nedjelja, 18. travnja 2021.

Homo politicus


Tko je barem nešto pročitao o povijesti ljudskog društva i države? Nitko. Iskreno, niste ništa propustili. Ne treba tu zaranjati u povijesne filozofske eseje kojima se opisuje evolucija jednog društva, dovoljno je zaviriti u sjećanja, recimo vlastite babe. Ona će vam objasniti da se društva mijenjaju, ali glavni junaci ostaju uvijek isti.

Svi se slažu u jednom, društvo ili zajednica započela je kao familijarna lovačko-sakupljačka družina, da bi vremenom evoluirala u državu, u kojoj teritorija postaje glavna odrednica. Družina u državi naravno nije odumrla.

Tako je nastajao i isplivao homo politicus, moćni i neustrašivi lik, koji u svojoj čvrstoj šaci drži sudbine svojih podanika. Za sve svoje bedastoće ima uvijek spreman alibi, štitim svoju državu. Radi u tajnosti, povećavajući si mističnost poslanja. Zna, ljudi to vole. Da bi ga podanici doživljavali kao istinskog vođu, razvija osobine hrabrog ratnika, sveznalice i kur'evitog plejboja. Tada zapravo već postaje homo erectus, visoki politički vođa. Prvi, najprvi, primat! To fascinira i time se najlakše osvaja. U svim našim posijanim državama i državicama.

Za uzgon homo politicusa,  postoji zanimljiva pjesnička figura, demokracija. To je kao narodna vladavina, kovanica lijepog imena i praznog sadržaja. Jer, primati pod njom misle na stado, a birači na svoju tobožnju moć i vrijednost. Ovi prvi, prizivaju ju slučajno, kao džoker zovi, samo ako stvari krenu naopako.  Inače, svako živi svojim životom. Primati u visini, stado na širini.

Uvijek mi je dojmljiva mudrost i lukavstvo družine. Oni su uvijek odana i vjerna sljedba, osobito u dobru, dok curi. Kada se pipa zatvori, ili nedaj Bože što gore, po prapovijesnom običaju, hvataju maglu i zameću tragove. Tko se nije skrio,...! Usput, dok očekuju glasanje stada, degutantno se hvale svojom ćoravosti, nagluhosti i totalnom ne znanju. I kradu životni prostor pravim invalidima.

Sve tako, dok se magla ne podigne i stvari ne razbistre. Onda, narod, primati i njihova družina kreću se zaklinjati novoj rundi vjernosti.

Neka igre počnu!

subota, 10. travnja 2021.

O slučajnosti čovjeka


Sreo sam slučajnog čovjeka. Zapravo, sreo sam brojne slučajne ljude. Ne budite tužni, sreli ste ih i vi, možda ih jedino niste u tom trenutku prepoznali.  

Svakog čovjeka primarno određuje puno milijardi gena; roditeljskih, djedovskih, pradjedovskih...Na njihovo spajanje i mozaično preslagivanje ne možemo utjecati. Po tome je jasno da smo biološki jedinstveni. Ili unikatni, bliže našem egu!

Svoje plave oči smo naslijedili od mame, sportski duh od tate, glazbenu nadarenost vučemo od djeda po mami, dobar dio bolesti plod su genetike. Ne možemo utjecati na spol, opaku narav, niti na inteligenciju. Ne možemo utjecati na stotine drugih stvari, baš onih do kojih nam je izuzetno stalo.

Ne likujmo i ne žalostimo se. Treba živjeti svoju ljudsku slučajnost dostojanstveno i s mjerom, od početka do kraja. Pronalaziti u njoj ljepotu i uzbuđenje stvaranja, te nadahnuće i vjeru u bolju budućnost. Možda nam rulet slučajnosti donese novi život, o kojem ranije nismo niti sanjali.

Ne želim obezvrijediti Stvoritelja i njegovo djelo, jer i njegovo stvaranje je sloboda izbora. A slučajnost je izborno čedo. Niti, vrijednosti odgoja i vlastite izgradnje, jer su često ograničeni, bez obzira na njihovo važno mjesto u ljudskom rastu i sazrijevanju.

Ljudi smo slučajnosti. Ili slučajni ljudi, svejedno. I dobro je to!  Jer nas slučajnost lišava bahatosti u dobru i krivnje u zlu. 

Plovimo mirno. U susret novim slučajnostima!

ponedjeljak, 5. travnja 2021.

Priča o zecu, vuku i medvjedu


Sva djeca svijeta su rasla i u život ulazila s basnama. Basna je živopisan jezik izražavanja, s jakom i jasnom porukom i koristimo ju  svakodnevno. Tako... konj, krava, mačka i miš su životinje, ali su i junaci naših basni. Svakodnevno spominjani.

Davno, u basnama za odrasle, prisjećam se šumske priče o zecu, vuku i medvjedu.
Kaže tako basna...da je nabrijani vuk silovao zeku svaki dan. Zecu dojadi vučja pohota pa se obrati kralju šume medvjedu, za pomoć.
    -Uredit ćemo to pitanje, reče medo. Neće moći svaki dan, štima li jednom tjedno?
    -Pa štima, jadno će zec. Bolje jednom tjedno, nego svaki dan, pomisli.
    -I vodi uredno zapisnik, dometnu medo.
Vuk, kojem je medo prenio dogovor, imao je spreman odgovor...

Ovo danas je zapravo za ovaj tjedan, kaže on zeki poslije ljubavne igre. Sutra će biti za sljedeći tjedan, prekosutra za treći tjedan...I tako, ja ću igrati dnevno, a ti evidentiraj tjedno, otkrije vuk zeki svoj plan. I bi tako.
Sretnu se jednog dana medo i zeko, pa prvi upita: zečiću, je li sada sve u redu, po dogovoru?
E moj medo, medvjede, sve je po starom, odvrati zeko. Plus ta nesretna papirologija!

U hrvatskom društvenom krajobrazu šuma živi svoj život punim plućima. Kako i nebi, svaka šuma je ista. Sa sličnom florom i faunom i sličnim pravilima ponašanja.
Postoji istina malena razlika, naši vukovi i medvjedi, kao zaštićene vrste, neprirodno su se namnožili i ozbiljno narušili životinjsku ravnotežu.
Hrvatska nabubrena šumica, njenim gospodarima, idilično je mjesto. I adrenalinska šumska događanja dio su te idile, doduše malo zamagljena ili u dubokoj sjeni stoljetnih šumskih krošnji.

Razmišljam, ali samo razmišljam, jer teško mi se domisliti... znam, protiv vukova i medvjeda nema lijeka. Zaštićeni su.
Ali, kako zaštititi guze meduze sirotih zečića? Žalim ih!