nedjelja, 5. ožujka 2023.

PTSPーmetafora kolapsa zdravstva

Budimo malo iskreni i pošteni, jer tema je krajnje ozbiljna. Nezadovoljstvo zdravstvom kulja sa svih strana. Od pacijenta, zdravstvenih djelatnika, pa do države. Prvi dvojac osjeća se tijesno u vlastitoj koži, pa je bijes potpuno razumljiv.  Posljednji koriste onu famoznu, da država daje u okviru svojih mogućnosti, čime derogira samu sebe i sve silne zakone, prava i koeficijente kojima je sve darivala šakom i kapom, kada joj je trebalo povjerenje građana. 

            Obični građanin i pacijent teško shvaća zdravstvenu potrošnju. On na sustav zdravstva gleda prema onima najbližim- obiteljskim liječnicima, s kojima su uglavnom nezadovoljni. Usudim se reći bez valjanog razloga, ako izuzmemo razmišljanje da obiteljski služe sa ispunjavanje nerealnih želja koje su miljama daleko od smjernica kojih se moraju držati. Inače, veliki brat tuče po prstima. A ta skupina kolega je sada na razini izumiranja ili "bijeloglavih supova" kako voli reći jedna kolegica. Dobro je znati i za primanja vaših obiteljskih(?), širi se fama, a misteriji nisu dobri. Vjerovali ili ne, ispod su milostinje lokalnih crkvenih zajednica. Ne treba za taj izračun  biti posebno nadaren matematičar. 
Pacijent se brani još uvijek lagodno. Uplaćivao sam cijeli život, plaćam dopunsko (osim milijuna koji su oslobođeni!), idem doktoru svakih pet godina, ne jedem iza dva, hodam sat vremena dnevno, popušim samo jednu uz kavu, pa što tražite više od mene (!?)
Glavni potrošači su uglavnom poznati. Neracionalan zdravstveni sustav, nerealna i nepokrivena prava i dinamika. K tomu, zdravstvo je svake godine 15% skuplje. Tu su lijekovi, materijali za ugradnju, posebno skupi lijekovi, pa i plaće djelatnika.
Osobno, teško prelazim preko jedne potrošnje, jer je nelogična i amoralna. Sjećate se, postojalo je vrijeme... dobiti dijagnozu PTSP-a je dobitak na lotu. Kojim kvazibraniteljima ju dati odlučivale su glavešina. Sve je to izrealizirano preko zdravstvenog sustava. Liječnici tu nisu položili ispit, normalno da to prvo pomislite. I nisu! Strah, ucjena i jak državni stisak, jednostavno učinili su svoje. Danas ti PTSP-ovci, kada biologija čini svoje, a dijagnoza postaje teret, preko istog sustava (čitaj zdravstenih novaca!) tu dijagnozu bi najradije izbrisali. Poznata vam je to priča o lažnim braniteljima.
Zdravstveni radnici su umorni. Izmoždio ih je rat, nepravda, prekovremeni sati, disfunkcionalni sustav, nekompetentne uprave, pandemija. Nosili su sustav na svojim leđima i dobivali pljesak na otvorenoj sceni. Od pljeska se ne živi, a posljedične rane i traume čine svoje. Sada ih trese PTSP, ne lažni- nego pravi. Žele da se njihov glas čuje, žele minimum poštovanja i uvažavanja.
Zdravstvo je test vjerodostojnosti države i poštovanja vlastitih građana. Tu vjerodostojnost nestrpljivo čekaju: pacijenti i zdravstveni djelatnici. S palčevima prema gore.