Unučad i djed

Srebrena brada i kosa sijeda, 

nije dovoljno za dobrog djeda.

Unuci traže puno više,

K'o što u nastavku pjesme piše.

Budi tigar, il' mačka djede,

Koja cijeli dan i noću prede.

Budi pas, il' vuk još bolje,

Al, vučina uvijek dobre volje.

Želimo skakati, za uši vući,

S tom divljači se stalno tući.

I biti bolji i jači biti,

Kad' pobjedimo,  i dalje nas štiti.

Pravi golove, donesi loptu,

Danas brojimo pobjedu stotu.

Ti reci tiho pobjedu neću,

jer porazi donose sreću najveću.

Na noge skoči, smokije vadi,

Vodimo borbu protiv gladi.

Baka brine, ti sluga budi,

Unuke služe, to znaš, najbolji ljudi.

Trči, vrišti. Beri maslačke,

Pleši i pjevaj. Okreni svijet naglavačke.

Srebrena brada i kosa sijeda, 

nije dovoljno za dobrog djeda.

Mary

Ona je stručnjakinja za umjetnu inteligenciju. Na poslu, pa i u kući okružena je mnoštvom pametnih računala, koji su postali njen život i inspiracija.  Ispunjena je zadovoljstvom klijenata, koji su joj poticaj da nastavi dalje. Ne zanimaju je male stvari, njih je prevladala. Uživa u svijetu velikih zamisli koji su nagovještaj nove revolucije.  Kao ekološki osviještena, uvjerena je da će osmisliti proizvodnju čiste i jeftine struje ili prehrambeni dozator koji bi zadovoljavao dnevne nutritivne potrebe s tri tabletice. Uzbuđena je, s time bi spasila čovječanstvo.

Rođena je kao Mara. Svoje radosno djetinjstvo provodila je pored seoskog potočića, pravila mini vodenice od kukuruzovine i kao sve njene vršnjakinje trčala ispod duge poslije kiše. Normalno, nikada ju nije protrčala. Čuvajući stoku i uživajući u tome, nije sanjala da će ta draga stvorenja postati metanske bombe i uništavači tako nam potrebnog ozonskog omotača.

Mary je živjela život umjetne inteligencije. Prostranim stanom gospodario je njen robotski ljubimac Marko, kojeg je sama osmislila. Pravio joj je omiljene smoothye, donosio pivicu i najdražu žestu. Klasični usisavač i perilice već je izbacila iz stana. Nije se bavila roletnama i ventilacijom stana, sve je to radila vrijedna robotska ruka. Mjesec dana unaprijed znala je programirati svoja buđenja probranom glazbom i svjetlosnim ambijentom. Ili najdražim citatima velikih umova. Marko ju je koji puta znao iznenaditi dragim šap'tom na uho: Ustani mala, vrijeme je! Tu je otkrila svoju novu dimenziju, emocionalnu.

Nije se zadovoljavala rutinom. Hrpa loše artikuliranih i monotonih Markovih piskutanja, išla joj je sve više na živce. Osjećala je da tu hrpu čipova mora presložiti i napraviti novog Marka.  S emocijom i dušom!

Ali kako? Čipova za dušu nema. Kolege su je savjetovale da na mini monitoru, popularnim smajlićima, iščitava Markovo raspoloženje. Ali, tako glupa ideja  ju tek nije zadovoljila, to je igrarija za predškolski uzrast, brzo se skulirala.

Ali, robot s dušom? Postao je nova Maryeva opsesija, ispred svih drugih. Valjda će ju ovoga puta sreća pomaziti i da će protrčati ispod šarene duge, iz svoje mladosti.

Zub

Trpim...

Utrnula stopala. Kidanje križa. Reuma.

Prazne i tmurne obdanice.

Noći besane. Sve je pohabano.

Od života, sine!

Gurim se. K'o slomljena ptica.
Noge teške, umorne. Ruke drhtave.

Stolica tvrda. Jedem manje, živim tanje.

Uši nagluhe, vertigo, dvoslike. 

Suza u oku.

Od posla, sine!

Nije sve od posla, 

i života, bako. 

Nešto je i od zuba!

O sreći...

O sreći, što reći?

Postoji li sretna zvijezda,

možda lijek za sreću,

ili sretni ljudi?

Ne znam. Stvarno ne znam!

Ipak.

Raširi ruke, zjenice otvori,

divi se mjesecu i zvjezdama.

I traži sretnu nišu,

u svakom satu. I svakom danu.

Pleši.

Jer, život je ples,

igra davanja i primanja.

Za sreću je potrebno oboje.

Čekaj. Doći će!