nedjelja, 1. kolovoza 2021.

Nevjerojatno dežurstvo

To dežurstvo 04.kolovoza 1991. bilo je, slobodno mogu reći adrenalinsko. Bila je to noć kada je oružano napadnuta policijska postaja u Slatini. I danas trideset godina poslije, sjećanja su vrlo živa, emocije jake i osjećam potrebu podijeliti činjenicu, da je život satkan od lijepih, manje lijepih i nevjerojatnih trenutaka...
----------------------------------------------------

Došetao sam u dežurstvo, tiho na prstima, kroz prazne gradske ulice na kojima se napetost mogla rezati nožem. Zrak je treperio, strah se uvukla u svaku ljudsku stanicu. 

Sjedim u sobi za odmor, dnevnom boravku djelatnika. Moj tehničar Darko raširio je na stolu svoje zbrojovke (češki pištolj o.a.) i čisti ih. Priča povijest svake od njih, garnirajući ih uobičajenim pričama o slatinskim ustašama. I spremnosti da ih likvidira kao muhe. 
Do njega je sjedio vozač, ushićeno ga je gledao i gutao svaku riječ. Iza leđa stajala mi je medicinska sestra. Njihova priča i govor tijela razvio je u meni nevjerojatni šok i nevjericu. 
Sve sam ih dobro poznavao, bili smo različiti svijetovi. Ali sada, više nego ikad.

Nisam izdržao, izašao sam van, hodao po dvorištu, dubokim udisajima hvatao kisik, palpirao karotide, premetao sličice po glavi i Boga prizivao. Nekoliko puta, već unezvjeren, ulazio sam i izlazio u dnevni boravak Hitne službe. Nigdje ni jednog pacijenta. Stao sam naposljetku na stubište, k'o spomenik, glumeći nezainteresiranost i opuštenost. Bila je već ponoć.

U tom trenutku nebo se prolomilo. Rafalna paljba, teško naoružanje, imao sam dojam da se čitav svijet urušava. Bacio sam se sa stubišta u okolni travnjak. Ležao sam s nosom zabijenim u prašnjavu zemlju i očekivao prvi metak, granatu, šrapnel. Sve je trajala nekoliko minuta, onda odjednom tajac. Smrtni tajac. Izlazi sestra van i zove; javljaju iz policije ima ranjenih, u njihovom dvorištu. Brzo se ekipiramo.
Spremni smo na polazak u neizvjesnost pomoći policajcima. Ali, nema Darka. 
Kažem sestri, zovite Darka, bez njega ne idem, želim ga u svojoj blizini…

Onda se pojavio iz mraka, izvirio je iz obližnjih borovih krošnji i rekao, evo me…


(Iz još neobjavljenog Zbornika, Podravska Slatina u Domovinskom ratu)


nedjelja, 25. srpnja 2021.

Čemu služe površinske vene?


Vidio sam ih različitih.
Paučinastih, mrežolikih, točkastih, zmijolikih, čvorastih, zastrašujućih. S ružnim pigmentima ili bez njih. Često s ulkusima. Sve podjednako smetaju svojim domaćicama.

Počeo sam argumentirati i objašnjavati; prvo o lošim zaliscima, onda gravitaciji, dugom stajanju,  istanjenoj koži, trudnoći, genetici...Sve bez konca i kraja. Ali, kako to biva, vodu ništa nije držalo.
Još neuvjerljivije je izgledalo prazno uvjeravanje o važnosti dubokih, funkcionalnih i nevidljivih vena. Površinske su i ovako suvišni balast i ničemu ne služe, banalizirao sam.
Onda sam konačno shvatio, sav moj trud bio je zapravo lagano ubijanje samopouzdanja, meni i pacijentici.

Složena je i bez odgovora, priča o površinskim venama nogu i njihovim  proširenjima, poznatim varikozitetima...

Žene vole uredne i lijepe noge. To je ideal i kompromis tu ne postoji. I neka je tako.
U mnoštvu raznolikih i živopisnih, uvijek su me dojmili nevidljivi varikoziteti. Nevidljivi nama, običnim smrtnicima, ali dobro vidljivi njihovim vlasnicama.
Živ mi je i danas razgovor:
    
-Žao mi je, ali ja ne vidim. I ne pipam. Nije to varikozitet, to je naslaga drugog materijala, rekao sam.
Naravno da je ostala nezadovoljna odgovorom. Zato sam imao potrebu pojasniti.
-Nismo mi ni približno savršeni kakvim se zamišljamo. Nosimo na sebi puno nepotrebne prtljage.
-?
-Tu spadaju i površinske vene. 
A vaše vene, bile vidljive ili nevidljive, imaju samo jednu misiju, da vas sekiraju! 
Drugi razlog njihovog postojanja ja ne vidim.

Taj sitni uočeni element sekiracije, za ne povjerovati, relaksirao je i priveo priču o proširenim venama u razumnije vode. I postao neočekivano jak argument.
A kada razum proradi, onda sve nekako ide lakše.


nedjelja, 18. srpnja 2021.

Majka











Pogledaj ruke. 
Zapise, zglobove i hvatove. Uživaj u mekoći i svemoći. 
Nadi i osmijehu što siju. I radosti što daju.

Pogledaj oči. 
Otvori zjenice jako i saberi život u jednom trenu. Osjeti zagrljaj sreće i nesreće. 
Ipak, ne plači. Jer anđeli suze ne vole.

Pogledaj dušu. 
Širinu i dubinu. Zaplovi njenim spokojem. Zaboravi nemire i oluje kojima si ponosno prkosila. 
I ostala uspravna.

Život je igra brojki i slova. 
Ples zvijezda i meteora u svemiru i njihovo sudaranje i izgaranje. 
Na putu prema cilju. Dajući jedno drugome puninu i smisao.

Pogledaj još jednom. 
Sve.
I prenesi ih mladom čitatelju.

nedjelja, 11. srpnja 2021.

Preveliki izbor! Ubija!?


U početku je bila nada. Nada je rodila slobodu. Sloboda je rodila izbor. Izbor je rodio prava. S pravom se rodili njegovi zaštitnici. Zaštitnici prava izrodili su zdravi razum. Izrođeni zdravi razum uništio je čovjeka.

U cijeloj padalici sloboda je je jedina neupitna. Samo u zadnjem stoljeću, na oltar slobode prineseno je više desetina milijuna žrtava, uglavnom mladih života. Jednako važna je i osobna sloboda. Glupo bi svijet izgledao, bez recimo mnogih manjinskih ili ženskih sloboda. Ili, bez još intimnijih osobnih sloboda razmišljanja, snivanja, pisanja i glupiranja.

Vjerojatno je manje poznato, da jedna kupovina u šoping centru može biti okidač za anksioznost ili depresiju. Prevelika dvojnost oko izbora artikala, njegove kvalietete, cijene, modernizma...čini nas nesigurnim i frustriranim. Jednaki učinak mogu imati i internet kupovine. Pri tome nismo vjerojatno svjesni da smo mi na jednoj, a na drugoj strani je hrpa mozgova kojih je zadaća upravo učiniti nas tako nesigurnim i ranjivim. I dobro žive od naše ranjivosti.

Prevelike mogućnosti ne(izbora) oko cijepljenja prestao je biti zdravstveni, i postao je ozbiljni društveni i gospodarski problem. Zavjere, čipiranja, i sve kao nuspojave cijepljenja, već su prerasle maštu pisaca najuzbudljivijih trilera. I još jednom razotkrile svu suicidalnost i tupost ljudskog intelekta, lišenog svake suosjećajnosti i solidarnosti.

I nitko se ne osjeća odgovornim,  jer izbor je sveta krava i ne dira se. Govoriti o činjenici, da se niti jedna epidemija nije iskorijenila bez cijepljenja, ravno je kriku čudaka u pustinji.

Prevelika mogućnost izbora neće učiniti svijet boljim, a nas sretnijim. I nije elementarno ljudsko pravo. Što više, sredstvo je mijenjanja i manipuliranja svijetom i klizanje u nepoznatu avanturu. U kojoj slabiji izvlače uvijek deblji kraj.

subota, 3. srpnja 2021.

Zadnja oaza titoizma

reforma zdravstva

Čim je postala učiteljica, tragom stotina drugih, zaputila se u bijeli svijet, trbuhom za kruhom. Najprije kao stjuardesa u Germany air-u, onda nešto ciguli-miguli, dok se definitivno nije skrasila u Švici. Jednom mi se povjerila, sada kada sam potpisala bračni, čeka me još jedan jednako važan, onaj ugovor o zdravstvenom osiguranju. Moram otvoriti oči k'o šalice i kvalitetno planirati svoje zdravlje i život...

Onda je ispričala zgodu o manjem popravku zuba, zašto je morala iskeširati avansno nekoliko stotina franaka. Koje usput nije imala, te ih je navrat-nanos posuđivala. 

'Od tada imam strah od švicarskog zdravstva, toliko da mi je odvratno ići i ulicama u kojima ima puno ordinacija'.

Takvih problema mi nemamo. Sve ide nevjerojatnom lakoćom i bez plana. Ne biraš osiguranje, partnerstvo i zdravstvenu košaricu. Nemaš znojenja i anksioznosti. O pravima i dužnostima skrbi sijaset državnih službi i džabalebarskih udruga, a za brzinu i dostupnost pojedine usluge HZZO i svemoćna ViP služba. 

HZZO je siva kora sustava, državna i jedina kasica-prasica. Sve plaća, solidarno i u skladu sa svojim mogućnostima. Ne razlikuje dobre od loših dečki. Ne zna za bonuse i maluse. Ne prepoznaje partnere od mase. Sada je valjda u minusu desetak milijardi kuna, ali koga to brine, to je vijest jednominutnog trajanja. 

Zapravo, kada sve pozbrojimo i analiziramo, živimo sustav koji je postavio drug Tito i u to vrijeme je bio održiv. Danas, vrijeme ga je već odavno dobrano pregazilo. 

Na stranu, šarene zdravstvene zgrade, nova računala, potrebna i nepotrebna  dijagnostika, sve moguće digitalizacije i platforme. To ne liječi. Najvažnija karika zdravstva je ideja, znanje i pozitivno vrednovan čovjek. A, on je marginaliziran.

Puno sam se priča o zdravstvenim reformama naslušao. I uvijek, kada priča završi s onom famoznom, da se ničija prava neće dirati, ne spominjući pandan odgovornost, piši propalo. Da se razumijemo, tko bi lud bio za rezanje prava? Spreman sam na čelo kolone za njihova očuvanja. Ali zainteresiran sam i za održanje sustava, kao partnerstva struke i pacijenta. 

Da nas ne snađe švicarsko zlo i da moramo paziti kojim ćemo ulicama ići.

I taman dok ovo pišem, dođe mi dopis aktualnog ravnatelja HZZO-a, po kojem smisao partnerstva s ordinacijama nije ostvarivanje profita i zarade ordinacija, nego održavanje zdravstvenog sustava.

Dosta za danas! Mali Perica kreće u akciju spašavanja velikog sustava!

ponedjeljak, 28. lipnja 2021.

Nogomet kao nova religija


Nogomet je definitivno zaludio svijet. Euro 2020. uvukao se u svaku poru života: muškog, ženskog, mladog, starog... Svi lamentiraju o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, koja je u međuvremenu daleko odmakla od svoje stare definicije sporednosti. Nogomet je postao svjetski brand, vezivo i nova profana religija.  

Prati se svaki dribling, ubačaj, korner, nove frizure i tetovaže 'novih božjih službenika'. Brzo se računa koliko milijardi  košta odmicanje ili primicanje flašice bezvrijednog pića. 
Javno se moli, priziva Boga raširenih ruku, križa i klanja na zelenom tepihu, drhti se na pravorijek svevišnjeg VAR-a. 
Simptomatska aritmija simpatične danske desetke pretvorila ga je u novo božanstvo.

Oduvijek se vjerovalo da će vjera ujediniti svijet, jer Bog je jedan i zajednički stvoritelj. Ali, vjerski službenici sporo se prilagođavanju i ne kapiraju novog čovjeka. Debelo su zagledani u povijesno zrcalo svoje samodopadnosti, poslanja, proroštva...i ne znam čega sve drugog. I komunikacija s publikom nije iskrena i srčana kao nogometaška. Ekumenizam i zajedništvo tako se prije istope, nego posiju.

Vjerovalo se u znanost i kulturu. Da imaju dovoljno snage i mudrosti ujediniti svijet. Oni su trust mozgova i darovitosti, koji svjetsku civilizaciju vuku naprijed, mislilo se. Ali, tek ta zujava družina nije shvatila ništa. Njihov ego i publika kojoj se obraćaju dva su različita svijeta. Između njih i mase nema nikakvih poveznica.

Tako je nogomet suvereno došao na pijedestal, u duhu starorimske, kruha i igara. I pretvorio se u novog svjetskog vladara, koji najbolje razumije svijet. 

I neće samo tako nestati završetkom evropskog prvenstva.

nedjelja, 20. lipnja 2021.

Rasti u spolnosti

Mladima nije lako, takva ih karma prati. Problemi društvenih tranzicija i kriza prelamaju se preko njihovih leđa. Žive u kaotičnim vremenima. Mnoge od njih duboko pogađa egzistencijalno vegetiranje njih i njihovih obitelji i društvena nejednakost s vršnjacima. Izgubili su životne ideale, volju za borbom, vrijednosni sustav i ušli u apatiju. Izdušeni su!

Godinama sam vodio tečaj Prirodnog planiranja obitelji. Radi se o osvještenom i posvećenom tečaju ulaska u bračni život. Uvijek sam ga počinjao s istom rečenicom. 
Spolnost koju imate je dar, a dar se poštuje i čuva. I zahvaljuje se na njemu, jer on je vrijednost. 

O spolnosti, kao temi tečaja, globalno mladi skoro pa ne znaju ništa. Znanje im je na razini vica, osobito kod muškaraca. Djevojke barem pokazuju znatiželju i dobru volju.  
Trudim se plastično im objasniti zanimljivu biologiju spermića, zašto su žilavi i zašto ih je potrebno mnoštvo? Muk! 
Jajnu stanicu, oplodnju, brzu diobu? Muklina!
Mjesečnicu, rane i kasne neplodne dane, ovulaciju, prepoznavanje plodnih dana? Gromoglasna muklina! 

Zapazio sam, u svakoj grupi po nekoliko posebnih djevojaka.
Dok govorim, ruke su im na zaobljenim trbuščićima, trepću k'o meganica i očima mi govore: samo ti verglaj, mi svoj spolni život uredno živimo. Takav mi je barem doživljaj.
Onda se skuliram, kažem si, ti si stari kreten, oni su pametni! Što im u životu trebaju tvoje bedastoće!?
I uvijek me lagano osvoje svojom mladošću.

Mladima je sigurno potrebna pomoć u izgradnji cjelovite osobnosti, u traženju vrijednosti, ponašanja i stavova. Trebaju pomoć u razmišljanju, sanjanju i znatiželji.

A što se spolnosti tiče? Nije svijet nastao na seksualnoj umnosti i mudrosti, nego na njenoj ludosti. I totalnom spolnom neznanju. Tako je bilo, i bit će.


nedjelja, 13. lipnja 2021.

Jetra ne voli hedoniste

Ušao mi je na pregled u pratnji žene. Radilo se o sredovječnom šumaru, šarmeru, šmekeru. U tom trenutku teško mi je bilo reći nabrijanoj gospođi pričekajte vani, jer već znam da ovakva kombinacija ne sluti na dobro. Uvodno mi je pričao o zahtjevnom poslu, šumarskim ćabama i hedonizmu. 
Gospođa iza leđa je lomila prste, kolutala očima, znojila se i na početku tiho, a onda sve glasnije progovorila:  
-Kaži. Kaži već, čovječe! 
Mislim u sebi, što da kaže(?), čovjek i ovako stalno govori i potpuno ga razumijem. I pos'o, i druženja i hedonizam!
-Pa on vam je pijanac, kronični, pije k'o deva, konačno se oslobodila...

Jetra je naša najveća žlijezda i volim ju zvati smočnicom organizma. Svi naši inputi, prođu kroz nju, a dosta toga zadrži i za sebe. Zato se povećava, zamasti i boli. Gledajući masnu jetru, uvijek se sjetim mudrosti starih kliničara: Ako jedemo slatko bit ćemo masni, ako jedemo masno, nećemo biti slatki...To je nekako sažeta mudrost o jetri. Za jesti i piti slatko, doslovno ili preneseno, prvu, pa i najveću cijenu plaća jetra.

Usput, ako se pitate, zašto su rak i metastaze najčešći u jetri (kao ove na umjetničkoj fotografiji!), odgovor je isti: Ona je smočnica, sve prolazi kroz nju, pa i maligne stanice. A, nešto zadrži i za sebe.

Jetra ima svoje enzime, poznati AST i ALT, koji rastu u krvi s oštećenjem jetrenih stanica. I otkrivaju mnoge skrivene jetrene tajne. Postoji i enzim GGT, po opisu posla čisti levat, obično ga pripisuju jetri, premda nije isključivo njeno vlasništvo. Ne samo da je pripisan jetri, nego ga je i struka prisvojila za biljeg alkoholnog kronicizma ili povremenih alko-eskapada. Od tih vremena, postao je jedan od najomraženijih biljega koje svijet pamti. Posebno populaciji organski ovisnoj o njemu. Kad malo pogledam, državni biljezi su prava smijurija, u odnosu na GGT.

Jetra ne voli hedonizam i hedoniste. Razvila je objektivne mjerljive kriterije za svoju nesreću. A, moći mjeriti nečiju sreću ili nesreću je osobiti dar i imaju ga samo odabrani. 
Mlada, nabrijana dama s početka priče, jetrenu nesreću svoga supruga (ili kamenčić iz svoje cipelice!), doživljava vrlo emotivno i osobno. Trebat će joj malo vremena shvatiti, da hedonizam kao i život imaju svoja uzročno-posljedična pravila. Za razliku od ljudskog organizma, koji ima čitavo zakonodavstvo. Kada to shvati, nitko je više neće moći pobijediti.

No, vratimo se šumaru. Na njemu je konačni izbor. Barem za prezentaciju, zaslužio je čistu peticu. Dobar je to početak.


nedjelja, 6. lipnja 2021.

ZOOM dismorfija (sličice prirodne ljepote!)

Završio sam ultrazvučni pregled srca, nalaz je očekivano bio dobar. Poslije pregleda mladić je imao dodatno pitanje, koje već iz iskustva, doživljavam kao pravi razlog dolaska. 

Što mislite, sada kada mi je srce dobro, mogu li kroz jedno vrijeme uzimati testosteron, muški spolni hormon? Objasnio mi je razlog: radim u fitness centru i prepostavka je moga posla imati savršeno oblikovano tijelo. Mnogi moje kolege već ga uzimaju...

To ti je muška naiva, testosteron nije pepermint bombončić, odgovorio sam. On je vrijedan i prevažan hormon, koji određuje našu muškost i ne služi za bildanje mišića. Njegovo nekontrolirano uzimanje može poremetiti čitavu hormonalnu osovinu, od mozga (hipotalamus, hipofiza) pa do testisa. I negativno utjecati na stvaranje drugih hormona. Nisam više šiljio...

Epidemija nas je prisilila da naše konferencije i edukacije održavamo na daljinu, online. Neki, vjerojatno i svoje osobne kontakte. Svakoga je pri tome ozbiljno naljutilo, kada se zbog loših veza, pojavio na usporenoj ili zamrznutoj slici, s iskečenom facom i razjapljenim ustima na ekranu. 
Ako novi društveni kanoni nalažu od svakoga, da se u javnosti pokazuje samo najbolje i najljepše, onda pokazivati se online, veliki je izazov. Tu fotošopiranja nema. Ova pojava je dobila i svoj naziv, po poznatoj online platformi, kao zoom dismorfija.

Dismorfija je inače nezadovoljstvo i/ili opsjednutost tjelesnim nedostatkom, obično umišljenim. Mnoge uške, dojke, usnice, masne naslage...postale su žrtve dismorfije. Zato, ne žuri, za početak napravi oftalmološki pregled. Pametno je, prije žrtvovanja, posavjetovati se sa psihoterapeutom, radi racionalnije sadašnjosti i neopterećene budućnosti. Više očiju bolje vidi. 
A možda od koristi budu i neki od donjih savjeta.

1. Traži od internet operatera, najbržu i najvjerodostojniju žicu, pa bila makar i ozloglašena 5G.
2. Kupuj isključivo pametna zrcala. Daju kvalitetniju sliku.
3. U javnosti koristi probrane, mrtve fotografije. Manje su štetne.
4. Gasi sliku i ton, kadgod je to moguće.
5. Ne pilji cijela nacija u tvoje mišiće.

ponedjeljak, 31. svibnja 2021.

Ubija li promaja?


Iskreno, ne poznajem pacijenta koji barem jednom u životu nije bio žrtvom promaje. Ne radi se tu samo o bolnim stanjima i upalama, često su to i ozbiljnije priče, jer promaja ubija, kažu mi. Ipak, smrti započete promajom, na patologiji obično završavaju kao karcinom, teška upala pluća ili leukemija.

U pojedinim krajevima prisutna je osobita vrsta promaje, sandžija. To su jako bolna stanja prsnog koša i vratne kralježnice, da takvog pacijenta uvijek doživljavam kao akutni srčani infarkt i samo čekam kada će se prevrnuti i nosom se zabiti na pod ili meni u krilo.

Promaja ili propuh ima mitski značaj, osobito na našim balkanskim prostorima, i uvijek je negativna. Izrodila je i izreku, da nitko ne umire od smrada, nego od promaje. Ostaje nejasno, kako se prehlađujemo na promajama, kada virusi i bakterije se boje propuha, k'o vrag tamjana.

Drugi narodi i civilizacije na promaju, kao ugodno strujanje zraka, gledaju jako pozitivno i sa simpatijama. Ona je znak osobite zdravstvene kulture. I uvijek je dobro došla.

S druge strane, kroz život sam pročitao poprilično medicinske literature, promaje tamo nisam našao ni u tragovima. Nailazio sam na mikroklimatske promjene i loše ventilacije, ali promaje nigdje. 

Često mi misli odlutaju i promaju počnem doživljavati kao sveprisutnog zloduha, hodajućeg među nama, uvijek spremnog izazvati nam glavobolju, reumu, gripu, loše raspoloženje, uvenuće sobnog cvijeća, krepavanja kućanskih aparata, loše spavanje ili uvrnuće križa i vratova. 

Mladi se prema promaji ponašaju ravnodušno, totalno ju ignorirajući. Tek u zrelijim godinama postat će svjesni svojih zabluda i ući u svijet gorljivih protupromajnih propovjednika. 

Na koncu sam zbunjen, ne znam postoji li, a još manje da li ubija? Bit će najbliže istini da je čovjek, taj čudotvorni laboratorij, koji stvara, izgrađuje i oblikuje svijet u nama i oko nas, odgovoran i za svijet promaje.

A, ja? Moram biti iskren, promaje se bojim. I to jako!


nedjelja, 23. svibnja 2021.

Slavonski divani

Upoznajte najprije likove.

Tast: Sedamdesetogodišnji umirovljeni liječnik, radišan, brižan obiteljski čovjek. Uvaženi klinički specijalista, sada tezgari po manjim slavonskim bolnicama. Utržak uredno isporučuje nezaposlenoj kćerki i zetu. Na taj način podiže dvije preslatke unučice.
Zet: Četrdeset godina mlađi. Nezaposlen, zbog loših kvalifikacija, korone i tvrdoglavosti. Možda i zbog tasta.
Slavonija: Poharana zemlja. Svake godine uredno proglašava elementarnu nepogodu. Istina, ne pamte se veće poplave, pijavice i požari, ali proglašenje nepogoda je dio lokalne kulture i ona se poštuje.
Austrija: Obećana zemlja. Zemlja rada, reda i discipline. Zahvalna je na tome i Slavoncima. Oni su kraljevi bauštela, kuhinja, gerijatrije i stubišne higijene. 


Naposljetku, nezaposleni zet odluči otići u Austriju i preuzeti financijsku brigu za obitelj. Naš'o špagu, pomoćni radnik u kuhinji, 1.400 evrića mjesečno, stan i hrana osigurani. Radno vrijeme od jutra do sutra.

Svoju namjeru obznani na ručku kod punice. Predloži, najbolje da se vaša kćerka s curicama privremeno preseli k vama. U šestdeset kvadrata bit će mjesta za sve. Gdje čeljad nisu bijesna, ni kuća nije tijesna, uvijek je govorio moj pokojni dida, vješto poentira. 
A ti stari, obrati se ponaosob tastu, budi konačno punac princ. Nek' te paze i maze. A na ljeto, pravac more.  
Uživaj u društvu svojih princeza.

Sluša tast zeta i razmišlja. Malo mi to loše sjeda, ne razumijem ga najbolje. Misli u sebi, nisam bio na pecanju pet godina, na godišnjem zadnjih deset godina, potrčko sam cijeli život...
A sada, budi princ i idi na more? 
Loše mi to zvuči!

Znaš što zete, nastavi s divanom. Hvala tebi na lijepim željama. Cijenim ih.
Ali, imam i ja svoju. Svo ovo uživanje prepuštam tebi; ti si mlad, lijep i prinčevska kruna bolje će ti stajati. A ja, umjesto tebe, idem zur arbeit, u Austriju. 
I ovako, sa šerpama i partvišima, bolje mi ide, nego tebi.

Tebi kruna, meni pregača, plus Austrija. 
Ja zadovoljan! Pošteno, ha, ha...?




subota, 15. svibnja 2021.

Zatrovane duše


Sreli ste u životu brojne sitne, zatrovane duše. Bili ste pametni pa im niste poklanjali pažnju. Idite svojim putem, rekli ste. Ipak, i te duše zaslužuju pozornost. Ignoriranje ne isključuje razmišljanje.

Svijet je preplavljen brojnim duhovnim pokretima. Crkvenim i necrkvenim. Postoje i centri za duhovnu medicinu, koji duhovnost promoviraju kao dio službene medicine. Ali i bez službenog priznanja duhovnosti, mnogi snagu nalaze u svojoj dnevnoj duhovnoj izgradnji. Dojmljivo je praktično  svjedočenje Nikole Tesle, da bi se bez duhovnosti i Boga osjećao neostvarenim, bez obzira na genijalna epohalna otkrića.

Svjetska zdravstvena organizacija provela je veliko multicentrično istraživanje o kvaliteti života s uključivanjem šest faktora: tjelesno i psihičko zdravlje, osobna nezavisnost, socijalni odnos, okoliš te duhovnost i religija. Jedan od glavnih zaključaka ove studije odnosi se upravo na duhovnost, a kaže da liječenje lijekovima i operacijama je manjkavo i mehaničko shvaćanje pacijenta, te da liječnici i pacijenti uviđaju vrijednost duhovnosti, vjere i suosjećanja.

Razumjeti duhovnost, traži prije svega odgovor na temeljno pitanje: što je to čovjekov duh? Konzultirao sam pisanu ostavštinu specijaliste za duh i duhovnost dr.Tomislava Ivančića.  Po njemu dakle, duh je nematerijalan, ne spoznaje se kao objekt, nego je uvjet spoznaje. Bog ga udahnjuje samim početkom života. Znatno je širi pojam, nego religioznost, koja je dio duha. Duh ne raste i ne stari, neuništiv je, osjetljiv je, reagira na najsitnije doživljaje koji se pohranjuju kao ugoda ili neugoda. Razlikuje se od tijela i psihe s kojim se čovjek također rađa, ali su podložne rastu i sazrijevanju. Kako se očituje ljudski duh ili po čemu ga prepoznati? Najlakše po plodovima: slobodi, povjerenju, mudrosti, nadi, ljubavi, vjernosti, hrabrosti, dobroti…Riječ duša je zajednički naziv za duh i psihu. Duh u čovjeku djeluje preko duhovnih struktura koje se prepoznaju kroz različite funkcije: savjest, intelekt, slobodna volja, karakter, religioznost, spolnost…Brojne su duhovne bolesti i njihovi uzroci. Njihovo raspoznavanje nam je puno bliže, nego sama priča o duhu. Neke od njih su grižnja savjesti, ovisnost, patnja, PTSP, depresija...

Pater Ivančić, karizmatik i mistik, razvio je priznato liječenje duhom, hagioterapiju. O njoj možete učiti u njegovim knjigama ili iskušati ju kod njegovih nasljednika. Namjerno sam upotrijebio izraz karizmatik i mistik kao jedan kraj duhovne terapije. Drugi kraj, jednako uspješan, je obični, topli razgovor sa susjedom uz ogradu ili pak taj teški "dobar dan" na ulici.

Duh me uvijek vodi u mladost, jer duhovski ponedjeljak mi je donosio sve radosti seoskog kirvaja. A kroz kirvaj, usadio i priču o vrijednostima duha.

Iskreno vjerujem da je teško naći uspješnu i ostvarenu osobu siromašnu duhom. Ili, nedajbože zatrovanog duha. Plaši me duhovna tupost, duhovni fanatizam i duhovno samozadovoljavanje, zna reći drugi poznati duhovni mistik.

U širokom prostoru duha, ima mjesta ima za sve. Sve ljude dobre volje.

ponedjeljak, 10. svibnja 2021.

Tjedni retrovizor


Listajući po svome blogu našao sam crtice iz rujna 2010. koje sam oslovio kao tjedni retrovizor. To su pričice koje su obilježile taj tjedan rujna. Iznenadila me brzina življenja i spoznaja da na svijetu stalna samo koprcljivost jest. Nikako krenuti!
-–-----------------------‐---------‐----------------


Carla Bruni: Žderačica muškaraca

         Objavljena je stota po redu biografija pjevačice, top modela i zavodnice, fatalne žderačice muškaraca Carle Bruni. Na meniju je uglavnom imala slavne i bogate (Jaggera, Claptona, Trumpa), ponešto razvikanih intelektualca, sve do posljednjeg kapitalca, francuskog predsjednika Sarkozya, koji joj je otvorio vrata Elisejske palače kao prvoj francuskoj dami. Da li je vragolasta Carla zadnjom udajom dosegla vrhunac? Teško je u to povjerovati. Za ambicioznu ženu izazovi nikada ne prestaju. Za Carlu, koja uvijek traži više, pravi izazovi su nesumnjivo svjetski kitovi: ruski pastuh Putin i zagorjeli (po Berlusconiju!) amerikanac Obama. 
Prava konkurencija mogla bi joj biti jedino Merkelica, ali ne vjerujem da je Nijemica spremna za takve avanture.
         Nama, običnim smrtnicima, Carlin kanibalizam za sada ne prijeti. 
U svakom zlu, ponešto i dobroga!
        
Polančec: Preljubnica

         Sirotom Polančecu nije lako. Knedla u grlu, znoj, pa i suze. Braća su ga izdala, teško to pada. Svoju patnju naciji je prispodobio starozavjetnim Josipom, koga braća za sitniš predadoše mrskim Egipćanima. Nacija vjerojatno nije u potpunosti shvatila metaforu, koja se Polančecu svidjela za dugih remetinačkih dana, dok je vrijeme kratio čitajući biblijsku Knjigu postanka.
         Da se u Remetincu zadržao samo koji dan duže došao bi do Knjige izreka, i do bolje metafore: takav je put preljubnice; najede se, obriše usta i veli, nisam sagriješila
Narod bi to lakše razumio.
        
Vaha: Koliko košta duša?

Bivši mostarski rasni golgeter Vaha Halihodžić nakratko se skrasio u Maksimiru. Sada, kao trener svjetske klase, postavio je dijagnozu Dinamu za pet minuta: Ljudi moji, ovi dečki ne znaju cilj igre, gurati loptu naprijed i zabiti gol. Kada im je Vaha navedeno objasnio i ovi shvatili, Dinamo je uz fanatičnu i besprijekornu igru postigao jednu od najvećih pobjeda u svojoj povijesti.
Što je Vahid zapravo napravio? Dinamovim prvotimcima, dojučerašnjim klempavcima udahnuo je dušu, ništa drugo. Koliko udahnuće košta za sada se ne zna. Ali, nećemo dugo čekati. Već prodajom Samira ili neke druge novostvorene zvjezdice, lajavi šef Maminjo će se pohvaliti kako mu je brod krcatiji nego ikad. Život ide dalje.


Tipkovnica: Šteta

Dok su slavni i bogati već prodali ili prodaju duše vragu, narod muče bizarnije stvari. Što ako vam se u važnom trenutku isprazni baterija mobitela i ostanete bez bitne SMS poruke? Ili, zakaže vam računalni miš, kabel za napajanje ili, što se meni dogodilo, zakaže čitava tipkovnica. Jer, naša osjetila: oči, uši, noge, ruke, živci ne funkcioniraju više samostalno, potrebni su im baš navedeni nadomjesci. Tako nas uspješno odgaja moćna telekomunikacijska industrija i vlasnici društvenih mreža. Postajemo njihova besplatna prćija.
Jedino što bogati prodaju duše za svežnjeve zelenih novčarki, a mi svoje dajemo badava. Šteta. Ali, za utjehu, povijest je učiteljica života!

nedjelja, 2. svibnja 2021.

Dijeta pola tanjura

Shvatio sam. Tri stvari u životu ozbiljno me brinu: obitelj, računalo i dijete. 

Za obitelj, razumljivo je, kao kod svih drugih. Višak brige rađa i višak ljutnje. Danas je odgovornost podijeljena, manje brigam i manje se ljutim. I to je dobra formula.

Računalni počeci nisu jednostavni kao danas. Znate, ja sam iz vremena dva osam šestice. To znači zaleđivanje slike, padanje programa, gubljenje podataka, spora i loša veza…ludilo. A onda je računalo postalo obvezni poslovni alat i donijelo još veće brige.  Često sam tada hiperadrelinemiju, rješavao bogatom i slasnom večerom prije spavanja. I onda trebaš miran ostati do jutra!?

Ostala mi je dijeta. Kao osobna i profesionalna slabost. I pitijsko pitanje, živim li da jedem ili jedem da bih živio? Tih prokletih pet i ne znam koliko kila viška, opterećuju me cijeli život. Danas sam već manje ambiciozan i shvaćam da ću ih nositi do kraja. Ili, dok me ne istopi kakav malignom, srčana kaheksija ili staračka pothranjenost.

I profesionalno ne volim lupetanja o dijetama. Mrzim taj izraz, jer je ritualan, licemjeran i neživotan. Laži o prehrani, zapravo o obžderavanju kako kaže narod, je jedna od najvećih obmana koju je ljudski um smislio. Tu je sinteza licemjerja, patvorenosti i lakomosti dovedena do savršenstva.

Više od trideset godina slušam priče o sporom metabolizmu, debljanju poslije operacije žučke, trudnoće i hipotireoze. Naravno, i od bunarske vode... Pa izdrži! Lovačke muške priče o raskoši seksualnog života su pačja škola u odnosu na maštovite priče o ljudskom prehrambenom jadu.

Jetra je smočnica našeg organizma. Njena povećanost i zamašćenost dosta objektivno govori o našem hedonizmu. I tu priče padaju. Ako priče lažu, jetra ne laže.

Dok ovo pišem buljim u najmodernije dijete. Spisak je predugačak, impresivan. Abs, bezmasna, mesna, dijeta krvnih grupa, dijeta s vilicom, dijeta tjelesnog sata, dijeta tri sata, zonska, UN, dugina, pa za zaposlene, hollywodska, kineska, limunska, mjesečeva, ruska pilotna, south beach, trodnevna, trosatna, ubrzana, vikend, zelena, voćna….To je samo dio spiska. Pun kufer lijepih želja i još ljepše osmišljenih metafora!

A stvar je knjigovodstveno precizna: unos, potrošnja, bilanca. Koja usput mora biti negativna. To barem Hrvatima nebi trebao biti problem. I to je sva filozofija zdravog mršavljenja. Kada bih ju gurao na gornji popis, zvala bi se vjerojatno dijetom pola tanjura.

Od čeg' sit, od tog' i debeo, kaže mudrost! Tako jednostavne i male stvari, a postanu ti velika životna opsesija.

ponedjeljak, 26. travnja 2021.

Krv nije na prodaju (usput crtica o trombozi!)

Krv nije na prodaju!

Zašto? Jednostavno zato što krv, ljudsko srebro, nema cijenu. Tako je u cijelom uljuđenom svijetu. Kada se jednoga dana bude radio zapisnik civilizacijske ostavštine, ovo će biti jedan od rijetkih primjera ljudske humanosti. Dokaz da pohlepa nam nije ubila ljudskost baš u svakoj kapilari.

I naš organizam brine o tome. Ponaša se prema krvi, marom dobrog gospodara. Svi naši organi samo su servis optimalnom kolanju krvi. Srce, pluća, bubrezi, mozak, utroba... Tijelo je razvilo savršene mehanizme kako sačuvati dragocjenu tekućinu. Poznati su kao mehanizmi zgrušavanja i razrjeđivanja krvi i rade kontinuirano u dinamičkoj ravnoteži.

Ili, prema ljudskoj medicinskoj intervenciji. Usudim se reći, teška srca i sa žaljenjem, najdublja intervencija u ljudski organizam, njegovu dušu ili homeostazu, dogodila se baš ovdje, farmakološkim intervencijama razrjeđivanja krvi. Doživljavam to kao razrjeđivanje ljudskog uma, darovitosti ili duhovnosti. Druge intervencije, kao implantacija bubrega ili umjetnog kuka su lokalnog karaktera, a intervencija u krvožilni sustav je sustavna i po meni ozbiljno dehumanizirajuća. 

Za optimalno stanje krvi brine kaskada desetina složenih bjelančevina iz krvi. Ako postoji narušen integritet krvne žile, promtno se stvara ugrušak (tromb), uglavnom na sreću, često i na našu nesreću. Srećom izbjegavamo iskrvarenje, nesrećom dobivamo začepljenje žile, primjerice moždani udar.

Gdje se ponajviše stvara tromb? Uglavnom u dubokim venama nogu i čest je, osobito kod određenih rizičnih skupina. Iz dubokih vena nogu, može završiti u plućima i dovesti do embolije. Težina embolije ovisi o veličini pokrenutog ugruška iz vena. U tri posto je smrtonosna. Najbolje se prevenira svakodnevnim hodanjem. Što je za arterijsku krv mišić srca, to je za vensku krv mišić nogu.
Postoji, uz duboku vensku trombozu, fenomen imenom trombofilija. Podrazumijeva stvaranje ugruška na atipičnim lokalizacijama, kao što su vene jetre, slezene, crijeva, maternice, moždanih venskih sinusa... Teško se otkriva, može biti nasljedan ili stečen, i izaziva opakije komplikacije u odnosu na duboku vensku trombozu. 
Jedan čimbenik trombogeneze je poznat svima. To su krvne pločice, trombociti. Radi se se o mirnim beznačajnih krhotinama, ne poznato je čak pripadaju li stanicama. U aktivnoj formi postaju divlji ratnici u procesu zgrušavanja krvi.

Krv nije voda, a niti je na prodaju!
Ona je svjetionik očuvanja vrijednosti koje nosimo i s kojima živimo.

nedjelja, 18. travnja 2021.

Homo politicus


Tko je barem nešto pročitao o povijesti ljudskog društva i države? Nitko. Iskreno, niste ništa propustili. Ne treba tu zaranjati u povijesne filozofske eseje kojima se opisuje evolucija jednog društva, dovoljno je zaviriti u sjećanja, recimo vlastite babe. Ona će vam objasniti da se društva mijenjaju, ali glavni junaci ostaju uvijek isti.

Svi se slažu u jednom, društvo ili zajednica započela je kao familijarna lovačko-sakupljačka družina, da bi vremenom evoluirala u državu, u kojoj teritorija postaje glavna odrednica. Družina u državi naravno nije odumrla.

Tako je nastajao i isplivao homo politicus, moćni i neustrašivi lik, koji u svojoj čvrstoj šaci drži sudbine svojih podanika. Za sve svoje bedastoće ima uvijek spreman alibi, štitim svoju državu. Radi u tajnosti, povećavajući si mističnost poslanja. Zna, ljudi to vole. Da bi ga podanici doživljavali kao istinskog vođu, razvija osobine hrabrog ratnika, sveznalice i kur'evitog plejboja. Tada zapravo već postaje homo erectus, visoki politički vođa. Prvi, najprvi, primat! To fascinira i time se najlakše osvaja. U svim našim posijanim državama i državicama.

Za uzgon homo politicusa,  postoji zanimljiva pjesnička figura, demokracija. To je kao narodna vladavina, kovanica lijepog imena i praznog sadržaja. Jer, primati pod njom misle na stado, a birači na svoju tobožnju moć i vrijednost. Ovi prvi, prizivaju ju slučajno, kao džoker zovi, samo ako stvari krenu naopako.  Inače, svako živi svojim životom. Primati u visini, stado na širini.

Uvijek mi je dojmljiva mudrost i lukavstvo družine. Oni su uvijek odana i vjerna sljedba, osobito u dobru, dok curi. Kada se pipa zatvori, ili nedaj Bože što gore, po prapovijesnom običaju, hvataju maglu i zameću tragove. Tko se nije skrio,...! Usput, dok očekuju glasanje stada, degutantno se hvale svojom ćoravosti, nagluhosti i totalnom ne znanju. I kradu životni prostor pravim invalidima.

Sve tako, dok se magla ne podigne i stvari ne razbistre. Onda, narod, primati i njihova družina kreću se zaklinjati novoj rundi vjernosti.

U ime dobra za sve, neka igre počnu!

subota, 10. travnja 2021.

O slučajnosti čovjeka


Sreo sam slučajnog čovjeka. Zapravo, sreo sam brojne slučajne ljude. Ne budite tužni, sreli ste ih i vi, možda ih jedino niste u tom trenutku prepoznali.  

Svakog čovjeka primarno određuje puno milijardi gena; roditeljskih, djedovskih, pradjedovskih...Na njihovo spajanje i mozaično preslagivanje ne možemo utjecati. Po tome je jasno da smo biološki jedinstveni. Ili unikatni, bliže našem egu!

Svoje plave oči smo naslijedili od mame, sportski duh od tate, glazbenu nadarenost vučemo od djeda po mami, dobar dio bolesti plod su genetike. Ne možemo utjecati na spol, opaku narav, niti na inteligenciju. Ne možemo utjecati na stotine drugih stvari, baš onih do kojih nam je izuzetno stalo.

Ne likujmo i ne žalostimo se. Treba živjeti svoju ljudsku slučajnost dostojanstveno i s mjerom, od početka do kraja. Pronalaziti u njoj ljepotu i uzbuđenje stvaranja, te nadahnuće i vjeru u bolju budućnost. Možda nam rulet slučajnosti donese novi život, o kojem ranije nismo niti sanjali.

Ne želim obezvrijediti Stvoritelja i njegovo djelo, jer i njegovo stvaranje je sloboda izbora. A slučajnost je izborno čedo. Niti, vrijednosti odgoja i vlastite izgradnje, jer su često ograničeni, bez obzira na njihovo važno mjesto u ljudskom rastu i sazrijevanju.

Ljudi smo slučajnosti. Ili slučajni ljudi, svejedno. I dobro je to!  Jer nas slučajnost lišava bahatosti u dobru i krivnje u zlu. 

Plovimo mirno. U susret novim slučajnostima!

ponedjeljak, 5. travnja 2021.

Priča o zecu, vuku i medvjedu


Sva djeca svijeta su rasla i u život ulazila s basnama. Basna je živopisan jezik izražavanja, s jakom i jasnom porukom i koristimo ju  svakodnevno. Tako... konj, krava, mačka i miš su životinje, ali su i junaci naših basni. Svakodnevno spominjani.

Davno, u basnama za odrasle, prisjećam se šumske priče o zecu, vuku i medvjedu.
Kaže tako basna...da je nabrijani vuk silovao zeku svaki dan. Zecu dojadi vučja pohota pa se obrati kralju šume medvjedu, za pomoć.
    -Uredit ćemo to pitanje, reče medo. Neće moći svaki dan, štima li jednom tjedno?
    -Pa štima, jadno će zec. Bolje jednom tjedno, nego svaki dan, pomisli.
    -I vodi uredno zapisnik, dometnu medo.
Vuk, kojem je medo prenio dogovor, imao je spreman odgovor...

Ovo danas je zapravo za ovaj tjedan, kaže on zeki poslije ljubavne igre. Sutra će biti za sljedeći tjedan, prekosutra za treći tjedan...I tako, ja ću igrati dnevno, a ti evidentiraj tjedno, otkrije vuk zeki svoj plan. I bi tako.
Sretnu se jednog dana medo i zeko, pa prvi upita: zečiću, je li sada sve u redu, po dogovoru?
E moj medo, medvjede, sve je po starom, odvrati zeko. Plus ta nesretna papirologija!

U hrvatskom društvenom krajobrazu šuma živi svoj život punim plućima. Kako i nebi, svaka šuma je ista. Sa sličnom florom i faunom i sličnim pravilima ponašanja.
Postoji istina malena razlika, naši vukovi i medvjedi, kao zaštićene vrste, neprirodno su se namnožili i ozbiljno narušili životinjsku ravnotežu.
Hrvatska nabubrena šumica, njenim gospodarima, idilično je mjesto. I adrenalinska šumska događanja dio su te idile, doduše malo zamagljena ili u dubokoj sjeni stoljetnih šumskih krošnji.

Razmišljam, ali samo razmišljam, jer teško mi se domisliti... znam, protiv vukova i medvjeda nema lijeka. Zaštićeni su.
Ali, kako zaštititi guze meduze sirotih zečića? Žalim ih!



        

ponedjeljak, 29. ožujka 2021.

Pismo seoskog doktora

(07. studeni 2008.)

Dragi moji,

Do jučer sam bio sveprisutan. Objavljivao sam stručne članke, pratio kulturna događanja, čak i pjesme pisao. Družio se s kolegama, prisjećali se rasporeda kreveta u sobi devetsto pet Studenjaka, ilegalaca, najboljih komada. 
Uz to, anatomija, bijela kuta, svjetla budućnost(!?)

Kolega više nema, barem ih ne srećem. Istina, ne sreću ni oni mene. Neke vidim na uobičajenim stručnim skupovima.  Nismo posvađani, ali nas je vrijeme udaljilo. Tek poslije druge butelje vina na sponzoriranoj večeri opuštamo se, obično je to drugog dana kongresa. Teme uvijek fuj, fuj;  aktualni problemi u zdravstvu i najnovija zdravstvena reforma. Živa dosada, za ubiti se.

Žalostan sam zbog toga.
Kolege iz Moldavije, Španjolske, Indije su nekako spontaniji, prisniji i sretniji. A tek ti Arapi, kako su ludo plesali i ludovali, prije dva mjeseca na večeri u Istanbulu.
Da, u Istanbulu!
S kolegama, poslije te večere, pred ponoć, šetam od Trga Taksim širokim bulevarom koji je pretvoren u pješačku zonu, prema starom gradu. Masa mladih ljudi valja se bulevarom, tu i tamo prođe nostalgični tramvaj, policija na svakom koraku. Strojnice, rotirke na policijskim autima, rutinsko odrađivanje posla. Nikoga ne diraju. Stotine kafića je otvoreno, sve trgovine rade. Pije se voda, čaj i puši nargila. Alkohol je zabranjen. I pušenje je zabranjeno. Nema žeste, žuje, bambusa, a opet sve pršti od radosti. Kako to!?
Stvarno sam žalostan zbog svojeg uštogljenog, dosadnog i govnjikavog okruženja. Najradije bih sam zaplesao na širokom, krcatom bulevaru!

Ovakva druženja su rijetka i nije to baš moj svijet. Moj svijet se vrti oko dva slova: obitelji i posla. Brine me, da mi Sunčica i Mis ne zaglave u lošem društvu, studiraju u velikim gradovima, izazovi su veliki. Matko je gimnazijalac, a tempo školskih reformi više ne mogu pratiti, ne znam hoće li na prijamni ili upada s državnom maturom?

Posao mi uzima ipak najviše vremena i energije. Godinama sam prije posla prelistavao novine, više ih ne čitam. I sa sestrom na poslu razgovaram sve manje, to mi je posebno žao. Imam moralnu obvezu pomoći joj u izgradnji, mlada je, treba joj podrška.

Pacijenti su načitani, naivni, skrušeni, bahati, zahtjevni, dragi... Čekaonica je svakim danom sve punija. Političari grme o sve većim zdravstvenim pravima, o novcima govore manje, o doktorima sve gore. Živjet ćete najmanje stotinu godina, samo nam dajte svoj glas, nekako mi odzvanjaju njihove riječi. Formula koja pali.

Stješnjen sam između papirnatih obećanja i surove stvarnosti. Frustriran sam, ubrzano dišem, pomalo gubim dah. Žao mi je pacijenata, teško mi ih je povrijediti ili im nešto uskratiti. Znamo se godinama, bolesni su, sve njihove firme su propale. Svega im je puno, prepuno. Od poštenih radnika pretvoreni su socijalne jadnike.
Ustanem, gledam se u ogledalu. Lice mi nije mlado, vrat je naboran, oči umorne. Više od dvadeset godina služim i trošim se. Sada osjećam sav teret; i godina i pacijenata. 

Padaju mi na pamet i kobasice, svježi čvarci i tople štrudle tete Mare. Prvi puta u životu se pitam, da li sam korumpiran? Što na mome licu vide moji prijatelji iz čekaonice? Da li i u meni vide jednoga od njih? 
Osjećam dobro... vide! Jedna buba u uho i gotovo je. Nemam pravo na pogrešku. Moram hitno mijenjati rječnik, stil, ophođenje. Ne mogu i ne smijem više biti opušten i ležeran, ono što jesam. Navlačim masku, krećem u novi život.

U zrelim sam godinama. Razmišljam o budućnosti svoje djece i njihovih vršnjaka, hrvatskog društva, drage mi Hrvatske. Nisam si toliko bitan. Oni su budućnost. Spreman sam žrtvovati se za njih, u njihove živote udahnuti dašak radosti, one radosti što sam je vidio na carigradskom bulevaru. Ne znam kako?!

Narkomani umiru. Dok sam čitao novine njihove su smrti punile crnu kroniku. Kratke crtice, inicijali; nađen u stanu, uzrok smrti nepoznat. Prije nekoliko dana umro je Dino, jedan od njih. Na pogrebu se okupilo šareno društvo, plesalo se i pjevalo. Televizije bruje, secira se svaki detalj bogatog životopisa. Kolege mu ponosno daju izjave; na nebu si, u rukama anđela, pjevaš sada u njihovom zboru. 

Dinina smrt, vodi me do pokojnog oca. Težaka i graditelja. S osamnaest godina je na Križnom putu. Pri razvrstavanju predstavio se godinu mlađim, pa je dobio lakšu kolonu, onu od Dravograda u Sloveniji do Bora u Srbiji. Dolaskom u Bor slijedila je kazna prisilnog rada u rudniku bakra. Godinu dana, za početak. Odmah u nastavku JNA, tri pune godine. Bačen je u jedinicu KNOJ-a na albansku granici, u zvjerinjak, s idejom vjerojatne likvidacije. Ipak, čudo se dogodilo, sve je preživio!
Poslije toga čitav život borba, djeca, znoj. 
Bio je bogobojazan, franjevac trećoredac, nikada iz njegovih usta nisam čuo nit' jednu psovku. Uvijek mi je govorio, ljubi Boga i čovjeka i što dalje od politike. Doživio je skoro osamdeset, otišao je mirno i dostojanstveno, kao prognanik i beskućnik. 
Znam da je u nebu. 
Al', sada sam ozbiljno zabrinut. Ne znam, kako će se uklopiti s Dininim društvom? On je staromodan i ne voli šarenu odjeću, crvene cilindre i funk glazbu!

Slavonija će opstati. 
Istina, u mome selu kuća za prodaju je sve više, kupaca sve manje. Ne vjerujem zluradima da će Slavonija postati bogato lovište europske gospode, da ćemo se oblačiti u jeftinim kineskim dućanima i hraniti sumnjivim namirnicama velikih trgovačkih lanaca. I životariti na svježem zraku uz obronke slavonskih šuma. Nadam se da nas neće liječiti veseli kolege, Indijci i Arapi, koje sam sreo na večeri u Istanbulu. Poštujem ih, znaju oni medicinu, ali ne poznaju osobitu dušu hrvatskog čovjeka: tešku, jalnu i samodopadnu!

Vaš 
Dr. Ivo

ponedjeljak, 22. ožujka 2021.

Kratka priča o ocu i sinu

Često sam u poziciji vagati svaku ljudsku riječ i lučiti odakle je, iz mozga ili srca? Mozak i srce su životno povezani, izrazito kompatibilni organi. Mozak daje misao, srce energiju. Misao bez energije ne postoji, a energija bez misli je mrtva. Naravno, govoriti mogu oboje na zajednički govorni organ, usta.

Mozak kod slabosti srca ozbiljno trpi, čak do ne prepoznatljivosti. Imao sam pacijenta s teškim suženjem aortnog ušća. To je stanje gdje ishrana organizma visi, umjesto na pet, na jednom kvadratnom centimetru krvne žile. Razvija se srčana moždana disfunkcija, koju prepoznajemo kao smetenost. U ne obaveznom uvodnom razgovoru s dotičnim, doživio sam njegovo iznenadno otvaranje što me odvelo u vode koje nisam očekivao.

Ja, analogni ćaća, stvarno ću otići u Irsku, i vratiti kući svog izgubljenog digitalnog sina. Nisam ga vidio dvije godine, raspadam se po šavovima. Teško živi, pomažem mu koliko mogu, sobu i toalet dijeli s dva Pakistanca i Angolcem. Nema prijatelja, nema ženu, nema kučeta, ni mačeta. On to ne zaslužuje. Bez obzira na njegovu naivnost i autizam, sve ću napraviti i vratiti ga doma. Bit će mu bolje u bajbokani Lepoglave, nego na tom maglovitom i odvratnom otoku.

To će biti moja zadnja životna misija. Svjestan sam svojih bolesti, ali dočepat ću se na bilo koji način te usrane kovid putovnice i otići po njega. Informatičar je, za njega ima posla u Hrvatskoj, neće biti kruha gladan. Grana mu neći biti adresa, imam kuću, stan, vikendicu na moru, nek' si bira. 

Znam, što će mi reći moj digitalni frik: dosta mi je hrvatskog dreka i ostavi me na miru. Imam i ja svoje: Neću te ostaviti! Ako svi pobjegnemo, tko će o(p)stati!? Vraćaj se i okani se svojih prepečenaca!  Gadiš mi se! Ne znam što bih pametnije u ovome trenutku mogao napraviti!?

Završio je...

Odnos oca i sina jedna je od najsloženijih zagonetki u odrastanju i sazrijevanju obojice. Ti odnosi često nadilaze sadržajnost dobrog krimića. Prijelomnica se pojavljuje u adolescenciji. Na emotivnoj, hormonalnoj i intelektualnoj razini i početku stvaranja vlastitog identiteta. To je početak odvajanja od matice i iskustvo prvog životnog rukavca u životu juniora. Kolika će biti njegova dužina, širina, brzina i kako će jako meandrirati, nepoznato je. Ali, taj rukavac će se kadtad vratiti. I mirno će teći svojom maticom, do pojave novih rukavaca. Ovoga puta s ponešto izmjenjenim ulogama i s novim akterima. To je čista znanost, hidrodinamika, ali i realni život. 

A ja i dalje razmišljam...

O uznapredovalosti srčane bolesti svojeg otvorenog i teško bolesnog pacijenta. 

I ishodištu njegove dirljive priče.


ponedjeljak, 15. ožujka 2021.

Zašto odlaze s mirisima čaja?

Odlasci velikih i slavnih obično idu uz miris čaja. Večer prije uživali su u obiteljskom ili prijateljskom druženju s omiljenim napitkom, a onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao, obično započinje priča...

Ispijanje čaja je mitski i povjesni ritual. Uživa se u njemu od kad je svijeta i vijeka, a mnoge povjesne dinastije dale su mu kultni značaj u dnevnim dvorskim ceremonijalima.

Tom svijetu ne pripadam, ali sam ljubitelj čaja i ponosan sam na svoje višegodišnje čajno iskustvo. Biram iz kućne čajoteke najdraže; gledam, njuškam, doziram, kombiniram i slušam svoj organizam. Njegov glas je u konačnici najvažniji. 

Čaj obično doživljavam kao uzbudljivo putovanje. S njime sam obišao dosta svijeta, upoznao se s klimama i mikroklimama, reljefima, tlima, sjenama i sunčanim stranama. Upoznao narode, plemena ljude i običaje. Ponirao u ljudske duše i tražio odgovor na pitanje, zašto je njegovim beračima teško zaraditi jedan dolar? On je put i u svijet medicine, kao njen početak. Njegova održivost je pouzdan dokaz vrijednosti koju ima. 

Jedan od mojih favorita je čaj od kantariona. Sam ga ubirem, sušim, meljem i pakiram. Nije me osvojio mirisom, nego točkastim pravilnim nakupinama na obodima žutih latica i vršnih listića. Te nakupine su aktivne tvari kantariona. Vizualna sam osoba, te te sitne depoe doživljavam kao vidljivu dodatnu vrijednost. 

Čaj i ritual ispijanja danas predstavlja stanje duha i tijela. On je svojevrsni vodeni žig svakog pojedinca, koji njime postaje unikatno, samosvojno biće. Svaki čaj je neponovljiv. Zato postoji potreba zadnjeg ukrcavanja u svijet čaja i odbacivanja starog čovjeka. Ipak, treba biti pošten i priznati, takvo manipuliranje čajom predstavlja ozbiljno ruganje iskrenim čajoljupcima.

Jooj, samo da ne ureknem! Valjda moja današnja čajanka neće loše završiti (!?)

utorak, 9. ožujka 2021.

Hrabrost ili znanje? Ipak mladost!

Teško je pratiti taj ritam.
Promjene u tehnologijama, digitalnoj komunikaciji i medicini su dnevne. 
S ushićenjem gledam krvnu žilu užu od jednog milimetra, prepoznajem njenu strukturu, brzinu i smjer protoka.
Još više, ulazimo u stanice, uzimamo uzorke genskog materijala, dešifriramo ljudski kod. Budimo nadu proizvodnjom RNA cijepiva.
Ulazimo u novu eru liječenja, gensku terapiju.

Ponosni smo!
Ti genijalni umovi, koji nam mijenjaju živote, u pravilu su mladi ljudi.

Pred očima su mi dvije uvjetne hrvatske generacije.
Generacija devedesetih. 
Živjeli su komotno, neobavezno, neopterećeni. Život ih je iz društvenih dokoličara pretvorio u ratnike. Na svakome koraku svjedočili su svoju hrabrost, ostavljali na bojištima svoje ekstremitete i živote. Njihovo domoljublje zadivilo je Hrvatsku i svijet. Preko noći postali su heroji i stvorili su Hrvatsku.
Dok su oni stvarali,  pozadinski grabež ju je istovremeno haračio. Tako smo dobili stvaranje i zatiranje države istovremeno. Sve u duhu zakona dijalektike druga Engelsa o jedinstvu suprotnosti.

Heroji o kojima govorim, za današnju mladost su blijeda prošlost, skoro pa mrtve duše.

Današnja mlada generacija nije kićena roditeljskim epitetima. Neradnici su, neodgovorni, sesilni, agresivni, što sve kažu za njih...Nisu osjetljivi na nijanse!
Njih pak frustrira društvena margina na koju su gurnuti. Žive u ilegali, prikovani uz virtualni svijet računala, komuniciraju jednostavno, šifrirano i brzo.

Postaju sigurno svjesni svoje moći koju im daje solidna naobrazba i informatička pismenost. Kada dosegnu kritičnu masu, imat ćemo društveni tsunami i tada ćemo osjetiti njihovu pravu snagu. Mnogi će se iščuđavati klincima, koje do jučer nisu poznavali. 

Ne sumnjam, svoju povijesnu priliku bolje će iskoristiti od roditelja. U boljoj su poziciji. Roditeljski adut je bilo srce, a oni barataju znanjem, danas jedinom istinskom moći. I načinom društvene i političke neovisnosti.
Kada se budemo definitivno budili iz svih naših koma, prvo ćemo ugledati njih, mlada, lijepa i radosna lica, naših novih heroja...Naše izvjesne i bolje budućnosti!

Takav osjećaj buđenja je najbolji, rekli su mi pacijenti, sto puta.

ponedjeljak, 1. ožujka 2021.

Jaje...

Svačiji život nosi neko posebno obilježje. Za svoj slobodno mogu reći da je to stanica, osnovna jedinica ljudskog organizma. Svaka priča u medicini počinje s njom, vrti se oko nje i umire, opet s njom.

A sada jedno malo iznenađenje! Rijetko se sjetimo, da kokino jaje, koje svakodnevno konzumiramo, je ženska spolna stanica. Dakle, vidimo ju, osjetimo i uživamo u njoj. 
Pa, stanica nije baš takav tabu kao što obično mislimo!

Barem jednom tjedno na mom dnevnom meniju su jaja, obično ona pečena, na oko. To je ista priča kao kod većine muževa, to je dan kada supruga radi; onda izigravam kuhara pripravnika, sa dobro istančanim nosom. Prepustim se slobodi i kreativnosti na putu do urnebesnog uratka. 
Nebi dijelio recepturu, ali moje nepce uvijek kaže da je vrlo zadovoljno.

Jaje je najpotpuniji obrok, superhrana, pravi nutritivni dijamant. Sve što taj dan treba organizmu,  naći će u njemu. Energiju, vitamine, minerale, oligoelemente. Dakle, sve potrebno za zdrav mozak, razum, misli, dobar vid, veselo srce i krvne žile... Ono što me posebno raduje je ta, tako potrebna zasitnost, koju u njima nalazim. S njima sam u nutritivnom smiraju cijeli dan.

O nadnaravnoj hranidbenoj i zašitnoj vrijednosti jajeta govori činjenica da je ono prvi topli dom i hrana svakog ptića na kugli zemaljskoj.
Tek izleženi nježni i dragi pilić, svoju ljepotu, živahnost i životnost duguje njemu, čudesnom jajetu. 
Ono je njegova mama, maternica, placenta i pupčana vrpca, sve u jednom.

Ja jedem neoplođena jaja, iz vlastitog uzgoja. To me čini osobito ponosnim, iako
znam da taj ponos ne dijele i moje koke. Fali im vjerojatno muške nježnosti, neodoljivi zov orozovih boja i njegova punokrvna nabubrena krijesta. I romantična bubanja svakih sat vremena.
I to od pijetla, drčnog frajera i ljepotana, al' majstora bez alata. 
 

utorak, 23. veljače 2021.

Prostata, moćni alibi?

Nema važnijeg organa u muškom mozgu (MM) od prostate.
Sva njegova snaga, muževnost i spolna iskričavost koncentrirala se u navedenoj žlijezdi veličine kestena, smještenoj u maloj zdjelici. Dali su joj mitski značaj, premda mi nije poznato, da li je i jedan student medicine zbog nje pao na ispitu.

Da bi shvatili prostatu mora se razumjeti muški mozak. Njegova jednostavna spolna strukturiranost koja ne trpi stručna objašnjenja, posebno ona koja uključuju um, živce, krvne žile i ego.
Zbog toga je stvoren mit ili alibi, zvan prostata. 
MM je stvar dodatno ogolio kroz jednostavnu dvojnost: zdrava ili bolesna prostata, pri čemu ovo drugo znači erektilnu disfunkciju.
MM je osobito preosjetljiv na ženske priče o bolesnoj prostati. Te priče ne bih preporučio niti jednoj ženi. Pametna žena, kojoj je stalo do svojega muškarca, trebala bi priču započinjati sa vjerojatnom prehladom s nogometa ili lova, zbog zaboravljene suhe majce za presvlačenje. Onda, preko napornog nogometa, upucanog rogovlja i suhe majice, lakše se dođe do bolesne prostate.

Ipak, kestenjača ima i drugu, realniju, stranu.
Sve više smo ljudi sjedenja, što se povezuje s nizom bolesti, a jedna od prvih je iritacija ili gnječenje prostate. A gnječenja nitko ne voli.
K tomu, prostata ima strateški značajnu lokaciju "bermudskog trokuta", stiješnjena u maloj zdjelici, u neposrednom kontaktu s vitalnim organima, kojima je očuvana protočnost najbitnija životna misija. Svako povećanje prostate znači sukob interesa.

Dakle, prostata je znatno manje odgovorna za spolni život od opće prihvaćenog mišljenja, a cijela njena patologija može se sažeti u tri riječi: upala, povećanje i rak. Istina, rak je najčešći muški malignom, uglavnom bezopasan, što je i dovelo do poznate uzrečice: ne umiru muškarci od raka, nego s rakom prostate. 

Lagano ironiziranje MM nije nešto što će zamjeriti bilo koji muškarac. On je na takav mozak ponosan.
Evolucijski instikt održavanja vrste upravlja mnogim njegovim postupcima, a tu su svi mitovi dozvoljeni. Zvao se on prostata ili MM.








subota, 13. veljače 2021.

Naši jezični sokaci! Kako do pismenosti?

Čitaj s razumijevanjem! Taj vapaj naših učiteljica iz prvog osnovne i danas zvoni. Činjenica je da mnogi, i pored završenih fakulteta, pokazuju znakove elementarne nepismenosti i neshvaćanja pročitanog. 

Jezik je živ organizam. Mijenja se, prilagođava i globalizira. Osim svoje nacionalne i kulturne odrednice, određuje i naše međuodnose, razinu komunikacije i razumijevanja. 

Nedavno sam povrijedio svoju uvaženu i dragu sugrađanku. U nebitnom i prijateljskom razgovoru invalide nisam nazvao osobama s invaliditetom. Njena reakcija je bila refleksna i čvrsta: 
   -Povrijedili ste me, nisam invalid, ja sam prije svega osoba! 
   -Aj’de, pa to mi je jasno, gutnem, i uljudno se ispričam. Mislim si, čemu kucaš na otvorena vrata...
Dobijem usput i besplatan poučak o osobama s posebnim potrebama. Jasna mi je borba za poosobljenje invalida, razumijem i posebne potrebe. One uostalom nisu mrske ni zdravima.
Ratni invalidi i oni koji tome teže, nisu tako terminološki tankoćutni. S osobnošću nemaju problema. Ne smeta ih izraz invalid i često ga s ponosom ističu. Nisu im bitne posebne potrebe, ali dobro razumiju postotke. I sve štima! 

Slijedi li preobrazba bolesnika? Bolestan si! To sigurno ne ističe dovoljno osobnost. Što više, stigmatizira. To što te muči suicidalna depresija, svježi infarkt ili karcinom, manje više. Stvorit ćemo novu inačicu, primjerice osobe sa sto bolesti. Prihvatljivija je. Možda tako sve bude manje traumatično.
 
Prostor spolnosti, seksualnih sloboda, predatorstva i spolnog nasilja uvijek golica. Nebi to trebalo biti područje treš dama i bajatih frajera u koji se dotični uporno guraju. Jer po prirodi stvari tu ne pripadaju. Bez obzira na svoja povremena moralna osvježenja, oni su dio prošlog svršenog vremena. Zato, odmaknite se i prepustite prostor njegovim pravim i suverenim gospodarima, iskrenim udvaračicama i udvaračima. 
Na sreću, ljubavna pismenost, nije se mijenjala zadnjih milijun godina. Osim, sporadičnih  promaja u glavama, koje ipak nisu promjene.
 
Jezična evolucija ide dalje. Sadržaj se ne mijenja, forma tek ponešto. I takva, uvijek nas razveseljava.
Jer, smijeh je najbolji lijek!

subota, 6. veljače 2021.

Korupcija! Kako gubimo generacije?


Pazite, njihovo vrijeme sada dolazi. Čast i poštenje teći će u rijekama.
Sljedećih tjedana sve je dozvoljeno, ponajprije uvjeriti nas da smo slijepi, gluhi i glupi? Pored zdravih očiju, ušiju i pameti! Znaju oni da to nije nemoguća misija.

U knjizi Bog je mlad, autor je pitao Papu Franju: što je gore, grijeh ili korupcija? Pri tome je postavio i sugestivno potpitanje: grešnik priznaje i žali, korupciju nit' tko priznaje, nit' tko za njom žali!
Korupcija je najveće zlo današnjice, rekao ja Papa.  
Naveo je, najgori je put kada su mladi prisiljeni ući u život s korupcijom, spomenuvši kao primjer upis u željenu školu, dobivanje radnog mjesta i napredovanje u karijeri... 
To zapravo znači gubitak još jedne generacije. 
Nužno je svjedočenje, snaga svjedočenja, starije generacije prema mlađoj, zaključio je Papa.

Svjedočenje običnih građana je poznato, tko se barem nakratko provozao u hrvatskom političkom fijakeru, nije ostao kratkih rukava.

Korupcija je igra velikih brojeva. O kakvim se brojkama radi? Više i ne registriramo brojna izvješća da smo po korupciji prva ili druga država EU.  Postoje izvješća da je Hrvatska zamračila dva i pol godišnja zdravstvena proračuna ili deset godišnjih policijskih. Ili, pedeset milijardi kuna, kako vam već lakše. 

Ipak, još nešto o Franjinom svjedočenju. Ono svakako podrazumjeva otvaranje duša hrvatskih tajkuna i tajkunčića, kako do prve tvornice, imanja i prvih tisuću hektara zemlje?  Koja je tajna toga umijeća? Tko im čuva leđa, a tko drži lojtre? Ili svjedočenje biskupa, da li su im važniji urušeni tornjevi zbog loše obnove ili cijele crkve u bratu čovjeku? Ili pak, svjedočenje stotine tisuća mladih, kako život u tuđini? O da! Bila bi to preduga lista...

Prilika osobu čini lopovom, to je bilo i bit će, od kad' je svijeta i vijeka. Dok se prilike ne promjene, možemo žalopojkama puniti novine, blogove i dnevnike, ali promijeniti se neće ništa. 
Jasno je, za kraj, korupcija je opasna igra moći i interesa, s narodnim novcima i njegovim slijevanjem u privatne džepove. To je pljačka vlastitog naroda i države u kojoj akteri u pravilu ostaju nekažnjeni. 
I grijeh je. U nebo vapijući, kako kaže Franjo.

I sve će tako biti, dok narod jasno ne kaže, dosta.
Narodna je uvijek zadnja, samo ju treba dočekati.

ponedjeljak, 1. veljače 2021.

Zašto smo kiseli?


Nije ovo priča o kiselim dušama, nego o kiselom tijelu. A vjerojatno o oboma.

Znam da nikada do kraja niste razumjeli laboratorijski nalaz urina. Ima tri komponente: biokemijsku, mikroskopsku i pH. Posljednja znači zakiseljenost urina. Prve dvije ćemo zanemariti, a treću uzeti kao odličan marker zdrave prehrane. Trebamo se alkalizirati i za zdrav život pH treba biti iznad sedam. Zapravo, što viši to bolje.


Ako smo dio života na planeti...
Svi koji imaju balkonski vrt, a da ne govorim, oni koji se profesionalno bave poljoprivredom znaju da moraju smanjiti kiselost svojih tala da bi njihovi usjevi donijeli optimalan rod. Profesionalci to rade zakrečavanjem tla, drugima je kemijska industrija već to izmiksala u supstratu formule za bolji rast.
Usput, najzakiseljenija smo vrsta na planeti Zemlji. Ne jedemo kreč radi alkalizacije, ali imamo bezbroj nevjerojatnih alata da to učinimo.

Ljut sam na zdravstveni školski sustav što kroz godine i godine svojeg školovanja i usavršavanja, nisam ništa naučio o zdravoj prehrani i optimalnoj fizičkoj aktivnosti, osim onog izlizanog obrasca higijensko-dijetetske mjere kojeg sam godinama ponosno stavljao u zaključke svojih nalaza. Danas ga se stidim, jer tako važnu poruku ne možete staviti u polurazumljivu floskulu.

Prosječnom ljudskom organizmu treba do dvadeset kilograma proteina na godinu. Uzimamo ih nešto više, prosječno oko sto kila. Osim što uzimamo puno, uzimamo one najnekvalitetnije; proteine životinjskog podrijetla i industrijskih prerađevina. A oni su, to već pretpostavljate, glavni tvorci kiseline u organizmu. Na našu nesreću ima i drugih, kao što su kruh, šećer, kofein i alkohol. Većina naših obroka je temeljena na rafiniranim namirnicama, što prevedeno znači očišćenih od svega vrijednoga. To je ples  praznih kalorija.

Prije više od sto godina austrijski liječnik Mayr postavio je načela zdravog življenja i prehrane bazirane na alkalnom načinu života. Postoji njegova ostavština, velika klinika koja educira i provodi kure ovakvog liječenja. Na sreću, ne morate u Austriju da biste nešto naučili o alkalnom životu, Mayrovih knjiga ima i na hrvatskom tržištu, iz njih sve možete jednostavno naučiti. Imate čak i nutritivne alkalne recepture.

Možda da ipak zapamtite, njena bit nije u brojanju konzumiranih kalorija, nego u alkalnim namirnicama, temeljitom žvakanju i dnevnoj fizičkoj aktivnosti. Rezultate ćete vidjeti vrlo brzo, već poslije desetak dana. Iznenadit će vas sjajna i prozračna koža. Isto tako i kosa i nokti. Ali, i mnoge druge pozitivne promjene: gubitak mentalne magle i umora, napuhanosti trbuha, smanjenje mišićno skeletne boli, pojačanje imuniteta i smanjenje prekomjerne tjelesne težine.

Sve što nam dobronamjerno okruženje nudi kao zdravu hranu ili superhranu je  dobar put. Alkalne narmirnice su u našem vrtu: voću, povrću, orašastim plodovima, salatama, začinskom bilju,  hladno cijeđenom ulju...Ako se vratimo na put naših baka, već smo postigli savršenstvo u svojoj alkalizaciji.

Ljudsko tijelo ne trpi revolucionarne promjene, tipa nesuvislih dijeta. Koje su k tomu obično štetne. Poželjeno je stalno jačati svjesnost i vjeru u moć sitnih koraka u mijenjanju prehrambenih navika i težnji k životnoj ravnoteži.

ponedjeljak, 18. siječnja 2021.

Zašto žene traže do petog kata?



Često tražimo sreću, naravno onu životnu. Teško do nje. Sreća nije opušak s nogostupa, uzmemo ga, puhnemo i u klubu smo sretnika. Sreća je složenija, treba s njome znati i umjeti, a često ju i zaraditi.
Zato, radije volim govoriti o traženju ljudskog smisla. Smisao je cjelovitiji pristup čovjeku, put do ljudske punine i podrazumijeva sve njegove sastavnice. 
Četiri su mi bitne: pripadanje, svrha, uzvišenost i pripovijedanje.

Pripadanje je prihvaćanje stava koji nosiš u sebi i razumijevanje stava drugih. Pripadanje je duhovna kategorija i traži puno odricanja i kompromisa. Obitelj nam je najbliža zajednica pripadnosti, ali ni u tako jednostavnim zajednicama nema uvijek prihvaćanja.
Davanje sebe pripadajućoj zajednici zovemo svrhom. Postoje sretnici koji su svrhu pronašli u profesionalnom pozivu. Ali, više je onih koji su svrhu življenja našli daleko od poziva. Ta svrha mi izgleda jačom, nepatvorenom i iskrenijom.
Bez posebnih trenutaka uzvišenosti ili iskoraka teško je naći smisao života. Uzvišenost su one velike stvari,  koje životu daju novu kvalitetu, na primjer diplomiranje, dobivanje prinove u obitelji, utonulost u sazvježđe, razgovor s Bogom... To su oni posebni trenuci u životu kada si nadmašio samog sebe i ušao u svijet više realnosti.
Četvrta bitna sastavnica je pripovijedanje, bilo kojim načinom: slikom, pričom, pjesmom, životom... Pripovijedanje shvaćam kao pričanje priče o sebi, sebi samome. Na taj način bolje shvaćam život i njegovu evoluciju, oživljavam sjećanja i pobuđujem pozitivne vibracije.

Traženje...
Život je traženje. Bez traženja čovjek ne postoji. 
Moje najdraže traženje je traženje lopte u susjedovoj bašči, koju su unuci upravo napucali. Vrijedi, zbog zarađenog širokog osmjeha kojim me nagrade!

Postoji jedna duhovita vic pričica o traženju, nekima, vjerojatno već poznata.
(!?)
Postoje trgovine žena i muškaraca, u kojima svatko bira što mu odgovara.
Tako..., dođe žena u dućan, i na prvom katu u izlogu odjel muškaraca nepušača. Lijepa slika, misli si, ali idem dalje.
Drugi kat: nepušači i nealkoholičari. Odlično, ali ja idem dalje.
Treći kat: nepušači, trezvenjaci, još s dobrim primanjima. Još bolje, ipak ću još malo dalje, zaključi.
Četvrti kat: sve kao na prva tri, i romantičari. Ali, ja ću još dalje, opet će žena.
Peti kat: sve kao na ostalim katovima, plus vole djecu. To je fantastično, ali ipak želim još dalje.
Na šestom katu stajala je samo ploča s natpisom: 
Evo dokaza, ženama nikad dosta!

Muška kupovina je bila jednostavnija. 
Na prvom katu je odjel prsatih žena. Mnogima ambicije su već ostvarene, ali pojedinci su si dali truda pa išli dalje.
Na drugom katu novi izlog, nove žene: dobre sise, plus bogate.
Na treći kat se više nitko nije penjao!