nedjelja, 26. siječnja 2020.

Crvena jurilica

Uvijek su me inspirirali kratki i sadržajni životi, s pečatom i potpisom. Jer su dostojanstveni i neučahureni. Volim život gledati u jednom vidnom  polju. 
Zato čitam tanke knjige i pišem crtice o pčelama, Matošu ili, kao danas, o krvnim zrncima. 
---------------------------------------------------------------------------------

Star i onemoćao, u kripti slezene, osjećao je zadnje dane. Znao je, kad završiš u slezeni, to je kraj. Taj osamdeset i koji dan brzo je prošao. Stiješnjen u kripti, nizao je sjećanja.
Postat ćeš brzo bezlična masa- bilirubin, a onda ćeš s fekalijama u organski otpad. Nekome ćeš valjda i tada koristiti, sjetno će eritrocit. Krvni prijatelji ga zovu crveni, a ljudi tjelešce ili zrnce, što ga užasno nervira.
Pa tko još voli biti zrnce(?), shvaćam ga.

Rođen sam u četvrtom leđnom kralješku, počinje mi priču. U samim počecima zvali se me i matična stanica, ali kada sam sedmi dan izašao iz kralješka i osjetio svu širinu i raskoš krvnih žila, postao sam crveni. Odmah su mi rekli, ne uobrazi se zbog kupanja u krvi, ti si rob fizikalac. Smisao tvoga postojanja je raditi i umrijeti, za druge. Za tebe ništa drugo ne postoji.

Od prvog dana, gazda srce bilo je nemilosrdno. Pumpalo me nevjerojatnim brzinama, kako bih na vrijeme kisikom prehranilo sve same debelokošce: mišiće, bubrege, mozak, crijeva... A njima nikad dosta. U povratku su me opterećivali otrovnim ugljičnim dioksidom, što me dovodilo do ludila.
Gušio me i jedva sam čekao pluća da ga se otarasim. Ali, odmora nije bilo. Čim su mi jedan teret skinuli s leđa, natovaren sam novom dozom kisika i slijedilo je novo jurcanje.
Gladnih duša sve je više.
Rad, samo rad, vrištalo je srce, narod je gladan. Bilo je nemilosrdno.

Ali, pajdo moj, raspričao se crveni, bilo je tu i užasnih dana. Najgore je, kada se riješiš jednog otrova, a umjesto kisika prilijepi ti se drugi, još opasniji. Mnogi moji prijatelji su zbog toga zarana otišli. Znam da je kolala priča, čuvaj se ugljičnog monoksida, to je neman koja te u hipu ubija.
Dolazi iz smoga i dima.

Ja sam ipak sretan. Odvalio sam više od osamdeset dana i spokojno čekam svoj kraj. Nisu me slomili svi izazovi. Svoju misiju sam pošteno odradio.

Bio je to dirljiv oproštaj s crvenom jurilicom. Razorena i rashodovana, odlazila na svoju zadnju životnu zadaću, obojiti fekalije vlasnika pigmentom svoje utrobe. I zadnji puta razveseliti ga jutarnjom zlatno-smeđom stolicom.
Ta doživljena radost je ujedno zadnji humani čin crvene jurilice.
U međuvremenu, kripta slezene prima nove rashodovane jurilice.
Život teče dalje.

nedjelja, 19. siječnja 2020.

Lana&Leon



Ovo je priča o pravu na slobodu izbora. 
Prelijepa djevojka Lana nije se osjećala sretnom u svojem ženskom tijelu, te je odlučila postati Leon. Premda kaže da je bila svjesna što ju na putu transformacije očekuje, dojam je da je zagrizla vrlo tvrd orah.
------------------------------------------------------

Kao i svako jutro, poslije ustajanja, Leon je otišao na jutarnji toaletni ritual. Nijemo je buljio u ogledalo ispred sebe i brojao dlačice na poprsju. Imao je dojam da ih ponovno manje. 
Nije bio zadovoljan niti sa svojim torzom. Atrofični bicepsi, pektoralni mišići bez jasnih obrisa, ženski habitus s upadljivo stršećim rebrima.
Živcirali su ga, k tomu, nemarni kirurški rezovi ispod prsnih bradavica s keloidnim ožiljcima.
Histerično  je zgrabio tubicu Androgela (testosteron!) i utrljao ga na svoja ramena.

Lane se sjećam od prije nekoliko godina. Bio je to susret u ordinaciji zbog palpitacija i nekih drugih vegetativnih simptoma. Ostavila je dojam drage i pozitivne djevojke, a njene tegobe sam povezivao s brojnim stresovima kojima je bila izložena, od kojih je mnoge i zatajila, ispostavit će se poslije.

Nekoliko godina poslije pojavio se on. Već na ulasku u ordinaciju, izazvao je konfuziju. Ukucavanjem OIB-a za pretraživanje zdravstvenog kartona, prikazala se na ekranu Lana, a pred mnom je bio nježan, krhak mladić, s neurednom bradicom, malo  proćelav. 
Predstavio se kao Leon i bez upita započeo svoju priču.
Ušao sam u ovu priču jer sam bio duboko nesretna djevojka. Od svoga djetinjstva osjećao sam se drugačije. Prijatelji su mi bili dječaci, mrzio sam lutkice, godilo mi je što me mama zvala sinom, s pubertetom počele su me zanimati djevojčice. S godinama sam osjećao sve veću zarobljenost i odlučio sam...

-Što si odlučio? Pitam ga već pomalo zbunjen neobičnim početkom.
-Odlučio sam problem riješiti operacijom. 

Bože, pa ja o tome ne znam ništa, pomislih u sebi.

Otišao sam u Kliniku za promjenu spola u susjednu državu, prošao edukaciju, psihološka testiranja, napravio laboratorijsku obradu i dobio pozitivan odgovor, nastavio je Leon.

Operater mi iznio plan: amputacija dojki, nadomjesna terapija testosteronom, imlantacija penisa od mišićja leđa. To je prva faza. 
Poslije oporavka od pola godine slijedi vađenje jajnika i nadogradnja mokraćovoda kroz implantirani penis kako bih mokrio kao svaki muškarac, te plastika urogenitalnih otvora...
U sobi sam ležao sa dva liječnika, mislim da su Talijani, piknuo me.

-Bilo mi je već pomalo loše, nastojao sam se pribrati protupitanjem; a što si ti Leone genotipski? 
-Imam dva iksića (ženski kromosomi op.a.), ispalio je.
-Imaš vodeni žig da si žena, kažem mu. Pa kako ćeš onda funkcionirati kao muškarac?

-Postoji specijalna penilna proteza, to je treća faza. 
-Shvatio sam da nije razumio moje pitanje.

-A spermići, što s njima(?), već sam se pribrao.
-Oni se ne rješavaju operacijom, promrmlja si u bradu.

Gledao sam zabrinuto i pomislih, čovječe što napravi.
Lana, ti Lana, imala si tako lijepe, ženstvene grudi, nije mi izlazilo iz glave.

-Leone, da nisi ti pogriješio ordinaciju, krenuo sam u ofanzivu?
-Nisam, doktore. Ja sam odradio tek prvu fazu transformacije, sada sam, da tako kažem, u problemu. Sklon sam trombozama i tromboflebitisima. Zbog uzimanja testosterona, rekla mi je endokrinologinja. Moj organizam ga ne prihvaća. Više puta sam zbog toga hospitaliziran. U telefonskim komunikacijama  moja doktorica me upućuje na kontinuirano smanjenje doze testosterona i sada sam na tim simboličnim dozama Androgela. Zato sam ovakav!
A testosteron je, to dobro znate, hrana za moju muškost. Sada sam čovjek u procijepu: između tromboza i svoje muškosti.

Inače, dolazim jer osjećam  bolno otvrdnuće u listu lijeve noge, to je vjerojatno novi tromb?!
Pipam te mlohave listove, insoniram krvne žile, ne nalazim tromba.
-Nemaš tromba Leone, kažem mu.
-Hvala Bogu, zahvalno procijedi.

Bio je inicijalni susret s neobičnim mladićem/ djevojkom, slijediti će ih još nekoliko. Bolje sam ga upoznao, svidjela mi se njegova iskrenost, otvorenost, pa i naivnost, počeo je provocirati moju profesionalnu, pa i osobnu znatiželju.

Desetak dana poslije u društvu sam nepoznate žene.
Bio je to totalno neočekivani susret, a započeo  je s jednostavnim, znate ja sam Leonova  mama, sve vam je jasno.
Ništa mi gospođo nije jasno, rekao sam odlučno.
Reći ću vam iskreno, to dijete je zjenica moga oka. Sve što je tražila, dobila je: školovanje, fakultet, radno mjesto.
I onda je krenula s tim nesretnim operacijama. Brzo je istopila svu moju životnu ušteđevinu, a bogme i nekretnine. Iskreno, nisam mogla više slušati njene svakodnevne žalopojke..."mama nesretna sam, ja sam nesretna, pomozi mi".
Za tvoju sreću, sve ću ti dati, rekla sam. Jedino si mi dijete.

Tako je to sve počelo.
To je bila moja životna greška. Vidjeli ste što sada imam, je li to dijete!? To je bila moja najveća životna greška. Trebala sam se pokupiti i vratiti u Njemačku.
Sve to mi je i supruga otjeralo u grob.

Poslije svega rodila se u meni želja vidjeti taj famozni implantat, imam pravo na profesionalnu znatiželju, ponavljao sam u sebi.
Tijekom sljedećeg pregleda i "traženja novog tromba". Leon mi je s ponosom pokazao svoju pečurkastu našivenu "krmenadlicu". Imao sam dojam da je zbog toga bio posebno sretan, što netko pokazuje tu vrstu interesa. Baš prema  njemu.
A ja? Bio sam iskreno dozlaboga osupnut izobličenošću navedene tvorbe; pa to služi samo da popuni prazninu u gaćama, pomislih.
Brzo sam se, ljut na samog sebe, okrenuo na drugu stranu i završio s pregledom.

Istu večer, na internetskom portalu čitao sam intervju s  njegovim plastičnim kirurgom, jednim od poznatijih u Europi.
Rekao je da radi najžalosniji i najneetičniji kirurški posao na svijetu, ali da je to život i da se od nečega živjeti mora.
Pomislio sam, ako si to već u životu odabrao za poziv, radi ga bolje.

Leon nije imao problema s okruženjem. Više su ga mučili egzistencijalni problemi kao i većinu njegovih vršnjaka. Sanjao je kako bi bilo dobro uguziti se u neku državnu službu i pobjeći od propadajućeg privatnog biznisa. Najradije bih radio u Agenciji za brojanje štekavca na Dravi, specificirao je svoje želje.
Govorio sam mu, u formi prihvatljive zafrkancije, neka se drži privatnog biznisa, jer on je i ovako šareni teatar, u kojem uspjevaju samo najbolji glumci.
Gledao me s čuđenjem.

O svojoj spolnosti govorio je rijetko i selektivno, a nikoga nije zanimala suština njegove spolne transformacije. Većina ga je doživljavala kao kozmetičkog seksualnog ekstravaganta, kakvih je danas sve više.

Nekoliko mjeseci poslije našeg prvog susreta, Leon me upoznao sa svojom mlađahnom djevojkom. Bila je još tinejdžerka, lijepa, odmjerena, pomalo plaha. Došla je također zbog srčanih palpitacija. Pazio sam na svaku svoju riječ, bio sam svjestan da ju ne smijem bilo čime povrijediti, niti najglupljom aluzijom. Njihovu vezu zaobilazio sam u širokom luku.
Mjesec dana poslije, Leon se sa svojom djevojkom vjenčao.

Poslije vjenčanja, imao sam prilike nekako slobodnije razgovarati s Leonom. Čestitao sam mu na vjenčanju i upitao:
-Zna li tvoja žena sve o tvojoj nedovršenoj spolnoj transformaciji?
-Zna, ali samo ponešto.
Pitanja, iz bračne sfere, više nisam imao.

Nastavili smo dalje o testosteronu i trombima kojima je bio već patološki obuzet. Nije više razmišljao o dovršetku spolne preobrazbe. Bilo ga je strah, financijski to ne bi mogao podnijeti, a na koncu postao je svjestan da s time ne bi ništa posebno dobio.
Reci mi iskreno, pitao sam, da li si požalio što su ušao u tu priču?
Šutio je, dugo je šutio, a onda započeo: sve je to velika avantura, bez konca, ideje i smisla. Sada to gledam drugačije, trombi su mi otvorili oči.
Moždani, srčani, grozim se na tu pomisao.
Očekivao sam postati lumberseksualac, a ušao sam u razvalinu između očekivanja i stvarnosti.
Nesretan sam zbog sebe, ali još više što sam i druge u to umočio.
A, reći ću vam iskreno, nije mi žao, ne nije. To sam ja, Lana/Leon, zovite me kako hoćete.
Tako je moralo biti.

četvrtak, 9. siječnja 2020.

Gdje sve stanuje ljudsko dostojanstvo?



Gdje stanuje ljudsko dostojanstvo? Međ' visokim društvenim elitama!? Nikako. Ja sam ga našao u jednoj ljudskoj drlogani, za koju obično mislimo da osim amorala, u njoj ne stanuje baš ništa drugo...


Pričaj mi o gayevima, prišla mi je jednoga dana. Oni su veseli i dragi, u trendu su. a Ovome narodu baš toga nedostaje. Nisam odolio, jer u glavi nosim vrlo zanimljivu priču...S
jetio sam se Alena, dvadeset devetogodišnjeg godišnjeg simpatičnog mladića. Priča može krenuti.

Kolega, dođite u moj ured, rekao mi je poslije jutarnjeg sastanka prof.dr.I.Antić, moj šef. Pet minuta iza sastanka ulazio sam u njegov ured u obrambenom stavu, zbunjen i ukočen. Nitko nije volio Antića, osobito njegove jutarnje dogovore. Ni ja. 
-Sjednite, da li ste za kavu? 
Još me više zbunio, kada sam vidio njegova široko nasmijana usta i netipični sjaj u očima. Krenuo je odmah, in medias res. Čujte kolega, dolazi nam iz Zagreba poseban pacijent, imunokompromitiran. Potrebno je nastavno liječenje, osigurat ćemo za njega zasebnu sobu, a vas molim, preuzmite brigu o njemu. U vas imam povjerenja, muškarac ste. Poslije ću se toj idiotariji uvijek ludo smijati. Nazvat će vas i upoznati s njime prof.Brdić s Infektološke klinike iz Zagreba.
Nisam dugo čekao i Brdić se javio. Govorio mi je mirno, staloženo, do u detalje opisujući dosadašnji tijek liječenja. Pripast će vam čast, koliko je meni poznato, da vodite prvog pacijenta s AIDS-om u Slavoniji, podilazio mi je na kraju razgovora. Brdića nisam osobno poznavao, poznavao sam ga iz medija, ali sam znao da je najveći autoritet za AIDS u Hrvatskoj. Godilo mi je.
Samo sat vremena poslije imao sam i Alena. Dobio je smještaj u najboljoj sobi, izoliranoj, u apartmanu. Izgledao je umorno, dehidriran, kao sjena. Strašile su njegove buljave jabučice, opečene usne, ispala rebra i femuri… Bio je potpuno krezav. Brojne modrice, na natkoljenicama ogromni hematomi.
Uzimao sam anamnezu natenane, prelistavao obimnu popratnu dokumentaciju, tupo zureći u kapljice fiziološke koje su punile njegove prazne vene. Stalno sam navlačio svoju duplu nosnu masku, zaštitnu kapu, rukavice, kecelju. Mahinalno sam se izmicao kada se Alen okretao prema meni. Bio je vrlo komunikativan.
Otvorio se.
Iz te morbidne, umiruće sjene izrodio se vrlo zanimljiv sugovornik. 
Ja sam peder, narkoman i imam sidu, nije okolišao. Znam na čemu sam, i nisam lud kao što me prikazuju. Ne budite opterećeni, nije mi pomogao Brdić, nećete ni vi, ali poslušajte me.
Kada su mi prije dva dana javili da me vara s drugim dečkima, poludio sam. Sad, kada sam pao na ove grane, kada sam obolio, kada me zarazio, kurva me vara. Plakao je… Preko zajedničkog prijatelja, nastavio je, namamio sam ga k sebi u bolnicu, fingirajući to željom za podjelom zajedničke imovine. I došao je. Jučer je to bilo. Kada sam ga vidio, pukao sam po svim šavovima. Iščupao sam ladicu iz bolničkog ormarića i počeo ga bezdušno udarati po glavi, nastavio s kuhinjskim nožem. On nije shvatio, ta tučnjava na život i smrt, za mene bila pitanje osobnog dostojanstva. 
Odjel se digao na noge.
Nekoliko sati poslije, sediranog i drogiranog, nazvao me Brdić i rekao da ću nastaviti liječenje u Osijeku…
Teško mi je u sve bilo povjerovati. Ljudska sjena i tučnjava. Homić, ovisnik, AIDS bolesnik, žrtva patološke ljubomore. To je Alen…
-Ali ova priča nije vesela?
Nažalost nije, takva je, kakvu ju je život napisao. Vesela je na svoj način. Ja nisam autor žutih romansi, red carpeta i TV sapunica, dodao je.

Umjesto nekrologa:
Alena i njegove osobite životne priče, sjećam se s posebnim poštovanjem. Radio je do pojave bolesti kao javni djelatnik i pomogao je mnogim ljudima. 
Nažalost, zbog svoje bolesti posijao je i puno straha i nerazumijevanja.
Preminuo je 1999.godine. Poznavao sam ga 12 dana.

četvrtak, 2. siječnja 2020.

Što još ne znate o srcu?

Raskošni srcoliki emotikoni, radost i bol, topla ugoda ljubavi. To je srce.

Tek u nekim kasnijim godinama spoznajemo da se pod tim imenom krije najvažniji ljudski organ. Težine dvjesto grama, snažan mišić, upravljan živcima, pod kontrolom mozga.
Ipak, radi potpuno samostalno, bez utjecaja naše volje; danju, noću, cijeli život, oko sto tisuća kontrakcija dnevno.
U funkcionalnom smislu podijeljeno na desnu i lijevu stranu, podjednako važne.
Desna strana je logistička, obogaćuje krv energijom; lijeva je nutritivna, prehranjuje organizam.
Posjeduje izvrsnu vremensku i uvjetnu prilagodljivost na brzinu rada, tlak rada i volumen izbačene krvi.

Lijeva strana je osobito snažna, može izbaciti krv deset metara u daljinu. Jednim istiskanjem izbaci osamdeset mililitara krvi, u jednoj minuti pet litara.
Troši dvadeset posto energije organizma, racionalno, do razine perpetuum mobile-a. Premda se kupa u krvi, istu ne koristiti za svoju prehranu, nego to čini preko posebnih krvnih žila, koronarnih arterija.
Red do savršenstva!

A svijet krvnih žila?
Svijet krvnih žila je ništa manje osobit.
Istisnuta krv iz lijeve strane srca pretvara se u energiju krvne žile, koja svojim daljnjim stiskanjem potiskuje val krvi prema naprijed, sve do zadnje stanice, po fizikalnom zakonu o očuvanju energije.
A ta istisnuta krv ispunjava stotine metara krvnih žila, arterija koje stalnim granjanjem na kraju čine mrežu kapilara, ukupne dužine, zamislite si dobro, od devedest šest tisuća kilometara Dvije dužine ekvatora!

Krv iz desne strane srca, koja je u nj' dolazi iz vena, odlazi u pluća gdje se obogaćuje kisikom kojega udišemo, te tako obogaćena krv odlazi u lijevu stranu srca.
I priča počinje iz početka.
To je svijet zdravog srca i krvnih žila.
Tako snažan i stalno opterećen sustav podložan je čestim iskakanjima. Ta iskakanja zovemo bolestima koje dovode da skoro svaka druga osoba umire od bolesti srca i krvnih žila.

Što još ne znate o srcu?
Nitko bolje ne sluša, ne radi i ne trpi, od njega.
Niti tko bolje razumije, prašta i voli, od njega.
Što je cvijet pčeli, vodi stijena, zemlji nebo, to je ono...
zajednički dom duše i tijela.


Svi smo mi pušači

Rijetke se genijalne povijesne ličnosti poput Winstona Churchilla. U nastupnom premijerskom govoru svome narodu je ponudio samo krv, znoj i suze. To znamo. Manje znamo za njegovu jednako genijalnu izjavu, u novinama sve češće čitam o vezi raka s pušenjem i zato sam odlučio, više neću čitati novine.

Danas trideset posto hrvatske populacije puši. Više od jedanaest tisuća ih godišnje glavom plati svoju poročnost. I još tridesetak tisuća oboli od drugih ozbiljnih bolesti povezanih s pušenjem (karcinom, moždani i srčani udar). Previše, za malu analizu.

Tri su čimbenika u pušačkom svijetu: duhanska industrija, država i žrtve.

Duhanska industrija je jedna od najmoćnijih. Svoju moć crpi iz jeftine sirovine (šteta, ipak smo duhanska županija!), perfektno odrađenog marketinga i vjernosti svojih potrošača. Zabrana javnog promicanja dala im je potrebnu dozu mističnosti, toliko zanimljive mladom čovjeku, budućem ovisniku.
Stvari su se počele mijenjati 2004 g. kada je u medicinskom časopisu The Lancet objavljena, do tada trideset godina skrivana velika studija o dokazima da je pasivno pušenje čak i štetnije od aktivnog, te o laži duhanske industrije o nesvjesnosti štetnosti cigareta. Izravno u studiju, uspješno skrivajući je, bio je uključen i najveći svjetski duhanski div Philip Morris. Od tada su zaredali vrtoglavi odštetni zahtjevi obitelji preminulih.
Bježeći od pravne američko-europske regulative, na djelu je ambiciozni azijski projekt stvaranja petsto milijuna novih pušača.

Država pri tome svjesno ili nesvjesno maže vrat masnoj patki. Naša se (samo)zadovoljava s pet posto proračuna koje pune konzumenti duhanske industrije.
A ekonomist Miodrag Hitrec izračunao je, da je odnos gubitka i zarade od pušenja 7:1, u tu računicu nisu uključeni ljudski životi.
Slijedi pranje savjesti kroz obvezne, zabavne i tragikomične poruke na kutijama cigareta pušenje je štetno za zdravlje, pušenje u trudnoći šteti i razvoju djeteta, pušenje smanjuje broj spermatozoida, pušenje razara vaš mozak, pušenje, pušenje, što sve ne… A zapravo, time se upitno štite pušači, više duhanska industrija od novčanih odštetnih potraživanja.

Ostaju žrtve.
Bez obzira na koloplet dobiveno/izgubljenih sloboda i prava, oko kojih se pušači i nepušači spore, to ne bi smjela biti nova razdjelnica.
Pušači, ojađeni i marginalizirani, učit će novu lekciju, o društveno prihvatljivom ponašanju, istu onu koja je do jučer bila servirana nepušačima.
Žrtve pušenja su podjednako, jedni i drugi.

I na koncu, kako prestati? Zapravo, najbolje je ne početi. 
Inače, Churchill je umro u devedeset prvoj godini života od moždanog udara. Nije mi poznato da li je prethodno prestao čitati novine ili pušiti cigarete.