IZNENADNA SRČANA SMRT

Čest je slučaj nagle, naprasne, neočekivane smrti. I što je još gore, takva smrt se češće događa mlađoj populaciji. U narodu za takvu smrt znaju reći da je to smrt u cipelama, misleći na činjenicu da umrli nije prethodno bolovao. Takva smrt je po pravilu dramatična za okolinu, ali je lagana za umrlog. Kažu, umro je iz punog zdravlja, a u medicini prazne povijesti bolesti. 

Ipak pažljivijom analizom dobivenih podataka, često proizlazi da se umrli znao žaliti na bolove u prsnom košu, lupanje srca, umor, opću slabost... Razvidno je k tomu, da su umrli imali jedan, ali obično više rizičnih faktora za bolesti krvnih žila: povišen tlak, pušenje, visok kolesterol …, ali kako se obično događa u realnom životu, preko toga se prelazi, jer takve smrti se uvijek događaju drugome. Činjenica je, da više od 5% smrti zbog koronarne bolesti (ateroskleroze krvnih žila srčanog mišića) dolazi iznenada i bilo kakva pomoć, pa i u zdravstvenim ustanovama je zakašnjela.

Dva se medicinska entiteta okrivljuju za iznenadnu smrt. Kod mlađih obično se radi o hipertrofiji (zadebljanju) srčanog mišića (dijagnosticira se lagano ultrazvukom srca) i prepoznata bolest, može se uspješno liječiti i držati pod kontrolom. Kod starijih, uzrok je najčešće, gore navedena, klinički neprepoznata koronarna bolest, koja ne završava srčanim infarktom što je obično slučaj, nego jednom teškom aritmijom, koju karakterizira kaotičan rad srca i nagli gubitak njegove osnovne pumpne funkcije.

Ima li lijeka iznenadnoj smrti? Kada nastupi, a obično se događa za vrijeme uobičajenih životnih aktivnosti, praktično nema. Podsjetimo se, smrt takve bolesnike zatiče u krevetu, na radnom mjestu, automobilu, sportskim aktivnostima...

Ali, postoji, jedna druga priča. Ona se zove srčano-žilni slijed (kardiovaskularni kontinuum). Pojava prvog rizičnog žilnog faktora (obično povišeni krvni tlak!) je zapravo prva 

u navedenom nizu. To je početak evolucije. Njena duljina je potpuno individualna, od nekoliko mjeseci, do nekoliko decenija. Nastaju kaskadno drugi događaji iz navedenog slijeda: opterećenje lijeve klijetke, proširenje srca, koronarna bolest, srčani infarkt, tomboembolijske komplikacije, poremećaji ritma, srčano zatajivanje i smrt. Svi srčani bolesnici, pa i oni s mogućom iznenadnom smrti, imaju svoje mjesto u navedenom slijedu. To je bit priče.

Visoki tlak u Hrvatskoj optimalno je kontroliran u 20% pacijenata, šećerana bolest u manje od 15%, više od 50% bolesnika je nesvjesno visokog kolesterola, puši preko 30% populacije. Psihosocijalnih poremećaja, pretilosti povezane s nepravilnom prehranom i inaktivnosti sve je više, a ozbiljnih i vjerodostojnih preventivnih pregleda sve manje. U navedenom činjeničnom kolopletu i znanstveno utemeljenom srčanom-žilnom slijedu, leži prevencija i terapija iznenadne srčane smrti. 

Drugoga puta, nažalost, nema!

KULT PEČENJARA (mojih pet savjeta za usamljene!)

Revolucionarno povećanje pasa zadnjih desetak godina označava ozbiljne društvene i obiteljske  promjene. Trebalo mi je vremena shvatiti. Uz mnoge korisne i manje korisne činjenice, tolika pojavnost pasa je pouzdan znak  ljudske usamljenosti.

A onda se pojavilo njegovo veličanstvo pečenjar. Pečenjar je preuzeo primat u odnosu na pse i postaje nezaobilazno sredstvo u liječenju kolektivne psihotraume, moderna psihoterapija usamljenih.

Osim pasa, pečenjara i sporta, jedva da znam sadržaje koji bi ujedinili naciju. I zato neka pečenjara, ma što mislili o njima, dobar su nadomjestak našoj posvemašnjoj samoći i otuđenosti.

Znam za različite pečenjare, ali volim više njihove funkcionalne, nego građevinske podjele. Obični pečenjari su najčešći, od lima ili stare cigle oblijepljene šamotom i s pogonom na motor za brisače rashodovane lade. Ali svejedno, iz njih izlazi ukusna prasetina, koja uz domaću brlju, zavičajac i zdeni pan napravi pristojnu atmosferu. Obiteljska druženja u njima su emotivna i bude brojna sjećanja. Poslovna nešto su uštogljenija. Uz početnu mezu i uvažavanje, dinamika se pojačava otvaranjem toplijih tema, često otrcanih i bizarnih, ali za život bitnih: zemljišni poticaji, EU fondovi, kupovine,  zakupi, prodaja i preprodaja duhana...Ako dijalog ode na stranu politike, postaje još vruće, ali tada usamljenost postaje prošlo vrijeme. A duša pristojno razgaljena.

Elitni pečenjari su oni s više kubeta, zidani starijom ciglom i s bogatijom ponudom. Tu se uz tople prasiće i reš pečenu janjetinu, znaju naći i brancini iz lokalnog dućana, skupocjena pljuga, i obično najbolje frendice radnih kolegica. Koka i šmrkanje ostavlja se za kraj priče. A priče su im sterilne i dosadne. Sve počima s najnovijim limenim ljubimcima, njihovoj startnosti, volumenima, konjskim snagama, senzorima i svim drugim picabocama, svemu onom što i njihovi ponosni vlasnici uglavnom ne razumiju.  Ali, stvara se dojam iskrenog divljenja i osjećaja uvažavanja.

................................................................

Bili obični ili elitni, često su (kvazi)alati za terapiju naše usamljenosti. Da li je to najbolja terapija, ne znam. Svatko traži najbolju recepturu. Ja ju pronalazim u traženjima.

1. Traži se. Svako od nas je unikatno i složeno biće: tjelesno, duhovno i socijalno. U tom širokom spektru možeš naći svoju nišu koja će ti dati osobiti životni sadržaj.

2. Traži se na poslu. Posao nije samo egzistencija, svaki posao je mjesto našega ostvarenja. 

3. Traži se u obitelji. Bilo koja ti uloga pripadala, ona je časna i ti si zaglavni kamen.

4. Traži se u zajednici. Hrabro, proaktivno, ponizno i ustrajno. Tvoje ideje i razmišljanja vrijede više od drugih. Usput, društvene mreže nisu zajednica. Mi smo tu samo jeftina roba u biznisu velikih.

5. Traži se u svemiru. On je naš dom. Ne trebaš zato čitati debele knjige, trebaš glavu držati malo povišeno. Vidici će ti biti bolji i spoznaje jasnije.

DOJKA

    

Ne postoji organ u ljudskom tijelu koji privlači veću količinu naboja, ljubavi, straha, poštovanja, erotičnosti, i ne znam sve čega, kao što je dojka.

-----------------------------------------------

    Svoju spolnu prepoznatljivost formira u pubertetu pod utjecajem spolnih hormona i od tada započinje svoje zanimljivo putovanje i poslanje. Kod mladih djevojaka je najvažnija sastavnica njihove ljupkosti i zavodljivosti, kod mladih mama je slatka ljubavna poveznica s ostalim članovima obitelji, sa zrelijim godinama raste zabrinutost zbog njenih bolesti. Premda biološki i filogenetski ima primarno nutritivno i reproduktivno značenje, danas dobiva i estetsku, društvenu i marketinšku ulogu.
    Zdravlje dojki nije dobro. Pobol i smrtnost i dalje značajno ne padaju. Svjesnost, prevencija, rano otkrivanje, pa i terapija vjerojatno će u sljedećim godinama polučiti bolje rezultate. Do tada će karcinom dojke i dalje biti najčešći u ženskoj populaciji.
    Marketinško socijalni značaj dojki postaje skoro pa sveprisutan. Istaknuti dojku znači pokazati svoju ženstvenost, a to se cijeni. 

Presahla dojka gladne afričke žene (a Afrike je sve više!) trebala bi probuditi našu bešćutnost.

Osnivaju se klubovi ljubitelja i vlasnica velikih poprsja. Djelić zvjezdane estradne slave najbolje ide uz pokazivanje bradavica ili njeno ispadanje. Poznato je pravilo žute štampe: Bez cice nema naslovnice. 

    Čuju se istina i suprotni, trezveniji glasovi, naglašava se vrijednost umjerenosti. Opća muška percepcija je da umjerenost naglašava intelektualnost, obline senzualnost. Na sreću polivalentni su, pa vole jedno i drugo.

    I ta marketinško-perceptivna priča teče bez konca i kraja, bezvezna je kao i štošta u životu, ali ju promiču podjednako žene i muškarci, uz iskreno uglavnom obostrano zadovoljstvo.
    Vrijedno je naglasiti i naglašavat važnost dojenja u pravilnom dječjem razvoju. Majčino mlijeko nije samo punina hrane, zaštite i ljubavi. Ono je medij koji će se trajno ucijepiti u dva bića i nositi ga kroz cijeli život.
    Na koncu, poslije ove lagane šetnje kroz svijet ženske intime postavlja se tipično društveno pitanje,  koja sisa je najdraža? Bez premca, ipak državna. I za žene, a bogme i za muškarce. Primit se državne dudice postaje moć, prestiž i privilegija. S njom se sve dobiva. Samo mi nije jasno, čemu onda sliniti kako država nije dobra!?
    Misterij ženskih oblina kao neriješen, ostaje naraštajima iza nas. Neće im to teško pasti🙂

Riječ

Život bez komunikacije je nezamisliv. Bilo koje forme ona bila. Pitanje zapravo nije komunikacija, nego kako komunicirati najkvalitetnije. Društvena i osobna nekomunikacija reducira društvo na vegetiranje. 

Opserviram ljude. To mi je uostalom i zanimanje. Gledam tri tipa komunikatora koji su mi na poseban način zanimljivi: propovjednika, liječnika i slijepca, i bilježim zapažanja. 

Propovjednik je izuzetna osobnost. Odlikuje ga predanost i gorljivost poslu.Trudi se iz petnih žila prenijeti ideju do koje mu je stalo, uglavnom jednostrano, koristeći svoj osjećaj nadnaravnosti. Ne opterećuje ga forma. On je propovjednik i obraća se mnoštvu, s mnoštvom riječi.  Propovjed doživljava kao rijeku ljubavi u traženju plodnog tla.  Obično ju koristi i u osobnom životu, jer propovjedanje je privelegiran alat i teško ga se odreći.

Liječnikova komunikacija se uglavnom svodi na dijalog, face to face. Nema mesijanstva, ali narcisoidnosti ima napretek. Njegov dijaloški problem proizlazi iz namjenjene pozicije slušača loših vijesti, koja ga stavlja u neželjeni inferiorni položaj. Slušanje i veliki ego nikad nisu išli skupa. Slijedi obično neprimjerena obrambena reakcija: verbalna agresija, apstinencija, ironiziranje...Za primjerenu komunikaciju bit će potrebna velika doza samokontrole. Ako u životu sretnete takvog liječnika, vjerujte, da se radi o osobi koja puno radi na sebi.

Slijepcu je komunikacija nadomjestak za nepostojeća osjetila. Zato, govorna komunikacija mu je vrlo, vrlo bitna. Izgovorena ili slušana riječ mu je visoke specifične težine. Doživljava ju kao sveto oruđe svoje egzistencije. Svaku riječ pomno važe i slaže, u kvalitetan proizvod. Onog trenutka kada izgubi komunikaciju prema sebi i okolini, izgubio je i smisao svoga postojanja.

Naveo sam tri tipična obrazca našeg ponašanja. Oni su fluidi, tako da smo svi zapravo slijepci, liječnici i propovjednici. I prilike nas naravno u tome oblikuju.

Riječ je izraz naše duše, mudrosti i inteligencije. Ona je izraz naše društvene odgovornosti i glavno je oruđe poduzetničke aktivnosti.

Bilo čija riječ, ipak je samo mrtvo slovo na papiru, ako ne postoji uho za slušanje. Doći do uha, cilj je svih. Zato s riječima hrabro i s mjerom. S njima je sve počelo, one su najbolji lijek i one nas održavaju u životu.

TROMBOCITI. Postoji li granica redizajniranja ljudskog organizma?

Danas pojam dobrog zgrušavanja i optimalnog razrijeđenja (žargonski izraz!) krvi je dio naše svakodnevnevne zdravstvene kulture, misle mnogi. Razrijeđenje krvi postaje opsesija liječnika, brojnih znanstvenih studija i top target farmaceutske industrije. Dva su područja ključna, to je složeni kaskadni sustav zgrušavanja i trombociti. U biti, radi se o dva puta za postizanje istog cilja, umjetno (medikamentozno) smanjiti prirodno zgrušavanje krvi.

Valjda se neću ogriješiti o profesionalnu etiku, ako postavim suvislo pitanje? Gdje su granice?  Gdje su granice posezanja u ljudski organizam, te mijenjanja postavljenih morfologija i funkcija? Izgleda da ih nema. Trombociti i sustav zgrušavanja su u tome posebni, jer se u njih lako ulazi, lijekovima uske terapijske širine, sa sustavnim djelovanjem. Nuspojava i komplikacija zbog tako laganog poigravanja s organizmom je bezbroj, a zajednički nazivnik im je krvarenje.

Svi smo rasli s andolom. Lijekom za cirkulaciju. On je preteča, limunada lijekova o kojim govorim. Boli glava, trnu noge, loš san, učestalo mokrenje...uzmi andol. Lijek za sve. Poslije utvrđenih činjenica, da je nekontrolirano uzimani andol uzrok najčešćih krvarenja iz želuca, priča se promijenila. Andol je odličan lijek, ali u strogo indiciranom području. Drugi lijekovi nastali iza limunade su daleko potentniji, pa tako i njihove komplikacije. Primjerice, možeš optimalno liječiti srce i lagano umrijeti od nuspojave krvarenja u mozak!

Trombocit je jedna od tri reda krvnih stanica. Najprimitivnija. Mnogi drže da, s obzirom da nema jezgru, i nije stanica. Ali, bila stanica ili ne, možda i zbog svoje primitivnosti, lako se s njom manipulira. Trombocit je građen od tvari koji imaju izrazitu moć sljepljivanja i zgrušavanja. To je prirodna brana od iskrvarenja. Ako tu branu načnemo lijekovima, onda na očekivane koristi možemo računati, ali isto tako i na ozbiljne komplikacije. Izbor je na pacijentu.

Priča o ovakvom tretmenu razrijeđenja krvi nije dugog vijeka. Starija tek nešto više od desetljeća. Trombociti su stoljećima bili tema za medicinske luzere. Tko se u medicini nije snašao bavio se trombocitima. Govorim to i iz osobnog iskustva. Bio sam neizimjerno sretan što sam k'o iz rukava znao nabrajati sve promjene na koži koje izaziva manjak trombocita. Danas se trombocitima bavi kardiološka elita, kao ulaznim vratima redizajniranja organizma.

Medicina, svo znanje, umijeće i iskustvo koje ona nosi je jedna velika mijena. Poput rijeke. Spremna na sve, da ojača na putu prema svome cilju. Mijenjati tokove, stvarati rukavce, prečace i virove. Pri tome pomagati i suočavati se sa žrtvama. I opet se vraćati svojoj matici. Svoj smisao i ljepotu pronalaziti u stalnom traženju i znatiželji.

INCEST debele guzice

Namjera mi je bila pomoći kolegi da ne postane žrtvom vlastite lakomislenosti. Prihavaćajući ludu misiju nisam ni slutio što me očekuje...

Prva postaja bila je Nina. Radilo se o mršavoj, zapuštenoj, neuglednoj ženici. S petoro djece živjela je u trošnom, protrulom kućerku. Gologuza dječica, balava, izgladnjela, jedno drugome do uha. Kada sam ulazio u dvorište, priznajem, ježio sam se; što od razbješnjelih pasa privezanih uz protrulu tarabu, što od tupih pogleda djece, a ponajviše od lika same Nine. Predstavio sam se. Nisam uspio ništa više izustiti, a već sam sjedio uz štednjak, na drvenom krevetcu njene ljetne kuhinje. Zurio sam u prozorčić ispod plafona, gušio se u smradu,  a ona, ne pitajući me zbog čega dolazim, započela je svoju priču.

Danas sam došla iz istražnog zatvora i rekla sam onoj debeloj guzici (mislila je pri tome na aktualnog muža!),  odlazim od tebe, dosta mi je ovoga života. S nama je završeno. Tvoja budućnost je dugogodišnji zatvor.

Ništa mi nije jasno, pokazivao sam mimikom neznanki.  Shvatila je i bez krzmanja mi pojasnila. Ta debela guzica, tu, u ljetnoj kuhinji (radilo se zapravo o drvenoj šupi naslonjenoj na kućicu!) tri godine živi s tom malom Dudom. U ljetnoj kuhinji su stenjali po cijeli dan, pola sela ih je čulo. A moja djeca su gladna. Dao joj je novce. Mala si kupuje farmerke, cipele, izlazi s dečkima, svaki petak ide u grad. I vozački joj je platio. Dva puta je već pobacila. Zadnji sam platila od svoje socijalke, otkidajući od svoje djece. Samo da spriječim sramotu.

Pa tko je Duda, odvažih se? 
Glupača,  njegova kći iz prvoga braka. Kakva mater, takva kći!
Ne vjerujem, spontano šapnuh sebi u bradu!? Vi ne vjerujete, ja to gledam i žderem se već tri godine. Mala ga je prokužila s petnaest godina i uredno ga od tada muze. Ma, što da vam kažem… živio je i sa starijom kćeri, napravio joj dvoje djece, onda je ona pobjegla s djecom u Švicu i više se ne javlja, otme se na kraju Nini.

Zgrožen nevjerojatnim rodoskvrnućem, iskreno, zaboravih Nini reći zbog čega sam došao. Zahvalio sam se, izrazio žaljenje, te k'o tat, brzinom munje pobjegao iz dvorišta.

Danas, nekoliko godina poslije, prolazeći pored kuće strave, sada nenastanjene ruševine, sjetim se njenih incestioznih aktera.

Nina sa svojih, sada već šestoro djece i novim mužem živi u drugom selu, u darovanoj kući, i dalje od socijalne pomoći. Debela guzica odrađuje višegodišnju robiju, a dvadesetpetogodišnjakinja Duda, dočepala se papira i zbrisala sestri u Švicarsku.

A, i moj nesretni kolega je sretno završio!

--------------------------------------------------------------

P.s. 

Ovu opskurnu sličicu sam zapisao prije desetak godina. Oprostite mi, vjerojatno je neprimjerena, ali i ona je dio naših života.

Nikada je nebi objavio da nedavno nisam sreo Ninu. Prišla mi je i rekla da njena debela guzica umire od raka u zatvorskoj bolnici. Jako sam sretna zbog toga. Neće ostvariti svoje prijetnje i ubiti me kada izađe van. 

Živjeti ću i dalje opušteno, završila je i otišla.

Anatomija pada: AUTORITET

U ovim vrtložnim vremenima česta su prizivanja autoriteta. On podrazumijeva vlast, ugled, dostojanstvo, vrijednost.

Ne postoji univerzalna definicija, ali ona svakako podrazumijeva sposobnost pojedinca da iznese svoje stajalište ili mišljenje, te da mu se uglavnom bespogovorno vjeruje, ne sumnjajući u njegovu ispravnost. Autoritet se stvara temeljem znanja, poštenja, vještina i emocionalne zrelosti. To je osobni autoritet. Postoji ili je postojao, i tzv. institucionalni autoritet rezerviran za pojedina zanimanja ili institucije (pravosuđe, državu, zdravstvo, roditelje, sportaše...).

Teško je govoriti o padu, bolje o sunovratu. Probuđeni jednog jutra shvatili smo da autoritet ovdje više ne stanuje. Nestao je poput zvjezde padalice.

Treba li nam danas autoritet? U vremenu relativiziranja svega postojećeg, apsolutno ne. U realnom životu, autoritet je uvjet bez kojega se ne može. Pitanje je uvijek crte između iracionalnog i realnog. Ta crta nije niti pravocrtna, niti debela.

Znam, zanima vas najavljena anatomija, a ne isprazno teoretiziranje!? Ne brinite, tu je...

I tako jednog jutra pojaviše se sveznalice. To su ljudi, zapravo nadljudi, posebnog kova, božanske moći. S izrazitom moći uvjeravanja. Nisu to ljudi znanja, emocija ili ideja. Moć je njihova žudnja i smisao. Da bi svoju moć i univerzalnost učinili održivom, za sitniš uzeše ne/važne papiriće i ponosno ušetaše u zajednicu uglednih akademskih građana. To jutro, kao što rekoh, poput zvijezde padalice, nestao je autoritet.

            Život bez autoriteta, po mjeri sveznalica, život je koji danas živimo. Moram priznati, većini čak i zabavan. Zašto? Zato što je to neobavezni, bedasti i šareni život sanjara, u kojem svatko sanja svoje snove: barabe čestitost, vojni časnici poljoprivredu, duhovni oci građevinu, poduzetnici dar s neba, sirotinja umijeće preživljavanja, profesori mlade, mladi odlazak...I sve se tako unedogled, k'o u slikovnici o djedu i repi.
            Uživam u gledanju reportaža iz animalnog svijeta. Uvijek me ponovno impresionira njihov red i sklad. Osobnim pčelarenjem, upoznao sam temeljito ustroj pčelinje zajednice. Zapanjujuća je harmonija i suživot matice, radilica i trutova. I autoritet razvidan među njima!
            Naposljetku... ozbiljno sam zabrinut, da li smo mi, evolucijski sinovi i kćeri kromanjonaca spremni na takvo što? Mislim na autoritet!?

             Nipošto, autoritet nam ostaje i dalje najmrža riječ u životu🙂.

Endotelna disfunkcija (priča o mojem susjedu)

Naslov zna prevariti. Neka to ne napravi ovaj, jer ćeš propustiti jednu pitku, životnu priču, s hepiendom. Endotel je unutarnji sloj krvne žile, onaj kojeg krv oplakuje, i koji je krivac za mnoge loše pojave njegovim nositeljima. Prije svega za suženje (stenozu) i začepljenje (opstrukciju) krvnih žila.

Imam životnu privilegiju navedene pojave gledati uživo i doživljavam ih kao veliki profesionalni izazov. Nositelji takvih pojava su naši dragi susjedi, često nesvjesni događanja na vlastitom endotelu.

Srce je naš najracionalniji i najekonomičniji organ. Kupa se u krvi, ali ju ne troši, nego se hrani preko vlastitog nutritivnog sustava, arterija hranilica. Zovu se i koronare arterije. Da bi ispunjavili svoju zadaću moraju biti prohodne 

(Uočavaš već sada razliku između srca i recimo naših društvenih moćnika? Oni teško odolijevaju čarima "kupanja"!😊)

Evo sada i priče... 

(pogledaj naslovnu sliku i uoči suženu lijevu koronarnu arteriju označenu žutom strelicom!)

Susjed pedesetogodišnjak živio je život većine nas. Liječniku je išao zbog žgaravice (Bože, pa tko ju danas nema!?). Meni, kako to biva u životu, došao je zbog dijagnoze. Testom opterećenja srca uočeni su nedvojbeni znaci suženja koronarnih arterija. Ultrazvukom srca našao sam znakove uznapredovalog zakrečenja početnog dijela aorte i zalistaka. A na tom, zakrečenom dijelu aorte, započinju koronarne arterije, koje su također bile zahvaćene aterosklerozom. Mozaik je jasno ukazivao na miokardnu ishemiju, anginu pectoris!

Kreće priča o nastavku liječenja u višoj zdravstvenoj ustanovi. Uz dobro obrazloženje, invazivni kardiolozi (njihov pridjev nema veze s njihovom naravi!) su predobra, poslu predana, stvorenja. Susjed je kupio kartu, sjeo na vlak i prepustio im se. Napravljena mu je koronarografija, s kojom se koronarne arterije vide kao na dlanu. Našli su mu potpuno začepljenu desnu koronarnu, a lijeva je već na svom početku imala 95 postotno suženje. Inače, postoje samo dvije kororane arterije, lijeva i desna. Susjed je visio na 5%, i manje! Na koncu, rekao bi narod.

Ugrađen mu je stent, federasta udlaga, izgleda krvne žile, koja proširi navedeno suženje. Prije polaganja stenta, suženje se proširi napuhavanjem bolonom. S obzirom na lokaciju suženja, srce mu je bilo skoro pola minute bez krvi. Sve dok je balon lomio kalcifikate i širio lijevu koronarnu artetiju.

Znam da se smijete mojoj priči jer je naporna za ljetne vrućine. Ali, ako se jednoga dana nešto slično dogodi tvojem susjedu, možda ju pročitaš ponovno neke svježe jesenske večeri. Onda ćeš ju bolje razumjeti, jer svaka priča ima svoje vrijeme. Osim ove, koja je bezvremena.

Pa gdje, na koncu, hepiend!? Prije nekoliko dana, susjed se vratio. Zadovoljan je i dobro je. Svjestan je da je dobio novu priliku. 

Na njemu je samo da ju iskoristi👍.

FRUSTRACIJA

   

   

Mijenjajući sebe, mijenjamo svijet, kaže narodna mudrost.    
Brojni društveni događaji tome svjedoče.
    Novo "novo normalno"! Tko je do jučer razmišljao o toj glupoj kovanici? Danas je to naša stvarnost, s kompletno promijenjenom socioekonomskom strukturom, osobnim navikama i običajima. Koliko će dugo trajati, nitko ne zna.
    Ili, digitalizacija!? Sažela je u sebi jednu potpuno novu životnu filozofiju. Stvari rješavati u hodu, neograničeni vremenom i prostorom. Njome otkrivamo jedan nezamislivo šareniji i smisleniji svijet. I iskreno žalimo što smo prerano rođeni.
    Radni izazovi postaju ozbiljni predmet naše prilagodbe. Od jučerašnje čežnje za uvaljivanjem u fotelju državne službe, sada nas dopada rad od kuće, kreveta ili izlizane kuhinjske stolice, uz paralelno cmizdrenje djece i grintanje psihoorganski promjenjene svekrve. 
     A tko je tek očekivao nevjerojatne promjene, da će hrvatski penzići istrčavati svjetske rekorde u punom maratonu i poigravati se sa stokilometarskim biciklističkim rutama?
    Bolesti(!), stanje duha i tijela gdje smo najosjetljiviji? Povezana je s najbolnijim prilagodbama, osobnim i obiteljskim. Treba izdržati sve potrebne i nepotrebne procedure, beskrajne liste čekanja, nadu i njen gubitak, umišljene doktore, dijete, stotinu novih početaka, invalidnosti, umiranja...
    Život traži mijenu, stalnu prilagodbu. U društvenom i osobnom smislu. Tko ne shvaća, završava u bespuću...

    Bez prilagodbe, naravno u granicama svoga vrijednosnog sustava, upadaš u frustraciju. Možemo ju nazvati i deficitom inteligencije ili disfunkcijom moždanih struktura. Pazite na frustracije i frustrirane! Ne brinite, lako ćete ih prepoznati; stid ne poznaju, sikću, i ujedaju k'o štipavci!
    Zato, neopisivi je dar biti nefrustrirana, primjereno posložena osoba... osjećati visinu vlastitog plafona, znati da grijanje sunca nije sparevina i vjerovati da svijet može promjeniti jedina prava svemirska sila, a to je Ljubav.

    

PARADAJZ

    

    

Aktualne smjernice za liječenje visokog tlaka (JNC i ESC/ESH) navode hranu bogatu kalijem dokazanim načinom smanjivanja visokog arterijskog tlaka. To je tzv. nefarmakološko liječenje arterijske hipertenzije. 

    Dodatno je to potkrijepila velika DASH studija po kojoj nefarmakološko liječenje (hrana bogata kalijem, smanjenje soli, redukcija tjelesne težine i dnevna umjerena fizičku aktivnost!) može smanjiti tlak i do 40 mmHg. Rezultati navedene studije pretočeni su u popularnu DASH dijetu. Podrazumijeva se, da su rezultati liječenja bez lijekova individualni i nije namjera članka isključivati potrebu i za farmakološkim liječenjem.
    Zašto je kalij bitan za dobro funkcioniranje ljudskog organizma? Dok natrij (kuhinjska sol), pravi nered u dvorištu (izvan stanica organizma!), kalij je odgovoran za red u kući (stanici!). Postoji pumpa koja neprestano upumpava kalij u stanice i izbacuje natrij iz stanica. Kalij pojačava izlučivanje vode iz organizma i na taj način smanjuje arterijski tlak. Metabolizam organizma je nemoguć bez kalija. Nizak kalij može dovesti do naglog zastoja u radu srca. 

    Ljudi su jedini sisavac kojima je odnos natrija i kalija, daleko na štetu kalija.
    Paradajz je kalijeva «bomba» i sinonim je zdrave prehrane. U Europu ga je uvezao Kolumbo u šesnaestom stoljeću, zajedno sa kukuruzom, krumpirom i paprikom. Osim obilja zdravog kalija, sadrži brojne vitamine i minerale, od kojih osobito je koristan karoten sa snažnim antioksidativnim djelovanjem.
    Karoten iz paradajza zove se likopen (crveni pigment). Brojne studije na ljudima dokazuju njegovo antitumorsko djelovanje. Najčešće se spominje njegovo preventivno djelovanje na rak prostate, dojke, maternice i pluća. U zadnje vrijeme osobito se naglašava protektivno djelovanje za rak probavnog trakta. Antitumorsko djelovanje ostvareno je kroz smanjenje slobodnih radikala u organizmu, a kod probavnog trakta i zbog velike količine vlakana i folne kiseline.

U ljetnim mjesecima kalij se gubi u većim količinama znojenjem, te ishrana kalijem trebala bi biti osobito pojačana.

    Kao kardiolog, ipak, nikada u životu nisam preporučio tableticu kalija, bez obzira na činjenicu da su tablete šumećeg kalija izgradile kultni značaj, kao eliksir sigurnosti i zdravlja. Stvar je vrlo jednostavna. Neki lijekovi troše kalij, neki ga podižu i njihovim uravnoteženim uzimanjem može se održavati optimalna razina kalija u organizmu. 

    K tomu, kalij je svuda oko nas, u našim vrtovima i voćnjacima ponajviše.
    

AEROBNO VJEŽBANJE, put do novih krvnih žila!

Smjernice uspješne prevencije kardiovaskularnih bolesti poigrale su se brojkama:

            0, 3, 5, 140, 5, 3, 0. 

Navedeni brojevi su kodovi kvalitetne srčanožilne prevencije. A redom znače: 0 pušenja, 3 km dnevnog hodanja, 5 obroka voća i povrća dnevno, tlak sistolički do 140 mmHg, kolesterol do 5, LDL kolesterol do 3, te pretilost i dijabetes 0. 

Smjernice dakle izrijekom navode najmanje 3 km hodanja dnevno ili 30 minuta umjerene tjelesne aktivnosti.
        Što se podrazumijeva pod tjelesnom aktivnošću? Konfuzija!? Dvije vrste tjelesnih aktivnosti su u svakodnevnog upotrebi: anaerobna i aerobna.
        Anaerobna, u prvi plan stavlja jačanje mišićne mase i osobito ju preferiraju mladi. Prostor njenog vježbanja je teretana. Odlična je to aktivnost, zahvaljujući kojoj na našim ulicama vidimo sve više prekrasno modeliranih djevojaka i mladića. Međutim, ukoliko nije kombinirana s aerobnim aktivnošću, može biti i vrlo štetna za zdravlje. Osobito, ukoliko se s njom koriste, tobože neškodljiva anabolička sredstva. Poznavao sam mladića sa sto kila mišića i hodnom prugom od pedeset metara.
        Aerobna tjelesna aktivnost je vježba za srce, pluća i krvne žile. Tek sekundarni cilj joj je ojačati muskulaturu. Tipična aerobna aktivnost je hodanje, trčanje, vožnja biciklom, plivanje… sve ovisno o trenutnim fizičkim sposobnostima i zdravstvenom stanju osobe. Osim što pojačava kapacitet srca i pluća, osobito je značajna, jer dovodi do stvaranja potpuno novih krvnih žila. I to je zapravo pravi cilj navedenog vježbanja. Proces ateroskleroze dovodi do suženja i začepljenja krvnih žila, a hodanje do stvaranja (neoangiogeneza!) potpuno novih krvnih žila. Savršeno! A krvnih žila nikada dosta. Što više žila, duži i kvalitetniji život!
        Biciklizam je osobito zahvalan vid aerobnog tjelesnog vježbanja, koga je suvremena civilizacija prepoznala i uzela kao nezaobilaznu odrednicu u novom uređenju gradova i naselja. 

Nudi obilje komparativnih prednosti: uz vježbanje, koristi i kao brzo prijevozno sredstvo, upotrebljiv je za sve uzrasne skupine, razvija izvanrednu socijalnu komunikaciju. 
        Svijest o tjelesnom vježbanju i sportskoj rekreaciji, ma koliko logična, teško dopire do onih koji bi je trebali prepoznati. Nepostojeći ili uski i pohabani nogostupi, opasno uske i malobrojne biciklističke staze, te uređenje gradova po mjeri automobila, aerobno tjelesno vježbanje u Lijepoj našoj čini opasno nedostupnim. 

        A da li je baš sve tako? Gledam enigmu čovjeka... Kada bi gradske šetnice bile obložene šarenim tartan stazama, teško bi ga bilo pokrenuti. Postao je suicidalno sesilan, sebi najveći zlotvor i neprijatelj. Duh mu je otupio, misli rasute, ideje zamrle.  Zarobljen svojom tjelesnošću, opsjednut je svim krivcima svog bijednog života. Bolest, nesreća, siromaštvo!  A opsjednutost ga čini još jadnijim!

        Sjediše nisu za žaliti! Sjetite se, kreće se kišna glista, lastavica i kornjača, a imaju glavu daleko manju od njihove.

         Zato, bujrum! Ili, svatko je kovač svoje sreće!

OSTANI SVOJ

Rođen sam bjelac, s plavim očima, rasist sam.

Živim od svoga rada, idiot sam.

Mrzim idiote, socijalno sam neosjetljiv.

Oženjen sam ženom, homofob sam.

Oženjen sam jednom ženom više od trideset godina, luzer sam.

Pogledam skockanu ženu, amoralan sam.

Posjedujem kuću, stan i auto, bogataš sam.

Vozim dizel, ekološki sam neprosvjećen.

Volim toplu janjetinu, zlostavljač sam životinja.

Dijelim desna uvjerenja, fašist sam.

Kršćanin sam po rođenju i uvjerenju, zatucan sam.

Ponosim se hrvatskim rodom i hrvatskom Domovinom, ksenofob sam.

Ne komuniciram srednjakom, nego ustima i mozgom, glup sam.

Integralna sam osoba. Znam što je moje, a što dijelim, egoista sam.

Volim čovjeka, ne savršen sam.

 

Politika&kriminal

            U knjizi Bog je mlad, autor je pitao Papu Franju: što je gore, grijeh ili korupcija? Pri tome je postavljeno i sugestivno potpitanje: grešnik priznaje i žali za učinjenim grijehom, korupciju nit' tko priznaje, nit' tko za njom žali. 

Korupcija je najveće zlo današnjice, rekao ja Papa.  Pozivam na snagu svjedočenja, i to starije generacije prema mladima. Generaciju u egzistencijalnim godinama Papa je skoro pa zaboravio. Namjerno ili ne?

Naveo je, najgori je put kada su mladi prisiljeni ući u život s korupcijom, spomenuvši kao primjer upis u željenu školu, dobivanje radnog mjesta i napredovanje u karijeri... To zapravo znači gubitak još jedne generacije, rekao je Papa.

      Svjedočenje nas običnih građana je poznato: tko se barem nakratko provozao u političkom fijakeru, nije ostao siromah.

      Po novinama čitamo pitku priču o najnovijoj korupcijskoj mreži. Mlada građanka J.R. smislila je plan, kako na visokim potpeticama, lagodno živjeti cijeli život. Mislili smo da je to vrh korupcije, ali ne, u velikoj smo zabludi. Korupcija je igra puno većih brojeva. Ovo je samo trik bacanja prašine u oči. 

      A o kakvim se brojkama radi? Koliko košta korupcija? Više i ne registriramo brojna izvješća da smo po korupciji prva ili druga država EU.  Postoji recentno izvješće jedne velike skupine EU parlamenta da Hrvatska zamrači 13% svojega bruto društvenog proizvoda kroz korupciju. To je više od osam milijardi eura ili više od pedeset milijardi kuna. Ili, to su dva i pol godišnja zdravstvena proračuna ili deset policijskih godišnjih proračuna. Na sve ovo, golicati narodnu maštu J. tričavim evrićima je licemjerno. Doista.

      Prilika osobu čini lopovom, to je bilo i bit će, od kad' je svijeta i vijeka. Dok se prilike ne promjene, možemo žalopojkama puniti novine, portale, dnevnike (crne kronike su i ovako odavno postale pretijesan prostor!), ali promijeniti se neće ništa. 

      Jasno je, za kraj, korupcija je opasna igra moći i interesa, s narodnim novcima. I njegovog korištenja u privatne svrhe. To je priča o pljački vlastitog naroda i države u kojoj akteri u pravilu ostaju nekažnjeni.

I sve će tako biti, dok narod jasno ne kaže: dosta. Do tada, milijarde narodnih dobara i dalje će se slijevati u privatne džepove pohlepnih i vazda gladnih pojedinaca. 

      Narodna je istina uvijek zadnja, samo treba ju dočekati.

Puni mjesec

        

        Punom mjesecu pripisuju osobita svojstva. Nije on samo dio lunarne mijene, puno je više od toga. On ljudskoj duši i emocijama daje posebnu moć i svojstva. Dio je narodne tradicije i vjerovanja.

        Događaji iz djetinjstva svakome su dragi. Odrastati bez bare, veliki je nedostatak svakog dječaštva. U bari sam naučio plivati, razbijati strahove i pokazivati svoju odlučnost i mišiće. Biljni i životinjski svijet sam zavolio preko bare. Uvijek se s radošću sjećam dječjih utrka po krošnjama vrbaka; prebacivati se uz pomoć dugačkih, savitljivih grana s vrbe na vrbu i pri tome biti najbrži. Bilo je to posebno zadovoljstvo i čast. I znak da ulaziš u svijet odraslih. Pošto smo takve utrke održavali obično u sumrak, pobjednik je dobivao najčešće titulu tarzana punog mjeseca. Dječja mašta može svašta.

        Gita je bila moj drugi pas. Rastući uz starijeg, teško je mogla pokazati svoju osobnost. Kad je ostala sama, shvatio sam svu dubinu emotivnog života jednog psa. Tjednima je patila zbog gubitka svojeg starijeg prijatelja. Kako je vrijeme žalovanja prolazilo, počela je otkrivati svu nježnost jedne belgijske ovčarke. Kada uvečer uzmem povodac za šetnju, njena sreća postaje beskrajna, urnebesna. Praćena je pravim pravcatim plesom i obaveznim grljenjem mog desnog koljena. Kada izađem s njome na ulicu, u radosni ritual uvijek su uključena i dva ugriza u list desne potkoljenice. Te ugrize dobro osjetim, ali me nikada nije ozlijedila ili zubima progrizla trenirku. 

Ali, Gita ima i svoju drugu stranu. Recimo, izvlačiti  promotivne letke iz pretinca, te njihovo sustavno grickanje i sijanje po cijelom dvorištu. Pouka je dobra, ali pouka je jedno, a posao skupljanja rasutih papirića je nešto drugo. Još gora je kada u sitnim noćnim satima sjedne na pol dvorišta i veselo laje na pun mjesec. Probudi me, bijesno ju gledam kroz prozor: tako rado bi ju natukao, ali kuda u noćnim satima naganjati psa po dvorištu!? Ali, već jutarnje veselo mahanje repom sve gurne u zaborav.

        Liječnici i medicinske sestre u vrijeme  korone proglašeni su narodnim herojima. Dobivali su i nacionalni pljesak na otvorenoj sceni. Nitko to nije tražio, ali je vjerojatno to dobro za homogeniziranje nacije u teškim trenucima. Stvari iznutra nisu izgledale ni približno idilično. Nevjerojatni nedostatak sve moguće opreme, nekompetentne i pogubljene uprave i stožeri, ne plaćanje odrađenih sati, prijetnje otkazima i štošta drugo...Tako, prije dva dana jedna medicinska sestra moli me za savjet, jer dobiva otkaz, odnosno ne produžetak ugovora. Poznat je kronični manjak medicinskih sestara pa me sve to začudilo. Pitam ju: 

    -U čemu je problem? 

    -Znate ja bih trebala, trebala bih...mucala je...Ja to neću, ne mogu, ne želim...

    -Pa, što bi to trebala, interesira me?

    -Tajac. Suze na obrazima! 

Još jedna kandidatkinja za Njemačku, žalim. Možeš sestro biti jadna, ali nepoznata velika glava,  poglavica punog mjeseca, tvoje suze ne vidi.

        Gledajte velike glave, gospodare naših sudbina. Njima puni mjesec ništa ne znači. Njihov medij je zamračenost, a komunikacija mjesečarenje.

        Punom mjesecu iskreno se vesele, izgleda, samo djeca i psi.

Ljubiteljima aortalnih zalisaka

            Govorim tebi prijatelju, čuvaj ono što ti je darovano. Ako s pedeset godina hodaš deset kilometara, voziš bicikl trideset ili se penješ blizu vrhova Papuka, imaš veliki dar. Čuvaj ga. Budi ponosan. Nije to sve tvoja zasluga. Podsjećam te na nevjerojatnu činjenicu da je na jednom centimetru dužine; od lijeve klijetke, preko aortalnih zalisaka do otvora koronarnih arterija, smještena glavna energana našeg organizma. Na tom centimetru, tlak krvi biva povišen za više od dvadeset puta i stvaraju se preduvjeti da svaka stanica organizma bude prehranjena. Tik do aortalnih zalisaka, na samom početku aorte su otvori koronarnih krvnih žila.  One daju snagu srčanom mišiću za sve moguće i nemoguće napore. Podrazumijeva se, ukoliko nisu bolesne. Kod tebe je to sve zdravo ili uglavnom zdravo i zato budi ponosan.

Bože, opet sam počeo s nebulozama (!?). Sada bi trebala slijediti Bernulijeva jednadžba... Ali, neću, neću definitivno, ne želim biti arogantan! U životu sam ostvario sve svoje dječačke snove i ne želim život svoditi na jedan, samo meni bitan, centimetar krvožilja. Želim cijelog čovjeka! Ne želim biti najveći luzer u ovom gradu, nego njegov koristan građanin. Imam datoteka aorti, njenih zalisaka i lijevog ventrikula toliko, da bi mi pozavidio svaki profesionalni fotografski studio. Sve to ostavljam u svojoj arhivi, samo za sebe.

Radije ću se sjetiti meni dragih ljudi koji su ispričali svoje priče o aorti i aortalnim zaliscima.

Darko, mladić dvometraš, dječačkog izraza lica i iste takve ćudi. Pregled je za mene loše započeo. Kada sam stavio ehokardiografsku sondu na njegov prsni koš, u trenutku me oblio hladni znoj. Na zaslonu aparata stršila je njegova enormno dilatirana aorta. Devet centimetara, tri puta šira od normalne. Zalisci su se loše zatvarali, krv je zaostajala u plućima. Gušilo ga je. Mladić je bolovao od genetske anomalije, Marfanovog sindroma, aortalna bolest je njegova sastavnica. To me na neki način ohrabrivalo, razumjet ćete me. Poslije je više puta operiran.

       Profesorova priča je drugačija, ali jedanko impresivna. Zalisci aorte si mu bili izrazito kalcificirani, jedva pomični, a život mu je visio na jednom kvadratnom centimetru aortalnog otvora. Dijagnoza, teška stenoza. Jedne noći ostao je bez zraka, ušao je u globalnu dekompezaciju. Hitno je hospitaliziran, implantiran mu je umjetni zalisak. Dva mjeseca poslije, imao sam priliku sjediti s dobro oporavljenim profesorom. U jednom trenutku zatražio je objašnjenje, što mi se sve to dogodilo? Objašnjenja u takvim slučajevima uvijek zvuče glupo, ipak malo sam se pribrao i prispodobio: profesore, stenoza vam je kao meteor na nebu, izgleda očaravujuće, a onda u jednoj sekundi potone i nestane. Vi ste, zbog stenoze potonuli, ali živi ste. Kud bi bolje!

            Prije dva dana moj mlađi sin Matej mi je rekao da se učlanio WhatsApp  grupu mladih liječnika prijatelja mitralnih zalistaka. Pa, super. Ako postoje mitralne, mogu postojati i aortalne grupe. Tako se rodio ovaj post. Iskreno, ideja mi je bila napraviti ljetnu blogovsku pauzu i ne krasti vam dragocijeno vrijeme, koje biste možda radije posvetili našim domaćim capakizmima, ali sam ponovno potvrdio svoju tvrdoglavost i sebičnost.  A za sebičnost lijeka nema, barem u konvencionalnoj medicini.

            Zanima vas, što je s Darkom? Hedonistički se posvetio životu, živeći ga punim plućima. Terapija mu svakako nije bila prvi životni izbor. Na zadnje, stigla je SMS poruka od njegove mame; Darko nikada neće iskoristiti kupljenu avionsku kartu za Amsterdam, napisala je.

POZIV

        Zvali su je afrička Švicarska. Stekavši samostalnost, povijesna mržnja između dva naroda, Huta i Tutsa (razlikuju se po širini korijena nosa, ironiziraju u filmuHotel Ruanda) bivala je sve jača, da bi proključala u najkrvavijem, bratoubilačkom ratu na tlu Afrike, u kojem je ubijeno preko milijun ljudi. Najstrašniji genocid Afrike. To je Ruanda.
         Prije skoro 50 godina u nju se zaputio moj profesor, odgojitelj i prijatelj Danko. Načitan, obrazovan, poliglota i vicmaher. Prijatelji, ja odlazim, rekao je jedne večeri. Moj životni poziv je biti misionar. Idem u Ruandu, tamo me trebaju. I otišao je.
        Uvijek ga se sjetim u vremenu, kada se naša mladost određuje prema svojoj budućnosti. To iskustvo životnog poziva duboko proživljavam. Za mene, tada mladića u formaciji, Dankina odluka, bila je sto pitanja bez ijednog odgovora.
        Poziv danas nije moderan izraz. Zamijenjen je izborom. Potonji više godi našem egu, promiče nas u kormilare naše sudbine. Poziv depersonalizira, mističan je i bogoidan. A sve je to pomalo oporo za osjetila današnjeg mladog čovjeka. No, terminološka priča o izboru budućnosti tu ne prestaje. Trendovi se mijenjaju, kroje se nova pravila.
         Nema više ni poziva, ni izbora, sada se govori o modi, svojevrsnom obrazovnom skeču. Ljestvice top fakulteta povješane su po istim oglasnicima, zajedno s donjim rubljem. Ta mala doza trgovačke čarolije, skopčana s dubinom roditeljskih novčanika, i s jednakom čarolijom i lakoćom dobivanja izmišljenih radnih mjesta.
         Naći se u životnom pozivu, recept je za kasniju optimalnu stručnost, motiviranost i poduzetnost. Svo prethodno odrastanje, školovanje i sazrijevanje služi isključivo tome. Ne otkrivam Ameriku kad kažem, time se mnogima naporno baviti; društvu, školi, pa i roditeljima. Otkrivati u mladom čovjeku talente, brusiti ih, razgovarati, motivirati... Sve je to prenaporno!?
           I deplasirano, dok caruje drugačiji vrijednosni sustav: iskaznica najdraže stranke od rođenja i upad na kikiriki ciao miky fakultet. Ciguli miguli deset godina. Čemu žurba, radno mjesto nije zec.
         Bez obzira na pomodarske vrijednosne trendove, ostvariti se u željenom pozivu, najljepša je životna priča. Nova, resetirana Hrvatska, valjda će odgovoriti tome izazovu.
Inače, Don Danko, već osamdesetogodišnjak, proživio je sva zvjerstva i pokolje Ruande, i dalje sretno živi svoj misijski poziv.

Černobil, dan kada je atom postidio čovjeka

   

Vjerojatno se kroz maglu sjećate zakona o očuvanju energije. To je fizika, iz Einsteinovog vremena. On kaže da se energija u jednom zatvorenom sustavu ne gubi. Ja sam ga zapamtio silom prilika, zbog protoka krvi kroz krvne žile. Potisna energija srca mijenja svoje energetske oblike u krvnim žilama, ali se ne gubi. Na taj način imamo cirkulaciju krvi. Pa to je malo komplicirano!? Znam! Evo jednog lakšeg primjera.

       Sunce? Daje nam neograničeni i neiscrpni energetski potencijal. Toplina sunca dovodi do isparavanja sa svih mogućih zemljanih i vodenih površina. Isparena vodena para stvara oblake, oblaci kišom pune planinska jezera, a planinska jezera i rijeke kroz hidroelektrane stvaraju struju. Struja je svemoguća. Prištekamo se i radimo što nam volja. Ne zaboravimo, priča je krenula od vode na površini zemlje. Zapamtite, da se energija vode iz vašeg dvorišta, očuvala i pretvorila u električnu energiju npr. bajkovite vožnje električnim automobilom.

       Možda još lakši primjer. Energija ljubavi. Ljubav je nematerijalna.  Ali, njena moć pretvaranja u druge oblike energije je nevjerojatna i sveprisutna. U svakom ljudskom pokretu i djelovanju iščitavaju se znaci ljubavne energije. Može li se svijet zamisliti bez ljubavi? Teško!

        Dakle, život i svijet bez energije je nemoguć. Energija ljudskog mozga stvorila je tako i nuklearnu energiju. Primarno za ubijanje. Naknadno, navedeni um se sjetio da ona može biti i jeftin izvor svakodnevne energije.

         I tako se dogodio 26.travanj 1986. Tog dana, u ukrajinskom Černobilu, u noćnim satima eksplodirao je visokoenergetski nuklearni reaktor i izazvao havariju koja će, pokazat će se kasnije, definitivno promijeniti svijet. Bio je to dan kada je atom postidio čovjeka. Deplasirano je pričati o žrtvama: sto, tisuću, sto tisuća ljudi, svejedno. Licemjerno je licirati životima, jer umire se i danas, a umirat će se sto godina ispred nas. Zbog Černobila, naravno.
Dio patnje, očaja i stradanja prikazao nam je nedavni HBO-ov miniserijal Chernobyl.
Nebitni su krivci, vjerojatno se radi o kombinaciji tehnološke i ljudske pogreške. Možda je važnije da je razotkriven jedan inertni, bezosjećajni i beskrupulozni društveno-politički sustav.
I još važnije, da su u takvim sustavima postojali ljudi koji su spremno umirali za istinu i buduće naraštaje. Takav je bio nuklearni znanstvenik Valerij Legasov koji je svijetu rekao istinu o nesreći. Vlast ju je planirala zataškati. Ali i desetine radnika elektrane, vatrogasaca i rudara koji su dali svoje živote za navedene ideale.
         Vijest o oblacima radioktivne prašine koja je nadsvodila veći dio Europe, saznao sam, dok sam se sunčao na balkonu svojega stančića. Radio Zagreb je iznenada objavio vijest o nuklearnoj katastrofi od prije tri dana i pozvao građane da zaborave prvomajske izlete i da ne konzumiraju proljetne salate, jer su radioaktivne. Nije spomenuto ni mjesto, ni državu odakle se nuklearna prašina isijavala. Po kuloarima se pričalo da se radi vjerojatno o SSSR-u.  Bio je to šok, nešto nevjerojatno i nepoznato.
         Danas, sva područja trideset kilometara od Černobila su evakuirana. Iseljeno je preko tristo tisuća ljudi. Kažu da se pojavljuje nova flora i bizarne životinje. Počinje se razvijati i radioktivni turizam, za avanturiste.
         Pet godina poslije Černobila raspao se SSSR. Mnogi kažu da su ga istopili radioaktivni oblaci nesretne elektrane. Deset godina poslije havarije, kritična masa o opasnosti nuklearne energije, već je tolika da su Njemačka i Japan, donijeli odluke o zatvaranju svojih nuklearanih postrojenja.
        Svijet i ovako može bezbrižno živjeti od solarne i zelene energije. Treba se samo držati starog zakona o očuvanju energije i biti manje pohlepan. I jači u spoznaji da zadnji kovčeg nema džepove.

Bucika (kratka priča o štitnjači)

Za Buciku bila je to nevjerojatna večer. Na lokalnom night slim partyu osvojila je prvo mjesto. Izgubila je dvadeset kilograma u mjesec dana. Bez Života na vagi. Na dodjeli nagrade, ganuta do suza, jedva je izgovorila onu čarobnu rečenicu da zahvaljuje mami, prijateljima i naravno najviše suprugu... Prekinuo ju je gromoglasni aplauz prepune dvorane. Nekoliko novinara koji su pratili takmičenje tražili su priču; zanimali su se za njene omiljene vježbe, prehranu i navike. Bucika je skoro pa profesionalno odradila ovaj dio posla i brzo se povukla u osamu svojega doma. Zaspala je.
      Sutradan se probudila uobičajeno, s novim košmarom u glavi. Osjećala se iscrpljenom, anksioznom, tahikardnom. Nije skidala s vrata ručnik natopljen znojem, širom je otvarala prozore, duboko disala. Bila je nesretna i nezadovoljna. Osjećala je promjenu u svojem organizmu.
      Poslije podne dobila je mail od liječnice koja joj javlja da su pristigli njeni laboratorijski nalazi. Imate tešku hipertireozu, dođite sutra na pregled i radi uvođenja terapije, javila je doktorica. Novi stres.  Sinoćnje zadovoljstvo zbog nagrade brzo je blijedilo. Imala je osjećaj postiđene prevarantice.
      Ta mala žlijezda štitnjača, smještena pri bazi vrata, u moj profesionalni život je ušla nekako na mala vrata.  Proizvodila je previše kardiološke simptomatologije, da bih ju mogao samo tako zaobići. Njeni hormoni tiroksin i trijodtironin reguliraju metabolizam čitavog organizma držeći ga u optimalnoj ravanoteži. Pri tome, kontrolni centri im se nalaze u hipofizi i hipotalamusu mozga, a ravnotežu održavaju mehanizmom takozvane povratne sprege.  Sve do trenutka dok ta sprega ne pukne i ne izazove metaboličku havariju, kao u simpatične Bucike.
     Ili, kao drugu krajnost, usporen metabolizam, hipotirezu, dovodeći do promjena osobnosti, motoričnosti, debljine i smetenosti. I dan danas osjećam nelagodu, kada sam kao mladi liječnik, hipotireotičnu pacijenticu poslao psihijatru.
      Uz hipotireozu se vezuje povijesno poznati fenomen gušavosti. To su oni veliki, nakaradni vratovi, a nastali su abnormalnim povećanjem štitnjače. Ali, tu je pozadina priče nešto drugačija. Za proizvodnju hormona štitnjače, potreban je i jod, kao gradivni element. Gušavost, kao globalni problem, riješena je jednostavnim jodiranjem soli.
      Danas, glavna patologija štitnjače je autoimuna i zloćudna. Nema jasnog uzroka za preosjetljivost organizma na vlastita antitijela. To je skupina modernih bolesti, povezana je svakako sa stilom života, životnim okolišom, stresom i obiteljskom hipotekom. Ozbiljni problem je kada antitijela, u svojevrsnoj autoimunoj oluji, zahvate više organa dovodeći do njihove strukturne i funkcionalne destrukcije. Tako osim štitnjače, stradavaju bubrezi, koža, pluća, zglobovi...I rak štitnjače baštini slične uzroke.
       Naš organizam je najsavršeniji stroj čiju funkciju regulira puno osigurača, smještenih na više hijerarhijskih razina. Unatoč svim osiguračima, teško je znati kakvo nas jutarnje buđenje očekuje. Naime, razdijelna linija između zdravlja i bolesti vrlo je krhka i nepostojana. Često nevidljiva.
Poslije provedene terapije Bucika se brzo oporavila i vratila svojoj staroj težini. Onoj, u kojoj se najbolje osjeća. I životnoj ravnoteži. A party? Sada je potpuno sigurna, bio je to nesvjesni  igrokaz postiđene "prevarantice".

Uskrsni spomenar

     

Kako Uskrs slaviti opuštenije  jednostavnije? Zašto kršćani, u ovo uskrsno vrijeme, drame oko maslinovih grančica, svete vode, rukovanja, pranja nogu, posvećenja, kada su to simbolični detalji, s kojim i bez kojih, se može sasvim pristojno uskrsovati.
     Prije neku godinu bio sam u Kapadociji (današnja Turska), obišao sam brojne crkve prvih kršćanskih zajednica iz vremena progona. Crkve, naziv je uvjetan, su zapravo preuređene pećine, poznatije kao katakombe. Datiraju iz vremena, kada vjernici svoja vjerska uvjerenja nisu smjeli javno ispovijedati, nego su to radili potajice, u povezanim podzemnim nastambama koje su sezale i do desetak etaža ispod zemlje. Tu se živjelo, radilo, spavalo, umiralo i Boga slavilo. Pravi mravinjak. I savršenstvo jednostavnosti i zajedništva.
Crkva je u međuvremenu evoluirala, obredi su postajali sadržajniji i simboličniji, crkve kićenije, a "komercijalni" kršćani sve glasniji. I evo problema... 
      Spomenuta maslina i voda su simbol života i dugovječnosti, rukovanje mira, pranje nogu poniznosti i služenja, posvećenjem hrana dobiva dodatnu, duhovnu vrijednost.
Ali, simboli života su svuda oko nas. Dok nismo otkrili suhu mediteransku maslinovu grančicu, simbol je bio par stručaka rascvjetale proljetnice ili napupana grana bilo čega. Najsvetija voda na svijetu je ona očuvana, zdrava i izdašna. Rukovanje je prekrasna gesta, ali ako je u srcu praćena sa dabogda ti crkla krava, ne dobio poticaj za ovu godinu ili policija te u kući probudila s dobro jutro, onda bolje bez njega. I župnici će već smisliti način da svoju poniznost i predanost služenju, umjesto pranja nogu, pokažu drugačije. I zatvoriti usta onima; da puno traže, malo daju. Jest će se prosječno dobro ovoga Uskrsa, posvećeno ili ne.  
     Ne zaboravite. I mame mogu krstiti svoju djecu, doktori davati bolesničko pomazanje, svijet je već dugo postao velika ispovjedaonica (istina, bez odriješenja!), Papa dijeli globalni oprost...Nije sve tako crno! Tko se drži katekizma svojih baka, po kojem je svaka obitelj crkva, a u svakoj osobi je Bog, problema neće imati. Živjet će zapravo privilegiju, da je svakodnevno prožet brojnim duhovnim sadržajima. I u svojoj obiteljskoj crkvi će blagoslivljati, režati i moliti, jednako kao u zajedničkoj.
     Zato, ne žalostite se zbog ovogodišnjeg Uskrsa!
     Uskrs je najveći kršćanski blagdan. Uskrsli je dobri Bog. Može ga se slobodno moliti, kuditi, nožem rezati, kašikom srkati i s njim po ivici noža hodati.
Ovogodišnji Uskrs nudi i posebnu radost, jer nas vraća na putove kršćanskih korijena: bratstva, jednakosti i solidarnosti. A samo dobar korijen daje obilne plodove.

SAVA

Ovo je priča o Posavini i narodu nešto drugačijeg kova. S drugačijim vrijednostima: vjerom, radom i tolerancijom, prije svega. Živeći na čvorištu važnih povijesnih mijena, napuštanje zavičaja je dio njegovog civilizacijskog pamćenja. Hrvatski "kurdi", kažu za njih. I u zadnjem ratu pamte dvije velike izdaje: ratnu i poratnu, kojima je hrvatska politika zanemarila njegovo elementarno pravo na dom i zavičaj. Jer je to kažu bio nacionalni interes. Progonom više od sto tisuća Hrvata Posavine, nije se ispraznila samo Posavina, početak je to nestajanja i Slavonije. Jer Posavinu i Slavoniju čine isti ljudi. Istih gena, krvi i suza. A izdaje se ne zaboravljaju.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uskrsno je jutro 1992. U Babinoj sam Gredi, velikoj meraji, uz samu Savu. Nekoliko polutrulih čamaca neumorno prevaža posavske prognanike. S plastičnim vrećicama, ili bez njih. Više stotina ljudi: tišina, plač, pa molitva.
Probijam se kroz gužvu i metež. Svatko nekog traži. Većinu ljudi ne poznajem, iz Posavine sam otišao kao petnaestogodišnjak, vrijeme je učinilo svoje.
Poslije pola sata, konačno(!), povlači me za rukav susjeda; vidjela sam tvoje, na drugoj su strani, čekaju još na prijevoz. Laknulo mi je. Povlačim se u pozadinu, na savski nasip, pribrati misli. Gledam ljude i brojim čamce.
I konačno,  u smiraj dana ugledah roditelje. Tata je izlazio iz čamca, u zelenim ribarskim čizmama, radničkom odjelu, s bijelom polivinil vrećicom. Trčim k obali, podignutih ruku. Vičem, tata tu sam. Dolazim, grobna tišina! Pomažem mami izaći iz čamca, teška je, u strahu je, pokočena, jedva se kreće.
Tata mi se ispričava, morali smo otići, pucali su po nama. Došli su ljudi i rekli, svi koji niste za borbu, idete prema Savi.
Pola sata poslije, mama iz cekera vadi neposvećeni uskrsni doručak. Večerajmo skupa, prekinula je tišinu.

Deset godina poslije ponovno sam na istoj meraji, odajem počast prognanima i poginulima, odajem počast Svetoj zemlji i tiho molim. Hvala ti Bože na ovome jutru, hvala na providnosti, budi milostiv svima koji su otišli bez spomena i znamena, poškropi ovom svetom vodom moje unuke, praunuke...
Moleći, gledao sam Savu, meandre, osjećao miris proljeća. Taj pogled činio mi se snažnijom molitvom. Prožet dubokim emocijama, odlutah u daleku povijest. Slažem slike...

...Povjesnica iz 17. stoljeća, obiteljska priča...dok su dječaci Petar i Nedo čuvali stoku uz Savu, otmu ih Turci trgovci solju, pri povratku iz Krajine. Uguraju ih u svoju lađu i povezu ih prema Turskoj. U Smederevu dožive brodolom. Nedo, stariji, sretniji i spretniji, uspije pobjeći. Petar ostane zarobljen na lađi i završi u Vidinu.  Tu ga poturče i ožene. Ipak, cijelo vrijeme planira povratak: domu,vjeri i Posavini. Kad Turci otkriju njegove namjere, svirepo ga pred sinovima raščereče. Tu priča o Petru završava.
Nedo je mjesecima lutao šumama, a onda, kaže povjesnica, uz pomoć pravoslavne obitelji i djevojke Turkinje, dođe svojima u Tolisu, tri godine poslije brodoloma. U čast Nedinog povratka, obitelj se odrekne prezimena i počne se zvati po svome sinu povratniku.

...Kraj je II svjetskog rata... Hitler je već ubio svoju ljubavnicu Evu, Berlin je pao. Partizanske divizije su ekspresno, doktrinom spaljene zemlje, jurišale dolinom rijeke Bosne, u namjeri spajanja s borcima Srijemskog fronta. U Posavini ih zaustave branitelji svojih ognjišta. U neravnopravnoj borbi, koje su trajale oko tri tjedna, izgine oko deset tisuća ljudi, kažu neovisni izvori. Sava se crvenjela.
Odmazda nove države bila je surova.  Bauštelu su patentirali Posavljaci.

Gledam mirno, s poštovanjem Savu, divim joj se, i zavidim...

Zavidim velikom žutom leptiru na meraji, na slobodnom i bezbrižnom letu od cvijeta do cvijeta. I njegovoj moći prilagodbe. I smislu za ljepotu.
Zavidim i divljim savskim patkama na iskričavosti i slobodi gniježđenja na savskim obalama. I na staništu bez granica.
Zavidim ponajviše zaigranom božanskom povjetarcu koji ležerno prebire po mreškastim savskim valovima. I bezbrižno se poigrava s krošnjama vrbaka i topolaka. Na obje savske obale.

Zanešen ljepotom prizora,  na drugosavskoj obali, u spaljenom selu, ugledah siluete svojih dragih, ponosnih djedova koji me podariše svojim imenima. I ljubavi prema domu i obitelji. Živjeli su u istom selu, ali pokopani na različitim grobljima, kao i njihovih dvanaestero djece. Dvanaest duša na deset grobalja.
Bacam zadnji pogled na Savu, očaran sam njenim spokojom i mirnoćom.
Sprema li nam nove uzbudljive priče? Ne znam. Možda. Mogućih aktera ne vidim, ali život je sto puta pokazao, da samo mijena stalna jest.

Panika (mojih pet savjeta)

     

Korona nije ni otišla, dolazi s njome nova. Panika.  Ljudi su u zdravstvenom smislu trodimenzionalna bića (tjelesna, duhovna i socijalna) i amputacija bilo koje komponente čini ih vrlo ranjivim. K tomu, nametnuta izolacija kod mnogih produbljuje od ranije prisutnu klaustrofobiju, dovodeći do totalne nepredvidivosti i paničnih ataka.
Panika nije bezazlena. Jedna je od glavnih sastavnica depresije, a manifestira se širokom lepezom psihosomatskih, obično bolnih stanja. Svako od navedenih stanja proizvodi kod pacijenta osjećaj vrlo ozbiljne bolesti i patnje, sve do osjećaja skorog umiranja. U kontekstu naše stvarnosti, panika smanjuje imunološku sposobnost i doista može biti okidač lakšeg obolijevanja od korone.
      Tko stvara paniku? 
Stvara ju, prije svega, virus za kojeg nemamo lijeka i cjepiva. Svatko od nas se u percepciji vidi žrtvom korone. Zaboravlja se tu na nisku smrtnost, podložnost samo određenih dobnih skupina i činjenicu da dobro čuvamo sebe i druge. 
Stvaraju ga mediji zaglušujućom bukom, jer to im je već tjednima top tema i na njoj grade svoju gledanost. A zbog gledanosti izglabat će ju do srži.
Stvara ga iskrena zabrinutost za sutrašnjicu: radna mjesta, preživljavanje, otplatu kredita.  Tu je i posvemašnja ne organiziranost i ne pripremljenost u mnogim segmentima javnog života.
Stvaraju ga brojni stožeri svojom samodopadnošću, infantilnošću, ulasku u naše živote do jučer nebitnih likova i stvaranju klime nerazumijevanja. Evo, primjera. Mjerna jedinica za distanciranje je zagrebačka špica i splitska riva. Prije dva dana vozim se bicklom 40 km i na putu sretnem na cesti doslovce samo dva traktora. U dvorištima po koja domaćica i dijete.  Mi izolaciju i samoizolaciju živimo već godinama, samo stožeri ju ne vide. A propusnica nam treba za odlazak u susjedno selo.
     Kako odgovoriti na strah i paniku? Razumijevanjem navedenih ljudi, prije svega. I prepoznavanjem rizičnih skupina. A onda uobičajeno: socijalna, psihoterapijska i/ili duhovna potpora. I maknuti dežurne sijače straha iz medijskog prostora. 
A da budem u ovovremenskom trendu, slobodan sam ponuditi svojih pet savjeta za (samo)preživljavanje od panike u vremenu koronavirusa.


Mojih pet savjeta:

1. Upoznali ste sve što trebate o Covidu-19. Nulti zaraženi, transmisija, vektori, brzina širenja... Ugasite TV i skinite se s računala i mobitela. Dodatnim učenjem možete samo kontaminirati svoje vijuge. Bespotrebno.
2. Znate sve higijensko epidemiološke mjere. Čuli ste ih barem tisuću puta u zadnja dva tjedna od najboljih stručnjaka. Primjenjujte ih. Tko nije naučio, taj i neće. Neka ga dalje uči pravna država.
3. Upoznajte i sebe. Sebi smo najveća zagonetka. Testirajte svoje mentalne kapacitete za strah, snošljivost i samokontrolu. Istražite multidimenzijalnost svoje osobe, otkrit ćete u njoj zanimljive duhovne niše, vještine i talente, koje ste vremenom zaboravili. Od njih napravite  zaštitni omotač koji će vas odlično čuvati dok čamite u dnevnom boravku.
4. Svi smo mi žetončići, shvatite. Do sada smo ih službeno imali nekoliko. Sada ćemo ubrzo postati svi. Možda različite boje, dizajna i veličine, ali ćemo postati svi, što rekoh, u rukama velikih i moćnih. Spremite se nato.
5. Budite svoji na svome. U sljedećih pet godina obnovite babinu kuću ili kupite grunt za pet tisuća eura. Uživat ćete u laganim šetnjama gruntom, orezivanju voća, štihanju vrta i brojanju gujavica. Bit ćete neovisni i sretni. Neprocjenjivo.

Potres

     

To nedjeljno jutro, bilo je jutro za pamćenje. Uz sve nesreće, probudio nas je i potres. Zagreb, središte zbivanja. Zabrinutost za djecu, unučad, prijatelje. Za porušeno srce grada, teško oštećene bolnice, porušeni toranj katedrale. Mnogi od tih građevina su spomenici materijalne i nematerijalne baštine.  Tu su zapisi našeg življenja, stvaranja i stradanja.
      Nisam osoba koja olako upire prstom. Ne vidim tu nikakve zavjere ili nedajbože poruke bilo kojih bogova. Bog uostalom nije strogi policajac koji kažnjava vozače brzance, još k tomu ne vezanog pojasa. Ima on pametnijeg posla. 
Vidim u tome isključivo živo(s)t zemljine utrobe, koji je puno jači nego si naše ljudske glave zamišljaju. A poruke (?!), one dolaze indirektno. Nama, slobodnim i razumnim bićima. Sve što trebamo, to je shvatiti ih i prihvatiti ili zanemariti.
      Zageb leži na trusnom području, zna se to stoljećima.  Sklon je podrhtavanju tla. Za takva podneblja postoje posebna pravila sigurne gradnje i življenja. Da se pravila držalo, nebi stradali parlament, bolnice, rađaonice, crkve i mnoge druge građevine. Ali da, reći će... one su građene puno prije mjera sigurne gradnje. Ništa zato, postoje stručnjaci koji brinu o takvim građevinama,  kontinuirano pojačavajući njihovu sigurnost, statiku i zaštitu (jednako kao odnos liječnik pacijent!). Na taj način se brine o dugovječnosti građevina i sigurnosti građana.
To je prevencija posljedica potresa. U međuvremenu...

Potresi sve utrobe. Tupe i  učmale.
Da spoznaju bit i svrhu služenja.
Oprosti im  lakomost, pohlepu i sebičnost.

Blagoslovi utrobe naših kćeriju, koje tu bit žive.
Sagradi čvrste i tople bolnice. Za našu djecu, majke i očeve.
Nagradi ih nesebičnim liječnicima i sestrama. Zaslužuju.

Ne zaboravi svoj narod. Siromahe i patnike.
Ostavljene, iznevjerene i izdane. Olakšaj mu kušnje.
Osnaži ga. Obasjaj ga svojom mudrošću.

Tišina

      

      Ulazimo u vrijeme tišine. Prestala su zvoniti crkvena zvona.
      Pandemija ima svoja pravila i treba ih poštovati.
Ipak, mnogi tišinu doživljavaju kao dodatnu nesreću, premda je ona u stvarnosti šansa za okretanje sebi, te obnovi i izgradnji zaboravljenih ili potisnutih vrijednosti. Za društveno i duhovno resetiranje.
      Što govori tišina? Da smo slabi i ranjivi. Da smo narcisoidni, neosjetljivi i egoistični. Sijači laži i taštine.
      Što nam govori tišina? Da smo se odrekli sebe, rada i plodova svojega rada. Nemamo maske, dezinficijense, nemamo svoj kruh i mlijeko. Voće i povrće. Svoju proizvodnju. Nemamo suvislo posloženo društvo i državu, kao jamstvo. Neodrživi smo.
       Što nam još govori tišina? Izgubili smo elementarnu hrabrost. Proželi  su nas iracionalni osjećaji kuknjave, straha i panike. Mnoga društva, pa i naše, prolazili su kroz daleko teže povijesne mijene, pa vjeru ipak nisu gubili. 
       Što nam to još govori tišina?  Da ne znamo razgovarati sa sobom, bližnjima i Bogom. Da smisao ne nalazimo u duši brata, dječjem osmijehu i sjaju punog mjeseca.  Ne znamo biti korisni zajednici kojoj pripadamo.

       Zato, slušaj tišinu. Slušaj ju.
        Isključi sve i potoni u nju. Ona ćete spojiti s tvojim najdubljim bićem. 
        Upoznat ćeš sebe. U iskonskom sadržaju.
        Oslobodit ćete svega što te čini manje vrijednim.
        Spoznat ćeš nepoznatu dimenziju. Brata čovjeka.
        Shvatit ćeš ljepotu svemira i galaksija.
        Divit ćeš se ljepoti zemlje. Njenoj  zvjeradi i šarenilu ptica.
        Kukcima, virusima i bakterijama. I shvatit ćeš njihovu poruku.
        Zato, slušaj tišinu. Slušaj ju. Ona te vodi tvojim izvorima.