Božić je...

Ne postoji događaj ili osoba koja je obilježila povijest civilizacije kao što je rođenje Isusovo. Isus nije bio moćnik, znanstvenik, top sportaš ili političar, Nije bio niti fakultetski obrazovan, ne znamo puno niti o njegovoj elementarnoj pismenosti, ali znamo da je rastao u mudrosti.
Za vjerovati je da nije bio niti plavooki ljepotan, dvometraš, kako ga volimo prikazivati.
Živio je 33 godine, a Biblija uglavnom opisuje okolnosti njegovog rođenja i smrti. Znamo da je bio dijete stolara Josipa i seoske mu zaručnice Marije. Živjeli su u tada rimskoj provinciji Galileji, ali je Isus rođen u Betlehemu, u pastirskog štalici.

U čemu je onda snaga Isusova? U činjenici da je bio čovjek i Bog, istovremeno. U njemu se prožima narav Boga i čovjeka. Bogočovjek.

Ljudima je u životu potreban Bog, daje im snagu i sigurnost, jača samopouzdanje. Najvažnija je karika na planu ljudskog spasenja.
Ne vjerujem pričama o vjeri kao evolucijskom i adaptacijskom fenomenu ili o postojanju moždanih ili genskih centara za vjeru u našem mozgu.
Stvar je jednostavna, vjeru imaš ili nemaš, k tomu možeš je dobiti i/ili izgubiti. Što bi danas rekli, stvar je izbora, od volje ti.

Adventski tulumi su pri kraju, priprema je za Božić, spomendan Isusovog rođenja.

Što bi se dogodilo kada bi se ovih dana u Lijepoj našoj pojavio fizički mladić Isus, umjesto lutkastog i bajkovitog bebača?  Što bi nam rekao? Da li bismo ga prepoznali? Da li bismo mu povjerovali?
Spomenuo bi se vjerujem svog poznatog Govora na gori: o blaženim siromasima, ožalošćenima,  krotkima, blaženima čistoga srca, mirotvorcima, gladnima i žednima, proganjanima, a onda bi vjerojatno pilu okrenuo naopako.

A vi, tko ste vi, nastavio bi Isus: vi ste rulja: lakoma, zatucana i pokvarena. Glođete se i dijelite, varate, kradete i ubijate. Gradite raskošne vile i hramove, i sebi spomenike, gomilate moć i bogatstvo. To nije moj nauk! Ne vidim u vama ništa ljudskog i božanskog, a zovete se mojom djecom.
To vam zabranjujem, definitivno to vam zabranjujem! Zabranjujem vam neovlašteno korištenja mojega imena.

Ipak, u iščekivanju smo Božića.
On je dobrota i ljubav. Vokabular mu je otmjen i pristojan. Donosi radost, mir i toplinu u svaki dom.
Podsjeća nas na vrijednosti ljubavi, rada, mira, napretka, slobode i znanja.
I na smisao samog ljudskog života, promičući dječji plač kao cilj, a oplakivanja matera i očeva, baka i djedova zbog odlazaka, kao sumrak Lijepe naše.

Zato Božiću, dobro došao!

Nisam sretan što mi unuke potkradaju

Vrhovni sud je prije dva dana donio pravorijek: uzeli ste im, niste im pravilno obračunavali dežurstva, te ste ih pokrali za približno 1,5 milijardu kuna, po nekima i više. To je završetak sudskog epiloga zdravstvenih radnika i njihovog Ministarstva zdravstva. Slatka je to pobjeda više desetina tisuća medicinara nad žilavom birokracijom koji svoju pravdu potražuju već duže od pola decenije.

Na taj način zadovoljštinu će dobiti brojni liječnici i medicinske sestre koji su probdjeli i odradili tisuće potplaćenih noćiju. A, u brojnim sudskim procesima oko nadoknada, koji su već u tijeku, mnogo će se toga saznati.

Na primjer, tko im je to svojim nezakonitim odlukama uništavao subote i nedjelje, obiteljske i bračne noći i prijateljska druženja.
Vjerojatno, i koliko košta dječja noć bez mame ili tate!?

A zadovoljštinu bi valjda trebali dobiti i moji unuci. Njihov tata ih podiže, uz ostalo, krvavo dežurajući. Ista priča vrijedi, naravno, i za tisuće drugih medicinara.
Mahnut će radosno svojim ručicama na odluku najvišeg suda u državi;
bit će više za bombonice, trenirkice i pelenice.

Unatoč sumornoj depopulaciji, Hrvatska ima još uvijek strašnu moć u stručnim i znanjem potkovanim mladim ljudima, kakvi su gore navedeni.
Ti mladi ljudi nažalost imaju samo jedan životni feler. Misle, da će ih moćnici prepoznati.
Ne da ih neće prepoznati, nego će ih ignorirati i potkradati i u tome sadistički uživati.
K'o Neron nad zapaljenim Rimom!

Očekujemo i vrijeme je, poslije skoro 30 godina, za još jedan mladenački tsunami s jasnom porukom: gospodo dosta je, gonite se! Puno, puno više vrijedi moja stručnost, nego vaša stranačka pamet i stranačke kartice.
I to će biti ta, toliko očekivana prekretnica za Hrvatsku.

Nadam se, da za odluku Suda, krivicu neće ponijeti opet neka nesretna tajnica zbog krivo obračunatih dodataka.
Valjda će se pronaći i krivci: ogromna krokodilska usta, želudac hijene i mamutski drekovi, dobar je trag. Ako, je nekome do krivaca stalo.
Dječja usta jesu mala, puno manja od njihovih, ali i ona imaju svoje želje i potrebe.
K tomu, trebala bi biti budućnost Hrvatske!

ZDRAVLJE JE NESLANO

Godina je svjetske kampanje smanjenja soli u prehrani. Hrvatska je aktivni sudionik akcije koju vodi pod nazivom CRASH (Croatian Action on Salt and Health). Cilj je osvijestiti pojedince i društvo o štetnosti za zdravlje prekomjernog unosa soli. Dostupni podaci govore da smo svoje zdravlje poprilično «zasolili» i da unosimo trostruko više soli od optimalnog.

Zašto je sol štetna? Sol bitno određuje visinu arterijskog tlaka povećavajući ga kroz zadržavanje vode u organizmu. Arterijski tlak je pak najsnažniji rizični čimbenik za zakrečenje krvnih žila. Ali kuhinjska sol svoje šetne učinke ostvaruje i samostalno djelujući na krvne žile, ali i povećavajući pobol od niza drugih bolesti.
Postoji uzrečica da je priča o zdravlju neslana.

Razumjeti tu neslanu priču, traži povratak u daleku povijest. Na početke ljudske vrste.
Brojna arheološka istraživanja upućuju da je počelo ljudskog postojanja vezano za sjever Afrike, područje oskudno solju i vodom. Prirodnom selekcijom formiran je u čovjeka «štedljivi gen za sol», jedini koji je omogućio njegovo preživljavanje. Bio je to paleolitski čovjek. Paleolitski prehrambeni obrazac koji i danas nosimo u sebi, ne podnosi hedonističke manire suvremenog čovjeka.
Dakle, genetika ne prati evoluciju. Stvoreni smo za potpuno drugačiju prehranu.

Brojne medicinske studije nedvosmisleno povezuju povećani unos soli s arterijskog hipertenzijom. Mjerenja krvnog tlaka pripadnicima plemena u Africi, Indoneziji i Japanu koja su zadržala «paleolitsku» prehranu s vrlo malo soli, pokazala su da nemaju povišenog tlaka.
Visoki krvni tlak kao nova svjetska pandemija novovjeka je stečevina. U zapadnoj civilizaciji procjenjuje se da obuhvaća trećinu stanovništa. Osim soli, na njegovo povećanje izrazito utječu kalorijsko obilje i stres.

Nedavno su objavljeni rezultati studije (TOPH I) po kojoj smanjenje unosa soli za 3 grama dnevno smanjuje pobol od bolesti srca i krvnih žila za 25%, a smrtnost od navedenih bolesti za 20%. Pri tome je bitno, da i smanjenje tlaka od samo nekoliko milimetara žive (mmHg) ima izuzetan preventivni učinak. Postoji istraživanje po kojem smanjenje tlaka za samo 2 mmHg, smanjuje vjerojatnost srčanog infarkta za 6%, a moždanog za čak 15 %.
Od te studije se govori kako su milimetri bitni.

Gdje su problemi?
Slaba osvješćenost na prvome mjestu, zato je uostalom akcija pokrenuta. Ali nije problem samo u uzimanju presoljene hrane i dosoljavanju. Postajemo žrtve i prehrambene industrije (usput, ona je isto ljudsko dijelo!). Izračuni govore da smanjenje soli u prerađevinama za samo 10%,  nanosi nenadoknadive gubitke proizvođačima pića(!?).

Važnost soli za ljuski organizam, davno je, zažeta u sintagmi: sol je istovremeno lijek, hrana i otrov.
Pri tome se nipošto nije mislilo da je otrov skriven u našoj svakodnevnoj prehrani.

Sjećanje na Vukovar: ODLAZAK HEROJA

Vukovar je grad dubokog poštovanja. Svatko tko život svoj daje za ideale, domoljublje i zajedništvo baštinik je toga. To je i Marin. Njegovu životnu priču mi je ispričala njegova mama, koju sam samo jednom vidio u životu.   

__________________________

Rastanak na minhenskom kolodvoru bio je natopljen emocijama i suzama. Do boli. Poslije tri godine boravka u Njemačkoj, Marin se rastajao od zaručnice Marije. Odlučio se za povratak.
Jesen je 1991. Vijesti ih Hrvatske nisu dobre.
Kopka ga; ne želim biti pobjegulja i kukavica. I Švabama raditi knaufplate, dok mi Domovina krvari, rekao je Mariji na rastanku. Mladi smo, tek su mi 24 godine. Vratit ću se, skućit ćemo se, život je pred nama.
Čuvaj se, ostavljam ti auto, brzo se vidimo.

Putem je razmišljao o Mariji, mami i ratištu. Sjetio se i pokojnog oca, kao kroz maglu, kada su ga u zavarenom metalnom sanduku dopremili iz Njemačke. Poginuo je kao bauštelac. Bilo mu je tada pet godina.

Kada sam ga te jeseni ugledala na kućnom pragu, znala sam da ne sluti na dobro, priča mi ovih dana Ruža, Marinova mama.
Otkud ti sine? Idem u rat, rekao mi je kao iz topa.
Sve mi se toga trenutka urušilo, prisjeća se.

Sutradan je već u Uredu za obranu. Rekli su, nisi bio sposoban za JNA, nisi ni za Hrvatsku vojsku.
Što sada? Da se sada vratim Mariji?! Ne, ne, ne...ponavljao je u sebi, ne dolazi u obzir.
Iznjedrio je plan B, prisjetio se riječi službenika iz Ureda: Idi u Tigrove, uz sarkastičan osmjeh.

Za dva dana bio je u Centru za obuku Tigrova u Lučkom, a već poslije sedam dana na prvim ratnim kušnjama u Vukovaru.

Desetina kojoj je pripadao, bila je izvanredna. Ukopani duboko pod zemljom, dobro naoružani, toranj su vidjeli samo kroz goleme trupce iznad rova. Momci su bili bez mane, odlučni, hrabri.
Borbe su bile svakodnevne, sve žešće, opasnosti sve veće.
Poslije nekoliko tjedana dobili su prvu službenu obavijest o kojoj se do tada samo šuškalo: Vukovar je u okruženju, slijedi borba do smrti.

Hrvatske snage bile su desetkovane, na izdisaju.  Zapovjedi nisu pristizale. Od Marinove desetine ostala su četvorica.
U trenutku kada je nekoliko metara od njihova rova prošla grupa vojnika s drugačijim čizamama,  shvatili su, sve je gotovo.
Odluka desetnika bila je: Proboj do Vinkovaca!
Marin umoran, gladan i iscijeđen, stavio je maminu krunicu i aluminijsku pločicu s inicijalom "M" u usta i spustio strojnicu s ramena. Nije mu bilo dobro. Sažeo je čitav život u jednu sliku, tupo zureći u mokrom rovu u lice Marijino i mamino.

Od trojice suboraca koji se krenuli u proboj, u Vinkovce je došao jedan. Poslije nekoliko dana javio se Marinovoj mami i rekao da je Marin pri proboju zaostao.

2001. godine na Patologiji Medicinskog fakulteta u Osijeku, Ruža je primila suhoparnu vijest da su posmrtni ostaci njenog sina identificirani na Ovčari. Nije bilo nikakvih dodatnih objašnjenja. Iste godine sahranjen je na groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru. Nekoliko godina poslije, Marinovo ime upisano je i na mramornu pločicu Spomen doma Ovčara.

Ruža je danas kostur od starice. Od sinovljeve smrti je sama. Sjećanja na Vukovar su joj posebno bolna. Muče ju besane noći i teška depresija.
Nikoga ne krivi za smrt svojega sina, odlazak na ratište je njegova odluka.
Progoni ju...
Zašto ovi, danas veliki heroji i njenog sina nisu ostavili kući da se igra rata, nego su ga poslali u Vukovar? Zašto mi kvare sjećanje?
Zašto zemlja koju je krv moga sina natapala je pusta?
A posebno ju muči, da li se Marin umirući sjetio njenih riječi: Sine, ne idi!
Odgovore na ta pitanja, nažalost neće saznati nikada.

Svi sveti

Moram priznati, o tajnama raja i pakla razmišljam rijetko. Radije živim.
Kad dječak raj sam zamišljao kao veselo dvorište smješteno iza prvog oblačića,  puno razigrane dječice i stabala slasnog voća.
Danas sam evoluirao pa mi je doživljaj raja i pakla nešto drugačiji. Smatram to kao posmrtno stanje duše, ne omeđeno fizičkim prostorom i vremenom.
Zbog te složenosti pojmova i činjenica najbliža  mi je ona stara: ne vidim i vjerujem.

Ali, vidim i znam da se ulaznice za posmrtno stanje duše kupuju na zemlji. Zato, znatiželjan, obišao sam štandove za prodaju ulaznica.

Na štandu raja red i disciplina, kako i dolikuje najboljima.
A u redovima, različitih likova: svetačkih, kemijaša, duhovnjaka, tapkaroša...
Ipak, međ' prvima su fensi oltarske gimnastičarke, neshvaćeni duhovni odlikaši i čedesni obraćenici. Za vratom im pire tajkuni i bogatuni, uvjereni da vješto mešetarenje narodnim dobrima zaslužuje rajsku kartu.
Na kraju reda, pomalo postiđeni, su vjerodostojne glave, koji su svoj život živjeli dostojanstveno i samozatajno. I nisu pogriješili štand, ali su pogriješili društvo.

Pred štandom čistilišta nešto drugačija slika. Prije svega, raznoliko mnoštvo ljudi, vjernika i nevjernika, bankrotiranih duša razočaranih nadom i očekivanjima.
Ne osjećaju se gubitnicima, ali na čistilište gledaju kao na prostor nove šanse ili na novu utakmicu.
S novim sucima i pravilima igre.
Svjesni su da su kroz život vozili u orbiti nešto podaljoj od Boga, ali takva vožnja im je bila uvjet opstanka. Vjeruju u njegovu milost jer smatraju se također djecom Božjom.
Mnogi, čekajući na kartu, prvi puta su u životu osjetili toplinu ljudske duše, gledali brata čovjeka ravno u oči i u njima vidjeli svoj odsjaj.
Čistilišna atmosfera postaje sve iskrenija i toplija; nazdravljalo se žuji, Dinamu, đurđi  i ženskim oblinama.
Neočekivano zajedništvo vraća im vjeru u dobivanje karte za čistilište.
Izazivaju iskrene simpatije.

Pred štandom pakla tišina, ljudi nema.

Moja ovozemaljska percepcija je vjerojatno subjektivna i nebitna.
Ali činjenica je, da svi kupci karata traže svoj put u društvo svih svetih, gdje im je i mjesto.
I naći će ga, jer to je put djece prema Ocu.

DAJ MI ŠAPU BRATE VUČE

Malo je onih koji nisu čuli za Franju iz Asiza u Italiji. U mladosti bonvivan i hedonist,  nadahnjivao se prirodom i preko nje spoznao Boga. Promijenio život, te započeo novi život utemeljen na istinskom siromaštvu i ljubavi prema prirodi, njenim stvorenjima i čovjeku. 
Spiritualno je promatrao sve oko sebe, ostavivši poznatu odu o bratu suncu, mjesecu i vjetru, te sestrici vodici i zemljici. Još za života stekao je brojne prijatelje i sljedbenike. Danas je globalno uvažavan i poštovan, i prisutniji je nego za života.

Živio je u 12 stoljeću, tako da je njegova biografija vjerojatno dijelom prožeta i legendom. Jedna je osobita.

U selu Gubbiju strašni, krvoločni vuk seljacima je napadao janjce. Požale se Franji. On ode u šumu, gdje pozdravi vuka prijateljski: «Dođi ovamo, brate vuče!» Vuk dođe, a on mu objasni da mu je janje zapravo sestra, ali da ga razumije, jer je gladan i mora preživjeti. Predloži nagodbu, on neće napadati ovce, a seljaci će mu davati hranu. Pri tome ukori seljake zbog njihove sebičnosti i ne uviđavnosti. Vuk, u znak prihvaćanja pruži mu šapu. Bio je to početak novog suživota, «sitog vuka i ovaca na broju».

Franjini sljedbenici, franjevci- fratri, su prije 800 godina došli u «slavenske krajeve» širiti novu, do tada nepoznatu ljubav. Svoju misiju gradili su na siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Sagradili su prvi dom u današnjoj Srebrenici, te osnovali povijesnu franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Imali su odlučujuće zasluge u očuvanju vjerskog, kulturnog i narodnog identiteta Bosne, Slavonije i Dalmacije. 
Službena crkva je prepoznala Franjinu karizmu i uvrstila ga u red svetih.

Često se pitam, zašto su današnji vukovi nepripitomljivi? 
Istina je drugačija od očekivane. Oni su i te kako pripitomljivi, ali nema Franje, da pouči i njih i seljake o skladu, uzajamnosti i samoodrživosti u prirodi kao uvjetu i njihovog opstanka.
Ili, da barem razumiju odu o bratu suncu i sestrici zemljici.

Moja Hrvatska

Dah vjetra.
Zapaljena zemlja, izgorjelo djetinjstvo.
Miris polja. I života.
Vjera, nada, snovi.
Moja Hrvatska.

Huk hijena,
bića, drug'čijeg metra i želuca.
Ulice pune duhova.
Grč, bol, stisak.
Oteta Hrvatska.

Čekam.
Iskrast će se Ona. Moja Hrvatska.

Zašto smo tako različiti?

     Poznato je, kako žena vidi dlaku na muževljevom kaputu sa šest metara udaljenosti. Istovremeno, autom pogodi stup garažnih vrata dva metra udaljena. Žena fantastično vidi i pod kutom od 90 do 180 stupnjeva, muškarac svojim tunelskim vidom ne vidi paštetu u frižideru koju dira svojim nosom.
Ili, žena dnevno napravi  dvadeset tisuća riječi, što verbalnih što neverbalnih, a njen suprug, niti trećinu navedenog.
     Ne brinite zbog toga, sve je to potpuno normalno. Jednaki smo, ali različiti! Nismo niti bolji, niti gori jedni od drugih, ali smo različiti.
     Muškarac je evolucijski lovac, uskog vidnog polja, dalekovidan, usredotočen na svoj cilj. Žena je čuvarica gnijezda, širokog kuta gledanja, iznimnih komunikacijskih vještina, temeljita, multitaskična.
      Centri za sve naše aktivnosti smještene su u mozgu. On je pak premrežen s milijunima neurona, koji u pojedinim dijelovima mozga formiraju centre za određene životne aktivnosti. Centri su različitog smještaja, veličine i intenziteta aktivnosti.
Tako, ženini centri za komunikaciju su posijani po cijelom mozgu, a polutke mozga su daleko bolje povezane od muških. Ona je, možemo slobodno reći,  majstor verbalizma.
     Muški centri za komunikaciju su točkastog karaktera, smješteni samo u lijevoj polutki mozga, uskotračni i kritično limitiraju muškaraca u komunikaciji.
Razlika u muškim i ženskim centrima postoji i za brojne druge aktivnosti.
Sve se to poznato i od ranije, s time što danas mnoge od navedenih aktivnosti možemo pratiti suvremenim dijagnostičkim testovima.
     Osim različite strukture mozga, muškarci i žene se razlikuju i po dvije još značajnije odrednice: genima i hormonima.
Muškarca, osim "muškog" ipsilon kromosoma, zapljuskuje muški spolni hormon testosteron. Oni ga određuju fizički, duhovno i emocionalno. Testosteron je hormon snage, moći i divljine.
Ženu strukturira drugačija genska i hormonalna struktura koja joj daje brojne komparativne prednosti u odnosu na njenoga muškarca.
     Danas, brojne studije govore o važnosti optimalne hormonalne ravnoteže u prvim tjednima embrionalnog razvoja, za korektnu i kvalitetnu spolnu diferencijaciju.
     Tema o hormonima, genima i strukturiranosti mozga je osjetljiva, te se zbog civilazacijske i društvene korektnosti obično zaobilazi. Ali, ako nećemo poznavati sebe i svoje bliske osobe, život nas može odvesti u još veću gabulu.
     Lijepo je biti muškarac. Možeš šetati bez gornjeg dijela na plaži u Maroku bez straha od kamenovanja, ne moraš pamtiti gdje si ostavio svoje stvari i mirno možeš jesti bananu pred građevinskim radnicima.
Ali, divno je biti i žena. Jer možeš kupovati vlastitu odjeću, s lakoćom prekrižiti nogu preko noge i dati muškarcu pljusku na javnom mjestu. I pri tome s lakoćom uvjeriti publiku kako si sto posto u pravu.
     Muško ženski odnosi i njihova različitost su zanimljiva tema i za školu za život. Svakako, puno važnija od recimo utjecaja elektromagnetnih valova na život ameba.

PRIČA O NOSU

Teško bismo osjetili puninu osjećaja rascvjetalog proljeća, adrenalinski doživljaj zavodničkog daminog parfema ili curenje slina u okruženju slasnih delicija. Bez njega.

Svejedno, okrutni smo. Ružimo ga s različitim epitetima; velik je, pa širok, baburast, grbav, šiljast, surlast, tupast…čega se sve nećemo sjetiti.

Mirisna prijemčivost svega i svačega, ne ide bez njega. 
U zadnje vrijeme naglašen je njegov društveni («miris novca») i politički kontekst («začepi nos i glasaj»).

«Razbi mu nos» naša je forma fine društvene komunikacije.

Nos je i najfiniji glazbeni instrument, čija rezonantna kutija proizvodi brojne tonalitete i boje hrkanja, na užas cimera, bračnog supružnika ili slučajnog partnera.

A koliki bi tek prdci blaženog olakšanja ostali ne registrirani da nema njega?! «Tihomiri» zasigurno ne bi postojali.

Najintimniji poljupci su oni nosni. I Eskime zagriju.
Zahvaljujući njegovoj tamponadi upoznao sam anksioznost.

Kako bi danas izgledale naočale bez nosa?!

Nosevi su pisali povijest. Da su žene dugog nosa uništile Rimsko carstvo poznato je, a prćasti nos prelijepe Raise Gorbačov razbio je željeznu zavjesu. 

Ugodni osjećaj kopanja po nosu označava našu vječitu težnju dječaštvu i odrastanju.

Što bi danas znali o svijetu bez nosa? Skoro ništa.

«Drage kolege, inspirirane kolege, slijedite svoj nos» poručio je Nikola Tesla. 
I uspio.

Moj grad Stopagrad

Stopalom i njegovim stopama se bave mame, pedikeri, ortopedi, sportaši, arhitekti... Fetišiziraju ga brojne kulture i narodi.
I meni je drago.

U čemu je njegova moć?
Stabilnost i kompaktnost mu osiguravaju tri uporišne točke: na peti, ispod palca i malog prsta, a one čine tri luka, što stopalo čini vrhunskim modelom naše statičnosti, motoričnosti i fleksibilnosti. Svemu pripomaže i 28 stopalnih kostiju, brojne sveze, zglobovi, te mišići stopala i potkoljenice. Vrlo moćno!

U životu sretoh brojna stopala.
Ravna, deformirana, gljivičasta, ishemična, edematozna, neodoljiva.
Ta brojna stopala su zapravo moj grad.  Zovem ga jednostavno i logično Stopagrad. Osobit je, jer pripada samo meni. Nema ulica, automobila, birtija, nasilnika, osvetnika i slinavih alkoholičara.
U njemu žive samo stope i stopala. Njihove priče su mi uvijek zanimljive.

Slušam ih...

Malo, baršunasto, dječje stopalo: neka me roditeljska ljubav grije cijeli život. To mi je jedina želja.

Tu, do njega je dijabetičko stopalo. Modro je, ofureno, nekrotično. Nosilo sam ambicioznog poduzetnika, kaže. Nije mario za tlak, za dijabetes, a niti za mene. Kada sam poplavilo, kirurg mi je odvratno prosiktao: ti si za infektivni otpad. Sada čekam presudu.

Pratim sa strahopoštovanjem postojane stope zaslužnika, radnika i ratnika.

Simpatičan je ćutljivi, jednostavni mig djevojačkog stopala. Trebam samo njegove tople usne. Ništa više.

Gledam i stopala pogubljene generacije, koji su u bespućima povijesne zbiljnosti otišla glavom bez obzira. Tvrda je tuđa zemlja, tako da su i njihovi tragovi slabije vidljivi.

Tisuće je mozaičnih sličica iz mojega grada.
Svako stopalo priča, svaka priča sudbina.
Kada prestanu pričati ona, nastavit će njihove stope. Život ne staje.
To je moj grad, moj Stopagrad.