Korona

Korona!?

Puno priča, straha i nepotrebne panike.
Zanimljivo najprije su nas plašili, a sada su pričicu promijenili. Ne bojte se, mole. Zadnjih godina već smo navikli na ciklična događanja virusa, koji su preko noći nestajali, a onda naknadno izazivali posprdne komentare nacije.
Kako će završiti s koronom vrijeme će pokazati. Ali, nekim stvarima smo se već dobrano nasmijali, kao onoj da ćemo čvrsto braniti svoje granice: policijom, žicom, sanitarnim koridorima, doktorima... Virusi su drugog agregatnog stanja i govore drugim jezicima, tako da se očito slabo razumijemo.

Zaboravlja se reći istina, da protiv virusa nema lijeka i da ne prepoznaje fizičke, granične i naše intelektualne barijere. Jedino zna za higijensko-epidemiološke mjere, a pravi lijek zapravo nosimo skrivenog u sebi. O njemu se ne govori, u općem krkljancu, ne dobiva svojih pet minuta medijskog prostora. Radi se dakako o našem prirodnom imunološkom sustavu.
Od korone uglavnom umiru starije, kronično bolesne i imunokompromitirane osobe, time priča o imunološkom sustavu postaje još bitnija.

Zato sam sa zanimanjem poslušao priču jednog vojnika našeg organizma. U antivirusnom ratu oni su ipak najvažniji. Sreo sam ga u limfnom čvoru, kakvih je blizu tisuću u našem organizmu, a smješteni su u pet strateških regija: pazusima, preponama, vratu, prsima i trbuhu.
Poslušajte vojničku priču s dužnim poštovanjem...

             "Zovem se leukocit, kodni naziv mi je L. Većina vas pojma nema o našem složenom vojničkom ustroju. Naši vojnici za borbu prsa u prsa, zovu se granulociti i nose svoje živopisne odore: crvene, bijele i plave. Topnici su veliki monociti, a vojni orkestar, koji obično oglašava pobjedu, zovu se eozinofili. To je prva linija obrane pri pojavi svakog uljeza. Mi uljezom (agresorom) zovemo svakog nepoželjnog gosta: bakterije, viruse, toksine, karcinome...Snaga bitke mjeri se količinom gnoja, kojeg vide i naši gospodari.

             Ali, dragi moj, mi smo vojnici prašinari i rješavamo samo jednostavne agresije. Za složenije agresije posjedujemo sofisticirani raketni sustav koji tuče puno jače, preciznije i učinkovitije nego mi. On ima pouzdan biljeg(antigen) svih mogućih uljeza; tisuće, tisuće takvih biljega. Promtno, putem svojih pametnih memorijskih stanica, u slučaju agresije,  počinje proizvodnju specifičnih antitijela, koji vrlo brzo uništavaju uljeza. Oni su gospodari i zaštitnici neba mojega gospodara. Zovu ih limfocitima i plazma stanicama. Najmoćnije su oružje naših oružanih snaga.
Postoji jedino problem kada gazda genetskim inženjeringom promjeni strukturu(antigen) uljeza, te ga naš pametni obrambeni sustav ne može prepoznati i neutralizirati. To je slučaj i s tom koronom, o kojoj se sada priča. Da nije genetski promijenjena, pala bi u jednoj sekundi, kao zvijezda padalica. I još jednom bismo donijeli radost ovome svijetu.

Da, da, još nešto moram reći; gazda koji puta u organizam ubaci neagresivnog uljeza, koji strukturalno  podsjeća na pravoga. To je za nas najkomfornija situacija, jer na miru stvaramo antitijela, te na miru pohranjujemo memorijski biljeg lažnog agresora. Spremnog za ubojstvo pravoga, u slučaju potrebe. To je velika igra, mimikrija.  Gazda to zove cijepljenjem.

               Ne smeta mi anonimnost. Mi smo vojnici, kakva je to vojska koja blebeće po ulicama? Živimo kratko i časno. Bez nas, naš gazda nebi živio ni pet minuta, mi smo ponosni njegovi čuvari. Ubila bi ga prašina iz dnevnog boravka dok pije jutarnji čaj..."

Bez obzira na vojničku skromnost, imao sam potrebu podijeliti lijepu priču vojnika kodnog naziva L. Nije vojna tajna i neće nikome naškoditi. A mnogima može biti od koristi.

Korona naprvu izgleda mistično. Kao mrski stranci, nismo si kliknuli. Ali mi smo ipak stvorili nju, a ne ona nas.
Sudnji dan još nije došao.

             

Ženska guza

Mlada, utegnuta ženska guza, sjela je na želuce mnogim, nešto starijim damama. Svoju žgaravicu ne kriju.

Damska gadljivost mi je potpuno razumljiva. Radi se ovdje o čistokrvnim puritankama, ćudorednim biserima, neposredno izašlih iz ženske kartuzije. Dobro, šalu na stranu. Ali, ipak nešto zaboravljaju.

Lijepa stražnjica rezultat je sistematskog i napornog rada. A rad se mora cijeniti. Pomno je klesana na biranim vježbalištima i natapana obilnim količinama znoja. Usput, preskočila je mnoge slasne zalogaje.

Ideal je svih, koji barem malo drže do sebe. A kuda ćemo, ako izgubimo još ideale? Jadna je nacija bez ideala, pa makar u metafori lijepe ženske stražnjice. 

Lijepe Hrvatice su uostalom već nacionalni brand.
Tek oskudno odjenuta guza uskladištit će optimalne količine vitamina D i kalcija te ojačati arhitekturu i graciozniji hod njenih nositeljica. 
Guzama se završavaju fakulteti, a ne glavama, kako se obično misli. Reći će vam to mnogi, bez ikakvih loših primisli. Cilj nam je, još uvijek, država znanja. 

I zato sam za guzu koja utjelovljuje rad, ljepotu, zdravlje, znanje i slobodu.

Ne zaboravljavam žgaravicu. Ovdje je ona proizvod napuhanog ega. Nije potrebna farmakološka terapija. Potrebno je samo lagano ispuhavanje navedene nemani i žgaravica će brzo nestati.

Nacija "F"

Medicina je dar i dobro svijeta.  Svjetski centri znanja, izvrsnosti, pa i moći, ju profiliraju stvarajući bezbroj dijagnostičkih i terapijskih obrazaca kao smjernica za svakodnevni rad. Medicinari diljem svijeta, osobito siromašnog, ponose se činjenicom da pripadaju obitelji svjetske medicine.

Nacionalne medicine su također bitne, jer svoje zdravstvo prilagođavaju aktualnoj nacionalnoj patologiji. Procesom navedenog, hrvatska medicina je poprimila neke osobitosti koje ju čine vrlo jedinstvenom u svijetu. Ta osobitost, između ostalih, zove se dijagnoza "F". Slovo je vodeća oznaka dijagnoze, a dodavanjem dva ili tri broja dobiva se, u ovom slučaju, na  stotine duševnih ili psihijatrijskih stanja i bolesti. 

 Efom se opisuje zastranjenje i redukcija svijesti, uma i duha. I njihova somatizacija. Osobitost našeg nacionalnog "F" zove se zloupotreba i, mišljenja sam, da je to jedan od najvećih strukturnih grijeha novije hrvatske medicine. Sama pomisao da se  medicina koristi, odnosno zloupotrebljava u institucionalne svrhe, izaziva ozbiljan osjećaj nelagode.
Drugi narodi "F" prihvaćaju, ali mi se njime ponosimo. Jer, često znači, uspio sam u životu.

Lažni psihički pacijenti su uglavnom matematički proračunata skupina koja igra na sigurnu kartu upitnih zasluga i protoka vremena, kao najvećeg prijatelja. Odlično se uživljavaju u frizirane dijagnoze. Čitavo društvo i zdravstveni sustav postoje radi njih. To što su život sadržajno sveli na ljušturu, nitko zato ne mari. Pa ni oni sami.

Najveće žrtve navedenog su pravi psihijatrijski bolesnici. Oni trpe omalovažavanje, stigmatiziranje, te moralnu, socijalnu i medicinsku  nepravdu, što sve skupa njihovo stanje čini još nepodnošljivijim. Njihov unutarnji košmar, često znači i suicidalni kraj.

"F" područje je vrlo osjetljivo. Teško se objektivizira, podložno je dnevnim mijenama i ne trpi radikalna rješenja. Optimalan medicinski i socijalni osjećaj, te filigranska inkluzijska rješenja iz radnog zakonodavstva, bila bi daleko korisnija od velikih i praznih dijagnoza.

Medicinski trust mozgova osmišljava i nadograđuje "F" područje, povlačeći crvene linije, tako da ni sami ne znamo s koje strane crte ćemo se probuditi. 

A država, naivna kako već je, na "F" se naivno upecala. Napravivši generacijsku štetu sebi i korisnicima.

Druže Tito nešto bi te pito...

Simpatično zbunjeni poljoprivredni ministar Čo naredio je novu reviziju silosa kako bi namirio nestalu seljačku pšenicu. Posljedica je to bezdušne pljačke državnog i seljačkog žita iz silosa po Slavoniji. Za dosadašnje krađe uvijek su optuživani ili proždrljivi štakori ili neuspješna deratizacija. 
Državnim revizorima za argumentaciju se ostavljao štakorski gustiš pri dnu silosa, za dokazni materijal, što je gospoda uredno i unosila u zapisnik.

        Pljačka žita na našim prostorima ima dugu povijest. U pedesetim godinama prošloga stoljeća seljacima su komunističke vlasti uzimali veći dio ljetine, metući tavane na kojima je žito bilo pohranjeno. 
        Bilo je to vrijeme nenarodnog, komunističkog režima, kada je tadašnja vlast silom nametala obveze, kako bi prehranila gradske revolucionare. 
        Spomenute tavane meli su i policajci i seljaci, zajedno. S time što su ovi posljednji meli i plakali. Ipak, neuništivi narodni duh nije klonuo, nego je vlastodršca i opjevao: Druže Tito nešto bi te pito, gdje je naše sa tavana žito…(?)

        Danas, više od pedeset godina kasnije, proces obrade žita je uznapredovao. Seljaci oru, siju, žanju i sami dovoze svoju ljetinu u silose. Na skladištenje i čuvanje. Sve do trenutka kada pregladnjeli štakori započnu svoj nemilosrdni pir i u ispražnjenim silosima, nekada punog slasnog žita, ne ostave svoje suhonjave brabonjke. 
        Za svjedočanstvo i dokaz.

A neuništivi narodni duh, svoju tugu liječi novim pjevom: Draga Jaco (o.a. Jadranka Kosor, tadašnja premijerka) naš zlatni biseru, truj štakore dok nas ne zaseru…(!)

Pretilost, ne žalostite ortopeda

Ortoped mi je rekao, kukovi su arhitektonsko čudo, a ne srce i mozak. Ti ne znaš ništa o statici i zato ne razumiješ da je njihovo opterećenje sedmerostruko veće od tjelesne mase. Brecnuo sam se, na njima nosimo teret od pola do jedne tone...
----------------------------------------------------------------------------------

Godina je loše krenula. Umjesto stezanja remena, raspojasali smo se i to dobrano. Blagdanski izazovi bili su preveliki, nismo odoljeli. Zato vrijedi ponoviti gradivo, amnezija čini svoje.
Problem debljine star je koliko i ljudski rod, datira od Evine biblijske neposlušnosti i jedenja jabuke sa zabranjenog stabla. Time smo postali baštinici istočnog grijeha neposluha.

Prekomjernu tjelesnu težinu danas uobičajeno izražavamo suhoparnom formulom, BMI (indeks tjelesne mase), a predstavlja omjer tjelesne težine i visine izražene u metrima na kvadrat. Poželjna težina je 18,5-25, debljinom nazivamo BMI 25-30, BMI 30-40 predstavlja pretilost, a BMI veći od 40 kg/m2 morbidnu pretilost.
Prema nekim studijama u Hrvatskoj je preko 50% odraslih s prekomjernom tjelesnom težinom (djece oko 30%!), a morbidno pretilih oko 70 tisuća građana.
U praksi razlikujemo još, potencijalno opasniju, pretilost tipa jabuke (pretilost trbuha!) i kruškoliku (pretilost stražnjice i bokova!).
Trbušnu pretilost određujemo mjerenjem opsega struka.  Struk veći od 94 cm za muškarce i 80 cm za žene predstavlja ozbiljan kardiovaskularni rizik.
K tomu, pretilost je majka mnogih drugih faktora rizika ili bolesti: šećerne, povišenih masnoća, visokog tlaka, depresije... Naravno i lokomotornih problema o kojim govori moj ortoped.

Liječenje pretilosti je multidisciplinarno, tako kažemo, u želji da ništa ne kažemo.  Pretilost je zapravo veliko kaotično tržište, gdje svatko nudi svoju disciplinu, odnosno robu. Namirisao je to i planetarno popularni stručnjak za sve, Dr. Mehmet Oz. Prodaju tabletica za mršavljenje odlično se uklapa šarenu emisiju. A, nijemi pacijenti bulje ispred televizora i dalje ostaju zapanjeno debeli.
U tržište ubrajam i mnoge popularne dijete, koje su svojoj biti čista medicinska besmislica. 

Osobno bih najradije, kao drevni liječnik Paracelsuz iz 15. stoljeća, spalio sve dijetne kanone i okrenuo se iskustvu prirode.
A to iskustvo temeljeno je na jedinstvu trojstva: genetike, kretanja i prehrane.

Genetika je nesporno presudna za debljinu dijela populacije, ali je još češće nemušta izlika neumjerenosti i lijenosti. Jak motiv, u ovom slučaju, snažniji je od genetske predodređenosti.

Čovjek je po definiciji biće kretanja. Kretanje je kozmičko (kreće se zemlja, galaksije, elektroni), povijesno-znanstveno (Galileovo ipak se kreće) i narodno (blago riti dok more iti) određenje.
U to određenje čovjek se teško uklapa. Konformizam i samodopadljivost nešto su jači. A on, čovjek, prkosi svome ishodištu.
Dok tako bude, bit će i debljine.

Prehrana je najslabija karika, premda njena uravnoteženost je temelj zdravog života. Od onog pomalo bestijalnog prežderavanja, svedena je na pristojniju sintagmu kultura prehrane. Sadržaj je sličan.
Za bazalno održavanje i uobičajene aktivnosti treba tako malo kalorija, višak se uredno usaljava.

Rješavanje pretilosti je pitanje zdrave logike, kao  knjigovodstvena bilanca: ulaz mora biti manji od izlaza.
Uz pozitivan motiv, uravnoteženu prehranu i primjereno kretanje, cilj je ostvariv i održiv. Sve drugo je magla.
Pitanje je samo, dokle smo spremni u magli tumarati!?