ponedjeljak, 20. prosinca 2021.

Božićni bor

Pratim za žaljenjem unezvjerenu predbožićnu strku gazdarica, koje cijede zadnje lipe u megadućanima ugađajući nezasitnim kapitalistima i Kinezima.  Nedajbože, da za Božić usfali. Želim im olakšati predbožićnu moru i učiniti Božić jednostavnijim i smislenijim. Možda ih i poštedjeti od sindroma slomljenog srca koje ovakvi dani znaju donijeti. Zadatak je niti težak, niti neizvodiv.

Za početak, vrati se korijenima.
Dva su simbola Božića: jaslice i bor. 
Bor me u ovome trenutku više nadahnjuje, jer bolje predstavlja strku domaćica. Jaslice su i ovako uglavnom gurnute ispod ormara i izvlače se prigodice.
Simbolika božićnog bora proizlazi iz njegove vjerske, geometrijske i biološke dimenzije.

Vjerski razlozi dolaze iz biblijske slike prvih ljudi i jabuke sa zabranjenog stabla. Danas, poslije milijun godina, stablo i dalje figurira kao simbol vječnosti, poštovanja i reda.

Geometrijska priča vezana je uz kristijanizaciju pogane Njemačke. Njegov trokutasti izgled postao je idealna metafora Oca, Sina i Duha Svetoga.
Usput, trokraka geometrija i poslije, odlično oslikava međuodnose zemaljskog oca i sina i nešto duže i složenije njihove osnovice.

Biologija je boru dala ekološko značenje. Vječno zelen postao je simbol čistoće,  besmrtnosti i ljudske održivosti.

Dva su povijesna događaja globalno popularizirali božićno drvce. Njemačke vojarne s kićenim borovima u 19 st. popularizirale su i vojsku i bor. Nekako u isto vrijeme bor se svidio i mladoj engleskoj kraljici Viktoriji koja se i slikala ispred bora, a sliku je objavio američki časopis Goodey's Lady's book (kroničari navode da su Amerikanci pri tome kraljici 'skinuli' tiaru, a princu Albertu 'obrijali' brkove!). Bio je to prodor bora u anglosaksonski civilizacijski krug. 

Nevinom boru nakićenom jabukama, prvi komercijalni udarac zadao je njemački besposleni puhač stakla, kada je napuhao prvu staklenu kuglicu za bor (kao zamjenu za preskupe jabuke!) i tako široko otvorio vrata njegovoj komercijalizaciji.
Šarolika elektronika i druga plastična skalamerija koja je slijedila, samo su ga dodatno udaljili od njegove iskonske simbolike.

🤔Vjerujem da sam bio uspješan i da sam na postavljeno pitanje, kako pojednostaviti Božić, s početka priče dao zadovoljavajući odgovor. Hmmm!?
I smanjio predbožićnu glavobolju domaćicama i njihovom zahtjevnom okruženju!?

Sretan vam i veseo Božić! 
U ozračju zelenog bora, okićenog s domaćim jabukama!

subota, 11. prosinca 2021.

Zvečevo

Nije ovo samo sjećanje na jedan uzbudljivi ratni dan, mladenački avanturizam ili čokoladicu 'zvečevo'.  Ovo je mali prilog putovanju k ratnoj istini i njenim izazovnim stranputicama.
Prije trideset godina,  nas desetak i nešto pripadnika slatinske brigade, u jednom vojnoadrenaliskom (čitaj suludom!) pohodu krenuli smo od baze Zvečevo put Kamenske. Nismo imali nit' jednu vojnu aktivnost, samo smo pratili tragove povlačenja neprijateljske vojske. I
 nismo ništa osvojili, jer svoje se ne osvaja. Dostojanstveno i u tišini  smo ušli u praznu Kamensku, vidjeli i pobijedili!

Dva dana poslije mediji su brujali o velikom osvajanju Kamenske. 'Osvojili' su je naravno naši medijski moćniji susjedi. Da li su poslije naplatili svoje 'osvajanje' kroz zasluge, činove i napredovanja, o tome nemam pojma. 

Zvečevo

Božić 1991. 

Dan prije,  Zvečevo je postalo spaljeni turistički kompleks, s još uvijek svježim smradom paleži i dima. Neprijateljska vojska otišla je nekoliko sati ili dana ranije, ni danas ne znam. Postojalo je jamstvo (ups!) potpune sigurnosti te smo badnju noć konačili u spaljenoj konferencijskoj dvorani. Sutradan, na Božić, zapovjednik nam neformalno predloži: Idemo dalje!  Ne znam da li smo tada bili vojska ili  vesela družina opijena slavom pobjednika.  Krenuli smo, pravac Kamenska. Osobno sam upravljao doniranim istočnonjemačkim sanitetskim kamionom „robur“, na začelju kolone. Ulazimo u potpuno prazno selo.  Smrad paljevine.  Pokoja zaostala polutka od svinjokolje, za koju se nije našlo mjesta u prtljažniku, govori o brzini zbjega. 

Bojali smo se mina, te smo kroz selo nabadali pješice, korak po korak, buljeći u rupe na asfaltu. Bili smo ponosni Slatinčani, kao prva vojska koja je ušla u Kamensku. Bio je to odličan osjećaj. Namjeravali smo dalje, put Bučja, ali neposredno iza puteljka koji vodi prema spomeniku, cesta je bila zapriječena brojnim nabacanim balvanima. Krenuli smo zato stazom put Spomeniku pobjede. 

I onda... Na pola puta do spomenika, iz pravca Požege u niskom letu, izletio je moćni MIG jugoslavenske vojske. Bio je to moj najdramatičniji susret s avionom ikada.  Gledali smo se licem u lice, iz neposredne blizine. Ogromna grdosija ukipila me i prikovala pogled za veliki, zamašćeni motor i pravilne krilne zakovice. Nisam stigao vidjeti ni da li je naoružan.  Proletio nam je iznad glava, onda se naglo podigao i otišao prema Papuku.

U kasnim satima, odlučili smo se vratiti u Zvečevo. 

Trebalo je čekati dva dana da praznu Kamensku zaposjedne druga postrojba, iz nama dragog susjedstva.

(Iz neobjavljene monografije Podravska Slatina u Domovinskom ratu)


nedjelja, 5. prosinca 2021.

Hitno je...

Iz regionalnog centra urgentne medicine upravo je dojavljeno; visokorizični bolesnik za krvožilnu bolest Mile S., ima jaku bol u prsnom košu i preznojavanje. Dispečer regionalnog centra provjerava lokacije timova urgentne medicine na terenu. Daje nalog najbližem od njih. Educirani liječnik ili tehničar urgentne medicine za 9,5 minuta su u kući bolesnika. Pregledom, EKG-om i priručnim laboratorijem, postavljaju dijagnozu infarkta. Infarktu, koji se liječi propuhivanje začepljene krvne žile. Takvih je više od 70%. Na taj način nekroza (odumiranje) srčanog mišića bit će minimalna. 

Bolesnik je stabilan, i na urgentnom timu je borba s kilometrima na širokoj otvorenoj cesti, doći što prije do invazivnog kardiološkog centra. Dispečer koordinira bolničko osoblje. Sto devetnaestu minutu od početka boli započinje koronarografija, implantira se stent, šteta je minimalna, oporavak brz. Drugi dan Mile se vraća kući, četvrti dan je na poslu.

Mislite da se radi o znanstvenoj fantastici? Nipošto! To je europski model funkcioniranja urgentne kardiovaskularne medicine. On živi u praksi. Na europskim i svjetskim kardiološkim kongresima prezentiraju se vremena od početka boli do stentiranja ("from pain tu baloon"), usporedjuju se minute, brzine oporavka i brzina vraćanja na posao. To je mjera uspješnosti urgentne kardiološke službe. Takvo razmišljanje je postala smjernica koja je ušla u stručne kardiološke protokole. Mi u Europu ulazimo za dvije ili pet godina. Nije bitno. Do ulaska u "klub", kako si tepamo, moramo prilagoditi zakone i pravna država mora profunkcionirati. 

Prije dvadeset dvije godine radeći u seosokoj ambulanti, ruke sam prao u pohrđalom limenom lavoru. Danas su higijenski uvjeti bolji, ali stanje u zdravstvu nije. Zadnjih dvadeset godina tehnologija je učinila zdravstvenu revoluciju neslućenih razmjera, a mi od te revolucije smo pohrđale lavore zamijenili nešto boljim lavaboima. To je sve.

Sustav upravljanja zdravstvom na lokalnoj razini očišćen je od kompetentnog osoblja. Vode ga ljudi bez pozitivnih radnih biografija, hladnokrvni karijeristi, bez stručnog znanja i vizije. Državni novci se troše po principu "sve za ništa". Sve novce, za ništa usluga. Brojna i dobro ugojena zdravstvena administracija ih servisira i daje ima osjećaj snage i važnosti.

Europa, sa svim svojim manama, ipak razmišlja drugačije. Pacijent u zdravstvenom sustavu je svetinja i čitav sustav je podređen njemu. Zdravstveni sustav čine zdravstveno osiguranje i zdravstveni djelatnici. Misli se svaku kunu. Prostor između pacijenta i zdravstvenog djelatnika je debirokratiziran. Zdravstveni feudi ne postoje. Rad se cijeni, zdravstveni djelatnici su pošteno plaćeni i imaju punu slobodu svoje kreativnosti.  Zdravstvo nije potrošnja, to je gospodarska investicija.
Pred bolnim smo rezovima, valjda nam zdravo zdravstveno tkivo do tada neće odumrijeti.

(Ova svoja zapažanje sam zapisao u petak, 28. studenog 2008.)


P.s.
Vremenska smo bića i volim se sjetiti ovakvih blesovnica da nas autentičnije pozicioniraju u vremenu i prostoru kojem pripadamo. Na tebi je, dragi čitatelju, da procijeniš naš put, brzinu i izdržljivost.

(P.Nedić)

nedjelja, 28. studenoga 2021.

Vjera i nevjera

Ne znam, otkud mi vjera i nevjera? Mog'o bi to zvati svjetlom i sjenom ili mudrošću i ludošću? Nebitno.

Na školskom vjeronauku naučio samo da je Papa nasljednik Sv. Petra i da je nepogrešiv po pitanju vjere. Tu dogmu nosim u sebi. Usput, moj tadašnji vjeroučitelj zbog svojih uvjerenja, odgulio je sedam godina Zenice. 

Časna sestra s prosvjeda protiv epidemioloških mjera za bolest Covid-19 (ups!) ne osporava Papi pravo na svoje mišljenje, ali se s njime ne slaže. Hrabra redovnica!? Osobno, ipak mislim, da je zalutala u histeričnu masu. Bolje da je ostala u samostanu.

I hrvatski biskupi, što zbog plitkog kalkuliranja ili dubokog neznanja, opasno miješaju babe i žabe.  Najzanimljiviji im je vapaj da protivepidemijske mjere budu nježne. Zvuči to vrlo teološki, kao neka nova teologija nježnost!  Da su pitali vjernicu iz zadnje klupe, poučila bi ih da od invazivnosti u epidemiologiji postoji vatica na fleksibilnom štapiću i iglica jačine žalca komarca. Nema u epidemiologiji noževa, giljotinje i rezanja džigerica. 

Pojedini crkveni oci, dojam je, pate od moraliziranja svega i svačega, pa i od sindroma manjka vjere, empatije i poslovično poniznosti. Sumnjaju u moralnost i stručnost milijuna znanstvenika, među njima mnogih primjerenih vjernika. A pametno je slušati i narod, pometi najprije ispred svoga praga.

Neki pak, koji sebe drže osobitim vjernicima, cijepljenje minoriziraju, jer kažu da se cijepe Isusom Kristom, i to im je dosta. Osim, što su pobrkali lončiće, žalim ih, jer ne vide svoga Isusa u bratu čovjeku na respiratoru i ECMO uređaju. Ili umirućem. U njima je živi Isus. Da ga vide, makar kao obični vjernici, bili bi puno vjerodostojniji.

Ali, nije sve tako crno, ima i jako lijepih priča. Evo jedne drage mudrice redovnice: svakim jutarnjim oblačenjem, ne znam  oblačim li odijelo vjernika ili nevjernika, kaže ona. Kakvo odijelo sam taj dan nosila saznat ću u večernjoj meditaciji, poučava ona, sada poznata svetica.

Vjera i nevjera srest će se jednom na kavi i popričati. Važno je da do tada ostanu čista obraza. Jer se samo s čistim obrazom može voditi dijalog.

Bilo o vjeri ili nevjeri! Ili oboma!

subota, 20. studenoga 2021.

Škrinjica i tor

Zanimljiva je evolucija. Postojalo je vrijeme škrinjica, u kojima se brižljivo čuvalo blago: oporuke i zavjeti, zlato, ključevi i vrijedni papiri. Ključevima škrinjica upravljali su gospodari i gospodari svijeta.


Svijet se u međuvremenu promijenio. I njegove vrijednosti. Nema tradicionalnih škrinjica. Rodile su se nove. Netko, vjerojatno iz nostalgije za prošlim vremenima, nazva ih ponovno škrinjicama, drugi pak torovima. Kako kome volja. Igra riječi.
 Ironija je, da čovjek koji se u međuvremenu pretvorio u najveću svjetsku bezvrijednost, postao je dragocjeno "blago", kako škrinjica, tako i torova.  Istovremeno.

Mašala! Čudili bi se nekadašnji gospodari svijeta. Ništa nebi razumjeli.

Sanjam san.  Što prije, pobjeći iz torova i škrinjice, i uživati u ljepoti svoje bare, nebeskim vrbama i lovu na čikove. I usput se družiti sa svojim starim prijateljima, divljim patkama i zečevima. 

Opušten, u istinskoj slobodi.


subota, 13. studenoga 2021.

Dobro došli u svijet vjetrova...

Završio je klimatski summit. Svjetska siva kora koja treba spasiti planet, dovezla se avionima i posijala hektolitre ugljičnog dioksida iz skupocjenih automobila i dala svoj doprinos klimatskom zatopljenju. Danas će valjda svečano objaviti da se nisu ništa bitno dogovorili. Jedan od njih, "sleepy Joe", poznat kao i USA president, dokoličareći, iznenadio je englesku vojvotkinju dugim prdcem tijekom srdačnog razgovora. Ona, zgranuta, minutu poslije svečano je vijest obznanila gradu i svijetu.

Jasno je da se globalno ne može riješiti ništa. Postavlja se pitanje koliko je nespretni Joe zagadio mikrookoliš?  Sigurno ne poput jadne kravice, koja je na suumitu pribodena na stup srama zbog metanskog onečišćenja. Svejedno, prosuo je ponešto ugljičnog dioksida, sumpora, metana, smrdljivih kiselina, pa čak i kisika. I zgrozio vojvotkinju.

Vjetrovi su naši sveprisutni, neizostavni.  Stvaramo ga oko pola litre dnevno crijevnom fermentacijom, gutanjem zraka i stresom, preko vegetativnog živčanog sustava. Doživljavamo ga kao nadutost ili meteorizam i pravi ozbiljne subjektivne, pa i socijalne probleme. Oslobađamo ga se podrigivanjem, znatno češće flatulencijom, vjetrovima. Vjetrovi su različite dužine, frekvencije i mirisa, ovisno o konzumiranim namirnicima, svirali/rektalnom sfinkteru i rezonantnoj kutiji/trbuhu. 

Na zanimljiv svijet vjetrova vratili su me moji unučići. Onim najmanjima, sretno odrastanje svodi se na papicu, kakicu, podrigce i prdce. Nešto starije damice su obazrivije i pristojno se kontroliraju. Samo spominjanje vjetrića ne sjeda im dobro. Najstariji unuci, već pučkoškolci, vjetrove koriste kao ubojito oružje socijalne komunikacije. Sjesti didi u krilo, pustiti smrdljivog "tihomira" i izgubiti se, urnebesan je doživljaj. Posebno, kada se dida ljuti.

Pitanje vjetrova i njihovog volumena je pitanje životne i nutritivne ravnoteže. Nema lijeka, vjetrovi nisu patologija. Sviđa mi se ona, prdac više, doktoru kuna manje. Pomaže manje jesti, alkalna prehrana i optimalno psihofizičko opuštanje. 

I na kraju odgovor na pitanje; da li je Joe učestvovao u planetarnom zatopljenju. Vjerojatno vrlo, vrlo malo, ali ne cjepidlačimo. Bez lajave vojvotkinje, nitko nebi ni znao za problem njegovog zatvarača. A opustiti se nekako mora.

A i komunikacija postaje relativan pojam. U svijetu u kojem živimo, sve je popularniji govor prknom, umjesto jezikom.

subota, 6. studenoga 2021.

Uškopljeni Hrvati (ili sličice hrvatske depopulacije)

Vjerojatno ste čitali što su ljudi slobodne misli govorili o Hrvatima, prije više od sto godina. Ne zlurado ili zbog manjka patriotizma. Baš naprotiv, odgovorno i u najboljoj namjeri.

            Kukavan je Hrvat novog vremena, te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi. (Tin Ujević) 
            O lažnom domoljublju: "Naša hrvatska prsa, kad se busamo, zvuče snažno, ali najčešće zato što su prazna. Bolje bi bilo da udarac bude manje zvučan, ali zato dubok i sadržajan." (V.Gotovac)  
            Hrvatska već vidje svakojakih čuda, al'ne nađe štrika za toliko Juda. (A.G. Matoš)

Nemam hrabrosti govoriti kao oni. Oni su bili face, sigurni u svojoj slobodi i neobaveznosti, i bolio ih je đon za tupe Hrvate. Njihove metafore i poruke su jasne poput dječjih slikovnica. 
Te Hrvate, štetočine, zvat ću ravnozemljašima, izrazom koji je dobra kompozicija njihovog intelektualnog i moralnog mraka. Premda su debela manjina, u nacionalnim utakmicama uvijek vode protiv svog naroda. Barem s golom prednosti.

Sličica 1. Taman kad pomislim da je sve pokradeno, ono iskoči novi klan s prstima u pekmezu. Te gladoše nikako nahraniti. Uz to, taj mafijaški tim je najhomogeniji i najefikasniji. Instiktom hijene,  uvijek se šuljaju u kaznenom prostoru i čekaju na lagani pogodak ili penal. Oni su ravnozemaljski zlatni kileri.

Sličica 2. Urediti državu na sliku onih koje držimo svojim uzorima, kao recimo Austrijom, nemoguća je misija. Samo najava neke pozitivne državne promjene, sol je oko uhljebima, i utakmica kreće drugim tokom. Tako, u očekivanju narodnog gola, kontranapad ravnozemljaša, zabijaju i opet vode.

Sličica 3. Crkva se uvijek držala narodnom, pače moralnom vertikalom. Ali, pojedinci se teško odupiru ovozemnim izazovima, tako da lako završe u krilima moćnih i bogatih. Kao lak plijen, dobar alibi i jeftina oprosnica. I gle vraga, njihovo uvaljivanje znači da ravnozemljaši opet povedoše, ovoga puta golom iz kornera.

Treća sličica naravno nije i zadnja...

Godina Gospodnja je 2021. Popis je naroda. Ozbiljna je priča, kako "navatati" što više Hrvata(!?) i spriječiti očekivani fijasko i bruku. Jer, populacijski brojčanik je neumitan, on dugo klima da nas malo ima.

Kako to? Što reći?

Neko tu iritira i sabotira,
"možda je Vlada
možda su Srbi
možda masoni" (Vojko V., reper),
teška je to lektira, uškopljenog Hrvata to ništa ne dira.



nedjelja, 31. listopada 2021.

Bol naša svagdašnja...

Tko nas tako vjerno prati kroz život? Nitko kao bol!

Ponosan sam na svoje skromno umijeće tumačenja i liječenja boli. Lociram ju, određujem kvalitetu, jačinu, trajanje, širenje i popratne fenomene. Nosi me osjećaj prepoznavanja više od deset ili petnaest vrsta boli. Nisam umišljen, mnogi moji kolege u tome su puno uspješniji. Ako ju vi ne prepoznajete, ne očavajte, niste puno izgubili. Vaša bol liječnički je kruh.

Nisam sadist. Znam i to, da ste ovu grubost krivo shvatili. Ali, pokušat ću objasniti. Bol je najbolji alat za brzo postavljanje dijagnoze.  Zato, neka boli. Bez nje bih bio veterinar, ispunio bih svoju neostvarenu mladenačku želju, ali onda ne bih upoznao dragocjeno iskustvo boli. Bol je moj, ali i tvoj prijatelj. A, i liječnik je također pacijent. Mislim da sada bolje razumijemo vrijednost boli.

Mogu se upinjati svi liječnici, svećenici i šamani, jačati nam nadu i vjeru, ali bol pobijediti neće. Bol je dio nas i raste zajedno s nama, sve dok nas jednog dana potpuno ne proraste. Bit će to njen kraj i rađanje boljeg početka.

Kažu, dar je roditi se zdrav i doživjeti rođenje djeteta. Sve ostalo je samo bol, kao pletivo uredno i savršeno satkano od finog duhovnog i tjelesnog prediva. 

Odgovaram, što nam ostaje od života, ako bol ne shvatimo kao njegov dio? Ostaje nam ono što procuri kroz pletivo boli. Pa to je premalo, puno premalo. Vrijedi li jedan život i njegov smisao staviti u ovisnost gustoće tkanja!?  

Tkanja boli? Nikako!

četvrtak, 21. listopada 2021.

Obljetnica slatinskih mučenika

Trideseta je obljetnica slatinske brigade.

Rođena je u najvrtložnijem trenutku hrvatske povijesti, kada su opstojnost i sloboda grada i cijele Slavonije visili na tankoj niti. Pokazat će se, tuđih iluzija.
Kroz nekoliko dana, skoro dvije tisuće mladića, pa i djevojaka,  odjenulo je uniforme, hrabro ušli u rovove na fronti od preko pedeset kilometara i jasno rekli: 
Ne damo svoj grad! 

Toliku količinu domoljublja, rodoljublja i ljubavi prema gradu, Slatina nije nikada doživjela. Uz hrabre branitelje, jednakom odlučnošću grad su branile i njihove obitelji i svi koji ga nisu ostavili na cjedilu. 
Grad je obranjen, uz ogromne ljudske i materijalne žrtve.

Svake godine, baš na dan osnivanja brigade, odajemo počast poginulima. Slatinskim mučenicima.  Njihova žrtva i žrtva njihovih najbližih je nemjerljiva. Častimo ih i zahvaljujemo pred blagdan Svih svetih, s logičnim pitanjem, da li su i oni u tom izabranom društvu?
Odgovor je neupitan. Da, tamo su. Oni su Svi sveti. Jer svetost je nesebično dati svoj život za slobodu, čast, čovjeka i dom… A to su upravo učinili oni.

Rat je gubitak razuma i nitko nije sretan kada se dogodi. Ostaje žal za svakom
žrtvom, osobito nevinom. Ipak, u tom ruletu, pobjednik je uvijek jedan.
Danas, trideset godina poslije, puno stvari iz toga vremena se doimlje nestvarnim.  Prije svega nevjerojatna odlučnost, hrabrost i snaga tih mladih ljudi. 
I spoznaja kako smo spretno, pa i sretno hodili po skliskoj povijesnoj razdjelnici. 

nedjelja, 17. listopada 2021.

Doktore, pričaj...

Žurba je. Vrijeme leti. Tko je tu još za velike priče!?

Nije li simpatična slika druženja četiri tinejdžera na kavi. Svatko sa svojim mobitelom u ruci, u svojoj priči i svome filmu. Tijekom druženja nisu progovorili niti jednu riječ, ni kavu naravno nisu prokomentirali, a nisu vidjeli ni veliko pjenasto kaveno srce za koje se potrudila ljubazna kelnerica. Naravno, zaboravili su ostaviti i sitniš za napojnicu.

Instrumentalizacija je donijela revoluciju u naše živote.

U medicini također. Čovjek i njegovi organi postali su igračke. Uživamo slikati i pohranjivati najzanimljivije sličice i s njima se hvaliti na stručnim i znanstvenim skupovima. K'o da smo ih mi pravili. Sve u tišini, bez puno komentara.

Radni dan liječnika započinje paljenjem računala, mobitel je uobičajeno na nula/dvadeset četiri. Slijedi spajanje na zdravstveni informacijski sustav, sve portale, grupe, elektronsku poštu, zabavne servise...

I onda stiže pacijent sa hrpom problema željan ih s nekim podijeliti. Zapravo treba pomoć. Doktor nenaspavan, bunovan, neabdejtan, s teškim jutarnjom mrzovoljom. Stižu pozivi na jutarnju kavu, sestra se muva okolo a ustala na lijevu, hijerarhijska piramida šalje okružnice, traže očitovanja, frend na whatsapp šalje urnebesni vic...

Joooj, pa tu je još on, pacijent. Samo mi to treba u sedam i petnaest!?😊😥.

Ne pronalazim alibije. Iskreno, i ne trebaju mi. Radim posao jedan na jedan, koji traži stalnu komunikaciju. Dogodi se, ukipljen uz ultrazvučni ekran, zapravo gledam i odmaram, a onda dobijem otvorenu poruku: ne šutite, recite nešto? Jeli što krenulo po zlu? Trgnem se, promrmljam... dobro je. Ne smijem se gasiti! (P.s. Dnevno aktivno vježbam komunikaciju. Ne da budem pametan ili drugačiji od drugih, nego da složenu priču pojednostavim i sa što manje riječi uvjerljivo i slikovito ukažem na problem. To je racionalno. To je važno!)

Instrumentalizacija je utrnula doktora, a pacijentu je donijela vjerojatno više zla, nego dobra. Pola njegovih nalaza besciljno leti u oblacima ili ih neće imati tko pročitati.

Jedna topla i suvisla rečenica riješila bi mnoge probleme. Previše toga je lako rješivo. Samo treba usta otvoriti.

nedjelja, 10. listopada 2021.

Kemoterapija i ekologija, ima li sličnosti?

Sklad s prirodom, danas je imperativ. Dati svakom zemljaninu šansu za životom, to je definicija ekologije. Slikati se primjerice s kućnim ljubimcem i objaviti, trebalo bi značiti ljubav prema životinji, ali i prema čovjeku. I visoko podizanje ljestvice društvene ekološke samosvijesti.

Blag treba biti i prema opasnim invazivnim štetočinama, recimo puževima golaćima, vranama i štakorima. I brojnim drugim vrstama.  I njihovo možebitno uništavanje, treba imati  humanu crtu; blagu smrt i bez patnje.

Kemoterapija je druga priča i nikome ne bih poželio to iskustvo. 

Ona je obično kraj ili početak jedne velike životne borbe i agonije. Znamo da se njome ubija jedna 'poludjela stanica' od zloćudnosti ili invazivnosti. Važno je, najčešće uspješno.

Ono sto se manje zna, to je, da kemoterapeutici nisu baš selektivni lijekovi. Ubijaju redom. Tako, u nastojanju da zaustavimo jednu malignu stanicu, uništimo milijune potpuno zdravih i potentnih, dovodeći do pravog kaosa u organizmu. 

Metaforički, opožarujemo šumu da bi se riješili jednog zločestog uljeza. 

Infekcije, krvarenja, opadanje kose, pa i nagla smrt, samo su neke od mogućih nuspojava kemoterapije. Psihičke, obiteljske, društvene, neću niti spominjati.

Postoji li usporednica između ekologije i kemoterapije? Naravno da ne postoji, to su dva različita svijeta. Neke poveznice se ipak uočavaju.

Volja i želja za životom je bezgranična. Borba za preživljavanjem stara je koliko i sam život. Samo, putovi, sredstva i metode su različiti; kaže nam to jasno, zelena ekologija i toksična kemijska kemoterapija...

Na našu radost i žalost. Istovremeno.

nedjelja, 3. listopada 2021.

Crtica o povjerenju...

Povjerenje? Riječ u kojoj je satkana sva mudrost ljudskog postojanja.
Vrijednost povjerenja razumijemo tek kada ga izgubimo. I proizvede bolne rane, koje se teško liječe, počesto nikada i ne zarastu.

Osim povjerenja na međuljudskoj razini, jednako je važno i povjerenje na društvenoj. Svi vjerujemo, ili bismo trebali vjerovati, brojnim društvenim institucijama. Nije uvijek tako, što rezultira društvenom apatijom i nesigurnošću. Svjedočimo tome svakodnevno.

Kao osobit oblik društvenog nepovjerenja je političko. Građani su zasićeni lažima i prevarama, malo joj vjeruju i ona je postala gotovo prezren posao, unatoč teoretski svojoj plemenitoj misiji. Debelo je ogađena, što je najsigurnija brana ulaska u to društvo čestitih i poštenih. 

Međuljudsko povjerenje ne dolazi samo od sebe i strpljivo ga treba ugrađivati u temelje svakog kvalitetnog odnosa. U njegovoj izgradnji najvažnija je odgovornost, iskrenost, razgovjetna komunikacija, podrška i slušanje. 

Na povjerenju se temelje ljubavi, funkcioniranje obitelji i odgoj djece.

Česti uzdah 'nikome ništa ne vjerujem' govori zapravo o duhovnoj praznini navedenih osobe, ništa drugo. On neće promijeniti društvo.

Nezamisliv je društveni život bez minimalnog povjerenja. Najbizarnije, sigurna vožnja autom podrazumijeva povjerenje u druge vozače i sudionike u prometu. Kako će kvalitetno funkcionirati školstvo, zdravstvo, složeni gospodarski sadržaji, bez povjerenja? Nikako. 
Istina, naši odnosi su regulirani hrpom regula i propisa, ali povjerenje je ona fina nit utkana u naše živote koju zakonodavac ne može umetnuti u bilo kakav pravni okvir. 

Kako zadobiti društveno povjerenje? Nema univerzalnog obrasca. Obično se poziva na dugovječnost tvrtke, njenu veličinu i količinu novaca, obiteljsku tradiciju, znanstvene titule i društvena priznanja…Ali, i bogata marketinška aktivnost ima samo jednu ulogu; želim vaše povjerenje odmah i sada.

Povjerenje je krhko,  poput stakla. Lako se lomi i polomi, poslije ga je teško ili nemoguće skalemiti i vratiti u prvobitno stanje. 
Ali, čovjek da bi živio i preživio, mora imati i koristiti zdrav razum, vjeru u sebe i povjerenje u druge. 
Ma koliko ga moralnih dilema pri tome mučilo.

srijeda, 29. rujna 2021.

Koristi❤poveži se

Svjetski je dan❤.

Tema ovogodišnjeg dana je digitalna tehnologija u službi srca. Primjereno vremenu u kojem živimo. Srce nije samo mehanička pumpa koja cjeloživotno pumpa. Ono je puno više od toga; ono je ljubav, empatija, razumijevanje, povezivanje. Budi dio tog svijeta.

Neću o rizičnim faktorima koji oštećuju srce. Znam da vam na jetra ide pušenje, dijabetes, debljina, hipertenzija ili kolesterol.  Budi danas inovativan, i s interneta skini svoj kardiovaskularni rizik (heart score) i vidi kojoj skupini krvožilnog rizika pripadaš. Izračunaj si indeks tjelesne mase, prati krivulje tromjesečnih vrijednosti glikemije,  odredi si stupanj hipertenzije.  Zato ti je potrebno samo nekoliko minuta. Nije potreban odlazak u ordinaciju, a dobit ćeš osobnu kartu svojeg srca i krvnih žila. I jasniji pogled u budućnost.

Digitalno možeš brzo saznati sve o vrijednostima zdravog života. Dobrobitima hodanja, bicikliranja ili trčanja; jer to nisu samo kilometarski grafikoni ili kondicijske vježbe, to je način stvaranja potpuno novih krvnih žila. Digitalno se možeš pohvaliti uzgojenim povrtnicama iz svojeg vrta i najdražim receptima zdrave prehrane. Podijeli sa svojom najboljom prijateljicom osobno iskustvo prestanka pušenja, ono je dragocjeno. Srce voli povezanost.

Imaš prijatelja s bolesnim srcem, koji je upravo prebolio srčani incident, napravio  invazivni zahvat na srcu ili ima slomljeno srce. Stotine kilometara je od vas.  Primjerena i diskretna podrška će mu uvijek dobro doći.  Osnažit će ga. Srce voli razumijevanje. 

Koristi prednosti digitalne tehnologije na stotinu drugih načina.  Napiši nešto o srcu.  Podijeli svoje iskustvo. Naruči preko interneta lijekove za srce. Ono je važno, al' silno ranjivo. Od njega umire umire svaki drugi pacijent.

Bolesno srce treba zdravo srce. Koristi poveži se s bolesnim srcem. 


ponedjeljak, 27. rujna 2021.

Zašto gušter ne voli rakiju?

Jesen je vrijeme plodova, tako i alkoholnih. Dok sam bio mlađi i dok nisam shvaćao svu ljepotu lijepog izražavanja, slabo sam razumio žene koje su mi govorile da im muževi pate od vinske padavice. Kada sam vidio da boluju od alkoholne epilepsije i da su danima napiti kao deve, bolje smo se razumjeli.

Priznajem, uživam u društvu rakijaša tijekom tradicionalnog pečenja.  Posebno kada rakijaši uđu u područje kemije i matematike. Kada se otvori žestoka rasprava o tome dokle curi loši metilni, a kada kreće dobri etilni? Na koliko gradi započinje patoka? Da li je u alkoholnom frakcioniranju bitna specifična težina ili točka vrenja? I sve to garnirano alkoholnim parama, stalnim kušanjima i nazdravljanjima, i veselom klimanju i odobravanju crvenih omamljenih faca.

U našem organizmu postoji jedan centralni, prevažni organ. Podsjeća na guštera i po njemu je dobio ime. Gušterača. Ima kultno mjesto u glavi svojih vlasnika.  Pacijenti uvijek vole postaviti potpitanje, znači gušerača mi je uredna? Je, uredna je, kažem. Uvijek sam siguran da ću biti nagrađen širokim osmjehom. 

Gušterača regulira razinu šećera u krvi, preko insulina. Po tome je glavni energetski procesor organizma. K tomu, svojim probavnim enzimima razgrađuje hranu iz želuca.  Ali, svako lice ima i svoje naličje. Alkohol ima posebnu moć, može aktivirati te iste enzime u samoj gušterači i razgraditi ju. Dakle, potiče gušteraču da jede samu sebe. 

Ne treba zaboraviti, autodestrukcija je čest fenomen u organizmu!

Siroti alkohol je tako optužen za najveći nered u gušterači. Istina je ipak, da osim gušerače podjednako uneređuje đžigerice, mozak, želudac, živce, prostatu, mjehur i još koješta. Zato, pribijati ga na stup srama samo zbog gušerače nije pošteno.

Moje rakijsko društvo veselo ispraća zadnji kazan. Noć je poodmakla, alkoholne pare su se zgusnule, mozgovi utrnuli. Osjetim u jednom trenutku frfljanje pored uha: Mrzim sitne sate, sitan novac i sitne ljude. Tu je kusur uvijek problematičan...

Slažem se prijatelju. Samo da još patoka isteče do kraja.



nedjelja, 19. rujna 2021.

O tetovaži...

Osjetljivi smo na unošenje svega i svačega u svoje tijelo. Nije tu u pitanju samo higijena, češće je posrijedi gadljivost na nepoznate supstance svojstvena svakom organizmu.

Ipak, svako pravilo ima svoj izuzetak, tako i ovo. Izuzetak je tetovaža.

Koža je naš najveći i najprokrvljeniji organ. Primarno štiti sterilni organizam od prljavog i zagađenog vanjskog svijeta. Svaki ubod ili posjekotina su otvorena vrata za napad mikroba. To znamo i svi smo to već iskusili.

Ono što manje znamo, kroz tetovaže, u maniri dobre autodestrukcije, stvaramo stotine ubodnih rana uštrcavajući u njih najrazličitije kemikalije i antigene, degradirajući svoj najveći organ u jeftino slikarsko platno. I koristimo ga za izražavanje trenutnih osjećaja, karakternih osobina i važnih događaja. Za takvo korištenje kože nikada nisam čuo ili pak pročitao.

Da, i pri tome trpimo nezamislivu bol i veliki rizik od unosa infekcija, alergija i bolesti. I opasnost, da ono čime smo danas opsjednuti kao dobrim, sutra postane do bola bljutavo i nepodnošljivo. 

S obzirom da naše slikarsko platno, ne možemo tako lako zgužvati i u koš baciti, postavlja se pitanje mentalne higijene onih koji se na tetovažu odlučuju. Neki, mislim da se radi o podmetanjima, takve osobe svrstavaju u skupinu jednostavno strukturiranih, čija je pismenost zaostala na slikovnicama iz predškolskog doba. Tetovaže su po njima čista djetinjarija.

Duga je povijest tetoviranja. Poznato je da su žene katolkinje iz Bosne branile svoj vjerski identitet pred Osmanlijama s istetoviranim križićem na šakama ili podlakticama. Običaj je poznat kao sicanje. Dugo se zadržao, takve žene možemo i danas sresti.

Treba biti iskren, od kad' je nastupilo doba prosvjećene pismenosti, sve do čeg' nam je stalo u životu pohranjujemo u sefovima, policama i ladicama. Daleko od svoje kože.

A tattoo poruke, što s njima? 
Volja im, rekli bi jedni.
Ja bih podsjetio da je zlatna škrinjica smještena u srcu i duši svakoga, i treba ju koristiti.


nedjelja, 12. rujna 2021.

Manite se kukanja i čuvajte mozak

Mogu li išta pametno reći o kukanju? Teško, stvarno teško! Jer, kukanje je jednako glupo i bešćutno,  jednako podmetanju kukavičjih jaja u tuđa gnijezda. Ups!

Ipak, moram reći stav. Moj kolega gastroenterolog uvijek je bio jasan: govno je moj kruh. Ostvarilo me, prehranilo obitelj i iškolovalo djecu. Iz poštovanja prema govancetu uvijek je imao njegovu umjetničku sliku na zidu radne sobe. I nije ga se stidio.

Ja nemam tako izražajan profesionalni supstrat, ali kukanje je također jedan od njih. Još davno, kada sam završio subspecilizaciju iz kardiologije, rekao sam si, još specijalizacija iz  kardiološke psihijatrije i onda si Petre kompletan. Nisam ju završio jer ne postoji, ali dajem prijedlog za misliti nadolazećim generacijama.  Bez obzira na papire, umišljam si da o kukanju ponešto znam.

Kukanje je  bijeg u jedan neracionalni, nepostojeći svijet i jedna od najružnijih ljudskih navika, primjerice kao čmarenje ili šmrkanje trave. Razotkriva svu bijedu našeg karaktera, prije svega nespremnost gledanja životu u oči.

Znanstveno je dokazano da kukanje proizvodi mnoge negativne cerebralne neurotransmitere koji dovode do strukturne i funkcionalne moždane disfunkcije. Dokazano je da kukanje gasi živčane stanice zadužene za rješavanje problema.  Naprotiv, osobe koje svjesno poteškoće pretvaraju u prigode, aktiviraju pozitivni proces u živčanim strukturama. Mozak se modificira prema načinu na koji ga koristimo i na koji ga 'hranimo'.  To mijenjanje mozga zove se neuroplastičnost. Najbolje to oslikava narodna mudrost 'da mi je ova pamet i one godine'.

Kukanje nije samo dio narodnog kolorita. Mnogi kukači, našli su baš u njemu smisao svojega života, a neki bogme i unosan izvor vlastite egzistencije. 

Ipak, hoćete li zdrav mozak, kao najbolji alat za rješavanje problema, onda kukanje kao dokazano škodljivo, s ponosom odbacite! 

nedjelja, 5. rujna 2021.

Koliko košta slika zaobljene kruškice?


Svi krivo mislimo, ništa. Slika svih fela prepun je internet, ali to su tuđe slike i nisu za privatni biznis, bio on i najhumaniji. Dakle, i tu vrijedi staro zlatno pravilo; gledaj, al' ne diraj. Ako se nato odlučite kršite tuđu privatnost i sukobljavate se sa zakonom.

Prije deset godina na mrežnim stranicama svoje poliklinike objavio sam kratki prigodni tekst povodom Svjetskog dana srca na temu debljina (dio teksta vidi u privitku!). Tekst sam začinio s dvije bezazlene fotografije, punašne žene i muškarca. 

Ženske i muške pretilosti su obično tipski različite, pa ih slikovito nazivamo pretilost tipa kruške kod žena i jabuke kod muškaraca.

Ovih dana posjetio me 'anđeo čuvar' u formi izvjesne Agencije za praćenje usklađenosti iz Austrije.  Bili su jasni: u prekršaju ste, obrišite 'kruškicu' i platite 757 kuna za dosadašnje neovlašteno korištenje fotografije. 

Tako, sada ste eto dobili odgovor na pitanje, koliko košta slika zaobljene ženske stražnjice?

Ljut sam naravno na sebe, ali što mi to sad' vrijedi. Slikovnog materijala u okruženju na navedenu temu je napretek. A ja, uzimam bljedunjave, ofucane, anonimne slike debeljuca, i k tomu masno plaćam.

Doktore, jako pametno!?

-----------------------------------------------------------------

OBUJAM STRUKA: rizik za bolesti srca i krvnih žila

 

ŽENE (obujam)MUŠKARCI (obujam)
do 80 cm (idealno)do 94 cm (idealno)
80-88 cm (umjeren rizik)94-102 cm (umjeren rizik)
više od 88 cm (visok rizik)više od 102 cm (visok rizik)


Pretilost tipa kruške (debela guza)
 

Pretilost tipa jabuke (velik trbuh)


Izbrisana
'ženska kruškica'


nedjelja, 29. kolovoza 2021.

Narcis



Poznate Narcisa. To je onaj prelijepi mladić koji se zaljubio u vlastitu sliku. Ushićen, dok je s  krošnje drveta u vodi gledao obrise svoje ljepote, pao je i utopio se. 
Po njemu, karakterom ili osobnošću slični, dobili su naziv narcisoidi ili narcisi/narcise.

Ovo nije priča za skromne i ponizne.  Narcisoidi takve drže bezvrijednima. Narcisoidnost je danas, u nedostatku drugih, visokorangirana vrijednost.

Srećete ih svakodnevno. To su oni sveprisutni, samodopadni likovi koji sve znaju, sve mogu, puni su glamuroznih ideja i traže stalno divljenje. Najbolji su, najpametniji, najljepši,  žele bezpogovorno poštivanje, posebna životna pravila samo za sebe. 
Iza te čokoladne glazure kriju se zapravo minorne ljudske dosade, krhkog samopouzdanja, cijepljene na empatiju, osjetljive na svaki dijalog, osobito nedajbože kritiku.

Iskren savjet, klonite ih se!

Ali, postoje i gori. To su oni s dubokim oblikom narcisoidnosti,  zapravo zloćudnim narcisoidnim poremećajem ličnosti (NPL). Psihijatri s Klinike  Mayo ga karakteriziraju kao 'mentalno stanje u kojem ljudi imaju napuhani osjećaj vlastite važnosti'.  
To su osobe koje debelo prelaze mentalni graničnik ulazeći u područje psihoterapije i  psihijatrije. 
Narcisoid sebi to nikada neće priznati, to bi bio zadnji čavao u njihov ego.

U ljudskoj povijesti narcisi su napravili mnoga zla.  Nema zajednice u kojoj takvi nisu pronašli i pokupili svoje žrtve.  
Izazvali su mnoge ratove, uništili narode i  vrijednosti, razorili obitelji i prijateljstva...

Vratimo se našem dobroćudnom, romantičnom Narcisu s početka. Siroti sanjar se pokliznuo i pao. 
Današnji narcisi su nešto drugačiji, postojaniji su i čvršći. 
Ne padaju tako lako i neće stati dok svijet ne budu imali u svojem džepu.

nedjelja, 22. kolovoza 2021.

O kapljici...







Čovjek je uvijek tražio sebe.
Četverokut: voda, vatra, zemlja i zrak je početak svih traženja. I naravno, kako u taj kvadrat ugurati Boga i čovjeka i dati odgovor na sva ključna pitanja čovjekovog postojanja.
Stoljećima se vjerovalo, da je navedeno nepromjenjiva datost i da se treba okrenuti drugim temama.
I pogriješilo se!
------------------------------------------------

O kapljici...

Pogledaj kapljicu, vode.
Život i svemir zarobljen u nježnosti i čistoći. 
--------------------------‐
Uživaj u sjaju i ljepoti. 
Sjajnijom od zlata i dragog kamena...
Dio si te ljepote.

Poštuj snagu i svemoć.
Jaču od žeđi, vatre i suhoće...
Dio si te snage.

Divi se vječnom kretanju i mijenama. 
Trajnom izvoru života zvjeradi zemaljskoj...
Pa i bratu čovjeku.

Pogledaj kapljicu.
Budi kao ona!

subota, 14. kolovoza 2021.

Zdravo Marijo

S najljepšim pozdravom 'zdravo', obraćam se samo najdražim prijateljima. Tako pozdravljam i Mariju.
Djevojka koja je obilježila ovaj svijet, više od bilo koje druge žene. Milijuni nose njeno časno ime. Trajni je izvor zagovora, vjere i nadahnuća.
Prije više od dvije tisuće godina, kao skromna službenica, rodila je Boga.  Ne bilo kakvog, neg' pravog, pravcatog Boga.
_________________________
Klanjaju joj se svi kršćani, pa i muslimani.
Poštovanje prema Mariji razvilo se i kroz nevjerojatno raznoliku pučku pobožnost, doslovce nezamislivu u globalnom svijetu.
Države, narodi, crkve, svetišta, djela svjetske kulturne baštine, posvećena su Mariji.
Lokalno, dobila je naziv "najvjernija odvjetnica Hrvatske".

Iz ljubavi prema njoj nastala je najdraža kršćanska molitva Zdravo Marijo.
Čitam knjigu, baš Zdravo Marijo, autora Pape Franje. 
To ugodno štivo, preporučam svima.
Papa u knjizi pitko analizira značenje svake riječi omiljene molitve.  Tako i "moli za nas grešnike", što je mnogima nejasniji dio Zdravo Marije.

Spreman je na pitanje o grijehu!
Ima pogrešaka koje mirišu na praonicu i drugih koji smrde na kanalizaciju, odgovara. Što misli pod kanalizacijom odmah je otkrio, ali i razotkrio nam neke nametnute obrazce o grijehu i njegovoj težini.

"Marija je majka grešnika, u koje spadam i ja, kaže Franjo. Ona nije majka korumpiranih. To i ne može biti, jer korumpirani prodaju majku, prodaju pripadnost obitelji i narodu. Traže samo vlastiti probitak... 
Opredjeljuju se za sebično, sotonsko, zaključavaju vrata iznutra. Tu Marija ne može ući...za njih jedino možemo moliti da ih prodrma neki potres i uvjeri, da svijet s njima nije počeo, niti će s njima završiti. 
Zato se zatvaraju, ne treba im ni majka, ni otac, ni obitelj, ni domovina, ni narod. Njeguju samo sebičnost, a otac sebičnosti jest đavao. 
Marija je majka nas grešnika".

Sada shvaćam, zašto je Zdravo Marijo najljepša i najomiljenija kršćanska molitva. Aktualnost joj nikada ne blijedi.

nedjelja, 8. kolovoza 2021.

Nikada ne pitaj zašto?

S tužnim ljudima nitko se ne voli družiti, rekla mi je njena mama. Više ne mogu, sada sam konačno potonula...
Sjećam se kćerke, nekoliko mjeseci prije punoljetnosti i suicida. Bila je sportašica i željela je imati potvrdu sposobnosti za najteža fizička opterećenja.
-------------‐--------------------------------‐---------


Umiranje teško razumijemo. Suicidalni odlazak skoro nikada.
Svatko  tko o tome nosi bilo kakvo iskustvo, zna da riječ 'zašto' u suicidu je suvišna. Jer njeno 'zato' neće nikada i nikome dati zadovoljavajući odgovor.

Osobno, 'zato' sam uvijek doživljavao kao najveći misterij ljudske duše, najdublju nišu naše intime, vodeni žig naše osobnosti... Možemo dijeliti poslove, imanja, ljubavi, emocije...ali 'zato' pripada samo nama. Čuvamo ga i ljubomorno nosimo uvijek sa sobom. 
Kao kovčežić s crvenim gumbićem za nuklearnu katastrofu.

Odgovor na 'zašto' tražio je i Platon prije dvije i pol tisuće godina. Ostavio je poznatu i zanimljivu alegoriju o špilji.
Od velike igre sjene i svjetla nastajale su opsjene na špiljskim zidovima, čineći život špiljskim ljudima nesnošljivim. Špiljske zatvorenike Platon je nazvao zatočenicima uma.
Nisu vjerovali govoru slobodnog čovjeka da je svijet lijep i sadržajan i da i oni zaslužuju  biti dio njega.

Mnogi danas drže da Platonova špiljska alegorija vjerno zrcali život današnjice.

Zato, u suicidu ne tražite odgovore, jer ih nećete naći. U svakom tom činu, kao postojana nit, provlači se duhovna zarobljenost i gubitak slobode kao bitne sastavnice urednog funkcioniranja.
U toj spoznaji, samoubojstvo se može shvatiti kao življenje vlastitog odabira.

nedjelja, 1. kolovoza 2021.

Nevjerojatno dežurstvo

To dežurstvo 04.kolovoza 1991. bilo je, slobodno mogu reći adrenalinsko. Bila je to noć kada je oružano napadnuta policijska postaja u Slatini. I danas trideset godina poslije, sjećanja su vrlo živa, emocije jake i osjećam potrebu podijeliti činjenicu, da je život satkan od lijepih, manje lijepih i nevjerojatnih trenutaka...
----------------------------------------------------

Došetao sam u dežurstvo, tiho na prstima, kroz prazne gradske ulice na kojima se napetost mogla rezati nožem. Zrak je treperio, strah se uvukla u svaku ljudsku stanicu. 

Sjedim u sobi za odmor, dnevnom boravku djelatnika. Moj tehničar Darko raširio je na stolu svoje zbrojovke (češki pištolj o.a.) i čisti ih. Priča povijest svake od njih, garnirajući ih uobičajenim pričama o slatinskim ustašama. I spremnosti da ih likvidira kao muhe. 
Do njega je sjedio vozač, ushićeno ga je gledao i gutao svaku riječ. Iza leđa stajala mi je medicinska sestra. Njihova priča i govor tijela razvio je u meni nevjerojatni šok i nevjericu. 
Sve sam ih dobro poznavao, bili smo različiti svijetovi. Ali sada, više nego ikad.

Nisam izdržao, izašao sam van, hodao po dvorištu, dubokim udisajima hvatao kisik, palpirao karotide, premetao sličice po glavi i Boga prizivao. Nekoliko puta, već unezvjeren, ulazio sam i izlazio u dnevni boravak Hitne službe. Nigdje ni jednog pacijenta. Stao sam naposljetku na stubište, k'o spomenik, glumeći nezainteresiranost i opuštenost. Bila je već ponoć.

U tom trenutku nebo se prolomilo. Rafalna paljba, teško naoružanje, imao sam dojam da se čitav svijet urušava. Bacio sam se sa stubišta u okolni travnjak. Ležao sam s nosom zabijenim u prašnjavu zemlju i očekivao prvi metak, granatu, šrapnel. Sve je trajala nekoliko minuta, onda odjednom tajac. Smrtni tajac. Izlazi sestra van i zove; javljaju iz policije ima ranjenih, u njihovom dvorištu. Brzo se ekipiramo.
Spremni smo na polazak u neizvjesnost pomoći policajcima. Ali, nema Darka. 
Kažem sestri, zovite Darka, bez njega ne idem, želim ga u svojoj blizini…

Onda se pojavio iz mraka, izvirio je iz obližnjih borovih krošnji i rekao, evo me…


(Iz još neobjavljenog Zbornika, Podravska Slatina u Domovinskom ratu)


nedjelja, 25. srpnja 2021.

Čemu služe površinske vene?


Vidio sam ih različitih.
Paučinastih, mrežolikih, točkastih, zmijolikih, čvorastih, zastrašujućih. S ružnim pigmentima ili bez njih. Često s ulkusima. Sve podjednako smetaju svojim domaćicama.

Počeo sam argumentirati i objašnjavati; prvo o lošim zaliscima, onda gravitaciji, dugom stajanju,  istanjenoj koži, trudnoći, genetici...Sve bez konca i kraja. Ali, kako to biva, vodu ništa nije držalo.
Još neuvjerljivije je izgledalo prazno uvjeravanje o važnosti dubokih, funkcionalnih i nevidljivih vena. Površinske su i ovako suvišni balast i ničemu ne služe, banalizirao sam.
Onda sam konačno shvatio, sav moj trud bio je zapravo lagano ubijanje samopouzdanja, meni i pacijentici.

Složena je i bez odgovora, priča o površinskim venama nogu i njihovim  proširenjima, poznatim varikozitetima...

Žene vole uredne i lijepe noge. To je ideal i kompromis tu ne postoji. I neka je tako.
U mnoštvu raznolikih i živopisnih, uvijek su me dojmili nevidljivi varikoziteti. Nevidljivi nama, običnim smrtnicima, ali dobro vidljivi njihovim vlasnicama.
Živ mi je i danas razgovor:
    
-Žao mi je, ali ja ne vidim. I ne pipam. Nije to varikozitet, to je naslaga drugog materijala, rekao sam.
Naravno da je ostala nezadovoljna odgovorom. Zato sam imao potrebu pojasniti.
-Nismo mi ni približno savršeni kakvim se zamišljamo. Nosimo na sebi puno nepotrebne prtljage.
-?
-Tu spadaju i površinske vene. 
A vaše vene, bile vidljive ili nevidljive, imaju samo jednu misiju, da vas sekiraju! 
Drugi razlog njihovog postojanja ja ne vidim.

Taj sitni uočeni element sekiracije, za ne povjerovati, relaksirao je i priveo priču o proširenim venama u razumnije vode. I postao neočekivano jak argument.
A kada razum proradi, onda sve nekako ide lakše.


nedjelja, 18. srpnja 2021.

Majka











Pogledaj ruke. 
Zapise, zglobove i hvatove. Uživaj u mekoći i svemoći. 
Nadi i osmijehu što siju. I radosti što daju.

Pogledaj oči. 
Otvori zjenice jako i saberi život u jednom trenu. Osjeti zagrljaj sreće i nesreće. 
Ipak, ne plači. Jer anđeli suze ne vole.

Pogledaj dušu. 
Širinu i dubinu. Zaplovi njenim spokojem. Zaboravi nemire kojima si ponosno prkosila. 
I ostala uspravna.

Život je igra brojki i slova. 
Ples zvijezda i meteora u svemiru i njihovo sudaranje i izgaranje. 
Na putu prema cilju. Dajući jedno drugome puninu i smisao.

Pogledaj još jednom. 
Sve.
I prenesi ih mladom čitatelju.

nedjelja, 11. srpnja 2021.

Preveliki izbor! Ubija!?


U početku je bila nada. Nada je rodila slobodu. Sloboda je rodila izbor. Izbor je rodio prava. S pravom se rodili njegovi zaštitnici. Zaštitnici prava izrodili su zdravi razum. Izrođeni zdravi razum uništio je čovjeka.

U cijeloj padalici sloboda je je jedina neupitna. Samo u zadnjem stoljeću, na oltar slobode prineseno je više desetina milijuna žrtava, uglavnom mladih života. Jednako važna je i osobna sloboda. Glupo bi svijet izgledao, bez recimo mnogih manjinskih ili ženskih sloboda. Ili, bez još intimnijih osobnih sloboda razmišljanja, snivanja, pisanja i glupiranja.

Vjerojatno je manje poznato, da jedna kupovina u šoping centru može biti okidač za anksioznost ili depresiju. Prevelika dvojnost oko izbora artikala, njegove kvalietete, cijene, modernizma...čini nas nesigurnim i frustriranim. Jednaki učinak mogu imati i internet kupovine. Pri tome nismo vjerojatno svjesni da smo mi na jednoj, a na drugoj strani je hrpa mozgova kojih je zadaća upravo učiniti nas tako nesigurnim i ranjivim. I dobro žive od naše ranjivosti.

Prevelike mogućnosti ne(izbora) oko cijepljenja prestao je biti zdravstveni, i postao je ozbiljni društveni i gospodarski problem. Zavjere, čipiranja, i sve kao nuspojave cijepljenja, već su prerasle maštu pisaca najuzbudljivijih trilera. I još jednom razotkrile svu suicidalnost i tupost ljudskog intelekta, lišenog svake suosjećajnosti i solidarnosti.

I nitko se ne osjeća odgovornim,  jer izbor je sveta krava i ne dira se. Govoriti o činjenici, da se niti jedna epidemija nije iskorijenila bez cijepljenja, ravno je kriku čudaka u pustinji.

Prevelika mogućnost izbora neće učiniti svijet boljim, a nas sretnijim. I nije elementarno ljudsko pravo. Što više, sredstvo je mijenjanja i manipuliranja svijetom i klizanje u nepoznatu avanturu. U kojoj slabiji izvlače uvijek deblji kraj.

subota, 3. srpnja 2021.

Zadnja oaza titoizma

reforma zdravstva

Čim je postala učiteljica, tragom stotina drugih, zaputila se u bijeli svijet, trbuhom za kruhom. Najprije kao stjuardesa u Germany air-u, onda nešto ciguli-miguli, dok se definitivno nije skrasila u Švici. Jednom mi se povjerila, sada kada sam potpisala bračni, čeka me još jedan jednako važan, onaj ugovor o zdravstvenom osiguranju. Moram otvoriti oči k'o šalice i kvalitetno planirati svoje zdravlje i život...

Onda je ispričala zgodu o manjem popravku zuba, zašto je morala iskeširati avansno nekoliko stotina franaka. Koje usput nije imala, te ih je navrat-nanos posuđivala. 

'Od tada imam strah od švicarskog zdravstva, toliko da mi je odvratno ići i ulicama u kojima ima puno ordinacija'.

Takvih problema mi nemamo. Sve ide nevjerojatnom lakoćom i bez plana. Ne biraš osiguranje, partnerstvo i zdravstvenu košaricu. Nemaš znojenja i anksioznosti. O pravima i dužnostima skrbi sijaset državnih službi i džabalebarskih udruga, a za brzinu i dostupnost pojedine usluge HZZO i svemoćna ViP služba. 

HZZO je siva kora sustava, državna i jedina kasica-prasica. Sve plaća, solidarno i u skladu sa svojim mogućnostima. Ne razlikuje dobre od loših dečki. Ne zna za bonuse i maluse. Ne prepoznaje partnere od mase. Sada je valjda u minusu desetak milijardi kuna, ali koga to brine, to je vijest jednominutnog trajanja. 

Zapravo, kada sve pozbrojimo i analiziramo, živimo sustav koji je postavio drug Tito i u to vrijeme je bio održiv. Danas, vrijeme ga je već odavno dobrano pregazilo. 

Na stranu, šarene zdravstvene zgrade, nova računala, potrebna i nepotrebna  dijagnostika, sve moguće digitalizacije i platforme. To ne liječi. Najvažnija karika zdravstva je ideja, znanje i pozitivno vrednovan čovjek. A, on je marginaliziran.

Puno sam se priča o zdravstvenim reformama naslušao. I uvijek, kada priča završi s onom famoznom, da se ničija prava neće dirati, ne spominjući pandan odgovornost, piši propalo. Da se razumijemo, tko bi lud bio za rezanje prava? Spreman sam na čelo kolone za njihova očuvanja. Ali zainteresiran sam i za održanje sustava, kao partnerstva struke i pacijenta. 

Da nas ne snađe švicarsko zlo i da moramo paziti kojim ćemo ulicama ići.

I taman dok ovo pišem, dođe mi dopis aktualnog ravnatelja HZZO-a, po kojem smisao partnerstva s ordinacijama nije ostvarivanje profita i zarade ordinacija, nego održavanje zdravstvenog sustava.

Dosta za danas! Mali Perica kreće u akciju spašavanja velikog sustava!

ponedjeljak, 28. lipnja 2021.

Nogomet kao nova religija


Nogomet je definitivno zaludio svijet. Euro 2020. uvukao se u svaku poru života: muškog, ženskog, mladog, starog... Svi lamentiraju o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, koja je u međuvremenu daleko odmakla od svoje stare definicije sporednosti. Nogomet je postao svjetski brand, vezivo i nova profana religija.  

Prati se svaki dribling, ubačaj, korner, nove frizure i tetovaže 'novih božjih službenika'. Brzo se računa koliko milijardi  košta odmicanje ili primicanje flašice bezvrijednog pića. 
Javno se moli, priziva Boga raširenih ruku, križa i klanja na zelenom tepihu, drhti se na pravorijek svevišnjeg VAR-a. 
Simptomatska aritmija simpatične danske desetke pretvorila ga je u novo božanstvo.

Oduvijek se vjerovalo da će vjera ujediniti svijet, jer Bog je jedan i zajednički stvoritelj. Ali, vjerski službenici sporo se prilagođavanju i ne kapiraju novog čovjeka. Debelo su zagledani u povijesno zrcalo svoje samodopadnosti, poslanja, proroštva...i ne znam čega sve drugog. I komunikacija s publikom nije iskrena i srčana kao nogometaška. Ekumenizam i zajedništvo tako se prije istope, nego posiju.

Vjerovalo se u znanost i kulturu. Da imaju dovoljno snage i mudrosti ujediniti svijet. Oni su trust mozgova i darovitosti, koji svjetsku civilizaciju vuku naprijed, mislilo se. Ali, tek ta zujava družina nije shvatila ništa. Njihov ego i publika kojoj se obraćaju dva su različita svijeta. Između njih i mase nema nikakvih poveznica.

Tako je nogomet suvereno došao na pijedestal, u duhu starorimske, kruha i igara. I pretvorio se u novog svjetskog vladara, koji najbolje razumije svijet. 

I neće samo tako nestati završetkom evropskog prvenstva.

nedjelja, 20. lipnja 2021.

Rasti u spolnosti

Mladima nije lako, takva ih karma prati. Problemi društvenih tranzicija i kriza prelamaju se preko njihovih leđa. Žive u kaotičnim vremenima. Mnoge od njih duboko pogađa egzistencijalno vegetiranje njih i njihovih obitelji i društvena nejednakost s vršnjacima. Izgubili su životne ideale, volju za borbom, vrijednosni sustav i ušli u apatiju. Izdušeni su!

Godinama sam vodio tečaj Prirodnog planiranja obitelji. Radi se o osvještenom i posvećenom tečaju ulaska u bračni život. Uvijek sam ga počinjao s istom rečenicom. 
Spolnost koju imate je dar, a dar se poštuje i čuva. I zahvaljuje se na njemu, jer on je vrijednost. 

O spolnosti, kao temi tečaja, globalno mladi skoro pa ne znaju ništa. Znanje im je na razini vica, osobito kod muškaraca. Djevojke barem pokazuju znatiželju i dobru volju.  
Trudim se plastično im objasniti zanimljivu biologiju spermića, zašto su žilavi i zašto ih je potrebno mnoštvo? Muk! 
Jajnu stanicu, oplodnju, brzu diobu? Muklina!
Mjesečnicu, rane i kasne neplodne dane, ovulaciju, prepoznavanje plodnih dana? Gromoglasna muklina! 

Zapazio sam, u svakoj grupi po nekoliko posebnih djevojaka.
Dok govorim, ruke su im na zaobljenim trbuščićima, trepću k'o meganica i očima mi govore: samo ti verglaj, mi svoj spolni život uredno živimo. Takav mi je barem doživljaj.
Onda se skuliram, kažem si, ti si stari kreten, oni su pametni! Što im u životu trebaju tvoje bedastoće!?
I uvijek me lagano osvoje svojom mladošću.

Mladima je sigurno potrebna pomoć u izgradnji cjelovite osobnosti, u traženju vrijednosti, ponašanja i stavova. Trebaju pomoć u razmišljanju, sanjanju i znatiželji.

A što se spolnosti tiče? Nije svijet nastao na seksualnoj umnosti i mudrosti, nego na njenoj ludosti. I totalnom spolnom neznanju. Tako je bilo, i bit će.


nedjelja, 13. lipnja 2021.

Jetra ne voli hedoniste

Ušao mi je na pregled u pratnji žene. Radilo se o sredovječnom šumaru, šarmeru, šmekeru. U tom trenutku teško mi je bilo reći nabrijanoj gospođi pričekajte vani, jer već znam da ovakva kombinacija ne sluti na dobro. Uvodno mi je pričao o zahtjevnom poslu, šumarskim ćabama i hedonizmu. 
Gospođa iza leđa je lomila prste, kolutala očima, znojila se i na početku tiho, a onda sve glasnije progovorila:  
-Kaži. Kaži već, čovječe! 
Mislim u sebi, što da kaže(?), čovjek i ovako stalno govori i potpuno ga razumijem. I pos'o, i druženja i hedonizam!
-Pa on vam je pijanac, kronični, pije k'o deva, konačno se oslobodila...

Jetra je naša najveća žlijezda i volim ju zvati smočnicom organizma. Svi naši inputi, prođu kroz nju, a dosta toga zadrži i za sebe. Zato se povećava, zamasti i boli. Gledajući masnu jetru, uvijek se sjetim mudrosti starih kliničara: Ako jedemo slatko bit ćemo masni, ako jedemo masno, nećemo biti slatki...To je nekako sažeta mudrost o jetri. Za jesti i piti slatko, doslovno ili preneseno, prvu, pa i najveću cijenu plaća jetra.

Usput, ako se pitate, zašto su rak i metastaze najčešći u jetri (kao ove na umjetničkoj fotografiji!), odgovor je isti: Ona je smočnica, sve prolazi kroz nju, pa i maligne stanice. A, nešto zadrži i za sebe.

Jetra ima svoje enzime, poznati AST i ALT, koji rastu u krvi s oštećenjem jetrenih stanica. I otkrivaju mnoge skrivene jetrene tajne. Postoji i enzim GGT, po opisu posla čisti levat, obično ga pripisuju jetri, premda nije isključivo njeno vlasništvo. Ne samo da je pripisan jetri, nego ga je i struka prisvojila za biljeg alkoholnog kronicizma ili povremenih alko-eskapada. Od tih vremena, postao je jedan od najomraženijih biljega koje svijet pamti. Posebno populaciji organski ovisnoj o njemu. Kad malo pogledam, državni biljezi su prava smijurija, u odnosu na GGT.

Jetra ne voli hedonizam i hedoniste. Razvila je objektivne mjerljive kriterije za svoju nesreću. A, moći mjeriti nečiju sreću ili nesreću je osobiti dar i imaju ga samo odabrani. 
Mlada, nabrijana dama s početka priče, jetrenu nesreću svoga supruga (ili kamenčić iz svoje cipelice!), doživljava vrlo emotivno i osobno. Trebat će joj malo vremena shvatiti, da hedonizam kao i život imaju svoja uzročno-posljedična pravila. Za razliku od ljudskog organizma, koji ima čitavo zakonodavstvo. Kada to shvati, nitko je više neće moći pobijediti.

No, vratimo se šumaru. Na njemu je konačni izbor. Barem za prezentaciju, zaslužio je čistu peticu. Dobar je to početak.