Kako zvati Boga?

Imam privilegiju. Da dublje ulazim u ljudsko biće, njegove patnje, nade i osjećaje. Nadam se da neću sablazniti ateiste, ali u životu još nisam sreo bezvjerca, niti bezbožca. I oni najupornije deklarirani ateisti, u jednom trenutku života, hodajući razdjelnicom dobra i zla, zdravlja i bolesti, života i smrti, bit će zapljusnuti valom pozitive i dobra. Jedino zbunjeni, neće znati kako to nazvati. 

Kažem im, ne brinite, budite ponosni što ste duboko duhovno biće, to je dar i blagoslov. Mogli ste se formirati kao ogoljena ljuštura, bezosjećajna i tupa, i plutati oceanima ljudske patnje. Nju biste možda lakše razumjeli.

Bog i vjera se ne spoznaju školovanjem, siromaštvom ili bogatstvom. Svaka spoznaja je osobna i dolazi iz srca. U dobru, Božje ime je obično persona non grata, u zlu svi se kunu i p(r)ozivaju ga. Ostaje činjenica da nije lako biti Bog. Osobno, ne bih mu bio u koži niti pet minuta. 

Ali, postoji način! Kao što postoje mnoga pitanja bez smislenog odgovora. Ili iste imenice sa stotinama naziva, primjerice ljubav, pravda, nebo, Jahve, dijete, Isus, zdravlje...Možete ih pisati velikim i malim slovima, izgovarati, slušati i gledati na tisuću načina, diviti mu se i plakati. Ili, ako vam je lakše šutjeti. Šutjeti i raditi, jako je bogougodno. On je totalno fleksibilan, neideologiziran, anacionalan, besplatan i uključiv. Kada mu ostaneš iza leđa, prvi će se okrenuti i pozdraviti te. Možda pri tom i namignuti. Sada reci, imaš li takvog prijatelja? Nemaš! Ali, upoznat ćeš ga, dug je život.

Božić je. Božji je rođendan. Nešto je stariji od nas, ali će se njegovoj proslavi odazvati mnogi. Kao starom, dobrom pajdašu, legi iz razreda ili sestri koju viđaš svake pete godine... Bit će darova, zagrljaja, i po koja suza radosnica. I nešto bogatije papice. A svečar? Bit će happy i ponosan, ganut do suza. Sitni znakovi pažnje nikada se ne zaboravljaju.

Bog sa stotinu imena. Ime je manje bitno, više sadržaj. Sa sadržajem si svakodnevno, samo nisi  bio koncentriran shvatiti da je to On.

Lijek je u kuhinji

Kuhinja i ja nismo na ti. Rođen sam u tradicionalnoj obitelji u kojoj se jasno razlikovao muški i ženski kutak. Slijedom tih podjela znam dosta o gradnji, poljoprivredi, stolariji i drugim muškim poslovima. Kuhača je bila mamina. Dobro, oprostite na sitnoj osobnosti, to je ipak samo crtica iz života moje generacije.

Uglavnom, prespavao sam mnoge kuhinjske i društvene trendove. Ulazak u svijet brze prehrane, s puno tijesta, mesa, masti i soli, ponajviše. Pa i Coca-Colu. Krivac je tomu i moja supruga, odlična i organizirana kuharica. Slatkišima, kao novootkivenim, teže sam odolijevao. Počeo sam se nutritivno buditi zadnjih godina, kada je hrana i kuhinja postala dio medicine.

U mojoj kuhinji čokoladna ladica je treća odozgora. To je zapravo kćerkina ladica, ja sam se najprije prikradao tu i tamo, a onda se udomaćio i počeo ju ravnopravno dijeliti. Jednoga dana kada se izborim za svoju ladicu, s guštom ću pobacati taj prokleti slatkiš i na dnu ladice nalijepiti trgovački papir i s rukom napisati: Zbogom čokolade! Ovo vam je moja zadnja. Ne dižete me iz hipoglikemije, ne izvlačite iz depresije, niti mi vraćate osmijeh na lice, niti mi dajete životni smisao. Zato vas šaljem na historijsko smetlište.

Sedamdesetih godina izvjesna Adelle Davis je napisalo je knjigu u kojoj je tvrdila da je hrana uzročnik mnogih bolesti. Proglašena je varalicom od službene medicine. U stvarnosti, kopirala je naše bake po kojima najviše bolesti natučemo vlastitim ustima. Dvadeset godina poslije, pojavile su se mnoge studije, pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto populacija bogatog Zapada značajno više boluje i umire od raka, krvožilnih bolesti, osteoporoze, dijabetesa i lokomotornih bolesti(?), od siromašnijih populacija. Shvaćanja su se počela mijenjati. Prestaje se podrazumijevati da je hrana samo energent, danas bi rekli energana praznih kalorija, nego da su i mnogi njeni dijelovi odvojeni rafiniranjem, zapravo vrlo vrijedni sastojci koji mogu usporiti, pa i spriječiti mnoge bolesti. 

Tako danas razbijamo glavu slobodnim radikalima, antioksidansima, flavonidima, kumarinima, pektinima, vlaknima, omega-3 masnim kiselinama. O zaboravih još važnije...vitaminima i mineralima, mikro i oligoelementima. Duga je, pa i beskrajna priča o zdravoj prehrani.

Hrana može biti dobar lijek, ali ona nije panaceja, lijek koji liječi sve bolesti. Ako se liječite od posebnih, jasno dijagnosticiranih bolesti, suludo je razmišljanje kako se takve bolesti mogu liječiti hranom. To je ludost, a ludosti se čuvajte. Takvih provizornih krajnosti, danas sve više. Klonite ih se.

Pred njom je svjetla budućnost. Zapravo već i sadašnjost. Nema televizije bez svijeta kuhinje, u kojoj svi blebeću, dijele recepture, liječe fustracije i uzimaju nenadani komadić medijske slave. Kao bagatelne TV lutkice na koncu.

Vraćat ću se kuhinji, hrani i superhrani s izrazima dužnog poštovanja. Pronalaziti u njoj više lijeka, nego kalorija, i tako ispunjavati primljenu zakletvu medicinskog ćaće Hipokrata: Neka hrana bude vaš lijek, a lijek vaša hrana. 

Drugačija

Prijavila se na školsku biciklijadu, jedna od stotinu. Prije toga naporno je vježbala želeći odvoziti tu, za nju napornu rutu, i ne biti zadnja. Pedeset kilometara (?!), stalno joj je zvonilo u glavi. Sablažnjavala se na pomisao da je na odredište dovezu u pratećem kombibusu sa drugim rasutim teretima.

A onda, iznenadila se lakoćom bicikliranja i dolaskom na cilj među prvima. Međusobna čestitanja, slikanja i osjećaj ulaska u svijet odraslih. Pa više nisam mala, žgoljava Mila, mislila si je.

Slijedio je već uobičajeni ritual. Otvaranje brojnih šarenih ruksačića; voda, kolačići, kiflice, našlo se tu i bakinih palačinki od jučer. Solidarnost i razmjena jelovnika u takvim prilikama nikada nije bila upitna, dio je to folkolora i zajedništa. Ali, to Milin svijet nije.

Otvorila je svoj ruksak, iz škanicla je izvadila omiljeni kukuruzni kolačić i pridružila se drugima. Niti je primjetila, niti se obazirala na poglede ispod oka. Moguće da ih je bilo, ali vješto je koristila svoju formulu, ne vidim ih. Pojela ga je, zalila s vodom, i nastavila sa zajedničkim druženjem.

Celijakija je relativno često bolest, prisutna je u do 1% populacije. Poznata je u dvije forme: kao celijakija i/ili kao preosjetljivost na gluten. Zapravo se radi o istoj bolesti. Glutena ima najviše u pšenici. To je protein koji kod određenih osoba izaziva vrlo jaku imunosnu reakciju, s ciljnim oštećenjem probavnog trakta. Oštećenja mogu biti tako jaka da potpuno ogole bogatu funkcionalnu unutrašnjosti crijeva i od njih naprave cijev, oduzimajući joj svojstva organa. Kontakt s glutenom dovodi do proljeva i povraćanja.

Imunosna oštećenja često imaju širi spektar, tako da je danas prihvaćeno mišljenje, da nas bezglutenska prehrana može poštedjeti od mnogih drugih tegoba: nadutosti, oštećenja usne šupljine i pluća, kožnih promjena, umora, pada koncetracije, čak i sterilnosti...

Celijakija i Mila su skoro pa vršnjakinje. Rasla je u bezglutenskom svijetu i nikada se nije osjećala prikraćenom za bilo čim. Imala je čak dojam da sa svojom bolešću brže odrasta i cjelovitije se formira. Naučila ju je, ako ništa drugo, reći to famozno NE. Tako bitno u životu.

Danas je puna mladenačkih životnih planova. Željala bi poslije gimnazije upisati medicinu i profesionalno se baviti celijakijom. Ima osjećaj da bi svojim osobnim iskustvom mnogima mogla pomoći. Pa čak dati i svoj profesionalni doprinos u istraživanju celijakije i bezglutenske prehrane. 

Ne sumnjam u njena ostvarenja.

Željezo se kuje dok je vruće?

Postoje kultne laboratorijske pretrage. Željezo je jedna o njih. Pacijenti ga vole, jer iz njega iščitavaju nešto što je njima osobita vrijednost.

Visok ugled željezu je priskrbila vjerojatno njegova  široka upotreba u svakodnevnom životu, osobito u građevinarstvu. Tu je dobilo epitete moći, snage i armature. Ta snaga, po prirodi stvari, želi se prenijeti na organizam. Bez obzira što smo puno sofisticiranija bića, nego za transfer imaginarnih željeznih poluga. 

Ili, iz narodnog pamćenja nikada neće biti izbrisano da se željezo kuje dok je vruće. Jednostavnije pomoć trebam sada, sutra je kasno. Drugi metali i nemetali se kuju na različite načine, jedino željezo se kuje vruće i brzo. Baš kakvu pomoć tražim... Mogli bismo tražiti još puno metafora o omiljenosti željeza, ali ponešto može ostati i za drugi put.

Organizmu je željezo potrebno, obavezno kao gradivni element crvenih krvnih tjelešaca. Dovoljno ga unosimo uobičajenom, zdravom prehranom. Dugotrajni manjak ili gubitak željeza dovodi do slabokrvnosti. Zamršen je put eliminacije željeza iz organizma, tako da nekontrolirano uzimanje željeza, može dovesti do neprimjerenog pohranjivanja i nove bolesti- hemokromatoze. Serumsko Fe je varljivo i podložno nerazumljivim oscilacijama. Zato se smatra lošim pokazateljom razine i zaliha željeza u organizmu.  Daleko pouzdaniji pokazatelj razine željeza u organizmu je feritin, koji se kontrolira iznimno.

U svojoj praksi sreo sam malo bolesti koje pacijenti ne povezuju s manjkom željeza. Slabokrvnost je logično na prvome mjestu, i sve njene kakve-takve i nategnute izvedenice kao što su slabost, iscprljenost, vrtoglavice, brzo umaranje, loša koncentracija, lupanje srca... Premda slabokrvnost, po definiciji, određuje broj eritrocita i njihov volumen i hemoglobin, a ne razina željeza u krvi, proteći će još puno dravske vode dok prosječni pacijent, a bogme i poneki liječnik, odbaci željezo kao ključno za dijagnozu slabokrvnosti.

Osobno, nebitno mi je željezo u krvi. Nije u matici moga razmišljanja. Postoji u krvnoj slici dovoljno drugih parametara za postavljanje dijagnoze manjka željeza. Uz pravilnu prehranu, željezna glad ne postoji. Slabokrvnost je i ovako rijetko dijagnoza, puno češće simptom nekih drugih, ozbiljnijih bolesti. A tada su pravila medicinke igre potpuno drugačija.