Božić je

Ne postoji događaj ili osoba koja je obilježila povijest civilizacije kao što je rođenje Isusovo. Isus nije bio moćnik, znanstvenik, top sportaš ili političar. Nije bio niti fakultetski obrazovan, ne znamo puno niti o njegovoj elementarnoj pismenosti, ali znamo da je rastao u mudrosti.
Za vjerovati je da nije bio niti plavooki ljepotan, dvometraš, kako ga volimo prikazivati.
Živio je trideset tri godine, a Biblija uglavnom opisuje okolnosti njegovog rođenja i smrti. Znamo da je bio dijete stolara Josipa i seoske mu zaručnice Marije. Živjeli su u tada rimskoj provinciji Galileji, ali je Isus rođen u Betlehemu, u pastirskog štalici.

U čemu je onda snaga Isusova? U činjenici da je bio čovjek i Bog, istovremeno. U njemu se prožima narav Boga i čovjeka.

Ljudima je u životu potreban Bog, daje im snagu i sigurnost, jača samopouzdanje. Najvažnija je karika u planu ljudskog spasenja.
Ne vjerujem pričama o vjeri kao evolucijskom i adaptacijskom fenomenu ili o postojanju moždanih ili genskih centara za vjeru u našem mozgu.
Stvar je jednostavna, vjeru imaš ili nemaš, k tomu možeš je dobiti i/ili izgubiti. Što bi danas rekli, stvar je izbora.

Adventski tulumi su pri kraju, priprema je za Božić, spomendan Isusovog rođenja.

Što bi se dogodilo kada bi se ovih dana u Lijepoj našoj pojavio fizički mladić Isus, umjesto lutkastog i bajkovitog bebača?  Što bi nam rekao? Da li bismo ga prepoznali? Da li bismo mu povjerovali?
Prisjetio bi se svog poznatog Govora na gori: o blaženim siromasima, ožalošćenima,  krotkima, blaženima čistoga srca, mirotvorcima, gladnima i žednima, proganjanima, a onda bi vjerojatno pilu okrenuo naopako.

A vi, tko ste vi, nastavio bi, vi ste rulja: lakoma, zatucana i pokvarena. Glođete se i dijelite, varate, kradete i ubijate. Gradite raskošne vile i hramove, i sebi spomenike, gomilate moć i bogatstvo. To nije moj nauk! Ne vidim u vama ništa ljudskog i božanskog, a zovete se mojom djecom.
To vam zabranjujem, definitivno to vam zabranjujem! Zabranjujem vam neovlašteno korištenja mojega imena.

Ipak, u iščekivanju smo Božića.
On je dobrota i ljubav. Vokabular mu je otmjen i pristojan. Donosi radost, mir i toplinu u svaki dom.
Podsjeća nas na vrijednosti koje tako brzo zaboravljanjamo.
I na smisao samog ljudskog života, promičući dječji plač kao cilj, a smrt kao sumrak Lijepe naše.

Zato Božiću, dobro došao!

Država s prstima u pekmezu

Vrhovni sud je prije dva dana donio pravorijek: uzeli ste im, niste im pravilno obračunavali dežurstva, te ste ih pokrali za približno jednu i pol milijardu kuna. Po nekima i više. To je završetak sudskog epiloga zdravstvenih radnika i njihovog Ministarstva zdravstva. Slatka je to pobjeda više desetina tisuća medicinara nad žilavom birokracijom koji svoju pravdu potražuju već duže od pola decenije.

Na taj način zadovoljštinu će dobiti brojni liječnici i medicinske sestre koji su probdjeli i odradili tisuće neplaćenih noćiju. A, u brojnim sudskim procesima oko nadoknada, koji su već u tijeku, mnogo će se toga saznati.

Na primjer, tko im je to svojim nezakonitim odlukama uništavao subote i nedjelje, obiteljske i bračne noći i prijateljska druženja?
Vjerojatno, i koliko košta dječja noć bez mame ili tate?

A zadovoljštinu bi valjda trebali dobiti i moji unuci. Njihov tata ih podiže, uz ostalo, krvavo dežurajući. Ista priča vrijedi, naravno, i za tisuće drugih medicinara.
Mahnut će radosno svojim ručicama na odluku najvišeg suda u državi. Bit će više za bombonice, trenirkice i pelenice.

Unatoč sumornoj depopulaciji, Hrvatska ima još uvijek strašnu moć u stručnim i znanjem potkovanim mladim ljudima.
Ti mladi ljudi nažalost imaju samo jedan životni feler. Misle, da će ih moćnici prepoznati.
Ne da ih neće prepoznati, nego će ih ignorirati i ponižavati, i u tome sadistički uživati.

Očekujemo i vrijeme je, poslije skoro trideset godina, za još jedan mladenački tsunami s jasnom porukom: gospodo dosta je, gonite se! Puno, puno više vrijedi moja stručnost, nego vaša pamet i iskaznice.
I to će biti ta, toliko očekivana prekretnica za Hrvatsku.

Za vjerovati je, da za odluku Suda, krivicu neće ponijeti opet neka nesretna tajnica zbog krivo obračunatih dodataka.
Krivci? Ogromna krokodilska usta, želudac hijene i mamutski drekovi, dobar je trag. Ako, je nekome do krivaca stalo.
Dječja usta jesu mala, puno manja od njihovih, ali i ona imaju svoje želje i potrebe.
K tomu, trebala bi biti budućnost Hrvatske!

Zdravlje je neslano

Svjetska je  kampanja smanjenja soli u prehrani. Hrvatska je aktivni sudionik akcije koju vodi pod nazivom CRASH (Croatian Action on Salt and Health). Cilj je osvijestiti pojedince i društvo o štetnosti za zdravlje prekomjernog unosa soli. Dostupni podaci govore da smo svoje zdravlje poprilično zasolili i da unosimo trostruko više soli od optimalnog.

Zašto je sol štetna? Sol bitno određuje visinu arterijskog tlaka povećavajući ga kroz zadržavanje vode u organizmu. Arterijski tlak je pak najsnažniji rizični čimbenik za zakrečenje krvnih žila. 
Zato se kaže da je priča o zdravlju neslana.

Razumjeti tu neslanu priču, traži povratak u daleku povijest, na početke ljudske vrste.
Brojna arheološka istraživanja upućuju da je počelo ljudskog postojanja vezano za sjever Afrike, područje oskudno solju i vodom. Prirodnom selekcijom formiran je u čovjeka "štedljivi gen za sol", jedini koji je omogućio njegovo preživljavanje. Bio je to paleolitski čovjek. Paleolitski prehrambeni obrazac koji i danas nosimo u sebi, ne podnosi hedonističke manire suvremenog čovjeka.
Dakle, genetika ne prati evoluciju. Stvoreni smo za potpuno drugačiju prehranu.

Brojne medicinske studije nedvosmisleno povezuju povećani unos soli s arterijskog hipertenzijom. Mjerenja krvnog tlaka pripadnicima plemena u Africi, Indoneziji i Japanu koja su zadržala "paleolitsku" prehranu s vrlo malo soli, pokazala su da nemaju povišenog tlaka.
Visoki krvni tlak kao nova svjetska pandemija novovjeka je stečevina. U zapadnoj civilizaciji procjenjuje se da obuhvaća trećinu stanovništa. Osim soli, na njegovo povećanje izrazito utječu kalorijsko obilje i stres.

Nedavno su objavljeni rezultati studije (TOPH I) po kojoj smanjenje unosa soli za tri grama dnevno smanjuje pobol od bolesti srca i krvnih žila za 25%, a smrtnost od navedenih bolesti za 20%. Pri tome je bitno, da i smanjenje tlaka od samo nekoliko milimetara žive ima izuzetan preventivni učinak. Postoji istraživanje po kojem smanjenje tlaka za samo 2 mmHg, smanjuje vjerojatnost srčanog infarkta za 6%, a moždanog za čak 15 %.
Od te studije se govori kako su milimetri bitni.

Gdje su problemi?
Slaba osvješćenost na prvome mjestu, zato je uostalom akcija pokrenuta. Ali nije problem samo u uzimanju presoljene hrane i dosoljavanju. Postajemo žrtve i prehrambene industrije (usput, ona je isto ljudsko dijelo!). Izračuni govore da smanjenje soli u prerađevinama za samo 10%,  nanosi nenadoknadive gubitke proizvođačima pića. Spirala ubijanja ljudi je nevjerojatna.

Važnost soli za ljuski organizam, davno je, sažeta u sintagmi da je sol istovremeno lijek, hrana i otrov.
Pri tome se nipošto nije mislilo da je otrov skriven u našoj svakodnevnoj prehrani.

Vukovar, odlazak heroja

Vukovar je grad dubokog poštovanja. Svatko tko život svoj daje za ideale, domoljublje i rodoljoblje, baštinik je. To je i Marin. Njegovu životnu priču mi je ispričala njegova mama, koju sam samo jednom vidio u životu.   

Rastanak na minhenskom kolodvoru bio je natopljen zebnjom i suzama. Do boli. Poslije tri godine boravka u Njemačkoj, Marin se rastajao od zaručnice Marije. Odlučio se za povratak.
Jesen je 1991. Vijesti ih Hrvatske nisu dobre.
Kopka ga, ne želim biti pobjegulja i kukavica. I Švabama raditi knaufplate, dok mi Domovina krvari, rekao je Mariji na rastanku. Mladi smo, tek su mi dvadeset i četiri. Vratit ću se, skućit ćemo se, život je pred nama.
Čuvaj se, ostavljam ti auto, brzo se vidimo.

Putem je razmišljao o Mariji, mami i ratištu. Sjetio se i pokojnog oca, kao kroz maglu, kada su ga u zavarenom metalnom sanduku dopremili iz Njemačke. Poginuo je kao bauštelac. Bilo mu je tada pet godina.

Kada sam ga te jeseni ugledala na kućnom pragu, znala sam da ne sluti na dobro, priča mi ovih dana Ruža, Marinova mama.
Otkud ti sine? Idem u rat, rekao mi je kao iz topa.
Sve mi se toga trenutka urušilo, prisjeća se.

Sutradan je već u Uredu za obranu. Rekli su, nisi bio sposoban za JNA, nisi ni za Hrvatsku vojsku.
Što sada? Da se sada vratim Mariji? Ne, ne, ne...ponavljao je u sebi, ne dolazi u obzir.
Iznjedrio je plan B, prisjetio se riječi službenika iz Ureda: Idi u Tigrove, uz ironični osmijeh.

Za dva dana bio je u Centru za obuku Tigrova u Lučkom, a već poslije sedam dana na prvim ratnim kušnjama u Vukovaru.

Desetina kojoj je pripadao, bila je izvanredna. Ukopani duboko pod zemljom, dobro naoružani, toranj su vidjeli samo kroz goleme trupce iznad rova. Momci su bili bez mane, odlučni, hrabri.
Borbe su bile svakodnevne, sve žešće, opasnosti sve veće.
Poslije nekoliko tjedana dobili su prvu službenu obavijest o kojoj se do tada samo šuškalo: Vukovar je u okruženju, slijedi borba do smrti.

Hrvatske snage bile su desetkovane, na izdisaju.  Zapovjedi nisu pristizale. Od Marinove desetine ostala su četvorica.
U trenutku kada je nekoliko metara od njihova rova prošla grupa vojnika s drugačijim čizamama i sivomaslinastim hlačama,  shvatili su, sve je gotovo.
Odluka desetnika bila je: Proboj do Vinkovaca!
Marin umoran, gladan i iscijeđen, stavio je maminu krunicu i aluminijsku pločicu s inicijalom "M" u usta i spustio strojnicu s ramena. Nije mu bilo dobro. Sažeo je čitav život u jednu sliku, tupo zureći u mokrom rovu u lice Marijino i mamino.

Od trojice suboraca koji se krenuli u proboj, u Vinkovce je došao jedan. Poslije nekoliko dana javio se Marinovoj mami i rekao da je Marin pri proboju zaostao.

2001. godine na Patologiji Medicinskog fakulteta u Osijeku, Ruža je primila suhoparnu vijest da su posmrtni ostaci njenog sina identificirani na Ovčari. Nije bilo nikakvih dodatnih objašnjenja. Iste godine sahranjen je na groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru. Nekoliko godina poslije, Marinovo ime upisano je i na mramornu pločicu Spomen doma Ovčara.

Ruža je danas kostur od starice. Od sinovljeve smrti je sama. Sjećanja na Vukovar su joj posebno bolna. Muče ju besane noći i teška depresija.
Nikoga ne krivi za sinovljevu smrt, odlazak na ratište je njegova odluka.

Ali ju progoni...
Zašto ovi, danas veliki heroji i njenog sina nisu ostavili kući da se igra rata, nego su ga poslali u Vukovar? 

Zašto zemlja koju je krv moga sina natapala je prazna?
A posebno ju muči, da li se Marin umirući sjetio njenih riječi: Sine, ne idi!
Odgovore na ta pitanja, nažalost neće saznati nikada.

Kartu više, molim

Moram priznati, o tajnama raja razmišljam rijetko. Radije živim, stignem razmišljati.
Kao dječak raj sam zamišljao kao veselo dvorište smješteno iza prvog oblačića,  puno razigrane dječice i stabala slasnog voća.
Danas sam evoluirao pa mi je doživljaj raja i pakla nešto drugačiji. Kao posmrtno stanje duše, ne omeđeno ljudima, fizičkim prostorom i vremenom.
Ne zamaram se, ne vidim i vjerujem.

Ali, vidim i znam da se ulaznice za posmrtno stanje duše kupuju na zemlji. Znatiželjan, obišao sam štandove za njihovu prodaju.

Na štandu raja red i disciplina, kako i dolikuje najboljima.
U redu je ipak svakojakih likova.
Ističu se fensi oltarske gimnastičarke, neshvaćeni duhovni bitcoinaši i čudesni obraćenici. Za vratom im pire tajkuni i bogatuni, uvjereni da vješto mešetarenje narodnim dobrima zaslužuje rajsku kartu.
Na kraju reda, pomalo postiđeni, su dostojanstvene i samozatajne glave. I nisu pogriješili štand, ali su pogriješili društvo.

Pred štandom čistilišta nešto drugačija slika. Prije svega, raznoliko mnoštvo vjernika i nevjernika, pogubljenih i razočaranih u nade i očekivanja.
Ne osjećaju se gubitnicima, na čistilište gledaju kao na prostor nove šanse. Ili na novu utakmicu. S novim sucima i pravilima igre.
Svjesni su da su kroz život vozili u orbiti podaljoj od Boga, ali takva vožnja im je bila uvjet opstanka. Vjeruju u njegovu milost jer smatraju se također djecom Božjom.
Mnogi, čekajući kartu, prvi puta su u životu osjetili toplinu ljudske duše, gledali brata čovjeka ravno u oči i u njima vidjeli svoj odsjaj.
Čistilišna atmosfera vremenom postaje sve opuštenija i toplija; nazdravlja se, priča o nogometu i ženskim oblinama.
Neočekivano zajedništvo vraća im vjeru u dobivanje bolje karte.

Pred štandom pakla tajac, nema ljudi.

Moja ovozemaljska spoznaja je vjerojatno subjektivna i nebitna.
Ali činjenica je da svi kupci traže svoj put u društvo koje očekuju.

Daj mi šapu brate vuče

Malo je onih koji nisu čuli za Franju iz Asiza, u Italiji. U mladosti bonvivan i hedonist, nadahnjivao se okolišom i preko njega spoznao Boga. Promijenio život, te započeo novi život utemeljen na istinskom siromaštvu i ljubavi prema prirodi, njenim stvorenjima i čovjeku. 
Spiritualno je promatrao sve oko sebe, ostavivši poznatu odu o bratu suncu, mjesecu i vjetru, te sestrici vodici i zemljici. Još za života stekao je brojne prijatelje i sljedbenike. Danas je globalno uvažavan i poštovan, i prisutniji je nego za života. Živio je u 12.stoljeću, tako da je njegova biografija vjerojatno dijelom prožeta i legendom. Jedna je osobita.

U selu Gubbiju strašni, krvoločni vuk seljacima je napadao janjce. Požale se Franji. On ode u šumu, gdje pozdravi vuka prijateljski: Dođi ovamo, brate vuče! Vuk dođe, a on mu objasni da mu je janje zapravo sestra, ali da ga razumije, jer je gladan i mora preživjeti. Predloži nagodbu, nećeš napadati ovce, a seljaci će ti donositi hranu. Pri tome ukori seljake zbog njihove sebičnosti i ne uviđavnosti. Vuk, u znak prihvaćanja pruži šapu. Bio je to početak novog suživota, sitog vuka i ovaca na broju.

Franjini sljedbenici, franjevci- fratri, su prije osam stotina godina došli u slavenske krajeve širiti novu, do tada nepoznatu ljubav. Svoju misiju gradili su na siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Sagradili su prvi dom u današnjoj Srebrenici, te osnovali povijesnu franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Imaju odlučujuće zasluge u očuvanju vjerskog, kulturnog i narodnog identiteta Bosne, Slavonije i Dalmacije. 
Službena crkva je prepoznala Franjinu karizmu i uvrstila ga u red svetih.

Često se pitam, zašto su današnji vukovi nepripitomljivi? 
Istina je drugačija od očekivane. Oni su i te kako pripitomljivi, ali nema Franje, da pouči i njih i seljake o međusobnom uvažavanju i zajedništvu.

Što muškarci obično ne znaju o ženama?

Poznato je, žena vidi dlaku na muževljevom kaputu sa šest metara udaljenosti. Istovremeno, iz čista mira autom pogodi garažna vrata. Žena fantastično vidi i pod kutom od devedeset, pa i sto osamdeset stupnjeva, muškarac svojim tunelskim vidom ne vidi paštetu u frižideru koju dira vlastitim nosom.
Ili, žena dnevno napravi  dvadeset tisuća riječi, što verbalnih što neverbalnih, a njen suprug, niti trećinu navedenog.
     

Ne brinite zbog toga, sve je to potpuno normalno. Jednaki smo, ali različiti. Nismo niti bolji, niti gori jedni od drugih, ali smo različiti.
Muškarac je evolucijski lovac, uskog vidnog polja, dalekovidan, usredotočen na svoj cilj. Žena je čuvarica gnijezda, širokog kuta gledanja, iznimnih komunikacijskih vještina, temeljita, multitaskična.
      

Centri za sve naše aktivnosti smještene su u mozgu. On je pak premrežen s milijunima neurona, koji u pojedinim dijelovima mozga formiraju centre za određene životne aktivnosti. Centri su različitog smještaja, veličine i jačine aktivnosti.
Tako, ženini centri za komunikaciju su posijani po cijelom mozgu, a polutke mozga su daleko bolje povezane od muških. Žena je, slobodno rečeno,  majstor verbalizma.
Muški centri za komunikaciju su točkastog karaktera, smješteni samo u lijevoj polutki mozga, uskotračni i kritično limitiraju muškaraca u komunikaciji.
Razlika u muškim i ženskim centrima postoji i za brojne druge aktivnosti.
Sve se to poznato i od ranije, s time što danas mnoge od navedenih aktivnosti danas možemo pratiti suvremenom dijagnostikom.

Osim različite strukture mozga, muškarci i žene se razlikuju i po dvije još značajnije odrednice: genima i hormonima.
Muškarca, osim muškog ipsilon kromosoma, zapljuskuje muški spolni hormon testosteron. Oni ga određuju fizički, duhovno i emocionalno. Testosteron je hormon snage, moći i divljine.
Ženu strukturira drugačija genska i hormonalna struktura koja joj daje brojne komparativne prednosti u odnosu na njenoga muškarca.
     

Danas, brojne studije govore o važnosti optimalne hormonalne ravnoteže u prvim tjednima embrionalnog razvoja, za korektnu i kvalitetnu spolnu diferencijaciju.
Tema o hormonima, genima i strukturiranosti mozga je osjetljiva, te se zbog civilazacijske i društvene korektnosti obično zaobilazi. Ali, ako nećemo poznavati sebe i svoje bliske osobe, život nas može odvesti u još veću stranputicu.
     

Lijepo je biti muškarac. Možeš gololeđ šetati ulicama Maroka bez straha od kamenovanja, ne moraš pamtiti gdje si zametnuo svoje papuče i mirno jesti bananu pred građevinskim radnicima.
Ali, divno je biti i žena. Jer češ sa sigurnošću kupovati vlastitu odjeću, s lakoćom prekrižiti nogu preko noge i dati muškarcu pljusku na javnom mjestu. I pri tome uvjeriti publiku kako je to zaslužio.

Muško ženski odnosi i njihova različitost su zanimljiva tema. Ako ništa drugo, barem za bolje razumijevanje.

Moćna surlica

Kako bismo osjetili puninu proljeća, doživljaj zavodničkog daminog parfema ili curenje slina od slasnih delicija? Bez njega teško. Svejedno, okrutni smo. Ružimo ga. Velik je, pa širok, baburast, grbav, šiljast, surlast, tupast…čega se sve nećemo sjetiti.  

U zadnje vrijeme naglašen je njegov društveni (miris novca) i politički značaj (začepi nos i glasaj). Razbi mu nos, naša je forma fine društvene komunikacije. Nos je i najfiniji glazbeni instrument, čija rezonantna kutija proizvodi brojne tonalitete i boje hrkanja, na užas cimera, bračnog supružnika ili slučajnog partnera.

A koliki bi tek prdci blaženog olakšanja ostali neregistrirani da nema njega? Tihomiri zasigurno ne bi postojali. Najintimniji poljupci su oni nosni. I Eskime zagriju. Zahvaljujući njegovoj tamponadi upoznao sam anksioznost. Kako bi danas izgledale naočale bez nosa? Nosevi su pisali povijest... Da su žene dugog nosa uništile Rimsko carstvo poznato je, manje je poznato da je prćasti nos prelijepe Raise Gorbačov razbio željeznu zavjesu.  Ugodni osjećaj kopanja po nosu označava našu vječitu težnju dječaštvu i odrastanju.

Što bi danas znali o svijetu i životu bez mirisa nosa? Ništa. Zato, slijedite svoj nos, poručio je Tesla. I ušao u povijest.