nedjelja, 18. travnja 2021.

Homo politicus


Tko je barem nešto pročitao o povijesti ljudskog društva i države? Nitko. Iskreno, niste ništa propustili. Ne treba tu zaranjati u povijesne filozofske eseje kojima se opisuje evolucija jednog društva, dovoljno je zaviriti u sjećanja, recimo vlastite babe. Ona će vam objasniti da se društva mijenjaju, ali glavni junaci ostaju uvijek isti.

Svi se slažu u jednom, društvo ili zajednica započela je kao familijarna lovačko-sakupljačka družina, da bi vremenom evoluirala u državu, u kojoj teritorija postaje glavna odrednica. Družina u državi naravno nije odumrla.

Tako je nastajao i isplivao homo politicus, moćni i neustrašivi lik, koji u svojoj čvrstoj šaci drži sudbine svojih podanika. Za sve svoje bedastoće ima uvijek spreman alibi, štitim svoju državu. Radi u tajnosti, povećavajući si mističnost poslanja. Zna, ljudi to vole. Da bi ga podanici doživljavali kao istinskog vođu, razvija osobine hrabrog ratnika, sveznalice i kur'evitog plejboja. Tada zapravo već postaje homo erectus, visoki politički vođa. Prvi, najprvi, primat! To fascinira i time se najlakše osvaja. U svim našim posijanim državama i državicama.

Za uzgon homo politicusa,  postoji zanimljiva pjesnička figura, demokracija. To je kao narodna vladavina, kovanica lijepog imena i praznog sadržaja. Jer, primati pod njom misle na stado, a birači na svoju tobožnju moć i vrijednost. Ovi prvi, prizivaju ju slučajno, kao džoker zovi, samo ako stvari krenu naopako.  Inače, svako živi svojim životom. Primati u visini, stado na širini.

Uvijek mi je dojmljiva mudrost i lukavstvo družine. Oni su uvijek odana i vjerna sljedba, osobito u dobru, dok curi. Kada se pipa zatvori, ili nedaj Bože što gore, po prapovijesnom običaju, hvataju maglu i zameću tragove. Tko se nije skrio,...! Usput, dok očekuju glasanje stada, degutantno se hvale svojom ćoravosti, nagluhosti i totalnom ne znanju. I kradu životni prostor pravim invalidima.

Sve tako, dok se magla ne podigne i stvari ne razbistre. Onda, narod, primati i njihova družina kreću se zaklinjati novoj rundi vjernosti.

Neka igre počnu!

subota, 10. travnja 2021.

O slučajnosti čovjeka


Sreo sam slučajnog čovjeka. Zapravo, sreo sam brojne slučajne ljude. Ne budite tužni, sreli ste ih i vi, možda ih jedino niste u tom trenutku prepoznali.  

Svakog čovjeka primarno određuje puno milijardi gena; roditeljskih, djedovskih, pradjedovskih...Na njihovo spajanje i mozaično preslagivanje ne možemo utjecati. Po tome je jasno da smo biološki jedinstveni. Ili unikatni, bliže našem egu!

Svoje plave oči smo naslijedili od mame, sportski duh od tate, glazbenu nadarenost vučemo od djeda po mami, dobar dio bolesti plod su genetike. Ne možemo utjecati na spol, opaku narav, niti na inteligenciju. Ne možemo utjecati na stotine drugih stvari, baš onih do kojih nam je izuzetno stalo.

Ne likujmo i ne žalostimo se. Treba živjeti svoju ljudsku slučajnost dostojanstveno i s mjerom, od početka do kraja. Pronalaziti u njoj ljepotu i uzbuđenje stvaranja, te nadahnuće i vjeru u bolju budućnost. Možda nam rulet slučajnosti donese novi život, o kojem ranije nismo niti sanjali.

Ne želim obezvrijediti Stvoritelja i njegovo djelo, jer i njegovo stvaranje je sloboda izbora. A slučajnost je izborno čedo. Niti, vrijednosti odgoja i vlastite izgradnje, jer su često ograničeni, bez obzira na njihovo važno mjesto u ljudskom rastu i sazrijevanju.

Ljudi smo slučajnosti. Ili slučajni ljudi, svejedno. I dobro je to!  Jer nas slučajnost lišava bahatosti u dobru i krivnje u zlu. 

Plovimo mirno. U susret novim slučajnostima!

ponedjeljak, 5. travnja 2021.

Priča o zecu, vuku i medvjedu


Sva djeca svijeta su rasla i u život ulazila s basnama. Basna je živopisan jezik izražavanja, s jakom i jasnom porukom i koristimo ju  svakodnevno. Tako... konj, krava, mačka i miš su životinje, ali su i junaci naših basni. Svakodnevno spominjani.

Davno, u basnama za odrasle, prisjećam se šumske priče o zecu, vuku i medvjedu.
Kaže tako basna...da je nabrijani vuk silovao zeku svaki dan. Zecu dojadi vučja pohota pa se obrati kralju šume medvjedu, za pomoć.
    -Uredit ćemo to pitanje, reče medo. Neće moći svaki dan, štima li jednom tjedno?
    -Pa štima, jadno će zec. Bolje jednom tjedno, nego svaki dan, pomisli.
    -I vodi uredno zapisnik, dometnu medo.
Vuk, kojem je medo prenio dogovor, imao je spreman odgovor...

Ovo danas je zapravo za ovaj tjedan, kaže on zeki poslije ljubavne igre. Sutra će biti za sljedeći tjedan, prekosutra za treći tjedan...I tako, ja ću igrati dnevno, a ti evidentiraj tjedno, otkrije vuk zeki svoj plan. I bi tako.
Sretnu se jednog dana medo i zeko, pa prvi upita: zečiću, je li sada sve u redu, po dogovoru?
E moj medo, medvjede, sve je po starom, odvrati zeko. Plus ta nesretna papirologija!

U hrvatskom društvenom krajobrazu šuma živi svoj život punim plućima. Kako i nebi, svaka šuma je ista. Sa sličnom florom i faunom i sličnim pravilima ponašanja.
Postoji istina malena razlika, naši vukovi i medvjedi, kao zaštićene vrste, neprirodno su se namnožili i ozbiljno narušili životinjsku ravnotežu.
Hrvatska nabubrena šumica, njenim gospodarima, idilično je mjesto. I adrenalinska šumska događanja dio su te idile, doduše malo zamagljena ili u dubokoj sjeni stoljetnih šumskih krošnji.

Razmišljam, ali samo razmišljam, jer teško mi se domisliti... znam, protiv vukova i medvjeda nema lijeka. Zaštićeni su.
Ali, kako zaštititi guze meduze sirotih zečića? Žalim ih!



        

ponedjeljak, 29. ožujka 2021.

Pismo seoskog doktora

(07. studeni 2008.)

Dragi moji,

Do jučer sam bio sveprisutan. Objavljivao sam stručne članke, pratio kulturna događanja, čak i pjesme pisao. Družio se s kolegama, prisjećali se rasporeda kreveta u sobi devetsto pet Studenjaka, ilegalaca, najboljih komada. 
Uz to, anatomija, bijela kuta, svjetla budućnost(!?)

Kolega više nema, barem ih ne srećem. Istina, ne sreću ni oni mene. Neke vidim na uobičajenim stručnim skupovima.  Nismo posvađani, ali nas je vrijeme udaljilo. Tek poslije druge butelje vina na sponzoriranoj večeri opuštamo se, obično je to drugog dana kongresa. Teme uvijek fuj, fuj;  aktualni problemi u zdravstvu i najnovija zdravstvena reforma. Živa dosada, za ubiti se.

Žalostan sam zbog toga.
Kolege iz Moldavije, Španjolske, Indije su nekako spontaniji, prisniji i sretniji. A tek ti Arapi, kako su ludo plesali i ludovali, prije dva mjeseca na večeri u Istanbulu.
Da, u Istanbulu!
S kolegama, poslije te večere, pred ponoć, šetam od Trga Taksim širokim bulevarom koji je pretvoren u pješačku zonu, prema starom gradu. Masa mladih ljudi valja se bulevarom, tu i tamo prođe nostalgični tramvaj, policija na svakom koraku. Strojnice, rotirke na policijskim autima, rutinsko odrađivanje posla. Nikoga ne diraju. Stotine kafića je otvoreno, sve trgovine rade. Pije se voda, čaj i puši nargila. Alkohol je zabranjen. I pušenje je zabranjeno. Nema žeste, žuje, bambusa, a opet sve pršti od radosti. Kako to!?
Stvarno sam žalostan zbog svojeg uštogljenog, dosadnog i govnjikavog okruženja. Najradije bih sam zaplesao na širokom, krcatom bulevaru!

Ovakva druženja su rijetka i nije to baš moj svijet. Moj svijet se vrti oko dva slova: obitelji i posla. Brine me, da mi Sunčica i Mis ne zaglave u lošem društvu, studiraju u velikim gradovima, izazovi su veliki. Matko je gimnazijalac, a tempo školskih reformi više ne mogu pratiti, ne znam hoće li na prijamni ili upada s državnom maturom?

Posao mi uzima ipak najviše vremena i energije. Godinama sam prije posla prelistavao novine, više ih ne čitam. I sa sestrom na poslu razgovaram sve manje, to mi je posebno žao. Imam moralnu obvezu pomoći joj u izgradnji, mlada je, treba joj podrška.

Pacijenti su načitani, naivni, skrušeni, bahati, zahtjevni, dragi... Čekaonica je svakim danom sve punija. Političari grme o sve većim zdravstvenim pravima, o novcima govore manje, o doktorima sve gore. Živjet ćete najmanje stotinu godina, samo nam dajte svoj glas, nekako mi odzvanjaju njihove riječi. Formula koja pali.

Stješnjen sam između papirnatih obećanja i surove stvarnosti. Frustriran sam, ubrzano dišem, pomalo gubim dah. Žao mi je pacijenata, teško mi ih je povrijediti ili im nešto uskratiti. Znamo se godinama, bolesni su, sve njihove firme su propale. Svega im je puno, prepuno. Od poštenih radnika pretvoreni su socijalne jadnike.
Ustanem, gledam se u ogledalu. Lice mi nije mlado, vrat je naboran, oči umorne. Više od dvadeset godina služim i trošim se. Sada osjećam sav teret; i godina i pacijenata. 

Padaju mi na pamet i kobasice, svježi čvarci i tople štrudle tete Mare. Prvi puta u životu se pitam, da li sam korumpiran? Što na mome licu vide moji prijatelji iz čekaonice? Da li i u meni vide jednoga od njih? 
Osjećam dobro... vide! Jedna buba u uho i gotovo je. Nemam pravo na pogrešku. Moram hitno mijenjati rječnik, stil, ophođenje. Ne mogu i ne smijem više biti opušten i ležeran, ono što jesam. Navlačim masku, krećem u novi život.

U zrelim sam godinama. Razmišljam o budućnosti svoje djece i njihovih vršnjaka, hrvatskog društva, drage mi Hrvatske. Nisam si toliko bitan. Oni su budućnost. Spreman sam žrtvovati se za njih, u njihove živote udahnuti dašak radosti, one radosti što sam je vidio na carigradskom bulevaru. Ne znam kako?!

Narkomani umiru. Dok sam čitao novine njihove su smrti punile crnu kroniku. Kratke crtice, inicijali; nađen u stanu, uzrok smrti nepoznat. Prije nekoliko dana umro je Dino, jedan od njih. Na pogrebu se okupilo šareno društvo, plesalo se i pjevalo. Televizije bruje, secira se svaki detalj bogatog životopisa. Kolege mu ponosno daju izjave; na nebu si, u rukama anđela, pjevaš sada u njihovom zboru. 

Dinina smrt, vodi me do pokojnog oca. Težaka i graditelja. S osamnaest godina je na Križnom putu. Pri razvrstavanju predstavio se godinu mlađim, pa je dobio lakšu kolonu, onu od Dravograda u Sloveniji do Bora u Srbiji. Dolaskom u Bor slijedila je kazna prisilnog rada u rudniku bakra. Godinu dana, za početak. Odmah u nastavku JNA, tri pune godine. Bačen je u jedinicu KNOJ-a na albansku granici, u zvjerinjak, s idejom vjerojatne likvidacije. Ipak, čudo se dogodilo, sve je preživio!
Poslije toga čitav život borba, djeca, znoj. 
Bio je bogobojazan, franjevac trećoredac, nikada iz njegovih usta nisam čuo nit' jednu psovku. Uvijek mi je govorio, ljubi Boga i čovjeka i što dalje od politike. Doživio je skoro osamdeset, otišao je mirno i dostojanstveno, kao prognanik i beskućnik. 
Znam da je u nebu. 
Al', sada sam ozbiljno zabrinut. Ne znam, kako će se uklopiti s Dininim društvom? On je staromodan i ne voli šarenu odjeću, crvene cilindre i funk glazbu!

Slavonija će opstati. 
Istina, u mome selu kuća za prodaju je sve više, kupaca sve manje. Ne vjerujem zluradima da će Slavonija postati bogato lovište europske gospode, da ćemo se oblačiti u jeftinim kineskim dućanima i hraniti sumnjivim namirnicama velikih trgovačkih lanaca. I životariti na svježem zraku uz obronke slavonskih šuma. Nadam se da nas neće liječiti veseli kolege, Indijci i Arapi, koje sam sreo na večeri u Istanbulu. Poštujem ih, znaju oni medicinu, ali ne poznaju osobitu dušu hrvatskog čovjeka: tešku, jalnu i samodopadnu!

Vaš 
Dr. Ivo

ponedjeljak, 22. ožujka 2021.

Kratka priča o ocu i sinu

Često sam u poziciji vagati svaku ljudsku riječ i lučiti odakle je, iz mozga ili srca? Mozak i srce su životno povezani, izrazito kompatibilni organi. Mozak daje misao, srce energiju. Misao bez energije ne postoji, a energija bez misli je mrtva. Naravno, govoriti mogu oboje na zajednički govorni organ, usta.

Mozak kod slabosti srca ozbiljno trpi, čak do ne prepoznatljivosti. Imao sam pacijenta s teškim suženjem aortnog ušća. To je stanje gdje ishrana organizma visi, umjesto na pet, na jednom kvadratnom centimetru krvne žile. Razvija se srčana moždana disfunkcija, koju prepoznajemo kao smetenost. U ne obaveznom uvodnom razgovoru s dotičnim, doživio sam njegovo iznenadno otvaranje što me odvelo u vode koje nisam očekivao.

Ja, analogni ćaća, stvarno ću otići u Irsku, i vratiti kući svog izgubljenog digitalnog sina. Nisam ga vidio dvije godine, raspadam se po šavovima. Teško živi, pomažem mu koliko mogu, sobu i toalet dijeli s dva Pakistanca i Angolcem. Nema prijatelja, nema ženu, nema kučeta, ni mačeta. On to ne zaslužuje. Bez obzira na njegovu naivnost i autizam, sve ću napraviti i vratiti ga doma. Bit će mu bolje u bajbokani Lepoglave, nego na tom maglovitom i odvratnom otoku.

To će biti moja zadnja životna misija. Svjestan sam svojih bolesti, ali dočepat ću se na bilo koji način te usrane kovid putovnice i otići po njega. Informatičar je, za njega ima posla u Hrvatskoj, neće biti kruha gladan. Grana mu neći biti adresa, imam kuću, stan, vikendicu na moru, nek' si bira. 

Znam, što će mi reći moj digitalni frik: dosta mi je hrvatskog dreka i ostavi me na miru. Imam i ja svoje: Neću te ostaviti! Ako svi pobjegnemo, tko će o(p)stati!? Vraćaj se i okani se svojih prepečenaca!  Gadiš mi se! Ne znam što bih pametnije u ovome trenutku mogao napraviti!?

Završio je...

Odnos oca i sina jedna je od najsloženijih zagonetki u odrastanju i sazrijevanju obojice. Ti odnosi često nadilaze sadržajnost dobrog krimića. Prijelomnica se pojavljuje u adolescenciji. Na emotivnoj, hormonalnoj i intelektualnoj razini i početku stvaranja vlastitog identiteta. To je početak odvajanja od matice i iskustvo prvog životnog rukavca u životu juniora. Kolika će biti njegova dužina, širina, brzina i kako će jako meandrirati, nepoznato je. Ali, taj rukavac će se kadtad vratiti. I mirno će teći svojom maticom, do pojave novih rukavaca. Ovoga puta s ponešto izmjenjenim ulogama i s novim akterima. To je čista znanost, hidrodinamika, ali i realni život. 

A ja i dalje razmišljam...

O uznapredovalosti srčane bolesti svojeg otvorenog i teško bolesnog pacijenta. 

I ishodištu njegove dirljive priče.


ponedjeljak, 15. ožujka 2021.

Zašto odlaze s mirisima čaja?

Odlasci velikih i slavnih obično idu uz miris čaja. Večer prije uživali su u obiteljskom ili prijateljskom druženju s omiljenim napitkom, a onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao, obično započinje priča...

Ispijanje čaja je mitski i povjesni ritual. Uživa se u njemu od kad je svijeta i vijeka, a mnoge povjesne dinastije dale su mu kultni značaj u dnevnim dvorskim ceremonijalima.

Tom svijetu ne pripadam, ali sam ljubitelj čaja i ponosan sam na svoje višegodišnje čajno iskustvo. Biram iz kućne čajoteke najdraže; gledam, njuškam, doziram, kombiniram i slušam svoj organizam. Njegov glas je u konačnici najvažniji. 

Čaj obično doživljavam kao uzbudljivo putovanje. S njime sam obišao dosta svijeta, upoznao se s klimama i mikroklimama, reljefima, tlima, sjenama i sunčanim stranama. Upoznao narode, plemena ljude i običaje. Ponirao u ljudske duše i tražio odgovor na pitanje, zašto je njegovim beračima teško zaraditi jedan dolar? On je put i u svijet medicine, kao njen početak. Njegova održivost je pouzdan dokaz vrijednosti koju ima. 

Jedan od mojih favorita je čaj od kantariona. Sam ga ubirem, sušim, meljem i pakiram. Nije me osvojio mirisom, nego točkastim pravilnim nakupinama na obodima žutih latica i vršnih listića. Te nakupine su aktivne tvari kantariona. Vizualna sam osoba, te te sitne depoe doživljavam kao vidljivu dodatnu vrijednost. 

Čaj i ritual ispijanja danas predstavlja stanje duha i tijela. On je svojevrsni vodeni žig svakog pojedinca, koji njime postaje unikatno, samosvojno biće. Svaki čaj je neponovljiv. Zato postoji potreba zadnjeg ukrcavanja u svijet čaja i odbacivanja starog čovjeka. Ipak, treba biti pošten i priznati, takvo manipuliranje čajom predstavlja ozbiljno ruganje iskrenim čajoljupcima.

Jooj, samo da ne ureknem! Valjda moja današnja čajanka neće loše završiti (!?)

utorak, 9. ožujka 2021.

Hrabrost ili znanje? Ipak mladost!

Teško je pratiti taj ritam.
Promjene u tehnologijama, digitalnoj komunikaciji i medicini su dnevne. 
S ushićenjem gledam krvnu žilu užu od jednog milimetra, prepoznajem njenu strukturu, brzinu i smjer protoka.
Još više, ulazimo u stanice, uzimamo uzorke genskog materijala, dešifriramo ljudski kod. Budimo nadu proizvodnjom RNA cijepiva.
Ulazimo u novu eru liječenja, gensku terapiju.

Ponosni smo!
Ti genijalni umovi, koji nam mijenjaju živote, u pravilu su mladi ljudi.

Pred očima su mi dvije uvjetne hrvatske generacije.
Generacija devedesetih. 
Živjeli su komotno, neobavezno, neopterećeni. Život ih je iz društvenih dokoličara pretvorio u ratnike. Na svakome koraku svjedočili su svoju hrabrost, ostavljali na bojištima svoje ekstremitete i živote. Njihovo domoljublje zadivilo je Hrvatsku i svijet. Preko noći postali su heroji i stvorili su Hrvatsku.
Dok su oni stvarali,  pozadinski grabež ju je istovremeno haračio. Tako smo dobili stvaranje i zatiranje države istovremeno. Sve u duhu zakona dijalektike druga Engelsa o jedinstvu suprotnosti.

Heroji o kojima govorim, za današnju mladost su blijeda prošlost, skoro pa mrtve duše.

Današnja mlada generacija nije kićena roditeljskim epitetima. Neradnici su, neodgovorni, sesilni, agresivni, što sve kažu za njih...Nisu osjetljivi na nijanse!
Njih pak frustrira društvena margina na koju su gurnuti. Žive u ilegali, prikovani uz virtualni svijet računala, komuniciraju jednostavno, šifrirano i brzo.

Postaju sigurno svjesni svoje moći koju im daje solidna naobrazba i informatička pismenost. Kada dosegnu kritičnu masu, imat ćemo društveni tsunami i tada ćemo osjetiti njihovu pravu snagu. Mnogi će se iščuđavati klincima, koje do jučer nisu poznavali. 

Ne sumnjam, svoju povijesnu priliku bolje će iskoristiti od roditelja. U boljoj su poziciji. Roditeljski adut je bilo srce, a oni barataju znanjem, danas jedinom istinskom moći. I načinom društvene i političke neovisnosti.
Kada se budemo definitivno budili iz svih naših koma, prvo ćemo ugledati njih, mlada, lijepa i radosna lica, naših novih heroja...Naše izvjesne i bolje budućnosti!

Takav osjećaj buđenja je najbolji, rekli su mi pacijenti, sto puta.

ponedjeljak, 1. ožujka 2021.

Jaje...

Svačiji život nosi neko posebno obilježje. Za svoj slobodno mogu reći da je to stanica, osnovna jedinica ljudskog organizma. Svaka priča u medicini počinje s njom, vrti se oko nje i umire, opet s njom.

A sada jedno malo iznenađenje! Rijetko se sjetimo, da kokino jaje, koje svakodnevno konzumiramo, je ženska spolna stanica. Dakle, vidimo ju, osjetimo i uživamo u njoj. 
Pa, stanica nije baš takav tabu kao što obično mislimo!

Barem jednom tjedno na mom dnevnom meniju su jaja, obično ona pečena, na oko. To je ista priča kao kod većine muževa, to je dan kada supruga radi; onda izigravam kuhara pripravnika, sa dobro istančanim nosom. Prepustim se slobodi i kreativnosti na putu do urnebesnog uratka. 
Nebi dijelio recepturu, ali moje nepce uvijek kaže da je vrlo zadovoljno.

Jaje je najpotpuniji obrok, superhrana, pravi nutritivni dijamant. Sve što taj dan treba organizmu,  naći će u njemu. Energiju, vitamine, minerale, oligoelemente. Dakle, sve potrebno za zdrav mozak, razum, misli, dobar vid, veselo srce i krvne žile... Ono što me posebno raduje je ta, tako potrebna zasitnost, koju u njima nalazim. S njima sam u nutritivnom smiraju cijeli dan.

O nadnaravnoj hranidbenoj i zašitnoj vrijednosti jajeta govori činjenica da je ono prvi topli dom i hrana svakog ptića na kugli zemaljskoj.
Tek izleženi nježni i dragi pilić, svoju ljepotu, živahnost i životnost duguje njemu, čudesnom jajetu. 
Ono je njegova mama, maternica, placenta i pupčana vrpca, sve u jednom.

Ja jedem neoplođena jaja, iz vlastitog uzgoja. To me čini osobito ponosnim, iako
znam da taj ponos ne dijele i moje koke. Fali im vjerojatno muške nježnosti, neodoljivi zov orozovih boja i njegova punokrvna nabubrena krijesta. I romantična bubanja svakih sat vremena.
I to od pijetla, drčnog frajera i ljepotana, al' majstora bez alata. 
 

utorak, 23. veljače 2021.

Prostata, moćni alibi?

Nema važnijeg organa u muškom mozgu (MM) od prostate.
Sva njegova snaga, muževnost i spolna iskričavost koncentrirala se u navedenoj žlijezdi veličine kestena, smještenoj u maloj zdjelici. Dali su joj mitski značaj, premda mi nije poznato, da li je i jedan student medicine zbog nje pao na ispitu.

Da bi shvatili prostatu mora se razumjeti muški mozak. Njegova jednostavna spolna strukturiranost koja ne trpi stručna objašnjenja, posebno ona koja uključuju um, živce, krvne žile i ego.
Zbog toga je stvoren mit ili alibi, zvan prostata. 
MM je stvar dodatno ogolio kroz jednostavnu dvojnost: zdrava ili bolesna prostata, pri čemu ovo drugo znači erektilnu disfunkciju.
MM je osobito preosjetljiv na ženske priče o bolesnoj prostati. Te priče ne bih preporučio niti jednoj ženi. Pametna žena, kojoj je stalo do svojega muškarca, trebala bi priču započinjati sa vjerojatnom prehladom s nogometa ili lova, zbog zaboravljene suhe majce za presvlačenje. Onda, preko napornog nogometa, upucanog rogovlja i suhe majice, lakše se dođe do bolesne prostate.

Ipak, kestenjača ima i drugu, realniju, stranu.
Sve više smo ljudi sjedenja, što se povezuje s nizom bolesti, a jedna od prvih je iritacija ili gnječenje prostate. A gnječenja nitko ne voli.
K tomu, prostata ima strateški značajnu lokaciju "bermudskog trokuta", stiješnjena u maloj zdjelici, u neposrednom kontaktu s vitalnim organima, kojima je očuvana protočnost najbitnija životna misija. Svako povećanje prostate znači sukob interesa.

Dakle, prostata je znatno manje odgovorna za spolni život od opće prihvaćenog mišljenja, a cijela njena patologija može se sažeti u tri riječi: upala, povećanje i rak. Istina, rak je najčešći muški malignom, uglavnom bezopasan, što je i dovelo do poznate uzrečice: ne umiru muškarci od raka, nego s rakom prostate. 

Lagano ironiziranje MM nije nešto što će zamjeriti bilo koji muškarac. On je na takav mozak ponosan.
Evolucijski instikt održavanja vrste upravlja mnogim njegovim postupcima, a tu su svi mitovi dozvoljeni. Zvao se on prostata ili MM.








subota, 13. veljače 2021.

Naši jezični sokaci! Kako do pismenosti?

Čitaj s razumijevanjem! Taj vapaj naših učiteljica iz prvog osnovne i danas zvoni. Činjenica je da mnogi, i pored završenih fakulteta, pokazuju znakove elementarne nepismenosti i neshvaćanja pročitanog. 

Jezik je živ organizam. Mijenja se, prilagođava i globalizira. Osim svoje nacionalne i kulturne odrednice, određuje i naše međuodnose, razinu komunikacije i razumijevanja. 

Nedavno sam povrijedio svoju uvaženu i dragu sugrađanku. U nebitnom i prijateljskom razgovoru invalide nisam nazvao osobama s invaliditetom. Njena reakcija je bila refleksna i čvrsta: 
   -Povrijedili ste me, nisam invalid, ja sam prije svega osoba! 
   -Aj’de, pa to mi je jasno, gutnem, i uljudno se ispričam. Mislim si, čemu kucaš na otvorena vrata...
Dobijem usput i besplatan poučak o osobama s posebnim potrebama. Jasna mi je borba za poosobljenje invalida, razumijem i posebne potrebe. One uostalom nisu mrske ni zdravima.
Ratni invalidi i oni koji tome teže, nisu tako terminološki tankoćutni. S osobnošću nemaju problema. Ne smeta ih izraz invalid i često ga s ponosom ističu. Nisu im bitne posebne potrebe, ali dobro razumiju postotke. I sve štima! 

Slijedi li preobrazba bolesnika? Bolestan si! To sigurno ne ističe dovoljno osobnost. Što više, stigmatizira. To što te muči suicidalna depresija, svježi infarkt ili karcinom, manje više. Stvorit ćemo novu inačicu, primjerice osobe sa sto bolesti. Prihvatljivija je. Možda tako sve bude manje traumatično.
 
Prostor spolnosti, seksualnih sloboda, predatorstva i spolnog nasilja uvijek golica. Nebi to trebalo biti područje treš dama i bajatih frajera u koji se dotični uporno guraju. Jer po prirodi stvari tu ne pripadaju. Bez obzira na svoja povremena moralna osvježenja, oni su dio prošlog svršenog vremena. Zato, odmaknite se i prepustite prostor njegovim pravim i suverenim gospodarima, iskrenim udvaračicama i udvaračima. 
Na sreću, ljubavna pismenost, nije se mijenjala zadnjih milijun godina. Osim, sporadičnih  promaja u glavama, koje ipak nisu promjene.
 
Jezična evolucija ide dalje. Sadržaj se ne mijenja, forma tek ponešto. I takva, uvijek nas razveseljava.
Jer, smijeh je najbolji lijek!

subota, 6. veljače 2021.

Korupcija! Kako gubimo generacije?


Pazite, njihovo vrijeme sada dolazi. Čast i poštenje teći će u rijekama.
Sljedećih tjedana sve je dozvoljeno, ponajprije uvjeriti nas da smo slijepi, gluhi i glupi? Pored zdravih očiju, ušiju i pameti! Znaju oni da to nije nemoguća misija.

U knjizi Bog je mlad, autor je pitao Papu Franju: što je gore, grijeh ili korupcija? Pri tome je postavio i sugestivno potpitanje: grešnik priznaje i žali, korupciju nit' tko priznaje, nit' tko za njom žali!
Korupcija je najveće zlo današnjice, rekao ja Papa.  
Naveo je, najgori je put kada su mladi prisiljeni ući u život s korupcijom, spomenuvši kao primjer upis u željenu školu, dobivanje radnog mjesta i napredovanje u karijeri... 
To zapravo znači gubitak još jedne generacije. 
Nužno je svjedočenje, snaga svjedočenja, starije generacije prema mlađoj, zaključio je Papa.

Svjedočenje običnih građana je poznato, tko se barem nakratko provozao u hrvatskom političkom fijakeru, nije ostao kratkih rukava.

Korupcija je igra velikih brojeva. O kakvim se brojkama radi? Više i ne registriramo brojna izvješća da smo po korupciji prva ili druga država EU.  Postoje izvješća da je Hrvatska zamračila dva i pol godišnja zdravstvena proračuna ili deset godišnjih policijskih. Ili, pedeset milijardi kuna, kako vam već lakše. 

Ipak, još nešto o Franjinom svjedočenju. Ono svakako podrazumjeva otvaranje duša hrvatskih tajkuna i tajkunčića, kako do prve tvornice, imanja i prvih tisuću hektara zemlje?  Koja je tajna toga umijeća? Tko im čuva leđa, a tko drži lojtre? Ili svjedočenje biskupa, da li su im važniji urušeni tornjevi zbog loše obnove ili cijele crkve u bratu čovjeku? Ili pak, svjedočenje stotine tisuća mladih, kako život u tuđini? O da! Bila bi to preduga lista...

Prilika osobu čini lopovom, to je bilo i bit će, od kad' je svijeta i vijeka. Dok se prilike ne promjene, možemo žalopojkama puniti novine, blogove i dnevnike, ali promijeniti se neće ništa. 
Jasno je, za kraj, korupcija je opasna igra moći i interesa, s narodnim novcima i njegovim slijevanjem u privatne džepove. To je pljačka vlastitog naroda i države u kojoj akteri u pravilu ostaju nekažnjeni. 
I grijeh je. U nebo vapijući, kako kaže Franjo.

I sve će tako biti, dok narod jasno ne kaže, dosta.
Narodna je uvijek zadnja, samo ju treba dočekati.

ponedjeljak, 1. veljače 2021.

Zašto smo kiseli?


Nije ovo priča o kiselim dušama, nego o kiselom tijelu. A vjerojatno o oboma.

Znam da nikada do kraja niste razumjeli laboratorijski nalaz urina. Ima tri komponente: biokemijsku, mikroskopsku i pH. Posljednja znači zakiseljenost urina. Prve dvije ćemo zanemariti, a treću uzeti kao odličan marker zdrave prehrane. Trebamo se alkalizirati i za zdrav život pH treba biti iznad sedam. Zapravo, što viši to bolje.


Ako smo dio života na planeti...
Svi koji imaju balkonski vrt, a da ne govorim, oni koji se profesionalno bave poljoprivredom znaju da moraju smanjiti kiselost svojih tala da bi njihovi usjevi donijeli optimalan rod. Profesionalci to rade zakrečavanjem tla, drugima je kemijska industrija već to izmiksala u supstratu formule za bolji rast.
Usput, najzakiseljenija smo vrsta na planeti Zemlji. Ne jedemo kreč radi alkalizacije, ali imamo bezbroj nevjerojatnih alata da to učinimo.

Ljut sam na zdravstveni školski sustav što kroz godine i godine svojeg školovanja i usavršavanja, nisam ništa naučio o zdravoj prehrani i optimalnoj fizičkoj aktivnosti, osim onog izlizanog obrasca higijensko-dijetetske mjere kojeg sam godinama ponosno stavljao u zaključke svojih nalaza. Danas ga se stidim, jer tako važnu poruku ne možete staviti u polurazumljivu floskulu.

Prosječnom ljudskom organizmu treba do dvadeset kilograma proteina na godinu. Uzimamo ih nešto više, prosječno oko sto kila. Osim što uzimamo puno, uzimamo one najnekvalitetnije; proteine životinjskog podrijetla i industrijskih prerađevina. A oni su, to već pretpostavljate, glavni tvorci kiseline u organizmu. Na našu nesreću ima i drugih, kao što su kruh, šećer, kofein i alkohol. Većina naših obroka je temeljena na rafiniranim namirnicama, što prevedeno znači očišćenih od svega vrijednoga. To je ples  praznih kalorija.

Prije više od sto godina austrijski liječnik Mayr postavio je načela zdravog življenja i prehrane bazirane na alkalnom načinu života. Postoji njegova ostavština, velika klinika koja educira i provodi kure ovakvog liječenja. Na sreću, ne morate u Austriju da biste nešto naučili o alkalnom životu, Mayrovih knjiga ima i na hrvatskom tržištu, iz njih sve možete jednostavno naučiti. Imate čak i nutritivne alkalne recepture.

Možda da ipak zapamtite, njena bit nije u brojanju konzumiranih kalorija, nego u alkalnim namirnicama, temeljitom žvakanju i dnevnoj fizičkoj aktivnosti. Rezultate ćete vidjeti vrlo brzo, već poslije desetak dana. Iznenadit će vas sjajna i prozračna koža. Isto tako i kosa i nokti. Ali, i mnoge druge pozitivne promjene: gubitak mentalne magle i umora, napuhanosti trbuha, smanjenje mišićno skeletne boli, pojačanje imuniteta i smanjenje prekomjerne tjelesne težine.

Sve što nam dobronamjerno okruženje nudi kao zdravu hranu ili superhranu je  dobar put. Alkalne narmirnice su u našem vrtu: voću, povrću, orašastim plodovima, salatama, začinskom bilju,  hladno cijeđenom ulju...Ako se vratimo na put naših baka, već smo postigli savršenstvo u svojoj alkalizaciji.

Ljudsko tijelo ne trpi revolucionarne promjene, tipa nesuvislih dijeta. Koje su k tomu obično štetne. Poželjeno je stalno jačati svjesnost i vjeru u moć sitnih koraka u mijenjanju prehrambenih navika i težnji k životnoj ravnoteži.

ponedjeljak, 18. siječnja 2021.

Zašto žene traže do petog kata?



Često tražimo sreću, naravno onu životnu. Teško do nje. Sreća nije opušak s nogostupa, uzmemo ga, puhnemo i u klubu smo sretnika. Sreća je složenija, treba s njome znati i umjeti, a često ju i zaraditi.
Zato, radije volim govoriti o traženju ljudskog smisla. Smisao je cjelovitiji pristup čovjeku, put do ljudske punine i podrazumijeva sve njegove sastavnice. 
Četiri su mi bitne: pripadanje, svrha, uzvišenost i pripovijedanje.

Pripadanje je prihvaćanje stava koji nosiš u sebi i razumijevanje stava drugih. Pripadanje je duhovna kategorija i traži puno odricanja i kompromisa. Obitelj nam je najbliža zajednica pripadnosti, ali ni u tako jednostavnim zajednicama nema uvijek prihvaćanja.
Davanje sebe pripadajućoj zajednici zovemo svrhom. Postoje sretnici koji su svrhu pronašli u profesionalnom pozivu. Ali, više je onih koji su svrhu življenja našli daleko od poziva. Ta svrha mi izgleda jačom, nepatvorenom i iskrenijom.
Bez posebnih trenutaka uzvišenosti ili iskoraka teško je naći smisao života. Uzvišenost su one velike stvari,  koje životu daju novu kvalitetu, na primjer diplomiranje, dobivanje prinove u obitelji, utonulost u sazvježđe, razgovor s Bogom... To su oni posebni trenuci u životu kada si nadmašio samog sebe i ušao u svijet više realnosti.
Četvrta bitna sastavnica je pripovijedanje, bilo kojim načinom: slikom, pričom, pjesmom, životom... Pripovijedanje shvaćam kao pričanje priče o sebi, sebi samome. Na taj način bolje shvaćam život i njegovu evoluciju, oživljavam sjećanja i pobuđujem pozitivne vibracije.

Traženje...
Život je traženje. Bez traženja čovjek ne postoji. 
Moje najdraže traženje je traženje lopte u susjedovoj bašči, koju su unuci upravo napucali. Vrijedi, zbog zarađenog širokog osmjeha kojim me nagrade!

Postoji jedna duhovita vic pričica o traženju, nekima, vjerojatno već poznata.
(!?)
Postoje trgovine žena i muškaraca, u kojima svatko bira što mu odgovara.
Tako..., dođe žena u dućan, i na prvom katu u izlogu odjel muškaraca nepušača. Lijepa slika, misli si, ali idem dalje.
Drugi kat: nepušači i nealkoholičari. Odlično, ali ja idem dalje.
Treći kat: nepušači, trezvenjaci, još s dobrim primanjima. Još bolje, ipak ću još malo dalje, zaključi.
Četvrti kat: sve kao na prva tri, i romantičari. Ali, ja ću još dalje, opet će žena.
Peti kat: sve kao na ostalim katovima, plus vole djecu. To je fantastično, ali ipak želim još dalje.
Na šestom katu stajala je samo ploča s natpisom: 
Evo dokaza, ženama nikad dosta!

Muška kupovina je bila jednostavnija. 
Na prvom katu je odjel prsatih žena. Mnogima ambicije su već ostvarene, ali pojedinci su si dali truda pa išli dalje.
Na drugom katu novi izlog, nove žene: dobre sise, plus bogate.
Na treći kat se više nitko nije penjao!


Kada želudac spava?


  
    Većinu bolesti natučemo vlastitim ustima, narodna je mudrost. Posljedica je to naše krive spoznaje da je želudac magarac, a ne organ.
Imamo tanko znanje o želucu, vjerojatno i zbog toga, što preko njega ostvarujemo najintimniji kontakt s vanjskim svijetom i ne dopuštamo da nam bilo tko ulazi u prostor intime. 
I to drži vodu!
    Želudac je kiseli kotlić koji uz pomoć svojih moćnih enzima razgrađuje hranu, ponajviše bjelančevine. Čitav proces vrenja traje nekoliko sati, to je vrijeme njegove živahne aktivnosti. Nije potrebna velika matematika, da jednostavnim zbrajanjem steknemo uvid u njegovu radnu šihtericu.
    Moj profesionalni ulazak u svijet želuca seže pojavom gastala, tada svemoćnog lijeka za sva dispeptična stanja. Čudio sam se to bljutavom, alkaličnom gelu, još više onima koji su ga nazivali lijekom. 
Usput, ne osjećam se tako starim! 
    U međuvremenu kultura prehrane se promjenila, trpamo u sebe sve i svašta0. Ubrzano raste broj živopisnih probavnih dijagnoza i dostupnih lijekova. 
Danas nema prosječnog pacijenta bez lijeka za želudac.

❗      Ljudski život određuju ciklusi i ritmovi. Dan, noć je najvidljiviji. Ne zaboravimo ritam srca, disanja, mjesečnice i stotine drugih ritmova.
Isti sustav, izvan ljudskih osjetila, ravna brojnim procesima i događanjima u našem organizmu. To je biološki ritam. Slušajte ga! Postoji vrijeme jutra kada se hormoni bude i prebacuju organizam iz spavajućeg u radni mod. Također, i vrijeme večeri kada sve ponovno tone u duboki san. Izvan naših želja i navika. 
Potpuno jednako kao na računalu. (Ono i ovako nastoji biti gruba kopija ljudske biologije!)

    Želudac, kao i cijeli probavni sustav, izložen je velikom nutritivnom stresu i brzo stari. Zaslužuje zato našu posebnu pozornost. Najbolja skrb je izbalansirana prehrana, što podrazumjeva i apstinenciju uzimanja hrane nekoliko sati prije spavanja. 
U modi je priča o svjesnom jedenju, činu koji traži vrijeme, emocije i razmišljanje. 
Ako nam je uzimanje hrane najintimniji kontakt s vanjskim svijetom, a to jest, onda objedovanje treba shvatiti kao intimni razgovor s tim istim svijetom. A za svaki dijalog potrebna je svjesnost i poštivanje sudionika. 
    Osjetljivost želuca raste s godinama, zato što se probavni sustav nerazmjerno brže troši od ostalih organa. Dobra probava i njen proizvod stolica, u starijoj populaciji stekli su poseban, skoro pa kultni značaj. Shvaća se to kao radost življenja i sve je sročeno u simpatičnoj dosjetci: prdac više, doktoru kuna manje.
Pa, na zdravlje!

subota, 9. siječnja 2021.

Što je triger?

Zanimljiv je to lik, njegove priče nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Znaš, osjećao sam se kao zmaj, dok mi bolesti nije došla mlada konobarica. Sviralo se kukunješće, meni najdraža: Ja sam cura malena, suknja mi je šarena. Nisam odolio. Uhvatio sam se u kolo do nje, rekao sam, idem do kraja. I išao sam. Poslije kola usfalilo je sape, počelo je lupati srce, uhvatila me slabost.
On je jedan od mnogih zmajeva koji je išao do kraja i dobio dijagnozu!
Inače, dugo ga znam, kao pacijenta. Ima mitralnu insuficijenciju i umjereno prošireno srce. Disciplinirana je osoba, ali onako vedrog duha i pozitivnih  emocija, atmosfera ga ponijela.

Triger (okidač) nije bezazlen. 
Dakle, poslije kukunješća, naš dragi zmaj pridodao je još jednu dijagnozu, fibrilaciju atrija. To je ozbiljni poremećaj električne aktivnosti srca. Predklijetke stvaraju ritam velike brzine koji se ne prenosi u klijetke. One, pak, stvaraju vlastiti ritam. Tako, svako po svome, neuređeno. Aritmija. 
Sve to, bitno slabi istisnu funkciju srca.  Potencijalno takav kaotičan rad srca može dovesti do nastajanja ugruška i teških embolijskih komplikacija. 
Fibrilacija je zajednica dvaju gazda, koji se cijeli život bore za prevlast, i lagano propadaju.
 Da nije trigera...  
Rijeke bi presušile, 
Zemlja bi postala beživotna,
Zvijezde i mjesec ugasnuli.
Nebi vidjeli sirotinjske suze,
Ljudsko sebedarje,
Nit' rata, gladi i praznih duša.
Brojne bolesti, kao i štošta u životu,  funkcioniraju po principu trigera. Mnogo toga se događa godinama i onda se jednim okidačem pokrene lavina. Važni iznenadni događaji, obično imaju svoju dugu povijest.
Ponosan sam, što sam verbalno spasio mladu nedužnu kelnericu. Zavodljivu trigericu! 
Fibrilacija bi i ovako došla, s nekim drugim okidačem.



utorak, 5. siječnja 2021.

Preslatki smo (!?)

Tri su bijela nutritivna otrova: brašno, sol i šećer.  Šećer i ugljikohidrati su istoznačnice. Naš konzumni šećer je saharoza, sastavljena od glukoze i fruktoze. Glukoza energizira mozak, zahvaljujući njoj smo ono što jesmo, misaona bića. Vole ju također karcinom i gljivice. Da bi glukoza iz krvi bila iskoristiva potreban je inzulin. Kada usfali inzulina, već smo u zoni šećerne bolesti, dijabetesa. Višak neiskorištenog šećera organizam s lakoćom pretvara u masnoće i odlaže ih. Dakle, šećer je vitalan u umjerenim količinama, sve više od toga je otrov. 

Šećera je posvuda, podrazumjeva se najviše u uobičajenim svakodnevnim konzumnim slatkim namirnicama. Caruje u čokoladama i drugim slatkišima,  kolačima, kruhu i tjesteninama. Ima ga i brojnim drugim proizvodima, svima gdje stoji ono sitno napisano, poboljšivači okusa. Šećer je zbog toga postao moćno marketinško sredstvo koje i drek prodaje.

______________________________________

    O trbuhu... 
Trbuh je najvažniji detalj u životu svakog muškarca. To svaki muškarac po sto puta dnevno pokaže, svjesno ili nesvjesno. Ništa gore, ništa dolje, sve je nebitno. Samo trbuh! Jedan cijeli život ispunjen popločavanjem, dubokim zadržanim udasima i dotezanjem remena. 
O važnosti trbuha za žene nisam siguran, s obzirom da su one drugačijeg, uglavnom kruškolikog formata. I s nešto drugačijim prioritetima.
----------------------------------------------------------
Šećer i s njime povezana debljina je izuzetan zdravstveni problem. Stari kliničari kažu da je pretilost majka svih rizičnih faktora za zdravlje. Čitav taj problematični zdravstveni čvor danas se naziva metabolički sindrom- MetS. Podrazumjeva uz povišen šećer, još i trbušnu debljinu, hipertenziju i hiperkolesterolemiju. 
Osobe s MetS-om imaju višestruko povećan rizik za infarkt srca, mozga, zatajivanje srca i naglu smrt.

 Prema važećim smjernicama, opseg struka za žene trebao bi biti manji od 80 cm, a za muškarce do 94 cm. Uzmi metar i premjeri obujam trbuha, da znaš s čime ulaziš u godinu!

Ne možemo uvijek biti mladi, ali možemo biti dugo uščuvani. Besplatan alat zato nam je dnevno dostupan: smanjiti unos šećera ili bolje uopće ga ne unositi. Neće nam ništa manjkati.  Preslatki smo😊.
Bit će to za većinu puno za ravnotežu uma i tijela; a za ambicioznije, manje za plastične doktore i njihove silikone, botokse, filere i raznorazne đinđeminđe.