Želimo biti prihvaćeni. Zaboravlja se da je prihvaćanje proces, odnosno život i da ga ostvarujemo svojom vjerodostojnošću. Ništa naslijepo. A tu nesretnu vjerodostojnost polažemo kod malog, rubnog čovjeka, beskućnika. Kada bi se uvjerenje o vjerodostojnosti izdavalo na fakultetima sve bi bilo lakše. I vjerodostojnosti bi bilo puno više😊.
-------------------------------------------------------------------------
Mediji su se objavili kako su građani burno reagirali na nepoznatog ležećeg beskućnika s klupe (pogledaj sliku!) ispred američke crkve. Zvali su policiju, koja je izvidom utvrdila da se radi o spomeniku i da nema razloga za postupanje. Inače, više je takvih spomenika u svijetu, mijenjaju lokacije i jednom će osvanuti i u našem parku. Mjesni župnik je u medijima objavio da se radi o poznatoj skulpturi Isusa beskućnika i da građani nemaju razloga za zabrinutost. Nego, za razmišljanje! Liječnici su nezadovoljni. Kažu, nama rat, njima brat. Tako neće ići, nepravda i gubitak empatije boli i ubija. Epidemiolozi su bijesni, osobito. Do sada neprimjetna družina osjetila se osamljenom na vjetrometini, te dnevno se oglašava urbi et orbi. Nisu umorni od dvanaestosatnih operacija karcinoma mozga, nego što moraju dnevno naganjati selske babe (u unaprijed izgubljenoj utakmici!) i provjeravati njihova kretanja. Ipak, da će časno i pošteno služiti pacijentima doktori su se zakleli starogrčkom mitološkom kolegi Hipokratu (ups!), a privatno i drugim bogovima kojima vjeruju. To im, zajednica u krizi, uvijek rado servira na nos.
Prije neki dan Ministar zadužen za zdravlje građana provezao se se tik pored upucanog Isusa na Trgu sv. Marka. Niti je stao, niti ponudio pomoć, niti je zvao policiju. Ništa nije vidio!? Ili ga muči loš ABS na autu? On je također položio prisegu, i to dvostruku: Hipokratovu i ministarsku. Inače, omiljena ministrova je budimo odgovorni.
Visoki crkveni prelat, poznat po idi mi dođi mi spram korone, hvalio se javno, ne bojim se! Bogu se svidje iskušati ga i pošalje mu koronu osobno. Sada, kada je voda došla do grla, moli i kumi svoje svećenstvo za odgovornost. U međuvremenu turistička sezona je naglo razbucana, izbezumljeni ljudi traže pomoć na sve strane. I biskup se moli i zaklinje Bogu, svakodnevno.
Nisam siguran da bi beskućnika s klupe prepoznali i mnogi župnici i da bi ga olako primili u svoju svojtu. Takav smrdljivi klošar, nije baš faca koja bilo kome treba.
Ne pametujem, tražim samo Isusa: u policajcu, beskućniku i svakom čovjeku. Gdje se izgubio?
Nije se izgubio, ne nije! Među nama je, tu je. Na klupi je. Samo ga ne vidimo.
Istina, ne stanuje u ministarstvima, palačama, pozlaćenim katedralnim tornjevima i šarenim crkvenim muralima. Kada bi tu bio, otpuhao bi ga prvi Božji dašak.
Njegov dom je čovjek, tamo gdje obično magla i loša vidljivost. Zato, od kad je svijeta i vijeka, čovjek se lakše i rađe klanja hladnom kamenu, nego bratu čovjeku.
Simpatična skulptura Isusa beskućnika samo je metafora malog, rubnog, odbačenog čovjeka.
Trebala bi biti vjerojatno i test vjerodostojnosti velikih. Ali, bez žurbe, polagano.
Do tada će promijeniti još puno, puno klupa i lokacija😊.
