Krv nije na prodaju

Krv nije na prodaju!

❗Zašto? Jednostavno zato što krv, ljudsko srebro, nema cijenu. Tako je u cijelom uljuđenom svijetu. Kada se jednoga dana bude radio zapisnik civilizacijske ostavštine, ovo će biti jedan od rijetkih primjera ljudske humanosti. Dokaz da pohlepa nam nije ubila ljudskost baš u svakoj kapilari.

I naš organizam brine o tome. Ponaša se prema krvi, marom dobrog gospodara. Svi naši organi samo su servis optimalnom kolanju krvi. Srce, pluća, bubrezi, mozak, utroba... Tijelo je razvilo savršene mehanizme kako sačuvati dragocjenu tekućinu. Poznati su kao mehanizmi zgrušavanja i razrjeđivanja krvi i rade kontinuirano u dinamičkoj ravnoteži.

Ili, prema ljudskoj medicinskoj intervenciji. 

Usudim se reći, teška srca i sa žaljenjem, najdublja intervencija u ljudski organizam, dogodila se baš ovdje, farmakološkim intervencijama razrjeđivanja krvi. Doživljavam to jednako kao razrjeđivanje ljudskog uma, talenta ili duhovnosti. Druge intervencije, kao implantacija bubrega ili umjetnog kuka su lokalnog karaktera, a intervencija u sustav krvi i krvožilja je sustavna i dobrim dijelom dehumanizirajuća. 

Za optimalno stanje krvi brine kaskada desetina složenih bjelančevina. Ako postoji narušen integritet krvne žile, promtno se stvara ugrušak (tromb), uglavnom na sreću, često i na našu nesreću. Srećom izbjegavamo iskrvarenje, nesrećom dobivamo začepljenje žile, primjerice moždani udar.

Gdje se ponajviše stvara tromb? Uglavnom u dubokim venama nogu i čest je, osobito kod određenih rizičnih skupina. Iz dubokih vena nogu, može završiti u plućima i dovesti do embolije. Težina embolije ovisi o veličini pokrenutog ugruška iz vena. U tri posto je smrtonosna. Najbolje se prevenira svakodnevnim hodanjem. Što je za arterijsku krv mišić srca, to su za vensku krv mišići nogu.

Postoji, uz duboku vensku trombozu, fenomen imenom trombofilija. Podrazumijeva stvaranje ugruška na atipičnim lokacijama, kao što su vene jetre, slezene, crijeva, maternice, moždanih venskih sinusa... Teško se otkriva, može biti nasljedan ili stečen, i izaziva opakije komplikacije u odnosu na duboku vensku trombozu. 

Jedan čimbenik trombogeneze je poznat svima. To su krvne pločice, trombociti. Radi se se o mirnim beznačajnih krhotinama, ne poznato je čak pripadaju li stanicama. U aktivnoj formi postaju divlji ratnici u procesu zgrušavanja krvi.

Krv nije voda i nije za prodaju.

Ona je vodeni žig očuvanja vrijednosti i identiteta koje nosimo i s kojima živimo.

Homo politicus

Tko je barem nešto pročitao o povijesti ljudskog društva i države? Nitko. Iskreno, niste ništa propustili. Ne treba tu zaranjati u povijesne filozofske eseje kojima se opisuje evolucija jednog društva, dovoljno je zaviriti u sjećanja, recimo vlastite babe. Ona će vam objasniti da se društva mijenjaju, ali glavni junaci ostaju uvijek isti.

Svi se slažu u jednom, društvo ili zajednica započela je kao familijarna lovačko-sakupljačka družina, da bi vremenom evoluirala u državu, u kojoj teritorija postaje glavna odrednica. Družina u državi naravno nije odumrla.

Tako je nastajao i isplivao homo politicus, moćni i neustrašivi lik, koji u svojoj čvrstoj šaci drži sudbine svojih podanika. Za sve svoje bedastoće ima uvijek spreman alibi, štitim svoju državu. Radi u tajnosti, povećavajući si mističnost poslanja. Zna, ljudi to vole. Da bi ga podanici doživljavali kao istinskog vođu, razvija osobine hrabrog ratnika, sveznalice i moćnog plejboja. Tada zapravo već postaje homo erectus, visoki politički vođa. Prvi, najprvi, primat! To fascinira i time se najlakše osvaja. U svim našim posijanim državama i državicama.

❗Za uspon homo politicusa,  postoji zanimljiva pjesnička figura, demokracija. Smišljena kao narodna vladavina, kovanica je lijepog imena i praznog sadržaja. Jer, primati pod njom misle na stado, a birači na svoju tobožnju moć i vrijednost. Ovi prvi, prizivaju ju kao džoker zovi, samo ako stvari krenu naopako.  Inače, svako živi svojim životom. Primati u visini, stado na širini.

Uvijek mi je dojmljiva mudrost i lukavstvo družine. Oni su uvijek odana i vjerna sljedba, osobito u dobru, dok curi. Kada se pipa zatvori, ili nedaj Bože što gore, po prapovijesnom običaju, hvataju maglu i zameću tragove. Tko se nije skrio, magarac je bio! 

Sve tako, dok se magla ne podigne i stvari ne razbistre. Onda, narod, primati i njihova družina kreću se zaklinjati novoj rundi vjernosti.

U ime dobra za sve, iste igre uvijek kreću ispočetka!

O slučajnosti čovjeka

Sreo sam slučajnog čovjeka. Zapravo, sreo sam brojne slučajne ljude. Ne budite tužni, sreli ste ih i vi, možda ih jedino niste u tom trenutku prepoznali.  

❗Svakog čovjeka primarno određuje puno milijardi gena; roditeljskih, djedovskih, pradjedovskih. Na njihovo spajanje i mozaično preslagivanje ne možemo utjecati. Po tome je jasno da smo biološki jedinstveni. Ili unikatni, bliže našem egu!

Svoje plave oči smo naslijedili od mame, sportski duh od tate, glazbenu nadarenost vučemo od djeda po mami, dobar dio bolesti plod su genetike. Ne možemo utjecati na spol, opaku narav, niti na inteligenciju. Ne možemo utjecati na stotine drugih stvari, baš onih do kojih nam je izuzetno stalo.

Ne likujmo i ne žalostimo se. Treba živjeti svoju ljudsku slučajnost dostojanstveno i s mjerom, od početka do kraja. Pronalaziti u njoj ljepotu i uzbuđenje stvaranja, te nadahnuće i vjeru u bolju budućnost. Možda nam rulet slučajnosti donese novi život, o kojem ranije nismo niti sanjali.

Ne želim obezvrijediti Stvoritelja i njegovo djelo, jer i njegovo stvaranje je sloboda izbora. A slučajnost je izborno čedo. Ne omalovažam pri tome vrijednosti odgoja i vlastite izgradnje, jer su često ograničeni, bez obzira na njihovo važno mjesto u ljudskom rastu i sazrijevanju.

Ljudi smo slučajnosti. Ili slučajni ljudi, svejedno. I dobro je to.  Jer nas slučajnost lišava bahatosti u dobru i krivnje u zlu. 

Plovimo mirno. U susret novim slučajnostima!

Zec, vuk i medvjed

Sva djeca svijeta su rasla i u život ulazila s basnama. Basna je živopisan jezik izražavanja, s jakom i jasnom porukom i koristimo ju  svakodnevno. Tako... konj, krava, mačka i miš su životinje, ali su i junaci naših basni. Svakodnevno spominjani.

Davno, u basnama za odrasle, prisjećam se šumske priče o zecu, vuku i medvjedu.

Kaže tako basna, da je nabrijani vuk silovao zeku svaki dan. Zecu dojadi vučja pohota pa se obrati kralju šume medvjedu, za pomoć.

    -Uredit ćemo to pitanje, reče medo. Neće moći svaki dan, štima li jednom tjedno?

    -Pa štima, jadno će zec. Bolje jednom tjedno, nego svaki dan, pomisli.

    -I vodi uredno zapisnik, dometnu medo.

Vuk, kojem je medo prenio dogovor, imao je spreman odgovor.

Ovo danas je zapravo za ovaj tjedan, kaže on zeki poslije ljubavne igre. Sutra će biti za sljedeći tjedan, prekosutra za treći tjedan. I tako, ja ću igrati dnevno, a ti evidentiraj tjedno, otkrije vuk zeki svoj plan. I bi tako.

Sretnu se jednog dana medo i zeko, pa prvi upita: zečiću, je li sada sve u redu, po dogovoru?

E moj medo, medvjede, sve je po starom, odvrati zeko. Plus ta nesretna papirologija!

U hrvatskom društvenom krajobrazu šuma živi svoj život punim plućima. Kako i nebi, svaka šuma je ista. Sa sličnom florom i faunom i sličnim pravilima ponašanja.

Postoji istina malena razlika, naši vukovi i medvjedi, kao zaštićene vrste, neprirodno su se namnožili i ozbiljno narušili životinjsku ravnotežu.

Hrvatska nabubrena šumica, njenim gospodarima, idilično je mjesto. I adrenalinska šumska događanja dio su te idile, doduše malo zamagljena ili u dubokoj sjeni stoljetnih šumskih krošnji.

Razmišljam, ali samo razmišljam, jer teško mi se domisliti. Znam, protiv vukova i medvjeda nema lijeka. Zaštićeni su.

Ali, kako zaštititi guze meduze sirotih zečića?