Zastani, nakloni se čovjeku

Čovjek je visokoenergetsko biće, prava hodajuća elektrana visokog napona. U stvarnom, još više i nama bližem, u prenesenom značenju. Ne bitno je koju vrstu energije koristi, činjenica je da ju mora stalno imati na raspolaganju. Njegovi vitalni organi rade danonoćno.

____________________________________________

        ❕  O ljudskoj energiji...

Nema u organizmu uobičajenih izvora energije. Nepoznata je  energija vode i ugljena, nema nuklearki, ne znam za vjetroelektrane (ups!), koristi solarne energije su beznačajne. Jedino, razvidne energetske sirovine su kisik i hrana. Organizam ih razgrađuje i kroz složene biokemijske procese pretvara u energiju. 

-----------------------------------------------------

Mozak je enormni potrošač. Ne samo radi zadovoljavanja osnovnih organskih potreba, nego daleko više kroz svoju misaonu, intelektualnu i stvaralačku funkciju. Tko se barem ceremonijalno bavi takvim radom, poznato mu je o kakvoj se potrošnji tu radi. K tomu mozak je aktivator i moderator moćnih hormonalnih sustava koji u pojedinim vremenskim razdobljima postaju pravi gutači energije. Jedna mala nabrijana, hipertireotična štitnjača može istopiti ljudski organizam u nekoliko dana. Sličan fenomen imamo kod sveprisutnog stresa i depresije.

Naš mozak, uz spomenutu štitnjaču, kontolira nadbubrežne žlijezde, spolne organe, trudnoću, simpatikus, srce, pluća, bubrege, znojenje, suženje, adrenalin, emocije, ljubav... Ovo je samo manji dio potrošača. Svaka ljudska stanica, kojih je na milijarde u ljudskom tijelu, su energetski potrošači. Mozak k tomu, kontrolira prepoznavanje stranih tijela u organizmu i kroz složeni imunološki sustav, štiti ga. Tako se branimo od bakterija, virusa, malignih stanica i čega sve ne. To nije samo potrošnja energije, to je rat.

Možemo živjeti s jednim bubregom, vjerojatno i s njegovom polovicom. Moćni probavni sustav i postprandijalnu krizu, svakodnevno osjećamo. Srce vozača F1 ili drugih profesionalnih sportaša pojačava pumpanje do deset puta, i isto toliko potrošnju energije. To je znak dobre kondicije. Pri tome ne mislim na njegovu bazičnu funkciju pumpanja krvi kroz krvožilje, dužine desetine milijuna kilometara. Osjetilni organi, kao oči i uši, za svoj sofisticirani i zahtjevni rad traže savršenost u opskrbi energije. Koža, naš najveći organ, pruža mehaničku zaštitu i održava temperaturu tijela i dobru hidriranost. Treba joj obilje energije. 

U činjeničnom sam metežu. Svjestan sam, da čovjek, uz svu svoju posloženost, koji puta funkcionira kaotično. Kaotičan ili ne, složit ćete se, da ova ljudska energetska priča izgleda zapanjujuće tajanstveno. Ali, postoje i snažniji energetski misteriji. Na primjer, kako asketski pojedinci, energiju kruha i vode, višestruko obogaćuju, i pretvaraju u nevjerojatna intelektualna, duhovna i kreativna ostvaranja!?  

Zbog svega, postoje trenuci u životu kada treba zastati i duboko se nakloniti čovjeku. Tom malenom, obično društveno rubnom biću, a u stvarnosti čudesnom i razigranom svemiru! I reći mu hvala. Za sve što je napravio, što radi ili će tek napraviti. S tako malo energije, a s puno ljubavi i vjere u bolju budućnost!

Molitva za Slavoniju

Pogledaj ju, molim te.

Njenu razigranost, šarenilo ptica, ljepotu zvjeradi. 
I kunu zlaticu.  

Osluhni šum Drave, mirnoću Save, silinu Dunava. I plavetnilo Papuka.

Pogledaj Slavonce, Šokce i Srijemce, Baranjce, Podravce i Posavce.

Molim te za mati Slavonku. 
Za njeno naborano čelo, isušene ruke i suzu u oku.

I oca Slavonca. 
Za njegove brazgotine na rukama, tvrde žuljeve i zemljane zanoktice.

Sjeti se njenih orača, sijača, ranoranioca, žeteoca i težaka.
Sačuvaj ju od kuge, gladi i rata.

Budi dobrostiv njenim sinovima, koje je dojila, hranila i branila.

A oni umirali za Nju, s osmijehom na usnama.

Bože, velik si, svemoćan i ljubiš pravednika.

Ne zaboravi Slavoniju.

Spasi njena polja i potoke, međe i vrbake, spilje i šišmiše, vidre i zečeve,

njene žitelje, ognjišta i običaje.

(Ohrabri i vukove povratnike).

Oslobodi ju od pogana i barbara, kojima nije stalo do tvoje volje,

nego robuju svojoj pohlepi i lakomosti.

Misleći da su i sami bogovi.

Čuvaj nam Slavoniju, Bože.

O karakteru...

Jedna od najznačajnijih svjetskih utvrda, danas atrakcija,  je Kineski zid. Građen je stoljećima, gradilo ga je stotine tisuća ljudi, sve kao zaštita Kine od nomadskih ratničkih plemena. Kao i svaki zid imao je kapije za prolaz. Ratničkim plemenima nije smetao zid, potkupili bi čuvare kapija i lagano ulazili u Kinu. Sve dok kineske vođe nisu shvatili da osim zida, moraju za čuvare kapija stavljati ljude sa karakterom.

---------------------------------------------------

❕ O karakteru...

To smo mi iznutra. Naše moralne i mentalne karakteristike, odgoj koji nosimo. Temeljem tih karakteristika stvaramo obrasce ponašanja, granice, načela i životna pravila. Što je genotip u biologiji, to je karakter u psihologiji.

Za razliku od karaktera, osobnost je naučeni obrazac ponašanja, osjećanja i razmišljanja. I podložan je promjenama. To je biološki fenotip.

------------------------------------------------------

( kratka priča o karakteru, s panja)

Sjedila je na panju. 

Prišao sam joj, pomakla se na rub i rekla mi, sjedi. Ima mjesta za oboje. 

Pogledala me i odvagnula...

Dijete moje, život je pred tobom. Neće te maziti. Svaki dan pred tobom je tvoja nova kušnja.

Spremi se za sve nedaće: borbu, siromaštvo, glad, rat, smrt...

Primi ih otvorena srca i s blagoslovom,

neka ti one daju novi životni smisao.

Čuvaj se bogatstva i moći. Oni će ti zaprljati obraz. Ne možeš musav kroz život.

Ako ti se bogatstvo dogodi, odbaci ga, ne robuj. Jedino bogatstvo bit će ti djeca.

Želiš li poštovanje najbližih?

Budi svoj! Teško je to, najteže, ali i najsmislenije.

Sve u životu možeš kupiti. Zemlju, kuće, diplome, prijatelje. 

Bit ćeš zadovoljan i sretan. Nakratko! I na radost svojih neprijatelja.

Kada ovako život privedeš kraju,

bit će ti jasno, njega jedino kupiti ne možeš.

On ti je darovan. Nisi ga ničim zaslužio, nemaš se čega sramiti. Ne možeš ga trajno zadržati.

Ali, dar je radost. 

Živi ga zato cijelim srcem i diši punim plućima.

Poštuj svoje darovatelje, i zahvaljuj im cijeli život. 

Ti si im najvrjedniji dar.

----------------------------------------------

☻Čitali ste nešto iz edicije Čovjek novog doba, primjerice omiljenog nobelovca i njegovih Sto lica debelog uguza. Niste!? Pa dobro, niste ništa propustili! Prepričat ću vam.

Kroz svoju pitku priču autor naglašava važnost čestih osobnih transformacija: karakternih, ideoloških, političkih, modnih, teističkih i svih drugih. One me hrane i održavaju u životu, kaže. Također, s posebnom pozornošću govori i o bitnosti svojih stanodavaca, njihovoj toplini i nadahnuću za njegovo kreativno stvaralaštvo...
----------------------------------------------

Karakter je u svakodnevju ipak promjenjiva kategorija. 

U vrijeme velikih sportskih događaja osobito je prisutan po onoj duhovitoj sportskoj, naučenoj u omladinskoj nogometnoj školi: glave na kup, srce na terenu, karakter je tu...

Nažalost, u sportskom sušilu, presušuje i karakter.

Kockarski strmoglav

Požalila mi se jedna mama na sina, prokockao joj je stan. Tako strašan događaj natjerao me zaviriti u svijet kocke i klađenja i, moram priznati, moj visoki prag tolerancije brzo je probijen.

Naime, u sjeni alkohola i droge živi gotovo zanemarena patološka strast, odnosno ovisnost. To je kockanje i njegova popularna inačica klađenje.

------------------------------------------

❕ O ovisnosti...

Pojam ovisnosti ne odnosi se samo na psihoaktivna sredstva (alkohol, droga, pušenje). Čovjek može biti ovisan o hrani, igrama na sreću, televiziji, internetu, kupovini, sportu..., a zajednička je značajka da aktivnosti vezane uz tu ovisnost postaju središnji sadržaj i čimbenik njegovog življenja.

Drugi, realni život odlazi u drugi plan. Iz tog' drugog plana izviru sve nedaće ovisnosti.

--------------------------------------------

    Dok su prvi ovisnici jasno društveno stigmatizirani, potonji su najčešće ljudi od imena i ugleda. Prema procjenama, u Hrvatskog je takvih jedan do tri posto odrasle populacije, radi se pretežito o muškarcima srednjih godina i potroše više od tri milijarde kuna godišnje. U kockanju, poznato je, "kuća uvijek dobiva", ponešto država i najmanje igrači. U navedenim milijardama participiraju i sveprisutni kavoljupci koji trlababalane cijele dane buljeći u kladioničarske listiće. To su ovisnici pripravnici.
Ovisnost ima svoju jasno definiranu evoluciju. Znatiželja, zatim igra na sreću i na koncu strast, hazard. 

---------------------------------------------

☻Otvoriti ordinaciju nije jednostavno. Traži se tvrdoglava upornost, a o njenoj sudbini više ćeš doznati iz graktanja nebeskih vrana, nego od zdravstvene birokracije.

Zato, ovisnosti su dostupne na svakom ćošku, domu i bircuzu. Online kupovinu izmislila je trgovina ovisnostima, a ovisnički šifrarnik je jedan od najmaštovitijih koje sam imao vidjeti...

----------------------------------------------

    Stručnjaci navode, da ne treba isključiti, dozu genske predodređenosti. Mozak ovih, kao i drugih ovisnika (droga, alkohol, pušenje, šopingomanija…) strukturno i funkcionalno je različit od mozgova ne ovisnika. Podražaj očekivanja u kockara izaziva biokemijske promjene dovodeći do većeg lučenja neurotransmitera dopamina koji dovodi do osjećaja ugode. Smanjenjem dopamina dolazi do tjeskobe i frustracija i potrebe za novom dozom podražaja. I ciklus se ponavlja, s time što je potrebna sve veća doza podražaja (čitaj novaca!) da bi do nove ugode došlo. Nije bitan gubitak i dobitak, bitan je podražaj.
    Ostrašćene gubitnike po već poznatoj shemi prate kamatari (naime, dobitak često "ispadne za dlaku, ali drugi puta neće"), koji nude pozajmice s kamatama uz hipoteke na nekretninu, slijede reketari, razbojstva, ubojstva, samoubojstva. I krug se zatvara. To je najcrnji scenarij, ali je naša realnost. 

    Kocka se od kada je svijeta i vijeka. Najpoznatiji je vjerojatno Julije Cezar sa svojom "kocka je bačena", kada je krenuo na Rim svrgnuti svoga političkog protivnika. Ulog je bilo Rimsko carstvo. Cezar je uspio, ali ne treba smetnuti s uma, Cezar je samo jedan. 

    Nama, s druge strane medalje, ostaju nesretna starčad, djeca, izgubljeni stanovi, prokockane firme i svakodnevna razbojstva. 

Bez kave? Može!

Postoje razne vrste iluzija. 

Jedna od češćih je da se može dobro živjeti, a ne raditi. Narod je to davno uobličio u "kruha, bez motike".

Plodove te iluzije upravo ubiremo. Jednako razorna je duhovna iluzija u vidu samodostatnosti, gubitka savjesti i socijalnog prijateljstva. 

Sve one figuriraju kao nijema kulisa naše sadašnje stvarnosti.

______________________________________

    Uvijek se ustručavam govoriti o radu. Muči me osjećaj koristiti imenicu koju mnogi ne žele čuti. Uostalom, veći dio moga života, kao ideološki nepoćudna, izbrisana je iz hrvatskog vrijednosnog sustava. Bože sačuvaj, ne želim ni u primisli podsjećati na totalitarnu frazeologiju rada; rad je stvorio čovjeka, rad iznad svega, rad oslobađa, rad...

    Sada, prvi puta doživljavamo ogorčenje radnika i poduzetnika zbog sužavanja ili onemogućavanja prava na rad. Ta priča i nije tako jednostavna.

    Ispijanje birtijskih kava je naša robna marka, kažu. I bez toga ne ide, bez njih se nikada nećemo probuditi i posložiti svoje vijuge. Ispijaju svi, najviše oni koji imaju vremena i ne rade. Ljuti smo na poduzetnike birtijaše, koji su u svoj posao uložili novce, zaposlili radnike i sada gube pravo na rad. Jasno je, da bismo bili sretniji da su uložili u proizvodnju u Slavoniji, nego u bircuze u Zagrebu. 

__________________________________

❕ O radu...

Rad je duh, smisao, energija svakog naroda. Ne mogu i ne moraju svi biti pametni, lijepi ili nadareni, ali svi mogu i trebaju raditi. Nažalost, prema prevladavajućim trendovima, Hrvati su nepopravljivo lijen narod. Pa i onda,  kada ta lijenost dovodi do osiromašenja, sramote i opasnosti za zdravlje i život.

Zapanjuje činjenica da postoje ljudi koji će radije propasti, nego raditi. Postoje i izbirljivci, koje je teško zadovoljiti. Postoje i s(p)retnici, koji su se jednostavno domogli državnih jasala. 

Ipak, sam rad, kao i sposobnost i mogućnost rada, doživljavam kao dobitak svih dobitka i najbolji način osobnog ostvarenja.

___________________________________

    Ali, žalim! Smjerom razvoja društva upravlja država. Građani zasigurno ne!

Državni službenici ne dorasli zadatku, k'o pustinjski su nojevi, s duboko ukopanim glavama u pijesku vlastitih iluzija. Čekaju da oluja prođe, onda će protrest svoje kićeno perje i nastaviti ponosni hod, uvjereni da se ništa nije dogodilo. 

   ☻Kava iz bircuza, traži naše dnevno klanjanje. Poznata je činjenica da smo jedini narod svijeta koji ima fine živčane receptore za razbuđivanje, koje aktivira birtijaška kava. Drugi narodi te receptore nemaju.

    Davno, Voltaire je primjetio, da nas rad pošteđuje od barem tri zla: dosade, poroka i potrebe. Nudi nam priliku.

Nažalost, mnogi propuste priliku, jer je odjenuta baš u to nesretno radno odijelo i izgleda kao posao. 

Tada, birtijaška čarolija dođe kao spasonosno rješenje.

MEDIKALIZACIJA (trnovit put ka cjepivu!)

Uključiti medicinu u sve pore osobnog i društvenog života. To je medikalizacija. Tu spada i očekivanje brze proizvodnje cjepiva. Pravila struke nisu tu u prvom planu, bitno je svjetlo narodu. Povijest cjepiva tu nudi različite priče...

-----------------------------------------------------

U jeku je sveopća potraga za zdravljem koje privremeno postaje jedna od najačih globalnih ideologija. U porastu su degenerativne, srčanožilne, pihosocijalne bolesti i pretilost. Sada i virusna pandemija.

Postoje precizni mehanizmi stvaranja novih dijagnoza i sindroma. Čuli ste za sindrome: kroničnog umora, tigra u kavezu, povlačenja mačka za muda i psihičkog izgaranja. I desetine drugih s ovako duhovitim imenima. Sve one imaju svoju dijagnostiku i lijekove.

________________________________________

O cjepivu...

Trgovina zdravljem postaje najučinkovitija trgovina, unosnija od trgovanja ovisnostima, strastima ili energijom.

Svjedočimo utrci farmaceutske industrije na sto metara, prsa uz prsa. Tko će prvi do skupocjenog pehara, cjepiva protiv covida-19?

Igra se ispod stola, krše pravila, kupuju suci. Sve je dozvoljeno!

Više od trideset godina sam dio tog svijeta. 

Nisam antivakser. Ne sumnjam u humanost farmaceutske industrije! Ali ovo sada!? 

Sve me podsjeća na ideju da od kemijske industrije preko noći napravite čuvaricu okoliša ili da političar od sutra, umjesto glupih fraza, koristi zdrav razum i logiku. Skoro, pa nevjerojatno!

____________________________________________

    Medikalizacija ljudskog života ulazi na velika vrata, te postaje jedna od glavnih poluga društvene kontrole ljudi. Medikaliziraju se prirodni događaji kao što su starost, menopauza, spolne disfunkcije, manjak koncentracije, ćelavost, debljina. I potpuno prirodni društveni događaji kao što su rađanje, umiranje, promjena profesije, zapošljavanje… traže dodatnu medicinsku potvrdu. Ako mislite da vaš liječnik pojma nema o vašem posjedovanju  legalnog oružja, u velikoj ste zabludi.

    Pamtim jedan događaj iz svojih ranih liječničkih dana. Imao sam umirućeg pacijenta. Pozvao me direktor tvrtke u kojoj je bio zaposlen i zamolio da mu napišem uputnicu za kliniku. Nisam ni stigao reći ono ali, preduhitrio me: sve znamo, mi ćemo ga odvesti, sve ćemo platiti... Ne možemo dozvoliti da nam čovjek umire u ljetnoj kuhinji, a može na klinici. 

Nije svejedno gdje će umrijeti(!), rekao mi je rečenicu koju pamtim cijeli život. I doista, umro je sutradan na klinici. 

To je zapravo bila moja prva lekcija iz medikalizacije.

    Korona će potrajati, to je barem jasno. Brojat ćemo njene valove i potopljene stradalnike.

Priča o cjepivu je apaurin za raju, narod. I prijeko mu potrebnu nadu. 

Kroz očekivano cjepivo očekujemo društvenu medikalizaciju kroz širom otvorena vrata. Vjerojatno i nove društvene podjele. To nam barem nije teško.

Da mogu, najrađe bih otišao u domovinu ljigavog ljuskavca jasno ga pitati, što ti imaš protiv čovjeka? Time bi barem ispunio neku svoju osobnu zadovoljštinu. 

Dok odgovor ne stigne, opustite se, držite sreću za rep i ne zaboravite onu Mustafinu: Ne daj Bože, što čovjek podnijet može.

Muškarci

Mjesec je muškog zdravlja. Davati lijek i savjet pronicljivim sveznalicama nezahvalan je posao. Ipak, slušam i javnost. To, da su samodopadni, ograničeni, nekritični, dvoličnog morala i falusoidnog mozga (kažu neki!).

Ipak, bića su rođena od žene i uglavnom upravljana od žene. 

Zaslužuju pozornost!

_______________________________

    Neke činjenice su neoborive.  Bez njih ljudska povijest izgledala bi puno praznije i siromašnije. Utkali su u našu svakodnevicu svoju inteligenciju, mudrost i hrabrost, i učinili nam živote lakšim i kvalitetnijim. Pri tome nisu štedili sebe, svoje zdravlje i živote. Bez obzira na pečat koji su ostavili, pred njima je teško razdoblje novog dokazivanja. Zadržati vic i ironiju i graditi ozbiljnu poslovnu i obiteljsku priču, nije baš lako. Ali, to su muškarci. Mogu to oni😊.

    I sada, zvuči pa nevjerojatno, da su ti isti muški mozgovi izmislili najodvratnija sredstva za mučenje i ubijanje. Još je ne vjerojatnije da su samo tri muška monstruma u prošlom stoljeću pobili više od sto milijuna, uglavnom muškaraca.

Danas, gdje kriminal tu su oni. 

Kažu mnogi, iskreno dvojim da je to šala, da bi žene bez takvih idiota bile puno sretnije, ali vjerojatnije nešto masnije i brkatije...

_________________________________________

❕Moje mišljenje...

Ponosan sam na tisuće prekrasnih muškaraca koji su mi obogatili život i učinili ga smislenim. Sjećanje na njih neće nikada izblijediti.

Ali, svako vrijeme ima svoje breme, osobito ovo novovjeko. 

Susrećemo sve više društveno ne bitnih muškaraca, svojevrsnih muških mutanata, ljudi il' neljudi, s kojima su se Bog i priroda opasno poigrali. Kvare sliku!

A kada bih naplaćivao mušku brigu o vlastitom zdravlju?  Iskreno, bio bih kruha gladan. Totalno je to nebitno, osim u sklopu ove teme.

Muškarci funkcioniraju na drugačijim principima, koriste drugačije kodove i odlično se nose sa svojom biološkom i genetskom inferiornošću. Jednostavno, drugačiji su. Potrebna im je u tome podrška i poticaj. 

__________________________________________

Ipak, uz sva civilizacijska klaćenja, lijepo je biti muškarac. 

Uspješno misliti, raditi, graditi i stvarati. I ostati pristojan.

Znati plivati protiv matice i struje vjetra.

Gledati, a ne vidjeti, šuplje bataljune koji bi te tak' rado umočili.

Podnositi čuvare kasica-prasica i sa znatiželjom slušati njihove priče o čestitosti, moralu i poštenju.

S lakoćom nositi ljubav, kada postane teret...

    I uz sve to zadržati važne muške stečevine. Recimo, u trofrtaljkama izležaviti se u gradskom parku, kažiprstom održavati toaletu nosa ili bez neugode lizati sladoled na gradilištu.

    A briga za zdravlje? Muški sustav vrijednosti je i ovako malo izvitoperen. 

😊Zašto i to ne uvažavati?

Ahilova peta šećerne bolesti

Čovjek je višedimenzionalno biće. Ne shvatimo li tako, ulazimo u opasnost površnosti i donošenja krivih zaključaka. 

Medicina danas funkcionira na sveobuhvatnom ili holističkom principu.

Da bismo ultrazvukom napravili dobar uvid u rad srca, potrebno je napraviti desetine različitih presjeka kroz njegove strukture.

A čovjek, ipak je puno, puno složeniji...

Donja prepiska najbolji je dokaz tomu.

________________________________________

 Dok, 

Dugo razmišljam, da li da Vam pišem, i na koncu odlučih; povjerit ću Vam najveću tajnu svojega života. Vi znate neke od mojih problema koji me muče zadnje dvije godine. Najprije mršavljenje, žeđanje, učestalo mokrenje. Poslije pretraga rekli ste da imam šećernu bolest. Jedan od milijuna! Shvatio sam, ništa strašno. Sve sam naučio o dijabetesu, pravilnoj prehrani, fizičkoj aktivnosti, akutnim i kroničnim komplikacijama. 
Komplikacije mi je čak supruga, u tablicama u boji, zalijepila na vrata viseće kuhinje. Kao da me želi zaplašiti odrezanim nogama, hemodijalizom, aterosklerozoma i ne znam sve kojim glupostima. 
No, da ne duljim, moj problem se zove, mrtav sam čovjek. Spolna nemoć. Nje ne nađem u komplikacijama, i ne znam u čemu je problem. Znate da mi je 41 godina, žena mi je 9 godina mlađa, život mi je nepodnošljiv. 
Da li je moj problem u glavi (što čitam po internetu!) ili u nekoj novoj nepoznatoj bolesti? Žena me razumije, ali i užasno živcira. To nije važno, važan si mi ti, kaže mi!? Kakva glupost! Jer znam koliko je luda, koliko uživa u jednoj urnebesnoj večeri. 

Kolege s posla, samo pričaju o svojim najnovijim komadima, hvale se reckama. Šutim, k’o zaliven; gdje ja pripadam? 
Šećer mi je sada dobar, Hba1c 8,0%, kolesterol 7,3. 

Sve me živcira, ne vozim više svoju omiljenu biciklističku rutu. Muči me i onaj slinavi, žgoljavi ženin šef. Upucava joj se već pet godina, sada je ima na dlanu.
Molim Vas samo jedno, nađi te mi lijek i za cijenu ne pitajte? 

P.s.
Zaboravih, probao sam i viagru, ne djeluje! 

Srdačno,

Slađan
________________________________

Dragi moj Slađane,

Ne znam odakle da krenem. Malo sam zbunjen, priznajem. Hvala ti na povjerenju. Tvoj problem je, slažem se, zaista složen. Iznijet ću neka svoja razmišljanja, možda ti pomognu. Školovan si čovjek, čuo si za mitskog junaka Ahila. Imao je snagu, ljepotu, moć, žene, i samo jednu ranjivu točku. Svoju petu. Njegov neprijatelj ga, zamisli sad, strijelom pogodi baš u petu. I umre.
Što Ahil ima s tvojom erektilnom disfunkcijom? Priznajem, ništa. Ali ti želim reći, kako da kažem, ta strijela (dijabetička i otrovna!) pogodila je tvoju ahilovu petu, tvoju muškost, tvoje sjeme. 

Nisi među komplikacijama našao impotenciju, ona je skrivena između redaka, tamo gdje suhoparno piše, neuropatija i angiopatija. Taj nesretni koloplet odumrlosti živčanih završetaka i skleroze sitnih krvnih žila, to je tvoja bolest.
Uostalom, moram se malo i našaliti, pa svuda ti piše da u dijabetesu stradavaju udovi. Ti si primjer toga.
Opusti se, to ti je važnije od svega. Muče te iracionalni strahovi, imaš krivu percepciju, post’o si ranjiv.
Da ti pričam o ženama. To je skliska tema. Ono što znam, reći ću ti, složenije su od dijabetesa. Njihove strjelice su totalno nepredvidive. Mudrije su i lukavije od muškaraca, znaju svoj jasan cilj. 

I što da ti iskreno kažem; nemam lijeka, imam savjet.
Ti si muškarac, da muškarac, muškarčina. Stavi si to u glavu i ne cmizdri. Odatle kreni. Tvoja supruga, koju već otpisuješ, vjerojatno je potpuno iskrena. Zašto ne bi, i dalje, bio njen životni cilj, upravo ti? Pa imate, koliko znam i jednu curicu. Žene su pragmatične!
Smeta te slinavko!? Pa ti si inženjer, s dobrim primanjima, ambiciozan si. Ne budi lud!
S muškarcima je druga priča. Sve što ti oni pričaju, odmah uzvrati svojom pričom, ali na kvadrat. I uvijek stavi barem pet recki više. To te ništa ne košta. Slušat će te i sliniti ko tinejdžeri kada prvi put ugledaju žensko koljeno.
Zapričah se o bezvezarijama, zaboravih na tvoj dijabetes. Nalazi ti nisu dobri, visok ti je kolesterol i Hba1c. Bio si zadnjih sedam dana na dijeti, zato ti je glikemija dobra. Igraš dvostruku igru, tromjesečni šećer je odao tvoju dvoličnost.
Ne znaš vjerojatno priču o štakorima i frižideru...kada sam bio na specijalizaciji, moj uvaženi profesor interne medicine- dijabetolog, znao je za takve dijabetičare kao što si ti, reći; oni su vam kolege moji, kao štakori, vidite im samo guzice i repove pred otvorenim frižiderima. Oprosti na sitnoj vulgarnost!

I da ti kažem, optimalno kontroliran kolesterol jedanko te je važan kao i optimalna kontrola dijabetesa. Zato uzmi još lijek za visok kolesterol.
Toliko moj Slađane. Ne zaboravi za kraj, priča je mogla teći i drugačije. Mogao si od neke strelice i umrijeti (kao Ahil), žena ti se sretno udati, uživati u naručju drugoga i s njime imati još troje djece. Kolege bi te već davno zaboravile.
Ovako je, ipak za tebe puno bolje, pa i zabavnije. 

P.s.
I za sam kraj, čuvaj se! 

Najveća ti opasnost ipak prijeti od srčanog udara jer si visokorizičan za krvožilne bolesti.

S poštovanjem,

(pn)

Pogled kroz masku

Gdje stanuje Isus?

Želimo biti prihvaćeni. Zaboravlja se da je prihvaćanje proces, odnosno život i da ga ostvarujemo svojom vjerodostojnošću. Ništa naslijepo. A tu nesretnu vjerodostojnost polažemo kod malog, rubnog čovjeka, beskućnika. Kada bi se uvjerenje o vjerodostojnosti izdavalo na fakultetima sve bi bilo lakše. I vjerodostojnosti bi bilo puno više😊.

-------------------------------------------------------------------------

    Mediji su se objavili kako su građani burno reagirali na nepoznatog ležećeg beskućnika s klupe (pogledaj sliku!) ispred američke crkve. Zvali su policiju, koja je izvidom utvrdila da se radi o spomeniku i da nema razloga za postupanje. Inače, više je takvih spomenika u svijetu, mijenjaju lokacije i jednom će osvanuti i u našem parku. Mjesni župnik je u medijima objavio da se radi o poznatoj skulpturi Isusa beskućnika i da građani nemaju razloga za zabrinutost. Nego, za razmišljanje!

    Liječnici i sestre su nezadovoljni.  Kažu, nama rat, njima brat. Tako neće ići. Nepravda, ponižavanja i gubitak empatije boli i demoralizira. Epidemiolozi su bijesni, osobito. Do sada neprimjetna družina osjetila se osamljenom na vjetrometini, te dnevno se oglašava urbi et orbi. Nisu umorni od dvanaestosatnih operacija karcinoma mozga, nego što moraju dnevno naganjati selske babe (u unaprijed izgubljenoj utakmici!) i provjeravati njihova kretanja. Ipak, da će časno i pošteno služiti pacijentima doktori su se zakleli starogrčkom mitološkom kolegi  Hipokratu (ups!), a privatno i drugim bogovima kojima vjeruju. To im, zajednica u krizi, uvijek sa zadovoljstvom servira na nos.

    Prije neki dan Ministar zadužen za zdravlje građana provezao se se tik pored upucanog Isusa na Trgu sv. Marka. Niti je zastao, niti ponudio pomoć, niti je  zvao policiju. Ni trepnuo nije, ništa nije vidio!? Možda ga muči loš ABS na autu? Hmm...On je također položio prisegu, i to dvostruku: Hipokratovu i ministarsku. Inače, omiljena ministrova je budimo odgovorni.

    Visoki crkveni prelat, poznat po idi mi dođi mi  spram korone, hvalio se javno, ne bojim se! Bogu se svidje iskušati ga i pošalje mu koronu osobno. Sada, kada je voda došla do grla, moli i kumi svoje svećenstvo za odgovornost. U međuvremenu turistička sezona je naglo razbucana, izbezumljeni ljudi traže pomoć na sve strane. Biskup se također moli i zaklinje Bogu, svakodnevno. 

Naš'o bi se vjerojatno i pokoji župnik koji beskućnika s klupe nebi prepoznao i olako ga primio u svoju svojtu. Takav smrdljivi klošar, nije baš faca koja bilo kome treba.

    Ne pametujem, tražim samo Isusa: u policajcu, beskućniku i svakom čovjeku. Gdje se izgubio? 

Znam, nije se izgubio, nije! Među nama je, tu je. Na klupi je. Samo ga ne vidimo. 

Istina, ne stanuje u ministarstvima, palačama, pozlaćenim katedralnim tornjevima i šarenim crkvenim muralima. Kada bi tu bio, otpuhao bi ga prvi Božji dašak. 

Njegov dom je čovjek, tamo gdje obično magla i loša vidljivost. Zato, od kad je svijeta i vijeka, čovjek se lakše i rađe klanja hladnom kamenu, nego bratu čovjeku.

Simpatična skulptura Isusa beskućnika samo je metafora malog, rubnog, odbačenog čovjeka. 

Trebala bi biti vjerojatno i test vjerodostojnosti velikih. Ali, bez žurbe, polagano. 

Do tada će promijeniti još puno, puno klupa i raznoraznih gradskih lokacija😊.

Slomljeno srce

Srce je metafora. Ali, ovdje metafore nema. Ovo je priča o stvarnom srcu, najjačem mišiću našeg organizma. I muđuovisnosti ljudske duše i srčanog mišića. Kako to ranjena duša može fizički slomiti srce? To je istinita priča za one koji vjeruju u misterij ljudskog organizma.

____________________________________

Nije ovo istrgnuti članak iz autorove srednjoškolske bilježnice, to vam nebi ponudio, vjerujte mi. Ne, što tu postoji tajna, jednostavno, ne volim razočarati ljude. Ako se pak želite obogatiti vrijednom spoznajom, onda je to ipak priča sa svakoga. 

Mirna je četrdesetšestogodišnja trgovkinja, majka četvoro djece. Uz naporan rad, njen svaki vikend je ispunjen posebnim obvezama. Tada, dolaze djeca studenti i spremna je sve učiniti da se ugodno osjećaju. Čišćenje, spremanje, kuhanje, nakuhavanje. Muž joj uvijek zvonca, ljubav ulazi kroz želudac. To njegovo, joj je motiv i teret, istovremeno.

Tu subotu poslije večere izašla je na terasu popušiti cigaru. I sama malo uživati u sreći.  Nije bila pušač, ali je znala jednu zapaliti, radi opuštanja. Naime, od predvečerja osjećala se anksioznom, stiskala ju je bol u prsištu, preznojavala se i imala lupanje srca. Baš sam danas preforsirala, mislila je. 

Već poslije petnaestak minuta razmišljanje je nastavila u bolničkom okruženju. Braonile, infuzijske boce, vađenja krvi, kisik, RTG, ehokardiogram...sve kao na filmu. Za sat vremena napravila je i koronoragrafiju. Isključujemo srčani incident, rekao joj je liječnik. Krvne žile su vam dobre. Sljedeće jutro bila je tema konzilija. Dijagnoza je brzo postavljena: kardiomiopatija izazvana stresom, sindrom slomljenog srca, Takotsubo (tako tsubo je inače japanski izraz za zamke za hobotnicu a na tu zamku podsjeća slomljeno srce, možda vas na to podsjeća i donja ultrazvučna slika!). Uz terapiju brzo se oporavljala, što joj je davalo nadu da će za sljedeći vikend već biti međ' svojima.

Tako glupu dijagnozu objasnio joj je student medicine, za vrijeme praktičnih nastavnih vježbi. Kardiomiopatije su vam skupina bolesti, stanja... zapravo bolesti srčanog mišića, ima tu svega i svačega...Ja vam čitam uglavnom tu dilatativnu, restriktivnu i hipertrofijsku, na njima se pada ili prolazi. Ova vaša je za višu ocjenu. Ali, znam da je nezgodna, slična je infarktu, a nije to... One što ja čitam vam je shit from disease (sranje op.a.). Imali ste sreće, ohrabrio ju je simpatični student. Haloo, i ponekad povucite ručnu, nije ona napravljena bez vraga, i izgubio se.

Na odlasku iz bolnice  dobila je službenu informaciju da je preboljela bolest srčanog mišića, izazvanu prevelikom dozom stresa. I da bi bilo dobro poneki vikend pobjeći od kuće. 

Ulazeći u svoj dom preplavljena emocijama, tražila je odgovor, kako srce može biti slomljeno, i onda oporavljeno?

Može, može. Ali, bolje da odgovor ne nađe. Ušla bi u složenu priču o metaforama s florom i faunom u medicini, vitalnosti srčanog mišića i nevjerojatnoj snazi samooporavka ljudskog organizma.

A i ta spoznaja može biti stresna!

PRSTI naši amputirani

Uvijek  kada prolazim pored pogona bivše drvne industrije sjetim se svoje tri najizazovnije godine profesionalnog rada. Bile su to godine pred rat, kontaminirane strahom, nepovjerenjem, optužbama i koje čim drugim... Industrijska ambulanta koju sam vodio, bila je ne samo radnička ambulanta, nego i rame za plakanje, za svakoga. Možda mi je sada zgoda, ispričati se svima koji su u njoj započeli liječenje ili otvorili bolovanje, a nisu ga dovršili. Jer, ambulanta je jednog jutra naprasno zatvorena.

Ali, nije mi to tema (možda drugi put i u neka pametnija vremena!). Želim govoriti o prstima, posebno onim amputiranim,  koji su razasuti po svim pogonima i kao nijemi svjedoci pričaju o vremenima razvoja drvne industrije. Kada bi pogubljeni prsti bili pelceri, izrasla bi na navedenom prostoru svita mladih, kršnih momaka i muževa, čitav jedan radnički bataljun. Bilo je to vrijeme bezvrijednosti prstiju,  jer nisu zašivani i vraćani u život, nego su završavali u piljevini i preko piljevinskih ispuha na smetlištima i spalionicama. Danas, na sreću, navedena pojava je rijetka, zaštita na radu se pojačala, sigurnost strojeva je bolja, a ni prsti nisu više tako bezvrijedni.

Šaku koju gledate je tipična amputirana šaka drvoprerađivačkog radnika (po lokalizmu gajevca, radnika propalog giganta gaja) tog vremena. I takva, odškolavala je troje djece, kaže mi nedavno njen vlasnik. Da, i napravila je kuću i doprinijela razvoju firme i društva. I odšteta za traumu bila je zanimljiva, protuvrijednost gajbe piva. Uvijek me impresioniraju tako teško stradali ljudi. Na prvom mjestu su djeca i njihovo školovanje, vjerojatno vođeni onoj, ja sam se patio, neka ona ne pate! Nema patnje stradalnika, teških motoričkih ispada, kroničnog stresa, psihičke traume, trajne disfunkcionalnosti... Sve je gurnuto pod tepih.

Prst, posebno kažiprst danas je vrijednost i simbol. Podignutim prstom slave se pobjede i

uspjesi. Njime prokazujemo neprijatelje i stišćemo ruku prijateljima. Dobiti po prstima, prst na usta ili prst na uvo je naša uobičajeno stilska figura, svima dobro razumljiva. Prsti su prvi i najdraži ljubavni doživljaj. Fina manualna vještina danas je  potrebna većini zanimanja.

Bit ću malo osoban. Moja žena mi zna reći da sam ju osvojio lijepim prstima. Godinama me to nerviralo, pa sam znao reći, što ima lijepog u toj seljačkoj šaci!? Sazrijevanjem sam shvatio da žene iz prstiju iščitavaju svašta; osobnost, sposobnosti, karakter...pa mi je taj kompliment počeo goditi. A i ženski trodimenzionalni vid puno je sadržajniji od muškog cjevastog.

Vratiti ću se na početak priče. Propala drvna industrija jednog dana dobit će nove vlasnike i vjerojatno priliku za novi početak. Nadam se, kada pročitaju priču o amputiranim prstima, u obnovljenim pogonima će se naći mjesta i za pločicu društvene solidarnosti ili jednostavni krajplotaš: 

"Ovdje je izgubljeno stotine prstiju. Nećemo ih nikada naći. Ali, svejedno hvala im"

Bio bi to sitniš bogatim ulagačima, ali veliko priznanje za brojne osakaćene i hendikepirane radnike. I vjetar u leđa njihovom dostojanstvu. I savjesti investitora.

Laž naša svakdanja

Čitajući knjigu Avanture u hipertenziji Steve Juliusa, razvidan je veliki povratak simpatičkom živčanom sustavu, kao najlogičnijem i najsvrsihodnijem liječenju visokog tlaka. Juliusovu ideju pomela je farmaceutska industrija, nekoliko decenija prije, svojim profitabilnijim i skupljim antihipertenzivnim lijekovima. 

Autor se na koncu knjige pita: koliko je dugo potrebno za zatvaranje kruga i vraćanja istini?

Nema čovjeka od duha i pera koga tema istine nije inspirirala. Znanstvenici, filozofi, proroci, opsjednuti su  traženjem istine. I živote su koji puta žrtvovali, radi nje. U biti svih religija je nuđenje istine: odakle smo, tko smo i kamo idemo? Istina je ljepilo u komunikologiji, u  osvajanju nečijih simpatija ili simpatija ciljnih skupina.

Ipak, istine je malo, one globalne pogotovo. Teško se probija kroz gusto satkanu mrežu obmana i laži koja postaje nova paradigma društvenog ponašanja. Kada bi borci za istinu vidjeli svoje ogoljele i bijedne učenike istine, shvatili bi da su život prorajtali uludo.

Godinu dana pred preranu smrt, intenzivno sam se družio s poznatim slatinskim župnikom. I liječio ga. Bio je produhovljeni intelektualac širokog duha i nijedna žrtva za njega nije mi bila teška. Nekoliko dana pred odlazak mučilo ga je teško disanje i već sam bio umoran od nesuvislih objašnjenja njegove loše medicinske prognoze. Proradi u meni jednom neka drskost, pa okrenem pilu naopako: Župniče zaboga, vi ste svećenik, molite se Bogu za svoju dušu i duše svih nas, molitva je lijek. On me odmjeri i mrtav, hladan kaže: još se nitko nije vratio odozgora i prenio mi poruku kak' je tamo. A župnik je cijelog života propovijedao istinu, upravo o ljepoti života tamo gore. 

Često se sjetim te slike, koja u meni uvijek pojača poštovanje prema iskrenosti čovjeka, u teškim životnim trenucima.

Gora od globalne laži je interpersonalna. Ona je bolna, opterećujuća i razara ljudski duh. Zašto? Mi smo stvarani i genetski programirani kao bića istine, ali smo se od tog' formata vremenom odmakli i postali njegove loše kopije.

Imam simpatičnog unuka. Devet mu je godina. Kada smo zajedno ponajviše ludujemo, ali kad uletimo u točkastu

normalu, razgovaramo, čak i o istini. Da ne ulazim u pozadinu priče, kaže mi jednom: dida budi cool amazing (dragi google prevoditelj!). Zanimljivi doživljaj istine malog dječačića!

Bjelodano je, lažu svi. Laž je dio nas. Male, savršene, smiješne, strateške su mi simpatične. Velike, zlonamjerne, zdravstvene, povijesne, patološke; tragične su, jer obično nose patnju...

Najlicemjerniji lažovi su moralisti, a najskuplji političari.

Uvijek se pitam, kao Julius, koliko ćemo dugo čekati na zatvaranje kruga istine. 

Znam samo da za mnoge laži, jedan život je premalo.

Y kromosom. Može li svijet opstati bez muškaraca?

Ljudsku vrstu karakterizira 46 kromosoma (skupina gena!). Jedan od tih kromosoma, označen kao y, označava mušku vrstu. To je najmanji kromosom, nastao gubitkom jednog kraka ženskog X kromosoma. Po tome, muškarci su zapravo genetski ženski otpadnici.

A novi udar vlasnicima Y kromosoma iznijela je genetičarka Jenniffer Graves objavivši kako Y kromosom polako nestaje. Naime, prije 300 milijuna godina Y kromosom je imao 1400 gena, danas ih ima tek 45. Nitko ne zna što će se dogoditi s ljudskom vrstom kada navedeni kromosom potpuno ispari. Ljudi se, barem za sada,  ne mogu razmnožavati partogenezom, aseksualno, tj. iz neoplođene jajne stanice. Postoji nekoliko gena koji moraju doći od muškarca, stavila se znanstvenica u obranu izumirućih.

Dobra je vijest pri tome, što mužjaci nekih životinja, poput voluharica iz istočne Europe ili štakora iz Japana nemaju kromosom Y, a vrsta se održava. I ono, što u ovome trenutku ipak veseli muški rod, Y kromosom će se šepuriti na evolucijskog pozornici još vjerojatno 5 milijuna godina, a onda će potpuno nestati. Tko doživi, pričat će.

Ali i danas, ponosni vlasnici Y kromosoma su vrsta u odumiranju. Žive u prosjeku 5-10 godina kraće i u ukupnoj populaciji spali su ispod 47%. Uz mnoge druge rizike kojima su izloženi, Y im je jedan od najvećih rizika, npr. za bolesti srca, mozga, krvnih žila, karcinome, sve ono od čega se brzo i lako umire.

Y kromosom (kad' smo već kod njega), zbog svoje konstantnosti u prenošenju gena po muškoj liniji i karakterističnih biljega na sebi, postao je osobito zanimljiv u genetičkom ispitivanju podrijetla pojedinih naroda.
Članak objavljen u znanstvenom časopisu Sciencu, a temeljen na genetskim ispitivanjima biljega na Y kromosomu, navodi da 10% Hrvata ima baskijski, 29% slavenski, a 45% autohtoni hrvatski biljeg (Eu 7). Prema navedenom istraživanju i genetičaru Pasarinu, ne bi nas trebalo više svrstavati u slavenske narode. A vjerojatna pradomovina nam je srednja Azija iz koje smo stalnim migracijama došli na ova područja. 

Na iznenađenje, naši susjedi Mađari, za koje smo mislili i mislimo da su s Atilom došli iz Mongolije i smješteni kao strano tijelo u slavenski ocean, prema navedenom istraživanju genetskih biljega, treba ubrojati u Slavene. Stoljetna miješanja gena učinila su svoje. 

Tako, taj mali y otkriva nam zanimljivu, turbulentnu povijest ovih područja.

Svijet bez suvišnih muškaraca? Moguće, ovisi o sposobnosti genetske prilagodbe i društvenog (ženskog) prihvaćanja.

Bože, neće li valjda najprije genetski, postati i seksualni otpadnici? Vrijeme će pokazati!

IZNENADNA SRČANA SMRT

Čest je slučaj nagle, naprasne, neočekivane smrti. I što je još gore, takva smrt se češće događa mlađoj populaciji. U narodu za takvu smrt znaju reći da je to smrt u cipelama, misleći na činjenicu da umrli nije prethodno bolovao. Takva smrt je po pravilu dramatična za okolinu, ali je lagana za umrlog. Kažu, umro je iz punog zdravlja, a u medicini, otišao je prazne povijesti bolesti. 

Ipak pažljivijom analizom dobivenih podataka, često proizlazi da se umrli znao žaliti na bolove u prsnom košu, lupanje srca, umor, opću slabost... Razvidno je k tomu, da su umrli imali jedan, ali obično više rizičnih faktora za bolesti krvnih žila: povišen tlak, pušenje, visok kolesterol …, ali kako se obično događa u realnom životu, preko toga se prelazi, jer takve smrti se uvijek događaju drugome. Činjenica je, da više od 5% smrti zbog koronarne bolesti (ateroskleroze krvnih žila srčanog mišića) dolazi iznenada i bilo kakva pomoć, pa i u zdravstvenim ustanovama je zakašnjela.

Poznati su medicinski entiteti krivci za iznenadnu smrt. Kod mlađih obično se radi o hipertrofiji (zadebljanju) srčanog mišića i aneurizmi. Dok se aneurizma teško prepoznaje, hipertrofija se dijagnosticira lagano, ultrazvukom srca. Dijagnosticirana bolest može se uspješno liječiti i držati pod kontrolom. Kod starijih, uzrok je najčešće, gore navedena, klinički neprepoznata koronarna bolest, koja ne završava srčanim infarktom što je obično slučaj, nego jednom teškom aritmijom, koju karakterizira kaotičan rad srca i nagli gubitak njegove osnovne pumpne funkcije.

Ima li lijeka iznenadnoj smrti? Kada nastupi, a obično se događa za vrijeme uobičajenih životnih aktivnosti, praktično nema. Podsjetimo se, smrt takve bolesnike zatiče u krevetu, na radnom mjestu, automobilu, sportskim aktivnostima...

Ali, postoji, jedna druga priča. Ona se zove srčano-žilni slijed (kardiovaskularni kontinuum). Pojava prvog rizičnog žilnog faktora (obično povišeni krvni tlak!) je zapravo prva 

u navedenom nizu. To je početak evolucije. Njena duljina je potpuno individualna, od nekoliko mjeseci, do nekoliko decenija. Nastaju kaskadno drugi događaji iz navedenog slijeda: opterećenje lijeve klijetke, proširenje srca, koronarna bolest, srčani infarkt, tomboembolijske komplikacije, poremećaji ritma, srčano zatajivanje i smrt. Svi srčani bolesnici, pa i oni s mogućom iznenadnom smrti, imaju svoje mjesto u navedenom slijedu. To je bit priče.

Visoki tlak u Hrvatskoj optimalno je kontroliran u 20% pacijenata, šećerana bolest u manje od 15%, više od 50% bolesnika je nesvjesno visokog kolesterola, puši preko 30% populacije. Psihosocijalnih poremećaja, pretilosti povezane s nepravilnom prehranom i inaktivnosti sve je više, a ozbiljnih i vjerodostojnih preventivnih pregleda sve manje. U navedenom činjeničnom kolopletu i znanstveno utemeljenom srčanom-žilnom slijedu, leži prevencija i terapija iznenadne srčane smrti. 

Drugoga puta, nažalost, nema!

KULT PEČENJARA (mojih pet savjeta za usamljene!)

Revolucionarno povećanje pasa zadnjih desetak godina označava ozbiljne društvene i obiteljske  promjene. Trebalo mi je vremena shvatiti. Uz mnoge korisne i manje korisne činjenice, tolika pojavnost pasa je pouzdan znak  ljudske usamljenosti.

A onda se pojavilo njegovo veličanstvo pečenjar. Pečenjar je preuzeo primat u odnosu na pse i postaje nezaobilazno sredstvo u liječenju kolektivne psihotraume, moderna psihoterapija usamljenih.

Osim pasa, pečenjara i sporta, jedva da znam sadržaje koji bi ujedinili naciju. I zato neka pečenjara, ma što mislili o njima, dobar su nadomjestak našoj posvemašnjoj samoći i otuđenosti.

Znam za različite pečenjare, ali volim više njihove funkcionalne, nego građevinske podjele. Obični pečenjari su najčešći, od lima ili stare cigle oblijepljene šamotom i s pogonom na motor za brisače rashodovane lade. Ali svejedno, iz njih izlazi ukusna prasetina, koja uz domaću brlju, zavičajac i zdeni pan napravi pristojnu atmosferu. Obiteljska druženja u njima su emotivna i bude brojna sjećanja. Poslovna nešto su uštogljenija. Uz početnu mezu i uvažavanje, dinamika se pojačava otvaranjem toplijih tema, često otrcanih i bizarnih, ali za život bitnih: zemljišni poticaji, EU fondovi, kupovine,  zakupi, prodaja i preprodaja duhana...Ako dijalog ode na stranu politike, postaje još vruće, ali tada usamljenost postaje prošlo vrijeme. A duša pristojno razgaljena.

Elitni pečenjari su oni s više kubeta, zidani starijom ciglom i s bogatijom ponudom. Tu se uz tople prasiće i reš pečenu janjetinu, znaju naći i brancini iz lokalnog dućana, skupocjena pljuga, i obično najbolje frendice radnih kolegica. Koka i šmrkanje ostavlja se za kraj priče. A priče su im sterilne i dosadne. Sve počima s najnovijim limenim ljubimcima, njihovoj startnosti, volumenima, konjskim snagama, senzorima i svim drugim picabocama, svemu onom što i njihovi ponosni vlasnici uglavnom ne razumiju.  Ali, stvara se dojam iskrenog divljenja i osjećaja uvažavanja.

................................................................

Bili obični ili elitni, često su (kvazi)alati za terapiju naše usamljenosti. Da li je to najbolja terapija, ne znam. Svatko traži najbolju recepturu. Ja ju pronalazim u traženjima.

1. Traži se. Svako od nas je unikatno i složeno biće: tjelesno, duhovno i socijalno. U tom širokom spektru možeš naći svoju nišu koja će ti dati osobiti životni sadržaj.

2. Traži se na poslu. Posao nije samo egzistencija, svaki posao je mjesto našega ostvarenja. 

3. Traži se u obitelji. Bilo koja ti uloga pripadala, ona je časna i ti si zaglavni kamen.

4. Traži se u zajednici. Hrabro, proaktivno, ponizno i ustrajno. Tvoje ideje i razmišljanja vrijede više od drugih. Usput, društvene mreže nisu zajednica. Mi smo tu samo jeftina roba u biznisu velikih.

5. Traži se u svemiru. On je naš dom. Ne trebaš zato čitati debele knjige, trebaš glavu držati malo povišeno. Vidici će ti biti bolji, a spoznaje jasnije.

DOJKA

    

Ne postoji organ u ljudskom tijelu koji privlači veću količinu naboja, ljubavi, straha, poštovanja, erosa, i ne znam sve čega, kao što je dojka.

-----------------------------------------------

    Svoju spolnu prepoznatljivost formira u pubertetu pod utjecajem spolnih hormona i od tada započinje svoje zanimljivo putovanje i poslanje. Kod mladih djevojaka je najvažnija sastavnica njihove ljupkosti i zavodljivosti, kod mladih mama je slatka ljubavna poveznica s ostalim članovima obitelji, sa zrelijim godinama raste zabrinutost zbog njenih bolesti. Premda biološki i filogenetski ima primarno nutritivno i reproduktivno značenje, danas dobiva i estetsku, društvenu i marketinšku ulogu.
    Zdravlje dojki nije dobro. Pobol i smrtnost i dalje značajno ne padaju. Svjesnost, prevencija, rano otkrivanje, pa i terapija vjerojatno će u sljedećim godinama polučiti bolje rezultate. Do tada će karcinom dojke i dalje biti najčešći u ženskoj populaciji.
    Marketinško socijalni značaj dojki postaje skoro pa sveprisutan. Istaknuti dojku znači pokazati svoju ženstvenost, a to se cijeni. 

Presahla dojka gladne afričke žene (a Afrike je sve više!) trebala bi probuditi našu bešćutnost.

Osnivaju se klubovi ljubitelja i vlasnica velikih poprsja. Djelić zvjezdane estradne slave najbolje ide uz pokazivanje bradavica ili njeno ispadanje. Poznato je pravilo žute štampe: Bez cice nema naslovnice. 

    Čuju se istina i suprotni, trezveniji glasovi, naglašava se vrijednost umjerenosti. Opća muška percepcija je da umjerenost naglašava intelektualnost, obline senzualnost. Na sreću polivalentni su, pa vole jedno i drugo.

    I ta marketinško-perceptivna priča teče bez konca i kraja, bezvezna je kao i štošta u životu, ali ju promiču podjednako žene i muškarci, uz iskreno uglavnom obostrano zadovoljstvo.
    Vrijedno je naglasiti i naglašavat važnost dojenja u pravilnom dječjem razvoju. Majčino mlijeko nije samo punina hrane, zaštite i ljubavi. Ono je medij koji će se trajno ucijepiti u dva bića i nositi ga kroz cijeli život.
    Na koncu, poslije ove lagane šetnje kroz svijet ženske intime postavlja se tipično društveno pitanje,  koja sisa je najdraža? Bez premca, ipak državna. I za žene, a bogme i za muškarce. Primit se državne dudice postaje moć, prestiž i privilegija. S njom se sve dobiva. Samo mi nije jasno, čemu onda sliniti kako država nije dobra!?
    Misterij ženskih oblina kao neriješen, ostaje naraštajima iza nas. Neće im to teško pasti🙂

Riječ

Život bez komunikacije je nezamisliv. Bilo koje forme ona bila. Pitanje zapravo nije komunikacija, nego kako komunicirati najkvalitetnije. Društvena i osobna nekomunikacija reducira društvo na vegetiranje. 

Opserviram ljude. To mi je uostalom i zanimanje. Gledam tri tipa komunikatora koji su mi na poseban način zanimljivi: propovjednika, liječnika i slijepca, i bilježim zapažanja. 

Propovjednik je izuzetna osobnost. Odlikuje ga predanost i gorljivost poslu.Trudi se iz petnih žila prenijeti ideju do koje mu je stalo, uglavnom jednostrano, koristeći svoj osjećaj nadnaravnosti. Ne opterećuje ga forma. On je propovjednik i obraća se mnoštvu, s mnoštvom riječi.  Propovjed doživljava kao rijeku ljubavi u traženju plodnog tla.  Obično ju koristi i u osobnom životu, jer propovjedanje je privelegiran alat i teško ga se odreći.

Liječnikova komunikacija se uglavnom svodi na dijalog, face to face. Nema mesijanstva, ali narcisoidnosti ima napretek. Njegov dijaloški problem proizlazi iz namjenjene pozicije slušača loših vijesti, koja ga stavlja u neželjeni inferiorni položaj. Slušanje i veliki ego nikad nisu išli skupa. Slijedi obično neprimjerena obrambena reakcija: verbalna agresija, apstinencija, ironiziranje...Za primjerenu komunikaciju bit će potrebna velika doza samokontrole. Ako u životu sretnete takvog liječnika, vjerujte, da se radi o osobi koja puno radi na sebi.

Slijepcu je komunikacija nadomjestak za nepostojeća osjetila. Zato, govorna komunikacija mu je vrlo, vrlo bitna. Izgovorena ili slušana riječ mu je visoke specifične težine. Doživljava ju kao sveto oruđe svoje egzistencije. Svaku riječ pomno važe i slaže, u kvalitetan proizvod. Onog trenutka kada izgubi komunikaciju prema sebi i okolini, izgubio je i smisao svoga postojanja.

Naveo sam tri tipična obrazca našeg ponašanja. Oni su fluidi, tako da smo svi zapravo slijepci, liječnici i propovjednici. I prilike nas naravno u tome oblikuju.

Riječ je izraz naše duše, mudrosti i inteligencije. Ona je izraz naše društvene odgovornosti i glavno je oruđe poduzetničke aktivnosti.

Bilo čija riječ, ipak je samo mrtvo slovo na papiru, ako ne postoji uho za slušanje. Doći do uha, cilj je svih. Zato s riječima hrabro i s mjerom. S njima je sve počelo, one su najbolji lijek i one nas održavaju u životu.

TROMBOCITI. Postoji li granica redizajniranja ljudskog organizma?

Danas pojam dobrog zgrušavanja i optimalnog razrijeđenja (žargonski izraz!) krvi je dio naše svakodnevnevne zdravstvene kulture, misle mnogi. Razrijeđenje krvi postaje opsesija liječnika, brojnih znanstvenih studija i top target farmaceutske industrije. Dva su područja ključna, to je složeni kaskadni sustav zgrušavanja i trombociti. U biti, radi se o dva puta za postizanje istog cilja, umjetno (medikamentozno) smanjiti prirodno zgrušavanje krvi.

Valjda se neću ogriješiti o profesionalnu etiku, ako postavim suvislo pitanje? Gdje su granice?  Gdje su granice posezanja u ljudski organizam, te mijenjanja postavljenih morfologija i funkcija? Izgleda da ih nema. Trombociti i sustav zgrušavanja su u tome posebni, jer se u njih lako ulazi, lijekovima uske terapijske širine, sa sustavnim djelovanjem. Nuspojava i komplikacija zbog tako laganog poigravanja s organizmom je bezbroj, a zajednički nazivnik im je krvarenje.

Svi smo rasli s andolom. Lijekom za cirkulaciju. On je preteča, limunada lijekova o kojim govorim. Boli glava, trnu noge, loš san, učestalo mokrenje...uzmi andol. Lijek za sve. Poslije utvrđenih činjenica, da je nekontrolirano uzimani andol uzrok najčešćih krvarenja iz želuca, priča se promijenila. Andol je odličan lijek, ali u strogo indiciranom području. Drugi lijekovi nastali iza limunade su daleko potentniji, pa tako i njihove komplikacije. Primjerice, možeš optimalno liječiti srce i lagano umrijeti od nuspojave krvarenja u mozak!

Trombocit je jedna od tri reda krvnih stanica. Najprimitivnija. Mnogi drže da, s obzirom da nema jezgru, i nije stanica. Ali, bila stanica ili ne, možda i zbog svoje primitivnosti, lako se s njom manipulira. Trombocit je građen od tvari koji imaju izrazitu moć sljepljivanja i zgrušavanja. To je prirodna brana od iskrvarenja. Ako tu branu načnemo lijekovima, onda na očekivane koristi možemo računati, ali isto tako i na ozbiljne komplikacije. Izbor je na pacijentu.

Priča o ovakvom tretmenu razrijeđenja krvi nije dugog vijeka. Starija tek nešto više od desetljeća. Trombociti su stoljećima bili tema za medicinske luzere. Tko se u medicini nije snašao bavio se trombocitima. Govorim to i iz osobnog iskustva. Bio sam neizimjerno sretan što sam k'o iz rukava znao nabrajati sve promjene na koži koje izaziva manjak trombocita. Danas se trombocitima bavi kardiološka elita, kao ulaznim vratima redizajniranja organizma.

Medicina, svo znanje, umijeće i iskustvo koje ona nosi je jedna velika mijena. Poput rijeke. Spremna na sve, da ojača na putu prema svome cilju. Mijenjati tokove, stvarati rukavce, prečace i virove. Pri tome pomagati i suočavati se sa žrtvama. I opet se vraćati svojoj matici. Svoj smisao i ljepotu pronalaziti u stalnom traženju i znatiželji.

INCEST debele guzice

Namjera mi je bila pomoći kolegi da ne postane žrtvom vlastite lakomislenosti. Prihavaćajući ludu misiju nisam ni slutio što me očekuje...

Prva postaja bila je Nina. Radilo se o mršavoj, zapuštenoj, neuglednoj ženici. S petoro djece živjela je u trošnom, protrulom kućerku. Gologuza dječica, balava, izgladnjela, jedno drugome do uha. Kada sam ulazio u dvorište, priznajem, ježio sam se; što od razbješnjelih pasa privezanih uz protrulu tarabu, što od tupih pogleda djece, a ponajviše od lika same Nine. Predstavio sam se. Nisam uspio ništa više izustiti, a već sam sjedio uz štednjak, na drvenom krevetcu njene ljetne kuhinje. Zurio sam u prozorčić ispod plafona, gušio se u smradu,  a ona, ne pitajući me zbog čega dolazim, započela je svoju priču.

Danas sam došla iz istražnog zatvora i rekla sam onoj debeloj guzici (mislila je pri tome na aktualnog muža!),  odlazim od tebe, dosta mi je ovoga života. S nama je završeno. Tvoja budućnost je dugogodišnji zatvor.

Ništa mi nije jasno, pokazivao sam mimikom neznanki.  Shvatila je i bez krzmanja mi pojasnila. Ta debela guzica, tu, u ljetnoj kuhinji (radilo se zapravo o drvenoj šupi naslonjenoj na kućicu!) tri godine živi s tom malom Dudom. U ljetnoj kuhinji su stenjali po cijeli dan, pola sela ih je čulo. A moja djeca su gladna. Dao joj je novce. Mala si kupuje farmerke, cipele, izlazi s dečkima, svaki petak ide u grad. I vozački joj je platio. Dva puta je već pobacila. Zadnji sam platila od svoje socijalke, otkidajući od svoje djece. Samo da spriječim sramotu.

Pa tko je Duda, odvažih se? 
Glupača,  njegova kći iz prvoga braka. Kakva mater, takva kći!
Ne vjerujem, spontano šapnuh sebi u bradu!? Vi ne vjerujete, ja to gledam i žderem se već tri godine. Mala ga je prokužila s petnaest godina i uredno ga od tada muze. Ma, što da vam kažem… živio je i sa starijom kćeri, napravio joj dvoje djece, onda je ona pobjegla s djecom u Švicu i više se ne javlja, otme se na kraju Nini.

Zgrožen nevjerojatnim rodoskvrnućem, iskreno, zaboravih Nini reći zbog čega sam došao. Zahvalio sam se, izrazio žaljenje, te k'o tat, brzinom munje pobjegao iz dvorišta.

Danas, nekoliko godina poslije, prolazeći pored kuće strave, sada nenastanjene ruševine, sjetim se njenih incestioznih aktera.

Nina sa svojih, sada već šestoro djece i novim mužem živi u drugom selu, u darovanoj kući, i dalje od socijalne pomoći. Debela guzica odrađuje višegodišnju robiju, a dvadesetpetogodišnjakinja Duda, dočepala se papira i zbrisala sestri u Švicarsku.

A, i moj nesretni kolega je sretno završio!

--------------------------------------------------------------

P.s. 

Ovu opskurnu sličicu sam zapisao prije desetak godina. Oprostite mi, vjerojatno je neprimjerena, ali i ona je dio naših života.

Nikada je nebi objavio da nedavno nisam sreo Ninu. Prišla mi je i rekla da njena debela guzica umire od raka u zatvorskoj bolnici. Jako sam sretna zbog toga. Neće ostvariti svoje prijetnje i ubiti me kada izađe van. 

Živjeti ću i dalje opušteno, završila je i otišla.

Anatomija pada: AUTORITET

U ovim vrtložnim vremenima česta su prizivanja autoriteta. On podrazumijeva vlast, ugled, dostojanstvo, vrijednost.

Ne postoji univerzalna definicija, ali ona svakako podrazumijeva sposobnost pojedinca da iznese svoje stajalište ili mišljenje, te da mu se uglavnom bespogovorno vjeruje, ne sumnjajući u njegovu ispravnost. Autoritet se stvara temeljem znanja, poštenja, vještina i emocionalne zrelosti. To je osobni autoritet. Postoji ili je postojao, i tzv. institucionalni autoritet rezerviran za pojedina zanimanja ili institucije (pravosuđe, državu, zdravstvo, roditelje, sportaše...).

Teško je govoriti o padu, bolje o sunovratu. Probuđeni jednog jutra shvatili smo da autoritet ovdje više ne stanuje. Nestao je poput zvjezde padalice.

Treba li nam danas autoritet? U vremenu relativiziranja svega postojećeg, apsolutno ne. U realnom životu, autoritet je uvjet bez kojega se ne može. Pitanje je uvijek crte između iracionalnog i realnog. Ta crta nije niti pravocrtna, niti debela.

Znam, zanima vas najavljena anatomija, a ne isprazno teoretiziranje!? Ne brinite, tu je...

I tako jednog jutra pojaviše se sveznalice. To su ljudi, zapravo nadljudi, posebnog kova, božanske moći. S izrazitom moći uvjeravanja. Nisu to ljudi znanja, emocija ili ideja. Moć je njihova žudnja i smisao. Da bi svoju moć i univerzalnost učinili održivom, za sitniš uzeše ne/važne papiriće i ponosno ušetaše u zajednicu uglednih akademskih građana. To jutro, kao što rekoh, poput zvijezde padalice, nestao je autoritet.

            Život bez autoriteta, po mjeri sveznalica, život je koji danas živimo. Moram priznati, većini čak i zabavan. Zašto? Zato što je to neobavezni, bedasti i šareni život sanjara, u kojem svatko sanja svoje snove: barabe čestitost, vojni časnici poljoprivredu, duhovni oci građevinu, poduzetnici dar s neba, sirotinja umijeće preživljavanja, profesori mlade, mladi odlazak...I sve se tako unedogled, k'o u slikovnici o djedu i repi.
            Uživam u gledanju reportaža iz animalnog svijeta. Uvijek me ponovno impresionira njihov red i sklad. Osobnim pčelarenjem, upoznao sam temeljito ustroj pčelinje zajednice. Zapanjujuća je harmonija i suživot matice, radilica i trutova. I autoritet razvidan među njima!
            Naposljetku... ozbiljno sam zabrinut, da li smo mi, evolucijski sinovi i kćeri kromanjonaca spremni na takvo što? Mislim na autoritet!?

             Nipošto, autoritet nam ostaje i dalje najmrža riječ u životu🙂.

Endotelna disfunkcija (priča o mojem susjedu)

Naslov zna prevariti. Neka to ne napravi ovaj, jer ćeš propustiti jednu pitku, životnu priču, s hepiendom. Endotel je unutarnji sloj krvne žile, onaj kojeg krv oplakuje, i koji je krivac za mnoge loše pojave njegovim nositeljima. Prije svega za suženje (stenozu) i začepljenje (opstrukciju) krvnih žila.

Imam životnu privilegiju navedene pojave gledati uživo i doživljavam ih kao veliki profesionalni izazov. Nositelji takvih pojava su naši dragi susjedi, često nesvjesni događanja na vlastitom endotelu.

Srce je naš najracionalniji i najekonomičniji organ. Kupa se u krvi, ali ju ne troši, nego se hrani preko vlastitog nutritivnog sustava, arterija hranilica. Zovu se i koronare arterije. Da bi ispunjavili svoju zadaću moraju biti prohodne 

(Uočavaš već sada razliku između srca i recimo naših društvenih moćnika? Oni teško odolijevaju čarima "kupanja"!😊)

Evo sada i priče... 

(pogledaj naslovnu sliku i uoči suženu lijevu koronarnu arteriju označenu žutom strelicom!)

Susjed pedesetogodišnjak živio je život većine nas. Liječniku je išao zbog žgaravice (Bože, pa tko ju danas nema!?). Meni, kako to biva u životu, došao je zbog dijagnoze. Testom opterećenja srca uočeni su nedvojbeni znaci suženja koronarnih arterija. Ultrazvukom srca našao sam znakove uznapredovalog zakrečenja početnog dijela aorte i zalistaka. A na tom, zakrečenom dijelu aorte, započinju koronarne arterije, koje su također bile zahvaćene aterosklerozom. Mozaik je jasno ukazivao na miokardnu ishemiju, anginu pectoris!

Kreće priča o nastavku liječenja u višoj zdravstvenoj ustanovi. Uz dobro obrazloženje, invazivni kardiolozi (njihov pridjev nema veze s njihovom naravi!) su predobra, poslu predana, stvorenja. Susjed je kupio kartu, sjeo na vlak i prepustio im se. Napravljena mu je koronarografija, s kojom se koronarne arterije vide kao na dlanu. Našli su mu potpuno začepljenu desnu koronarnu, a lijeva je već na svom početku imala 95 postotno suženje. Inače, postoje samo dvije kororane arterije, lijeva i desna. Susjed je visio na 5%, i manje! Na koncu, rekao bi narod.

Ugrađen mu je stent, federasta udlaga, izgleda krvne žile, koja proširi navedeno suženje. Prije polaganja stenta, suženje se proširi napuhavanjem bolonom. S obzirom na lokaciju suženja, srce mu je bilo skoro pola minute bez krvi. Sve dok je balon lomio kalcifikate i širio lijevu koronarnu artetiju.

Znam da se smijete mojoj priči jer je naporna za ljetne vrućine. Ali, ako se jednoga dana nešto slično dogodi tvojem susjedu, možda ju pročitaš ponovno neke svježe jesenske večeri. Onda ćeš ju bolje razumjeti, jer svaka priča ima svoje vrijeme. Osim ove, koja je bezvremena.

Pa gdje, na koncu, hepiend!? Prije nekoliko dana, susjed se vratio. Zadovoljan je i dobro je. Svjestan je da je dobio novu priliku. 

Na njemu je samo da ju iskoristi👍.

FRUSTRACIJA

   

   

Mijenjajući sebe, mijenjamo svijet, kaže narodna mudrost.    
Brojni društveni događaji tome svjedoče.
    Novo "novo normalno"! Tko je do jučer razmišljao o toj glupoj kovanici? Danas je to naša stvarnost, s kompletno promijenjenom socioekonomskom strukturom, osobnim navikama i običajima. Koliko će dugo trajati, nitko ne zna.
    Ili, digitalizacija!? Sažela je u sebi jednu potpuno novu životnu filozofiju. Stvari rješavati u hodu, neograničeni vremenom i prostorom. Njome otkrivamo jedan nezamislivo šareniji i smisleniji svijet. I iskreno žalimo što smo prerano rođeni.
    Radni izazovi postaju ozbiljni predmet naše prilagodbe. Od jučerašnje čežnje za uvaljivanjem u fotelju državne službe, sada nas dopada rad od kuće, kreveta ili izlizane kuhinjske stolice, uz paralelno cmizdrenje djece i grintanje psihoorganski promjenjene svekrve. 
     A tko je tek očekivao nevjerojatne promjene, da će hrvatski penzići istrčavati svjetske rekorde u punom maratonu i poigravati se sa stokilometarskim biciklističkim rutama?
    Bolesti(!), stanje duha i tijela gdje smo najosjetljiviji? Povezana je s najbolnijim prilagodbama, osobnim i obiteljskim. Treba izdržati sve potrebne i nepotrebne procedure, beskrajne liste čekanja, nadu i njen gubitak, umišljene doktore, dijete, stotinu novih početaka, invalidnosti, umiranja...
    Život traži mijenu, stalnu prilagodbu. U društvenom i osobnom smislu. Tko ne shvaća, završava u bespuću...

    Bez prilagodbe, naravno u granicama svoga vrijednosnog sustava, upadaš u frustraciju. Možemo ju nazvati i deficitom inteligencije ili disfunkcijom moždanih struktura. Pazite na frustracije i frustrirane! Ne brinite, lako ćete ih prepoznati; stid ne poznaju, sikću, i ujedaju k'o štipavci!
    Zato, neopisivi je dar biti nefrustrirana, primjereno posložena osoba... osjećati visinu vlastitog plafona, znati da grijanje sunca nije sparevina i vjerovati da svijet može promjeniti jedina prava svemirska sila, a to je Ljubav.