Slikovna medicina

Ogledala ne lažu. Mladima pojačavaju samodopadnost u raskoši ljepote, nešto starije podsjećaju na brzinu življenja, neurednosti brade i brkova i ulazak u porodicu bjeloglavih supova. Ona jesu i ostat će kraljevi površnosti. Uz svu svoju iskrenost, upravo zbog površnosti, štošta i sakriju, zbog čega kod mnogih zaslužuju posebno poštovanje.

Takvi feleri se ne događaju ogledalcima nove generacije, mobilnim telefonima. Nakrcani brojnim megapikselima i odličnim rezolucijama, ništa ne skrivaju. Uz to, vještim dokoličarima daju dodatnu mogućnost pristojnog fotošopiranja. Ali, to je već igra u kojoj je sve dozvoljeno.

Slikovna medicina je pak ponajdalje odmakla. Slike su carstvo medicinske dijagnostike. RTG, ultrazvuk, CT, magneti, endoskopije, i koješta drugo, tek su neki primjeri. Sve je podređeno dobroj i kvalitetnoj slici, tehnologije se tu ne štede. Koriste se i brojni poboljšivači vidljivosti, boje i tona. Najpoznatiji su oni iz porodice doplera, ali i svi mogući kontrasti, uključujući najmaštovitije, npr. radionuklide i krvna zrnca. 

Slika ovdje nije jasna kao zrcalna ili telefonska. Dubina oduzima vidljivost i pojačava apstrakciju.

Pacijenti se žale, ništa ne vidim...kao da nešto vide na Baščanskoj ploči ili programerskom pismu. A, imaju pred sobom odličan proizvod.

Educiram(!)...svaka slika ima tri dimenzije. Prve dvije prepoznajemo rođenjem, za treću treba imati fakultet. Koji put ne jedan, nego i više. Naime, bistrenje mutne slike rješavaju profesionalci, katkad timovi i konziliji. Tu slika postaje ozbiljna priča, koja doslovce odlučuje ili se poigrava našim životima i sudbinama. Prepoznati lošu sliku je obično put u neizvjesne, a kojiput i po život opasne procedure. 

Ili, put k toliko željenom izliječenju.

U svakom slučaju, polako sa slikama, i sudovima o njima. Jako su varljive.

Postoji li metak za stare pištolje?

Medicina nije tako jednostavna disciplina. Biti uspješan u medicini traži mnoge ljudske kvalitete. Dobru komunikaciju, otvorenost, iskrenost, prilagodljivost, svjedočanstvo...Mali postotak naučenih znanja i vještina tijekom školovanja, transferira se pacijentu. Zato je bitan optimalno učinkovit način prijenosa. 

Biti dobar doktor, ma što to značilo, znači naći vibru sa svojim pacijentom, što znači primjerice pokazati pristojan interes za lov, dizane kolače, zemljoradnju, zvjezde repatice, nepravdu, bračne i ine probleme. I kroz sve to provlačiti svoju medicinsku ideju i poruku. Pacijent poštuje kada koristite njegov medij komunikacije.

Mnogi uvaženi i pametni doktori, isprani bolničkom sterilnošću, titulama i pozicijama, dožive ozbiljno razočarenje kada prvi puta uđu na kakvo-takvo hrvatsko medicinsko tržište.

Moj pacijent, postavio mi je neki dan baš zanimljivo pitanje, pitanje koje ga tišti, podrazumijeva se.

Dok, zanima me, imate li metak za raštimane pištolje? 

Dao sam si truda i odgovorio.

Miško,

Jooj opet ti. Ne znam, nemam pojma. Nisam balističar. Ali, služio sam dvije vojske skoro tri godine, oružje koristio nisam, ali nešto sam ipak naučio. Pištolj je ozbiljna alatka, traži zdravu pamet, dobro oko i mirnu ruku. I stalno upucavanje. Zato ga redovito koristi, čisti i podmazuj. I nikada ne konzerviraj. Time ćeš održavati njegovu životnost i učinkovitost. Vrlo jednostavno, zar ne?

O mecima ti znam još manje. Kalibar, probojnost, eksplozivnost...hm? Ipak, ne znam, stvarno ne znam ništa. Terra incognita.

Pa čekaj malo, što si se uhvatio starog pištolja? Objesi ga na zid uz druge pohabane suvenire i nek priča svoje priče zajedno s njima. Bit će zabavno. Muškarci barem vole takva književna štiva, mnogima i jedina. A i podsjetit ću te, ja sam primjenjeni biolog, znam da se njeni zakoni moraju poštovati. Možda tvojoj pohrđaloj puci pomogne nakratko kemijsko drnčanje*  i vrati joj nešto lažnog sjaja. 

Ali zapamti Miško, biologija je zakon. 

Lijep pozdrav,

Dok

* DRNČ: Deterdžentski Rastvarač Naslaga Čađi

Igraj se s perlicama

Igraj se s perlicama.
Zelenim, rumenim, roza i plavim.

Osjeti kretanje, radost i sjetu.

Ponosno ih pokazuj cijelome svijetu.

Zelena perla. Leptirić mali.

Perla malena. Vesela, rumena.

Perlica roza. Nisam baš boza.

Plava sam i moćna. Tvoja sam doza.

Perlice. 

Zaigrane smo i tako male,

u tvoj život lako smo stale.

Gledam im odsjaj, ko dugine boje.

Hm!?

U njima vidim godine svoje!

Slaži, broji i igraj se,

budi dijete,

Tako ćeš pobjeći od svoje sjete.

Postati svoj heroj

Put do gromade je poznat. Uvijek se držim najjednostavnije teorije. Čovjek je milijunima godinama evoluirao, osim mozga, koji je postojano ostao zaleđen na formatu održavanja vrste. Održavanje vrste podrazumjeva obilno jedenje. Tako smo postali moderni ljudi s trocifrenom kilažom i mozgom iz kamenog doba. Tu teoriju uvijek koristim jer je logična i jednostavna. I nikoga ne vrijeđa. Jer sve probleme prebacuje na evoluciju koja je daleko iznad nas.

Vraćam se gromadi, naravno ljudskoj. Razapeta mnoštvom kila teško hoda, ponajviše zbog masnog tapecirunga i ne trpi bezvezne sjedi-lezi manipulacije. Mozak je opterećen, noge teške, koljena iksičasta, trbuh obješen. Upale oči već odavno ne vide ptičju perspektivu. Svaka suvisla priča o povratku natrag, protkana je izlikama i isprikama. 

Život ipak donosi i obrate, praveći od gromada heroje. 

Jozu poznajem dugo, kao izrazito bistrog i odlučnog mladog čovjeka. Prošao je, uz koješta drugo, obje faze: evolucijsku i herojsku. Govori mirno, važe svaku riječ i pažljivo ih traži. Nisam valjda subjektivan kada kažem da ostavlja dojam vjerodostojne osobe.

Već gubitak zarobljene vode donosi olakšanje i motiv. Tada vaga prestaje biti tabuizirana. Povratak gležnjeva i kakve-takve strukture stopala i šaka postalo mi je veliko ohrabrenje. A tek pojava već dobrano atrofiranih mišića nogu i ruku...(?) Vraćam se! Ipak, sve su to početne operacije. Ključne bitke vodio sam za trbuh, vrat i prsište. I naravno vagu, kao pozadinski marker.

Rovovski je to rat: dan po dan, metar po metar, kila po kila. U toj bici najlakše je razumjeti složenost čovjeka. Mozak, psiha i volja su ključni alati, želudac polako klizi u drugi plan. Ponekad, u trenucima krize, znao sam sumanito tražiti znak. Smanjeni podvoljak, komotnije hlače, lakše obuvanje cipela. Bušenje nove rupice na remenu već je ohrabrujući napredak koji sam obično proslavljao intimno, s puno pozitivnih emocija. To mi je bio najobjektivniji znak ulaska u svijet dostojanstvenih. Prve ozbiljne promjene na vagi vratili su mi vjeru i bezpovratno samopouzdanje. Bitku sam dobio, ali rat mi ostaje za cijeli život. Da bih ostao čovjek...

Zaoštrio je Joza monolog na kraju.

Nikoga, nit' zbog čega ne stigmatiziram. Zdrav duh u zdravom tijelu je najsigurniji put k ljudskom ostvarenju. Ali postoje i drugi načini. Postati svoj heroj, bez nepotrebnog društvenog larmanja. Kao Joza, naprimjer.