno, mogu li ostaviti štogod za napojnicu, ćevape, naporan je i dug dan.

-Volja ti, reče glasom prekaljenog lovca, ne skrivajući sada već šmekerski osmijeh.

Pregrizem, izvadim iz novčanika "radića", brzo ga namotam na donji dio lijevog kažiprsta i stavim šaku na vrata, pipajuć malim prstom spušteno staklo.

Brko zatrese stražnjicom, okrene ju prema kameri, uzme novčanicu i gurne ju u desni džep svoje uniforme. Usput me pohvali da samo stari vukovi znaju kako se komunicira s policijom. Ruke uvijek držati nisko, podsjeti me.

Zahvalimo se na ugodnom susretu i raumijevanju. Krenem, potrubim i nestanem. Svatko nastavi dan sa svojim zadovoljstvom, ja najviše zbog onog nevjerojatno simpatičnog 'volja ti'.

Muškarac

Tako očekivani nasljednik. S crvenog tepiha.

Roditeljska radost i briga.

Zamor i glavobolja učitelju.

Sportaš. 

Lovac i lovina.

Dobar, nezahvalan, pristojan. 

Otac, sin i muž.

Hranitelj i branitelj. Kockar i pijanac.

To je on.

Gledati, a ne vidjeti šuplje bataljune.

Uokolo.

Diviti se jačim i moćnijim

i s pristojnošću slušati njihove priče 

o čestitosti, moralu i poštenju.

Radost ironije.

Ipak, uz sva životna klaćenja, 

lijepo je biti muškarac. 

Plivati protiv matice i struje vjetra.

Jak.
Uspješno misliti, graditi i stvarati,

i ostati pristojan.

Pravi muškarac.

O karakteru, s panja

Sjedila je na panju. 

Prišao sam joj, pomakla se na rub i rekla mi, sjedi. 

Ima mjesta za oboje. 

Pogledala me i počela...

Dijete moje, život je pred tobom. Neće te maziti. 

Svaki dan je tvoja nova kušnja.

Spremi se za sve nedaće: borbu, siromaštvo, glad, rat, smrt...

Primi ih otvorena srca i s blagoslovom,

neka ti one daju novi životni smisao.

Čuvaj se bogatstva i moći. Oni će ti zaprljati obraz. 

Ne možeš musav kroz život.

Ako ti se bogatstvo dogodi, odbaci ga, ne robuj. 

Jedino bogatstvo bit će ti djeca.

Želiš li poštovanje najbližih?

Budi svoj! Teško je to, najteže, ali i najsmislenije.

Sve u životu možeš kupiti. Zemlju, kuće, diplome, prijatelje. 

Bit ćeš zadovoljan i sretan. Nakratko! 

I na radost svojih neprijatelja.

Kada ovako život privedeš kraju,

bit će ti jasno. Njega jedino kupiti ne možeš.

On ti je darovan. 

Nisi ga ničim zaslužio, nemaš se čega sramiti. Ne možeš ga trajno zadržati.

Ali, dar je radost. 

Živi ga zato cijelim srcem i diši punim plućima.

Poštuj svoje darovatelje, i zahvaljuj im cijeli život. 

Ti si im najvrijedniji dar.

(priča moje bake)

Moja Hrvatska

Šum vjetra.

Bogatstvo svoda nebeskog. Čudesna mladost.
Miris polja. I života.
Vjera, nada, snovi.
Moja Hrvatska.

Huk pjegavih hijena,
bića, drug'čijeg metra i želuca.
Ulice pune duhova.
Grč, bol, stisak.
Oteta Hrvatska.

Čekam.
Iskrast će se Ona. Moja Hrvatska!