nedjelja, 30. siječnja 2022.

Izvadila bih mu grkljan vlastitim šakama...

Nemoj Mando protiv Boga, nastojao sam ju smiriti.

Neću se smiriti, ljuta sam na cijeli svijet. Zamislite sada što je uradio mojoj kumički.  Napravio joj je dijete, a onda se poslije godinu dana zaljubio u balavca, i ostavio ju. Ponizio je svoje dijete i ženu do bola. Ne samo njih, nego i mater, oca, brata, rodbinu, pacijente, grad. Ponizio je cijeli svemir...Gad, muška svinja. Ona to ničim nije zaslužila. Jedno tako drago dijete, sto puta se igrala u mojem dvorištu, moja krsna kuma. U svemu je bila najbolja, ponos svih nas.

Vidili ste tog prasca neki dan na televiziji, reklamira svoju knjigu. Trabunja o svojim genitalijama, biseksualnosti, doživljaju ljubavi i slobodi izbora. Ne gledam Mando televiziju, nastojao sam prekinuti mučni monolog.

Sve, sve ću vam sada reći, nije se dala. On na televiziji veleuvaženo veli, kako tobože nešto ima u gaćama i da je o tome morao napisati knjigu. Zamislite, pa tko zbog opuška piše knjigu? Pa ljudi moji, što mu vrijedi to u gaćama, kada nema u glavi.  Čitala sam, morao je tobože pobjeći iz ormara. A on, dragi moj, nije bježao iz ormara, nego iz života svoje kćerkice i kreveta svoje supruge. I uletio u život tog pederskog balavca. Strahota. Da ga vidim, izvadila bi mu grkljan vlastitim rukama, neka se onda hvali svojim alatima. S guštom bi ga odrobijala...

Konačno se zaustavila...ali na trenutak, a onda poentirala. To vam je kolega iz Velike bolnice. On sada očekuje da ga poštujemo i klanjamo mu se. K'o, faca je. Kada bih morala u njegove ruke, odabrala bih rađe smrt, nego njega. 

Mando, ajde sada  je stvarno dosta! Počeo me oblijevati hladni znoj, lupati srce i sušiti se usta.

U tome trenutku sjetio sam se i svog uvaženog kolege iz Male bolnice, trenutno na drugim produžecima, koji je znao reći,  da u Velikoj bolnici ponekad guzu okreće zidu. Ziher je ziher, uvijek je govorio.

Baka Manda je seljanka, zdravog razuma, bez dlake na jeziku. Dugo ju poznajem. Uvijek nosi pregršt zanimljivih novosti i rado ih dijeli. 

A ti poštovani čitaoče, čuo si sada ovu njenu žalbenicu. Sam procijeni muče li Mandu košmarni snovi, il' govori čistu istinu. I sam sam u dilemi.

nedjelja, 23. siječnja 2022.

Od čega je umrla Mona Lisa?

Siguran sam da će mnogi proturječiti; nije umrla, ona živi!  

U Louvru je, pomalo osmuđena iza blindirane staklene zavjese, dovodi do svakodnevnog ushićenja tisuće posjetitelja i obožavatelja. Jedna je od rijetkih Leonardovih ostavština u kojem je ljepota i toplina ljudskog lika, izdominirala pozadinski krajobraz. Brojni povjesničari umjetnosti i likovni kritičari dive se ovom božanskom Da Vincievom dijelu. Osim čarobnog Mona Lisinog osmijeha, uočavaju sjaj i vlažnost njenih očiju, te nevjerojatnu uvjerljivost trepavica. Ne daju baš suvisla razmišljanja zbog nedostatka obrva (iz današnjice, što je žena bez uređenih obrva!?).  Uočavaju i manju masnu naslagu uz medijalni rub lijeve vjeđe. Sličan depozit vide i na rukama. To su ksantelazme i ksantomi, poznati objektivni pokazatelji obiteljske hiperkolesterolemije.

Tko je Mona Lisa, pravim imenom Lisa Gherardini?  Treća je žena bogatog firentinskog trgovca, živjela je u petnaestom stoljeću, lijepa i nesretna, navode ondašnji kroničari. Da bi je ohrabrio, muž je zamolio već tada slavnog Leonarda da naslika njen portret. Ovaj je slikanje tridesetogodišnje žene razvlačio kroz tri godine, koristeći tehniku ulja na drvetu. Nema podataka da li je portret konačio i jednu noć u muževljevoj sobi.

S obzirom na preranu smrt, te ksantome i ksantelazme, mnogi liječnici danas su mišljenja da je Lisa umrla od familijarne hiperkolesterolemije.  Nju karakterizira visoka razina lošeg LDL kolesterola u krvi. Nastaje zbog mutacije gena na receptorima za LDL, zbog čega se navedena molekula ne može utilizirati, što dovodi do porasta njene razine u krvi i odlaganja na neprikladnim mjestima uključujući i endotel krvnih žila, pa i kožu. Familijarna hiperkolesterolemija povećava pobol i smrtnost od krvožilnih bolesti u mladih ljudi, za više od dvadeset puta i vrlo je opasan, prikriveni rizični čimbenik. Poseban je entitet i nema veze sa uobičajenom hiperkolesterolemijom, koja nije obiteljskog i genetskog karaktera.

Danas u Hrvatskoj je deset do petnaest tisuća ovakvih potencijalnih bolesnika, kandidata za prerano umiranje, iz "punog zdravlja".  Bolest se vrlo lagano dijagnosticira, ne može se izliječiti, ali može se sigurno i uspješno držati pod kontrolom i na taj način bitno smanjiti rizik od prerane smrti.

Želio bih Mona Lisin čarobni osmijeh prenijeti u živote onih, koji  bezbrižno žive u svom neznanju, s tihim ubojicom koji će ih jednog dana doći glave. Familijarnoj hiperkolesterolemiji!


nedjelja, 16. siječnja 2022.

Alpe

Poslije tisuću dana neprekidnog rada rekao sam si, sada je dosta. Odmori se, zaslužio si.  Odredište Alpe, dolina Gastein.  Nije to divlji dio Alpa za bijeg od civilizacije. Što više, dolina je to dragih ljudi i puno velebnih ostavština iz doba austrougarskih krunjenih glava. Sada su bez autentičnog sjaja, blještavila i glamura, ali pokrivene su mističnom patinom koja više otkriva, nego skriva.

Gastein je carstvo vode, brojnih slapova i jezera, snijega, skijaških staza, nebeskih vrhova, netaknute prirode i povijesti.  Voda daje osjećaj boravka u grotlu života. Zaboravi definicije, ovdje voda ima okus, miris i boju, ima svoju neodoljivost i pretvara čovjeka u ono što zapravo je, primarno vodeno biće. Odlazak iz Alpa uvijek mi izazivao isti žal, kako bez te čaše vode?

Pitomi domaćini svakog gosta srdačno prvi pozdravljaju sa Grüß Gott, dok strani gosti obično nešto mrmljaju ili jednostavno klimnu glavom u znak pozdrava.

Alpe su oduvijek bili meta brojnih istraživača, biologa i prirodnjaka. Istraživali su harmoniju vode, zraka, zemlje i sunca; flore, faune, mikroklime, mikroelemenata... Jedan je prepoznatljivijih za ovaj kraj je radon, uskladišten u utrobi Alpa. 

Napušteni rudnici iskorišteni su za fizikalnu terapiju,  a u njih se ulazi autentičnim rudarskim vlakovima. Prekrasno je biti u rudarskom oknu, osjećati njegovu toplinu, vlažnost i ljekoviti radon, sve naravno protkano laganom klaustrofobijom.

Puno je spomen znamenja i grobalja, iz svih svjetskih ratova, ostavština različitih vojski, te radnika poginulih u Alpama, u rudnicima i tunelima. Dosta ih je sa slavenskim prizvukom. Uvijek me uvjere da mjesta na zemlji ima za sve narode, kulture i naraštaje. Barem za miran počinak.

Dvjema promenadama su šetali okrunjeni. Wilheimova, bavarskog kralja je dugačka, penje visoko u brdo, puna je odvojaka i nikada je nisam izšetao do kraja. Ona kraljice Elizabete, poznate Sisi, ide na drugu stranu uz bajkoviti potočić, do bivšeg rudarskog naselja. Kažu za nju da je bila najljepša i najnesretnija kraljica Monarhije. Sebe, svoj mir, samoću i vjetar u kosi nalazila je i u bespućima Alpa.  Istovremeno, grozila se spletki, maski, usmaljenosti i Dvora.

Vrijedilo je. Ako ništa drugo, onda zbog čaše alpske vode!


nedjelja, 9. siječnja 2022.

Ispod oka

Zdravstveni djelatnici znaju da su javni radnici i po prirodi stvari su podložni kritici. Utemeljenoj i onoj koja neće naškoditi pacijentu. Kritika je ipak prema našem narodnom običaju, uglavnom napadna i otvorena. Ali ima i finih, kapilarnih, sporije putujućih koje također do svoga cilja uvijek dođu. One su mi simpatičnije.


Možda je zanimljivije okrenuti novčić i zapitati se,  što liječnici misle o pacijentima? Dozvoljeno nam je misliti što hoćemo, ali dužnost nam je maksimalno im dati svoje znanje, stručnost i vještinu. Pri tome, vođeni mnoštvom stručnih dijagnostičkih i terapijskih smjernica, etičkih i osiguravateljskih normativa. Za individualnost ostaje malo; iskoristiti ju, znači napraviti komparativnu razliku.

Prepoznajem tri grupacije pacijenata: profesionalce,  rentne i prave bolesnike. Prvi žele dijagnozu, drugi korist, treći zdravlje. U zdravstvenom kartonu ne postoji  rubrika 'grupacija'. Postoji samo uvijek novi izazov, u čemu je ljepota poziva.

Pacijenti 'profesionalci' su medicinski načitana skupina, glavna literatura su im društvene mreže i traže odgovor na mnoga pitanja i obično ga ne nađu.  Zato obijaju sve ordinacije, skupljaju i analiziraju dokumentaciju, mjerkaju i važu svaku riječ i pokazuju opće nepovjerenje. Njihov ego ne podnosi prazne dijagnoze, oni žele dijagnozu, crno na bijelo. Najrevniji su potrošači državnog zdravstvenog novca. Doživljavam ih istinabog kao poprilično zamornu skupinu.

Rentni pacijenti su stari pajdaši hrvatskih medicinara. Preplavili su hrvatski zdravstveni prostor dovodeći nas, u toj disciplini, na vrh ljestvice. Zdravlje im nije na prvome mjestu, a liječnika doživljavanju kao nužno zlo i sredstvo da bi ostvarili zacrtanu rentu. Bolovanje, socijalnu naknadu, crkavicu, mirovinu, povišicu, povlasticu, alibi za supružnika, svejedno, samo da se malo okoristim. Motivirani su i dobroćudni. Dobar dio njih ne doživljavam kao negativce, jer renta za mnoge znači bijeg iz bijede i nesreće.

Najugodnije je raditi s najvećom skupinom, bolesnima. Tu postoji maksimalna otvorenost, predanost i iskrena suradnja. Svaki pokret, mimika, držanje, govori o njihovoj bolesti. Njegovo povjerenje u liječnika je neizmjerno, takav stav ne može ostati bez pozitivne reakcije. Empatija između dvije osobe, prsitima se može pipati.
-------------------------------------------------

Prije neku godinu kaže mi prijatelj, profesor matematike, da se svakoga dana moli Bogu da mu u starosti sačuva pamet. Ostao sam bez teksta,  jer sam bio uvjeren da je ateista. Ipak, ironija me je opet pobijedila, te sam mu dometnuo da Bog ne stanuje u tako strogim likovima.  Prije godinu otišao je u mirovinu. Dostojanstveno, živi na selu.  Često ga se i danas sa simpatijama sjetim.

Doktorska umirovljenja su nešto dramatičnija.
Gledam realnu današnjicu. Ne vjerujem joj, štipam se za obraze, je li to san, fikcija? Nadam se!

Nadam se također, i da nikada neću završiti kao lik naturščik tragikomičnog dramoleta, u ulozi ishlapjelog doktora, koji se ostrašćeno zadovoljava nad sudbinom tisuća zavedenih i zatočenih. I pri tome, neronovski lije suze.

Bila bi to jadna transformacija praznog doktora u rentnog pacijenta. Bez ikakvog dostojanstva.

nedjelja, 2. siječnja 2022.

Quo vadis, homine?

Biti zdrav, lijep i dugovječan, opsesija je modernog čovjeka. I tu se ne pita za cijenu. S druge strane ljudska vrijednost naglo kopni, u slobodnom je padu. Čovjek je postao resurs, jednako kao rudača, lovno gospodarstvo ili skladište potrošnog materijala lokalne firme. Kako pomiriti navedene realnosti?

---‐‐-------‐----------------------------------------------

Ne volim opsesije. Niti su dobre, niti pametne. I u pozadini znaju kriti ozbiljne psihičke poremećaje. Opsjednutost lijepim tijelom nije svježeg datuma, stara je koliko i ljudski rod.  Ipak, razlika postoji. Ondašnji čovjek je bio sadržajniji, uz kult tijela, vrednovao mu se društveni, intelektualni, emocionalni i individualni habitus. Današnji pak,  živi ogoljeni život sustava i koprca se u njegovim gabaritima.

Čovjeka nitko ne treba. Robot i umjetna inteligencija mogu pristojno i jeftino zamijeniti pet ili tisuću ljudi u svakom dijelu mikrosustava, primarno u industriji. A priča je još na početku, u fazi zagrijavanja, kraj joj se ne nazire.  Već danas svjedočimo o tvornicama bez radnika i poljima bez poljoprivrednika... Bez pametnih telefona život je nezamisliv, privikavamo se polagano na e-blagajnice i pametne automobile.  Sve što je 'pametno' sinonim je za lagano i pametno uzimanje tuđih novaca. Privikavamo se naravno i na tisuće kamera koje se igraju našom privatnošću. Ljudi su negdje u kutu tih sustava kao bezlični operateri. 

Ipak, ostat će nešto. Prije svega nešto servisnih službi u području obrtništva, prosvjete i zdravstva.  Ostat će i trajna potreba za jeftinim konobarima i bauštelcima. Ostat će nešto i ljudi. Kada država odluči upaliti zeleno svjetlo na svojim već instaliranim e-servisima, najmanje polovica državnih i javnih službenika ostat će bez posla. I bit će na dispoziciji. Bez ikakvih reformi.

Čovjek se osjeća odbačenim, izigranim, nikome ništa ne vjeruje.  Okreće se sebi, kreće u novu životnu avanturu, potragu za smislom i samim sobom. Duša, pamet i emocije već su ubijeni, ostaje mu tijelo. Zato razvija ostrašćeni kult tijela i vraća ga materi, prirodi. To je najveća profit novog čovjeka. Zdravlje, ljepota i dugovječnost, sve ono čemu teži, samo je finale navedenog procesa. Ali priča s time ne završava, tek se došlo do stanja "izvana gladac, iznutra jadac".

Nasuprot rečenom, opasnost je da uleti u nove ralje, otvorene labrnje promicatelja zdravlja. 'Prljavcima', s velikim apetitima, jer se hrane tuđim strahom i nesrećom. Tu je čitav spektar profitnih parazita: proizvođači hrane, farmaceuti, medicinari, teretane, wellnes centri, 'new age' gurui...

Bez obzira na njihova i sva druga uvjeravanja, jednog dana ćemo ipak iscuriti. Zato ne zaboravite: Ne pokušavajte živjeti vječno, nećete uspjeti! A puno ćete izgubiti!