nedjelja, 29. kolovoza 2021.

Narcis



Poznate Narcisa. To je onaj prelijepi mladić koji se zaljubio u vlastitu sliku. Ushićen, dok je s  krošnje drveta u vodi gledao obrise svoje ljepote, pao je i utopio se. 
Po njemu, karakterom ili osobnošću slični, dobili su naziv narcisoidi ili narcisi/narcise.

Ovo nije priča za skromne i ponizne.  Narcisoidi takve drže bezvrijednima. Narcisoidnost je danas, u nedostatku drugih, visokorangirana vrijednost.

Srećete ih svakodnevno. To su oni sveprisutni, samodopadni likovi koji sve znaju, sve mogu, puni su glamuroznih ideja i traže stalno divljenje. Najbolji su, najpametniji, najljepši,  žele bezpogovorno poštivanje, posebna životna pravila samo za sebe. 
Iza te čokoladne glazure kriju se zapravo minorne ljudske dosade, krhkog samopouzdanja, cijepljene na empatiju, osjetljive na svaki dijalog, osobito nedajbože kritiku.

Iskren savjet, klonite ih se!

Ali, postoje i gori. To su oni s dubokim oblikom narcisoidnosti,  zapravo zloćudnim narcisoidnim poremećajem ličnosti (NPL). Psihijatri s Klinike  Mayo ga karakteriziraju kao 'mentalno stanje u kojem ljudi imaju napuhani osjećaj vlastite važnosti'.  
To su osobe koje debelo prelaze mentalni graničnik ulazeći u područje psihoterapije i  psihijatrije. 
Narcisoid sebi to nikada neće priznati, to bi bio zadnji čavao u njihov ego.

U ljudskoj povijesti narcisi su napravili mnoga zla.  Nema zajednice u kojoj takvi nisu pronašli i pokupili svoje žrtve.  
Izazvali su mnoge ratove, uništili narode i  vrijednosti, razorili obitelji i prijateljstva...

Vratimo se našem dobroćudnom, romantičnom Narcisu s početka. Siroti sanjar se pokliznuo i pao. 
Današnji narcisi su nešto drugačiji, postojaniji su i čvršći. 
Ne padaju tako lako i neće stati dok svijet ne budu imali u svojem džepu.

nedjelja, 22. kolovoza 2021.

O kapljici...

Čovjek je uvijek tražio sebe.
Četverokut: voda, vatra, zemlja i zrak je početak svih traženja. I naravno, kako u taj kvadrat ugurati Boga i čovjeka i dati odgovor na sva ključna pitanja čovjekovog postojanja.
Stoljećima se vjerovalo, da je navedeno nepromjenjiva datost i da se treba okrenuti drugim temama.
I pogriješilo se!
------------------------------------------------

O kapljici...

Pogledaj kapljicu, vode.
Život i svemir zarobljen u nježnosti i čistoći. 
--------------------------‐
Uživaj u sjaju i ljepoti. 
Sjajnijom od zlata i dragog kamena...
Dio si te ljepote.

Poštuj snagu i svemoć.
Jaču od žeđi, vatre i suhoće...
Dio si te snage.

Divi se vječnom kretanju i mijenama. 
Trajnom izvoru života zvjeradi zemaljskoj...
Pa i bratu čovjeku.

Pogledaj kapljicu.
Budi kao ona!

subota, 14. kolovoza 2021.

Zdravo Marijo

S najljepšim pozdravom 'zdravo', obraćam se samo najdražim prijateljima. Tako pozdravljam i Mariju.
Djevojka koja je obilježila ovaj svijet, više od bilo koje druge žene. Milijuni nose njeno časno ime. Trajni je izvor zagovora, vjere i nadahnuća.
Prije više od dvije tisuće godina, kao skromna službenica, rodila je Boga.  Ne bilo kakvog, neg' pravog, pravcatog Boga.
_________________________
Klanjaju joj se svi kršćani, pa i muslimani.
Poštovanje prema Mariji razvilo se i kroz nevjerojatno raznoliku pučku pobožnost, doslovce nezamislivu u globalnom svijetu.
Države, narodi, crkve, svetišta, djela svjetske kulturne baštine, posvećena su Mariji.
Lokalno, dobila je naziv "najvjernija odvjetnica Hrvatske".

Iz ljubavi prema njoj nastala je najdraža kršćanska molitva Zdravo Marijo.
Čitam knjigu, baš Zdravo Marijo, autora Pape Franje. 
To ugodno štivo, preporučam svima.
Papa u knjizi pitko analizira značenje svake riječi omiljene molitve.  Tako i "moli za nas grešnike", što je mnogima nejasniji dio Zdravo Marije.

Spreman je na pitanje o grijehu!
Ima pogrešaka koje mirišu na praonicu i drugih koji smrde na kanalizaciju, odgovara. Što misli pod kanalizacijom odmah je otkrio, ali i razotkrio nam neke nametnute obrazce o grijehu i njegovoj težini.

"Marija je majka grešnika, u koje spadam i ja, kaže Franjo. Ona nije majka korumpiranih. To i ne može biti, jer korumpirani prodaju majku, prodaju pripadnost obitelji i narodu. Traže samo vlastiti probitak... 
Opredjeljuju se za sebično, sotonsko, zaključavaju vrata iznutra. Tu Marija ne može ući...za njih jedino možemo moliti da ih prodrma neki potres i uvjeri, da svijet s njima nije počeo, niti će s njima završiti. 
Zato se zatvaraju, ne treba im ni majka, ni otac, ni obitelj, ni domovina, ni narod. Njeguju samo sebičnost, a otac sebičnosti jest đavao. 
Marija je majka nas grešnika".

Sada shvaćam, zašto je Zdravo Marijo najljepša i najomiljenija kršćanska molitva. Aktualnost joj nikada ne blijedi.

nedjelja, 8. kolovoza 2021.

Nikada ne pitaj zašto?

S tužnim ljudima nitko se ne voli družiti, rekla mi je njena mama. Više ne mogu, sada sam konačno potonula...
Sjećam se kćerke, nekoliko mjeseci prije punoljetnosti i suicida. Bila je sportašica i željela je imati potvrdu sposobnosti za najteža fizička opterećenja.
-------------‐--------------------------------‐---------


Umiranje teško razumijemo. Suicidalni odlazak skoro nikada.
Svatko  tko o tome nosi bilo kakvo iskustvo, zna da riječ 'zašto' u suicidu je suvišna. Jer njeno 'zato' neće nikada i nikome dati zadovoljavajući odgovor.

Osobno, 'zato' sam uvijek doživljavao kao najveći misterij ljudske duše, najdublju nišu naše intime, vodeni žig naše osobnosti... Možemo dijeliti poslove, imanja, ljubavi, emocije...ali 'zato' pripada samo nama. Čuvamo ga i ljubomorno nosimo uvijek sa sobom. 
Kao kovčežić s crvenim gumbićem za nuklearnu katastrofu.

Odgovor na 'zašto' tražio je i Platon prije dvije i pol tisuće godina. Ostavio je poznatu i zanimljivu alegoriju o špilji.
Od velike igre sjene i svjetla nastajale su opsjene na špiljskim zidovima, čineći život špiljskim ljudima nesnošljivim. Špiljske zatvorenike Platon je nazvao zatočenicima uma.
Nisu vjerovali govoru slobodnog čovjeka da je svijet lijep i sadržajan i da i oni zaslužuju  biti dio njega.

Mnogi danas drže da Platonova špiljska alegorija vjerno zrcali život današnjice.

Zato, u suicidu ne tražite odgovore, jer ih nećete naći. U svakom tom činu, kao postojana nit, provlači se duhovna zarobljenost i gubitak slobode kao bitne sastavnice urednog funkcioniranja.
U toj spoznaji, samoubojstvo se može shvatiti kao življenje vlastitog odabira.

nedjelja, 1. kolovoza 2021.

Nevjerojatno dežurstvo

To dežurstvo 04.kolovoza 1991. bilo je, slobodno mogu reći adrenalinsko. Bila je to noć kada je oružano napadnuta policijska postaja u Slatini. I danas trideset godina poslije, sjećanja su vrlo živa, emocije jake i osjećam potrebu podijeliti činjenicu, da je život satkan od lijepih, manje lijepih i nevjerojatnih trenutaka...
----------------------------------------------------

Došetao sam u dežurstvo, tiho na prstima, kroz prazne gradske ulice na kojima se napetost mogla rezati nožem. Zrak je treperio, strah se uvukla u svaku ljudsku stanicu. 

Sjedim u sobi za odmor, dnevnom boravku djelatnika. Moj tehničar Darko raširio je na stolu svoje zbrojovke (češki pištolj o.a.) i čisti ih. Priča povijest svake od njih, garnirajući ih uobičajenim pričama o slatinskim ustašama. I spremnosti da ih likvidira kao muhe. 
Do njega je sjedio vozač, ushićeno ga je gledao i gutao svaku riječ. Iza leđa stajala mi je medicinska sestra. Njihova priča i govor tijela razvio je u meni nevjerojatni šok i nevjericu. 
Sve sam ih dobro poznavao, bili smo različiti svijetovi. Ali sada, više nego ikad.

Nisam izdržao, izašao sam van, hodao po dvorištu, dubokim udisajima hvatao kisik, palpirao karotide, premetao sličice po glavi i Boga prizivao. Nekoliko puta, već unezvjeren, ulazio sam i izlazio u dnevni boravak Hitne službe. Nigdje ni jednog pacijenta. Stao sam naposljetku na stubište, k'o spomenik, glumeći nezainteresiranost i opuštenost. Bila je već ponoć.

U tom trenutku nebo se prolomilo. Rafalna paljba, teško naoružanje, imao sam dojam da se čitav svijet urušava. Bacio sam se sa stubišta u okolni travnjak. Ležao sam s nosom zabijenim u prašnjavu zemlju i očekivao prvi metak, granatu, šrapnel. Sve je trajala nekoliko minuta, onda odjednom tajac. Smrtni tajac. Izlazi sestra van i zove; javljaju iz policije ima ranjenih, u njihovom dvorištu. Brzo se ekipiramo.
Spremni smo na polazak u neizvjesnost pomoći policajcima. Ali, nema Darka. 
Kažem sestri, zovite Darka, bez njega ne idem, želim ga u svojoj blizini…

Onda se pojavio iz mraka, izvirio je iz obližnjih borovih krošnji i rekao, evo me…


(Iz još neobjavljenog Zbornika, Podravska Slatina u Domovinskom ratu)