Tko nas tako vjerno prati kroz život? Nitko kao bol!
Ponosan sam na svoje skromno umijeće tumačenja i liječenja boli. Lociram ju, određujem kvalitetu, jačinu, trajanje, širenje i popratne fenomene. Nosi me umijeće prepoznavanja više od deset ili petnaest vrsta boli. Nisam umišljen, mnogi moji kolege u tome su puno uspješniji. Ako ju vi ne prepoznajete, ne očavajte, niste puno izgubili. Vaša bol liječnički je kruh. Uvijek neko zlo, za nečije dobro.Nisam sadist. Znam i to, da ste ovu grubost krivo shvatili. Ali, pokušat ću objasniti. Bol je najbolji alat za brzo postavljanje dijagnoze. Zato, neka boli. Bez nje bih bio veterinar, ispunio bih svoju neostvarenu mladenačku želju, ali onda ne bih upoznao dragocjeno iskustvo boli. Bol je moj, ali i tvoj prijatelj. A, i liječnik je također pacijent. Mislim da se sada bolje razumijemo.
Mogu se upinjati svi liječnici, svećenici i šamani, jačati nam nadu i vjeru, ali bol pobijediti neće. Bol je dio nas i raste zajedno s nama, sve dok nas jednog dana potpuno ne proraste. Bit će to njen kraj, za novi početak.
Kažu, dar je roditi se zdrav i doživjeti rođenje djeteta. Sve ostalo je samo bol. Kao pletivo uredno i savršeno satkana od finog duhovnog i tjelesnog prediva.
Odgovaram, što nam ostaje od života, ako bol ne shvatimo kao njegov dio? Ostaje nam ono što procuri kroz pletivo boli. Pa to je premalo, puno premalo. Vrijedi li jedan život i njegov smisao staviti u ovisnost gustoće tkanja?
Tkanja boli? Nikako!