nedjelja, 16. siječnja 2022.

Alpe

Poslije tisuću dana neprekidnog rada rekao sam si, sada je dosta. Odmori se, zaslužio si.  Odredište Alpe, dolina Gastein.  Nije to divlji dio Alpa za bijeg od civilizacije. Što više, dolina je to dragih ljudi i puno velebnih ostavština iz doba austrougarskih krunjenih glava. Sada su bez autentičnog sjaja, blještavila i glamura, ali pokrivene su mističnom patinom koja više otkriva, nego skriva.

Gastein je carstvo vode, brojnih slapova i jezera, snijega, skijaških staza, nebeskih vrhova, netaknute prirode i povijesti.  Voda daje osjećaj boravka u grotlu života. Zaboravi definicije, ovdje voda ima okus, miris i boju, ima svoju neodoljivost i pretvara čovjeka u ono što zapravo je, primarno vodeno biće. Odlazak iz Alpa uvijek mi izazivao isti žal, kako bez te čaše vode?

Pitomi domaćini svakog gosta srdačno prvi pozdravljaju sa Grüß Gott, dok strani gosti obično nešto mrmljaju ili jednostavno klimnu glavom u znak pozdrava.

Alpe su oduvijek bili meta brojnih istraživača, biologa i prirodnjaka. Istraživali su harmoniju vode, zraka, zemlje i sunca; flore, faune, mikroklime, mikroelemenata... Jedan je prepoznatljivijih za ovaj kraj je radon, uskladišten u utrobi Alpa. 

Napušteni rudnici iskorišteni su za fizikalnu terapiju,  a u njih se ulazi autentičnim rudarskim vlakovima. Prekrasno je biti u rudarskom oknu, osjećati njegovu toplinu, vlažnost i ljekoviti radon, sve naravno protkano laganom klaustrofobijom.

Puno je spomen znamenja i grobalja, iz svih svjetskih ratova, ostavština različitih vojski, te radnika poginulih u Alpama, u rudnicima i tunelima. Dosta ih je sa slavenskim prizvukom. Uvijek me uvjere da mjesta na zemlji ima za sve narode, kulture i naraštaje. Barem za miran počinak.

Dvjema promenadama su šetali okrunjeni. Wilheimova, bavarskog kralja je dugačka, penje visoko u brdo, puna je odvojaka i nikada je nisam izšetao do kraja. Ona kraljice Elizabete, poznate Sisi, ide na drugu stranu uz bajkoviti potočić, do bivšeg rudarskog naselja. Kažu za nju da je bila najljepša i najnesretnija kraljica Monarhije. Sebe, svoj mir, samoću i vjetar u kosi nalazila je i u bespućima Alpa.  Istovremeno, grozila se spletki, maski, usmaljenosti i Dvora.

Vrijedilo je. Ako ništa drugo, onda zbog čaše alpske vode!


nedjelja, 9. siječnja 2022.

Ispod oka

Zdravstveni djelatnici znaju da su javni radnici i po prirodi stvari su podložni kritici. Utemeljenoj i onoj koja neće naškoditi pacijentu. Kritika je ipak prema našem narodnom običaju, uglavnom napadna i otvorena. Ali ima i finih, kapilarnih, sporije putujućih koje također do svoga cilja uvijek dođu. One su mi simpatičnije.


Možda je zanimljivije okrenuti novčić i zapitati se,  što liječnici misle o pacijentima? Dozvoljeno nam je misliti što hoćemo, ali dužnost nam je maksimalno im dati svoje znanje, stručnost i vještinu. Pri tome, vođeni mnoštvom stručnih dijagnostičkih i terapijskih smjernica, etičkih i osiguravateljskih normativa. Za individualnost ostaje malo; iskoristiti ju, znači napraviti komparativnu razliku.

Prepoznajem tri grupacije pacijenata: profesionalce,  rentne i prave bolesnike. Prvi žele dijagnozu, drugi korist, treći zdravlje. U zdravstvenom kartonu ne postoji  rubrika 'grupacija'. Postoji samo uvijek novi izazov, u čemu je ljepota poziva.

Pacijenti 'profesionalci' su medicinski načitana skupina, glavna literatura su im društvene mreže i traže odgovor na mnoga pitanja i obično ga ne nađu.  Zato obijaju sve ordinacije, skupljaju i analiziraju dokumentaciju, mjerkaju i važu svaku riječ i pokazuju opće nepovjerenje. Njihov ego ne podnosi prazne dijagnoze, oni žele dijagnozu, crno na bijelo. Najrevniji su potrošači državnog zdravstvenog novca. Doživljavam ih istinabog kao poprilično zamornu skupinu.

Rentni pacijenti su stari pajdaši hrvatskih medicinara. Preplavili su hrvatski zdravstveni prostor dovodeći nas, u toj disciplini, na vrh ljestvice. Zdravlje im nije na prvome mjestu, a liječnika doživljavanju kao nužno zlo i sredstvo da bi ostvarili zacrtanu rentu. Bolovanje, socijalnu naknadu, crkavicu, mirovinu, povišicu, povlasticu, alibi za supružnika, svejedno, samo da se malo okoristim. Motivirani su i dobroćudni. Dobar dio njih ne doživljavam kao negativce, jer renta za mnoge znači bijeg iz bijede i nesreće.

Najugodnije je raditi s najvećom skupinom, bolesnima. Tu postoji maksimalna otvorenost, predanost i iskrena suradnja. Svaki pokret, mimika, držanje, govori o njihovoj bolesti. Njegovo povjerenje u liječnika je neizmjerno, takav stav ne može ostati bez pozitivne reakcije. Empatija između dvije osobe, prsitima se može pipati.
-------------------------------------------------

Prije neku godinu kaže mi prijatelj, profesor matematike, da se svakoga dana moli Bogu da mu u starosti sačuva pamet. Ostao sam bez teksta,  jer sam bio uvjeren da je ateista. Ipak, ironija me je opet pobijedila, te sam mu dometnuo da Bog ne stanuje u tako strogim likovima.  Prije godinu otišao je u mirovinu. Dostojanstveno, živi na selu.  Često ga se i danas sa simpatijama sjetim.

Doktorska umirovljenja su nešto dramatičnija.
Gledam realnu današnjicu. Ne vjerujem joj, štipam se za obraze, je li to san, fikcija? Nadam se!

Nadam se također, i da nikada neću završiti kao lik naturščik tragikomičnog dramoleta, u ulozi ishlapjelog doktora, koji se ostrašćeno zadovoljava nad sudbinom tisuća zavedenih i zatočenih. I pri tome, neronovski lije suze.

Bila bi to jadna transformacija praznog doktora u rentnog pacijenta. Bez ikakvog dostojanstva.

nedjelja, 2. siječnja 2022.

Quo vadis, homine?

Biti zdrav, lijep i dugovječan, opsesija je modernog čovjeka. I tu se ne pita za cijenu. S druge strane ljudska vrijednost naglo kopni, u slobodnom je padu. Čovjek je postao resurs, jednako kao rudača, lovno gospodarstvo ili skladište potrošnog materijala lokalne firme. Kako pomiriti navedene realnosti?

---‐‐-------‐----------------------------------------------

Ne volim opsesije. Niti su dobre, niti pametne. I u pozadini znaju kriti ozbiljne psihičke poremećaje. Opsjednutost lijepim tijelom nije svježeg datuma, stara je koliko i ljudski rod.  Ipak, razlika postoji. Ondašnji čovjek je bio sadržajniji, uz kult tijela, vrednovao mu se društveni, intelektualni, emocionalni i individualni habitus. Današnji pak,  živi ogoljeni život sustava i koprca se u njegovim gabaritima.

Čovjeka nitko ne treba. Robot i umjetna inteligencija mogu pristojno i jeftino zamijeniti pet ili tisuću ljudi u svakom dijelu mikrosustava, primarno u industriji. A priča je još na početku, u fazi zagrijavanja, kraj joj se ne nazire.  Već danas svjedočimo o tvornicama bez radnika i poljima bez poljoprivrednika... Bez pametnih telefona život je nezamisliv, privikavamo se polagano na e-blagajnice i pametne automobile.  Sve što je 'pametno' sinonim je za lagano i pametno uzimanje tuđih novaca. Privikavamo se naravno i na tisuće kamera koje se igraju našom privatnošću. Ljudi su negdje u kutu tih sustava kao bezlični operateri. 

Ipak, ostat će nešto. Prije svega nešto servisnih službi u području obrtništva, prosvjete i zdravstva.  Ostat će i trajna potreba za jeftinim konobarima i bauštelcima. Ostat će nešto i ljudi. Kada država odluči upaliti zeleno svjetlo na svojim već instaliranim e-servisima, najmanje polovica državnih i javnih službenika ostat će bez posla. I bit će na dispoziciji. Bez ikakvih reformi.

Čovjek se osjeća odbačenim, izigranim, nikome ništa ne vjeruje.  Okreće se sebi, kreće u novu životnu avanturu, potragu za smislom i samim sobom. Duša, pamet i emocije već su ubijeni, ostaje mu tijelo. Zato razvija ostrašćeni kult tijela i vraća ga materi, prirodi. To je najveća profit novog čovjeka. Zdravlje, ljepota i dugovječnost, sve ono čemu teži, samo je finale navedenog procesa. Ali priča s time ne završava, tek se došlo do stanja "izvana gladac, iznutra jadac".

Nasuprot rečenom, opasnost je da uleti u nove ralje, otvorene labrnje promicatelja zdravlja. 'Prljavcima', s velikim apetitima, jer se hrane tuđim strahom i nesrećom. Tu je čitav spektar profitnih parazita: proizvođači hrane, farmaceuti, medicinari, teretane, wellnes centri, 'new age' gurui...

Bez obzira na njihova i sva druga uvjeravanja, jednog dana ćemo ipak iscuriti. Zato ne zaboravite: Ne pokušavajte živjeti vječno, nećete uspjeti! A puno ćete izgubiti!