nedjelja, 31. listopada 2021.

Bol naša svagdašnja...

Tko nas tako vjerno prati kroz život? Nitko kao bol!

Ponosan sam na svoje skromno umijeće tumačenja i liječenja boli. Lociram ju, određujem kvalitetu, jačinu, trajanje, širenje i popratne fenomene. Nosi me osjećaj prepoznavanja više od deset ili petnaest vrsta boli. Nisam umišljen, mnogi moji kolege u tome su puno uspješniji. Ako ju vi ne prepoznajete, ne očavajte, niste puno izgubili. Vaša bol liječnički je kruh.

Nisam sadist. Znam i to, da ste ovu grubost krivo shvatili. Ali, pokušat ću objasniti. Bol je najbolji alat za brzo postavljanje dijagnoze.  Zato, neka boli. Bez nje bih bio veterinar, ispunio bih svoju neostvarenu mladenačku želju, ali onda ne bih upoznao dragocjeno iskustvo boli. Bol je moj, ali i tvoj prijatelj. A, i liječnik je također pacijent. Mislim da sada bolje razumijemo vrijednost boli.

Mogu se upinjati svi liječnici, svećenici i šamani, jačati nam nadu i vjeru, ali bol pobijediti neće. Bol je dio nas i raste zajedno s nama, sve dok nas jednog dana potpuno ne proraste. Bit će to njen kraj i rađanje boljeg početka.

Kažu, dar je roditi se zdrav i doživjeti rođenje djeteta. Sve ostalo je samo bol, kao pletivo uredno i savršeno satkano od finog duhovnog i tjelesnog prediva. 

Odgovaram, što nam ostaje od života, ako bol ne shvatimo kao njegov dio? Ostaje nam ono što procuri kroz pletivo boli. Pa to je premalo, puno premalo. Vrijedi li jedan život i njegov smisao staviti u ovisnost gustoće tkanja!?  

Tkanja boli? Nikako!

četvrtak, 21. listopada 2021.

Obljetnica slatinskih mučenika

Trideseta je obljetnica slatinske brigade.

Rođena je u najvrtložnijem trenutku hrvatske povijesti, kada su opstojnost i sloboda grada i cijele Slavonije visili na tankoj niti. Pokazat će se, tuđih iluzija.
Kroz nekoliko dana, skoro dvije tisuće mladića, pa i djevojaka,  odjenulo je uniforme, hrabro ušli u rovove na fronti od preko pedeset kilometara i jasno rekli: 
Ne damo svoj grad! 

Toliku količinu domoljublja, rodoljublja i ljubavi prema gradu, Slatina nije nikada doživjela. Uz hrabre branitelje, jednakom odlučnošću grad su branile i njihove obitelji i svi koji ga nisu ostavili na cjedilu. 
Grad je obranjen, uz ogromne ljudske i materijalne žrtve.

Svake godine, baš na dan osnivanja brigade, odajemo počast poginulima. Slatinskim mučenicima.  Njihova žrtva i žrtva njihovih najbližih je nemjerljiva. Častimo ih i zahvaljujemo pred blagdan Svih svetih, s logičnim pitanjem, da li su i oni u tom izabranom društvu?
Odgovor je neupitan. Da, tamo su. Oni su Svi sveti. Jer svetost je nesebično dati svoj život za slobodu, čast, čovjeka i dom… A to su upravo učinili oni.

Rat je gubitak razuma i nitko nije sretan kada se dogodi. Ostaje žal za svakom
žrtvom, osobito nevinom. Ipak, u tom ruletu, pobjednik je uvijek jedan.
Danas, trideset godina poslije, puno stvari iz toga vremena se doimlje nestvarnim.  Prije svega nevjerojatna odlučnost, hrabrost i snaga tih mladih ljudi. 
I spoznaja kako smo spretno, pa i sretno hodili po skliskoj povijesnoj razdjelnici. 

nedjelja, 17. listopada 2021.

Doktore, pričaj...

Žurba je. Vrijeme leti. Tko je tu još za velike priče!?

Nije li simpatična slika druženja četiri tinejdžera na kavi. Svatko sa svojim mobitelom u ruci, u svojoj priči i svome filmu. Tijekom druženja nisu progovorili niti jednu riječ, ni kavu naravno nisu prokomentirali, a nisu vidjeli ni veliko pjenasto kaveno srce za koje se potrudila ljubazna kelnerica. Naravno, zaboravili su ostaviti i sitniš za napojnicu.

Instrumentalizacija je donijela revoluciju u naše živote.

U medicini također. Čovjek i njegovi organi postali su igračke. Uživamo slikati i pohranjivati najzanimljivije sličice i s njima se hvaliti na stručnim i znanstvenim skupovima. K'o da smo ih mi pravili. Sve u tišini, bez puno komentara.

Radni dan liječnika započinje paljenjem računala, mobitel je uobičajeno na nula/dvadeset četiri. Slijedi spajanje na zdravstveni informacijski sustav, sve portale, grupe, elektronsku poštu, zabavne servise...

I onda stiže pacijent sa hrpom problema željan ih s nekim podijeliti. Zapravo treba pomoć. Doktor nenaspavan, bunovan, neabdejtan, s teškim jutarnjom mrzovoljom. Stižu pozivi na jutarnju kavu, sestra se muva okolo a ustala na lijevu, hijerarhijska piramida šalje okružnice, traže očitovanja, frend na whatsapp šalje urnebesni vic...

Joooj, pa tu je još on, pacijent. Samo mi to treba u sedam i petnaest!?😊😥.

Ne pronalazim alibije. Iskreno, i ne trebaju mi. Radim posao jedan na jedan, koji traži stalnu komunikaciju. Dogodi se, ukipljen uz ultrazvučni ekran, zapravo gledam i odmaram, a onda dobijem otvorenu poruku: ne šutite, recite nešto? Jeli što krenulo po zlu? Trgnem se, promrmljam... dobro je. Ne smijem se gasiti! (P.s. Dnevno aktivno vježbam komunikaciju. Ne da budem pametan ili drugačiji od drugih, nego da složenu priču pojednostavim i sa što manje riječi uvjerljivo i slikovito ukažem na problem. To je racionalno. To je važno!)

Instrumentalizacija je utrnula doktora, a pacijentu je donijela vjerojatno više zla, nego dobra. Pola njegovih nalaza besciljno leti u oblacima ili ih neće imati tko pročitati.

Jedna topla i suvisla rečenica riješila bi mnoge probleme. Previše toga je lako rješivo. Samo treba usta otvoriti.

nedjelja, 10. listopada 2021.

Kemoterapija i ekologija, ima li sličnosti?

Sklad s prirodom, danas je imperativ. Dati svakom zemljaninu šansu za životom, to je definicija ekologije. Slikati se primjerice s kućnim ljubimcem i objaviti, trebalo bi značiti ljubav prema životinji, ali i prema čovjeku. I visoko podizanje ljestvice društvene ekološke samosvijesti.

Blag treba biti i prema opasnim invazivnim štetočinama, recimo puževima golaćima, vranama i štakorima. I brojnim drugim vrstama.  I njihovo možebitno uništavanje, treba imati  humanu crtu; blagu smrt i bez patnje.

Kemoterapija je druga priča i nikome ne bih poželio to iskustvo. 

Ona je obično kraj ili početak jedne velike životne borbe i agonije. Znamo da se njome ubija jedna 'poludjela stanica' od zloćudnosti ili invazivnosti. Važno je, najčešće uspješno.

Ono sto se manje zna, to je, da kemoterapeutici nisu baš selektivni lijekovi. Ubijaju redom. Tako, u nastojanju da zaustavimo jednu malignu stanicu, uništimo milijune potpuno zdravih i potentnih, dovodeći do pravog kaosa u organizmu. 

Metaforički, opožarujemo šumu da bi se riješili jednog zločestog uljeza. 

Infekcije, krvarenja, opadanje kose, pa i nagla smrt, samo su neke od mogućih nuspojava kemoterapije. Psihičke, obiteljske, društvene, neću niti spominjati.

Postoji li usporednica između ekologije i kemoterapije? Naravno da ne postoji, to su dva različita svijeta. Neke poveznice se ipak uočavaju.

Volja i želja za životom je bezgranična. Borba za preživljavanjem stara je koliko i sam život. Samo, putovi, sredstva i metode su različiti; kaže nam to jasno, zelena ekologija i toksična kemijska kemoterapija...

Na našu radost i žalost. Istovremeno.

nedjelja, 3. listopada 2021.

Crtica o povjerenju...

Povjerenje? Riječ u kojoj je satkana sva mudrost ljudskog postojanja.
Vrijednost povjerenja razumijemo tek kada ga izgubimo. I proizvede bolne rane, koje se teško liječe, počesto nikada i ne zarastu.

Osim povjerenja na međuljudskoj razini, jednako je važno i povjerenje na društvenoj. Svi vjerujemo, ili bismo trebali vjerovati, brojnim društvenim institucijama. Nije uvijek tako, što rezultira društvenom apatijom i nesigurnošću. Svjedočimo tome svakodnevno.

Kao osobit oblik društvenog nepovjerenja je političko. Građani su zasićeni lažima i prevarama, malo joj vjeruju i ona je postala gotovo prezren posao, unatoč teoretski svojoj plemenitoj misiji. Debelo je ogađena, što je najsigurnija brana ulaska u to društvo čestitih i poštenih. 

Međuljudsko povjerenje ne dolazi samo od sebe i strpljivo ga treba ugrađivati u temelje svakog kvalitetnog odnosa. U njegovoj izgradnji najvažnija je odgovornost, iskrenost, razgovjetna komunikacija, podrška i slušanje. 

Na povjerenju se temelje ljubavi, funkcioniranje obitelji i odgoj djece.

Česti uzdah 'nikome ništa ne vjerujem' govori zapravo o duhovnoj praznini navedenih osobe, ništa drugo. On neće promijeniti društvo.

Nezamisliv je društveni život bez minimalnog povjerenja. Najbizarnije, sigurna vožnja autom podrazumijeva povjerenje u druge vozače i sudionike u prometu. Kako će kvalitetno funkcionirati školstvo, zdravstvo, složeni gospodarski sadržaji, bez povjerenja? Nikako. 
Istina, naši odnosi su regulirani hrpom regula i propisa, ali povjerenje je ona fina nit utkana u naše živote koju zakonodavac ne može umetnuti u bilo kakav pravni okvir. 

Kako zadobiti društveno povjerenje? Nema univerzalnog obrasca. Obično se poziva na dugovječnost tvrtke, njenu veličinu i količinu novaca, obiteljsku tradiciju, znanstvene titule i društvena priznanja…Ali, i bogata marketinška aktivnost ima samo jednu ulogu; želim vaše povjerenje odmah i sada.

Povjerenje je krhko,  poput stakla. Lako se lomi i polomi, poslije ga je teško ili nemoguće skalemiti i vratiti u prvobitno stanje. 
Ali, čovjek da bi živio i preživio, mora imati i koristiti zdrav razum, vjeru u sebe i povjerenje u druge. 
Ma koliko ga moralnih dilema pri tome mučilo.