ponedjeljak, 20. prosinca 2021.

Božićni bor

Pratim za žaljenjem unezvjerenu predbožićnu strku gazdarica, koje cijede zadnje lipe u megadućanima ugađajući nezasitnim kapitalistima i Kinezima.  Nedajbože, da za Božić usfali. Želim im olakšati predbožićnu moru i učiniti Božić jednostavnijim i smislenijim. Možda ih i poštedjeti od sindroma slomljenog srca koje ovakvi dani znaju donijeti. Zadatak je niti težak, niti neizvodiv.

Za početak, vrati se korijenima.
Dva su simbola Božića: jaslice i bor. 
Bor me u ovome trenutku više nadahnjuje, jer bolje predstavlja strku domaćica. Jaslice su i ovako uglavnom gurnute ispod ormara i izvlače se prigodice.
Simbolika božićnog bora proizlazi iz njegove vjerske, geometrijske i biološke dimenzije.

Vjerski razlozi dolaze iz biblijske slike prvih ljudi i jabuke sa zabranjenog stabla. Danas, poslije milijun godina, stablo i dalje figurira kao simbol vječnosti, poštovanja i reda.

Geometrijska priča vezana je uz kristijanizaciju pogane Njemačke. Njegov trokutasti izgled postao je idealna metafora Oca, Sina i Duha Svetoga.
Usput, trokraka geometrija i poslije, odlično oslikava međuodnose zemaljskog oca i sina i nešto duže i složenije njihove osnovice.

Biologija je boru dala ekološko značenje. Vječno zelen postao je simbol čistoće,  besmrtnosti i ljudske održivosti.

Dva su povijesna događaja globalno popularizirali božićno drvce. Njemačke vojarne s kićenim borovima u 19 st. popularizirale su i vojsku i bor. Nekako u isto vrijeme bor se svidio i mladoj engleskoj kraljici Viktoriji koja se i slikala ispred bora, a sliku je objavio američki časopis Goodey's Lady's book (kroničari navode da su Amerikanci pri tome kraljici 'skinuli' tiaru, a princu Albertu 'obrijali' brkove!). Bio je to prodor bora u anglosaksonski civilizacijski krug. 

Nevinom boru nakićenom jabukama, prvi komercijalni udarac zadao je njemački besposleni puhač stakla, kada je napuhao prvu staklenu kuglicu za bor (kao zamjenu za preskupe jabuke!) i tako široko otvorio vrata njegovoj komercijalizaciji.
Šarolika elektronika i druga plastična skalamerija koja je slijedila, samo su ga dodatno udaljili od njegove iskonske simbolike.

🤔Vjerujem da sam bio uspješan i da sam na postavljeno pitanje, kako pojednostaviti Božić, s početka priče dao zadovoljavajući odgovor. Hmmm!?
I smanjio predbožićnu glavobolju domaćicama i njihovom zahtjevnom okruženju!?

Sretan vam i veseo Božić! 
U ozračju zelenog bora, okićenog s domaćim jabukama!

subota, 11. prosinca 2021.

Zvečevo

Nije ovo samo sjećanje na jedan uzbudljivi ratni dan, mladenački avanturizam ili čokoladicu 'zvečevo'.  Ovo je mali prilog putovanju k ratnoj istini i njenim izazovnim stranputicama.
Prije trideset godina,  nas desetak i nešto pripadnika slatinske brigade, u jednom vojnoadrenaliskom (čitaj suludom!) pohodu krenuli smo od baze Zvečevo put Kamenske. Nismo imali nit' jednu vojnu aktivnost, samo smo pratili tragove povlačenja neprijateljske vojske. I
 nismo ništa osvojili, jer svoje se ne osvaja. Dostojanstveno i u tišini  smo ušli u praznu Kamensku, vidjeli i pobijedili!

Dva dana poslije mediji su brujali o velikom osvajanju Kamenske. 'Osvojili' su je naravno naši medijski moćniji susjedi. Da li su poslije naplatili svoje 'osvajanje' kroz zasluge, činove i napredovanja, o tome nemam pojma. 

Zvečevo

Božić 1991. 

Dan prije,  Zvečevo je postalo spaljeni turistički kompleks, s još uvijek svježim smradom paleži i dima. Neprijateljska vojska otišla je nekoliko sati ili dana ranije, ni danas ne znam. Postojalo je jamstvo (ups!) potpune sigurnosti te smo badnju noć konačili u spaljenoj konferencijskoj dvorani. Sutradan, na Božić, zapovjednik nam neformalno predloži: Idemo dalje!  Ne znam da li smo tada bili vojska ili  vesela družina opijena slavom pobjednika.  Krenuli smo, pravac Kamenska. Osobno sam upravljao doniranim istočnonjemačkim sanitetskim kamionom „robur“, na začelju kolone. Ulazimo u potpuno prazno selo.  Smrad paljevine.  Pokoja zaostala polutka od svinjokolje, za koju se nije našlo mjesta u prtljažniku, govori o brzini zbjega. 

Bojali smo se mina, te smo kroz selo nabadali pješice, korak po korak, buljeći u rupe na asfaltu. Bili smo ponosni Slatinčani, kao prva vojska koja je ušla u Kamensku. Bio je to odličan osjećaj. Namjeravali smo dalje, put Bučja, ali neposredno iza puteljka koji vodi prema spomeniku, cesta je bila zapriječena brojnim nabacanim balvanima. Krenuli smo zato stazom put Spomeniku pobjede. 

I onda... Na pola puta do spomenika, iz pravca Požege u niskom letu, izletio je moćni MIG jugoslavenske vojske. Bio je to moj najdramatičniji susret s avionom ikada.  Gledali smo se licem u lice, iz neposredne blizine. Ogromna grdosija ukipila me i prikovala pogled za veliki, zamašćeni motor i pravilne krilne zakovice. Nisam stigao vidjeti ni da li je naoružan.  Proletio nam je iznad glava, onda se naglo podigao i otišao prema Papuku.

U kasnim satima, odlučili smo se vratiti u Zvečevo. 

Trebalo je čekati dva dana da praznu Kamensku zaposjedne druga postrojba, iz nama dragog susjedstva.

(Iz neobjavljene monografije Podravska Slatina u Domovinskom ratu)


nedjelja, 5. prosinca 2021.

Hitno je...

Iz regionalnog centra urgentne medicine upravo je dojavljeno; visokorizični bolesnik za krvožilnu bolest Mile S., ima jaku bol u prsnom košu i preznojavanje. Dispečer regionalnog centra provjerava lokacije timova urgentne medicine na terenu. Daje nalog najbližem od njih. Educirani liječnik ili tehničar urgentne medicine za 9,5 minuta su u kući bolesnika. Pregledom, EKG-om i priručnim laboratorijem, postavljaju dijagnozu infarkta. Infarktu, koji se liječi propuhivanje začepljene krvne žile. Takvih je više od 70%. Na taj način nekroza (odumiranje) srčanog mišića bit će minimalna. 

Bolesnik je stabilan, i na urgentnom timu je borba s kilometrima na širokoj otvorenoj cesti, doći što prije do invazivnog kardiološkog centra. Dispečer koordinira bolničko osoblje. Sto devetnaestu minutu od početka boli započinje koronarografija, implantira se stent, šteta je minimalna, oporavak brz. Drugi dan Mile se vraća kući, četvrti dan je na poslu.

Mislite da se radi o znanstvenoj fantastici? Nipošto! To je europski model funkcioniranja urgentne kardiovaskularne medicine. On živi u praksi. Na europskim i svjetskim kardiološkim kongresima prezentiraju se vremena od početka boli do stentiranja ("from pain tu baloon"), usporedjuju se minute, brzine oporavka i brzina vraćanja na posao. To je mjera uspješnosti urgentne kardiološke službe. Takvo razmišljanje je postala smjernica koja je ušla u stručne kardiološke protokole. Mi u Europu ulazimo za dvije ili pet godina. Nije bitno. Do ulaska u "klub", kako si tepamo, moramo prilagoditi zakone i pravna država mora profunkcionirati. 

Prije dvadeset dvije godine radeći u seosokoj ambulanti, ruke sam prao u pohrđalom limenom lavoru. Danas su higijenski uvjeti bolji, ali stanje u zdravstvu nije. Zadnjih dvadeset godina tehnologija je učinila zdravstvenu revoluciju neslućenih razmjera, a mi od te revolucije smo pohrđale lavore zamijenili nešto boljim lavaboima. To je sve.

Sustav upravljanja zdravstvom na lokalnoj razini očišćen je od kompetentnog osoblja. Vode ga ljudi bez pozitivnih radnih biografija, hladnokrvni karijeristi, bez stručnog znanja i vizije. Državni novci se troše po principu "sve za ništa". Sve novce, za ništa usluga. Brojna i dobro ugojena zdravstvena administracija ih servisira i daje ima osjećaj snage i važnosti.

Europa, sa svim svojim manama, ipak razmišlja drugačije. Pacijent u zdravstvenom sustavu je svetinja i čitav sustav je podređen njemu. Zdravstveni sustav čine zdravstveno osiguranje i zdravstveni djelatnici. Misli se svaku kunu. Prostor između pacijenta i zdravstvenog djelatnika je debirokratiziran. Zdravstveni feudi ne postoje. Rad se cijeni, zdravstveni djelatnici su pošteno plaćeni i imaju punu slobodu svoje kreativnosti.  Zdravstvo nije potrošnja, to je gospodarska investicija.
Pred bolnim smo rezovima, valjda nam zdravo zdravstveno tkivo do tada neće odumrijeti.

(Ova svoja zapažanje sam zapisao u petak, 28. studenog 2008.)


P.s.
Vremenska smo bića i volim se sjetiti ovakvih blesovnica da nas autentičnije pozicioniraju u vremenu i prostoru kojem pripadamo. Na tebi je, dragi čitatelju, da procijeniš naš put, brzinu i izdržljivost.

(P.Nedić)