nedjelja, 1. kolovoza 2021.

Nevjerojatno dežurstvo

To dežurstvo 04.kolovoza 1991. bilo je, slobodno mogu reći adrenalinsko. Bila je to noć kada je oružano napadnuta policijska postaja u Slatini. I danas trideset godina poslije, sjećanja su vrlo živa, emocije jake i osjećam potrebu podijeliti činjenicu, da je život satkan od lijepih, manje lijepih i nevjerojatnih trenutaka...
----------------------------------------------------

Došetao sam u dežurstvo, tiho na prstima, kroz prazne gradske ulice na kojima se napetost mogla rezati nožem. Zrak je treperio, strah se uvukla u svaku ljudsku stanicu. 

Sjedim u sobi za odmor, dnevnom boravku djelatnika. Moj tehničar Darko raširio je na stolu svoje zbrojovke (češki pištolj o.a.) i čisti ih. Priča povijest svake od njih, garnirajući ih uobičajenim pričama o slatinskim ustašama. I spremnosti da ih likvidira kao muhe. 
Do njega je sjedio vozač, ushićeno ga je gledao i gutao svaku riječ. Iza leđa stajala mi je medicinska sestra. Njihova priča i govor tijela razvio je u meni nevjerojatni šok i nevjericu. 
Sve sam ih dobro poznavao, bili smo različiti svijetovi. Ali sada, više nego ikad.

Nisam izdržao, izašao sam van, hodao po dvorištu, dubokim udisajima hvatao kisik, palpirao karotide, premetao sličice po glavi i Boga prizivao. Nekoliko puta, već unezvjeren, ulazio sam i izlazio u dnevni boravak Hitne službe. Nigdje ni jednog pacijenta. Stao sam naposljetku na stubište, k'o spomenik, glumeći nezainteresiranost i opuštenost. Bila je već ponoć.

U tom trenutku nebo se prolomilo. Rafalna paljba, teško naoružanje, imao sam dojam da se čitav svijet urušava. Bacio sam se sa stubišta u okolni travnjak. Ležao sam s nosom zabijenim u prašnjavu zemlju i očekivao prvi metak, granatu, šrapnel. Sve je trajala nekoliko minuta, onda odjednom tajac. Smrtni tajac. Izlazi sestra van i zove; javljaju iz policije ima ranjenih, u njihovom dvorištu. Brzo se ekipiramo.
Spremni smo na polazak u neizvjesnost pomoći policajcima. Ali, nema Darka. 
Kažem sestri, zovite Darka, bez njega ne idem, želim ga u svojoj blizini…

Onda se pojavio iz mraka, izvirio je iz obližnjih borovih krošnji i rekao, evo me…


(Iz još neobjavljenog Zbornika, Podravska Slatina u Domovinskom ratu)