O karakteru, s panja

Sjedila je na panju. 

Prišao sam joj, pomakla se na rub i rekla mi, sjedi. 

Ima mjesta za oboje. 

Pogledala me i počela...

Dijete moje, život je pred tobom. Neće te maziti. 

Svaki dan je tvoja nova kušnja.

Spremi se za sve nedaće: borbu, siromaštvo, glad, rat, smrt...

Primi ih otvorena srca i s blagoslovom,

neka ti one daju novi životni smisao.

Čuvaj se bogatstva i moći. Oni će ti zaprljati obraz. 

Ne možeš musav kroz život.

Ako ti se bogatstvo dogodi, odbaci ga, ne robuj. 

Jedino bogatstvo bit će ti djeca.

Želiš li poštovanje najbližih?

Budi svoj! Teško je to, najteže, ali i najsmislenije.

Sve u životu možeš kupiti. Zemlju, kuće, diplome, prijatelje. 

Bit ćeš zadovoljan i sretan. Nakratko! 

I na radost svojih neprijatelja.

Kada ovako život privedeš kraju,

bit će ti jasno. Njega jedino kupiti ne možeš.

On ti je darovan. 

Nisi ga ničim zaslužio, nemaš se čega sramiti. Ne možeš ga trajno zadržati.

Ali, dar je radost. 

Živi ga zato cijelim srcem i diši punim plućima.

Poštuj svoje darovatelje, i zahvaljuj im cijeli život. 

Ti si im najvrijedniji dar.

(priča moje bake)

Moja Hrvatska

Šum vjetra.

Bogatstvo svoda nebeskog. Čudesna mladost.
Miris polja. I života.
Vjera, nada, snovi.
Moja Hrvatska.

Huk pjegavih hijena,
bića, drug'čijeg metra i želuca.
Ulice pune duhova.
Grč, bol, stisak.
Oteta Hrvatska.

Čekam.
Iskrast će se Ona. Moja Hrvatska!

Savski povjetarac

Gledam Savu. Mirno, s poštovanjem. 
Divim se, i zavidim...

Zavidim velikom žutom leptiru s meraje

na slobodnom i bezbrižnom letu u šarenilu cvijeća.

Na kratkoći života, moći prilagodbe

i smislu za ljepotu.

Zavidim i divljim savskim patkama

na iskričavosti i lakoći gniježđenja 

na zaraslim i blatnjavim savskim obalama. 

I na staništima bez granica.

Zavidim ponajviše zaigranom božanskom povjetarcu, 

što ležerno prebire po mreškastim savskim valovima. 

I bezbrižno se poigrava s krošnjama vrbaka i topolaka. 

Na obim njenim obalama.

                

Ali...

Teška su vremena.

Preteška. Beznađe i očaj.

Dosta mi je svega Gospodine, što činiti?

Gledaj Savu i uči. Odgovori mi.

Gužva međ' ženskim međunožjem

U njega bulje svi. Osjećaj je da će upravo ono izljedriti šesticu eurojackpota. Podjednako je zanimljivo muško i žensko, ali žene kao bolje majstorice prezentacije i prodaje su gledanije. Osobito u ljetnim mjesecima. Da se razumijemo, nije to klasična prodaja, prije je to pipanje pulsa ili romantična adrenalinska igrica. Kasnije, možda se pojavi povoljni kupac. Ali, o tom, potom...

Naglasiti snagu preokupacija je mladih, jakih i akcijskih ljudi, neopterećenih nametnutim arhaičnim kalupima. Oni kroz uređeno i isklesano tijelo pokazuju uloženu energiju, odlučnost i odricanja. Ne očekujmo od njih da lamataju školskim diplomama, prestižnim radnim mjestima, kuharskim vještinama i inteligencijom. Te stvari su i ovako predmet cjeloživotne prezentacije.

Uredno isklesano tijela predmet su znatiželje umjetnika riječi i lika, ali i širokih narodnih masa. Od početka ljudskog roda, do danas. Kako bi nam izgledali muzeji, trgovi i crkve, bez njih? Ili svijet bez Michelandjelovog Davida ili Manekkena Pisa? 

Teško je govoriti o odijevnoj oskudnosti u društvu s visoko postavljenim moralnim standardima, gdje poštenje i čestitost pršte jače od svježe otvorenog šampanjca. 

Ljudska zloba, zavist i licemjerje, pa i ponekih duhovnih gurua, proglasilo je ljepotu tijela zavodničkom i nepoželjnom. Čak i grešnom. Premda je svakom jasno, da grijeh ne čuči u mišićavim nogama, nego u grešnoj duši i praznom srcu.

Zato, mogu samo reći, neka gužve, neka... Uvijek je gužva rađala pozitivu. Ako je još pred ženskim međunožjem, onda je na radost i žena i gledatelja.

Dvoguza

Simbol je slavonskog sela i trgovine. Duditi, žalopojiti i cuclati prosječna je slika ovdašnjeg težaka.  Najčešće je to dvolitreni 'dvoguzi pan', vjerojatno kao najjeftiniji, a u pribiranju sitniša i jedna lipa može presuditi u njegovu korist. 

Bogatiji i moćniji piju otmjenije, iz zajedničke kištre s dvadeset fest rashlađenih boca, sjedeći uokolo i klanjajući im se kao zlatnom teletu. Vrte za runde, po nekoliko za jednu večer. I piju obično skuplje pivo, da jasno pokažu razliku u odnosu na prve. Razgovor im je također bogatiji i otmjeniji. Obrađuju teme iz poljoprivrede, mehanizacije i poticaja. U svojoj razigranosti, ne zaobiđe se ni tema žena i države, s unisonim žalbama da uvijek daju malo.

Žeđ je nevjerojatno stanje. Ubija mozak i bubrege. Bunarsku vodu mrze od straha da će im početi kreketati žabe u trbuhu. Zato seoska osvježenja ispred lokalne trgovine doživljavaju neponovljivim događajem. Već  pri zalasku sunca, sjure se iz polja sa svojim golemim mašinama zauzeti što bolju poziciju na trgovinskom travnjaku ili neuređenom kanalu. I onda na gašenje!

Naši mušketiri nisu upućeni da žeđ ubijaju praznim kalorijama. Niti, da ta kultna pića ne doprinose njihovoj muškosti, niti koliko može stati pod nokat. Ne mislim tu na pivski trbuh, ta priča je i ovako stavljena u ladicu onog dana kada su u seoskoj crkvi izrekli svečano 'da'. Da piva ubija spermiće i testosteron, o tome vjerojatno malo znaju. Ali to dobro znaju njihovi ukućani.  Čeznutljivi pogledi i praznjikave duše njihovih žena, o tome kažu puno. Njihova zajednica, obitelj, obično nesretna i frustrirana, čvrsto je slijepljena interesima, kreditima, deviznim buntićima, pa i ljubavlju. Kao i većina drugih.

Sela naočigled nestaju.  Mnoge kuće su već odavno zarasle u šikaru, travu i nered. Na nekim gruntovima samo ostaci kakvog-takvog voćnjaka govore o ranijem životu. Kroz seoska dvorišta, iz dubine, proviruju uvele starice kao svjedočanstvo prohujalih vremena.  I kao selska popudbina.

Naše pivopije, kao posljednji mohikanci, u glupim i pijanim okolnostima, bude nadu da će nešto ipak ostati. 

Zato i razumijem njihovu žeđ. Bolje s njom, nego bez ičega.