Božić je...

Ne postoji događaj ili osoba koja je obilježila povijest civilizacije kao što je rođenje Isusovo. Isus nije bio moćnik, znanstvenik, top sportaš ili političar, Nije bio niti fakultetski obrazovan, ne znamo puno niti o njegovoj elementarnoj pismenosti, ali znamo da je rastao u mudrosti.
Za vjerovati je da nije bio niti plavooki ljepotan, dvometraš, kako ga volimo prikazivati.
Živio je 33 godine, a Biblija uglavnom opisuje okolnosti njegovog rođenja i smrti. Znamo da je bio dijete stolara Josipa i seoske mu zaručnice Marije. Živjeli su u tada rimskoj provinciji Galileji, ali je Isus rođen u Betlehemu, u pastirskog štalici.

U čemu je onda snaga Isusova? U činjenici da je bio čovjek i Bog, istovremeno. U njemu se prožima narav Boga i čovjeka. Bogočovjek.

Ljudima je u životu potreban Bog, daje im snagu i sigurnost, jača samopouzdanje. Najvažnija je karika na planu ljudskog spasenja.
Ne vjerujem pričama o vjeri kao evolucijskom i adaptacijskom fenomenu ili o postojanju moždanih ili genskih centara za vjeru u našem mozgu.
Stvar je jednostavna, vjeru imaš ili nemaš, k tomu možeš je dobiti i/ili izgubiti. Što bi danas rekli, stvar je izbora, od volje ti.

Adventski tulumi su pri kraju, priprema je za Božić, spomendan Isusovog rođenja.

Što bi se dogodilo kada bi se ovih dana u Lijepoj našoj pojavio fizički mladić Isus, umjesto lutkastog i bajkovitog bebača?  Što bi nam rekao? Da li bismo ga prepoznali? Da li bismo mu povjerovali?
Spomenuo bi se vjerujem svog poznatog Govora na gori: o blaženim siromasima, ožalošćenima,  krotkima, blaženima čistoga srca, mirotvorcima, gladnima i žednima, proganjanima, a onda bi vjerojatno pilu okrenuo naopako.

A vi, tko ste vi, nastavio bi Isus: vi ste rulja: lakoma, zatucana i pokvarena. Glođete se i dijelite, varate, kradete i ubijate. Gradite raskošne vile i hramove, i sebi spomenike, gomilate moć i bogatstvo. To nije moj nauk! Ne vidim u vama ništa ljudskog i božanskog, a zovete se mojom djecom.
To vam zabranjujem, definitivno to vam zabranjujem! Zabranjujem vam neovlašteno korištenja mojega imena.

Ipak, u iščekivanju smo Božića.
On je dobrota i ljubav. Vokabular mu je otmjen i pristojan. Donosi radost, mir i toplinu u svaki dom.
Podsjeća nas na vrijednosti ljubavi, rada, mira, napretka, slobode i znanja.
I na smisao samog ljudskog života, promičući dječji plač kao cilj, a oplakivanja matera i očeva, baka i djedova zbog odlazaka, kao sumrak Lijepe naše.

Zato Božiću, dobro došao!

Nisam sretan što mi unuke potkradaju

Vrhovni sud je prije dva dana donio pravorijek: uzeli ste im, niste im pravilno obračunavali dežurstva, te ste ih pokrali za približno 1,5 milijardu kuna, po nekima i više. To je završetak sudskog epiloga zdravstvenih radnika i njihovog Ministarstva zdravstva. Slatka je to pobjeda više desetina tisuća medicinara nad žilavom birokracijom koji svoju pravdu potražuju već duže od pola decenije.

Na taj način zadovoljštinu će dobiti brojni liječnici i medicinske sestre koji su probdjeli i odradili tisuće potplaćenih noćiju. A, u brojnim sudskim procesima oko nadoknada, koji su već u tijeku, mnogo će se toga saznati.

Na primjer, tko im je to svojim nezakonitim odlukama uništavao subote i nedjelje, obiteljske i bračne noći i prijateljska druženja.
Vjerojatno, i koliko košta dječja noć bez mame ili tate!?

A zadovoljštinu bi valjda trebali dobiti i moji unuci. Njihov tata ih podiže, uz ostalo, krvavo dežurajući. Ista priča vrijedi, naravno, i za tisuće drugih medicinara.
Mahnut će radosno svojim ručicama na odluku najvišeg suda u državi;
bit će više za bombonice, trenirkice i pelenice.

Unatoč sumornoj depopulaciji, Hrvatska ima još uvijek strašnu moć u stručnim i znanjem potkovanim mladim ljudima, kakvi su gore navedeni.
Ti mladi ljudi nažalost imaju samo jedan životni feler. Misle, da će ih moćnici prepoznati.
Ne da ih neće prepoznati, nego će ih ignorirati i potkradati i u tome sadistički uživati.
K'o Neron nad zapaljenim Rimom!

Očekujemo i vrijeme je, poslije skoro 30 godina, za još jedan mladenački tsunami s jasnom porukom: gospodo dosta je, gonite se! Puno, puno više vrijedi moja stručnost, nego vaša stranačka pamet i stranačke kartice.
I to će biti ta, toliko očekivana prekretnica za Hrvatsku.

Nadam se, da za odluku Suda, krivicu neće ponijeti opet neka nesretna tajnica zbog krivo obračunatih dodataka.
Valjda će se pronaći i krivci: ogromna krokodilska usta, želudac hijene i mamutski drekovi, dobar je trag. Ako, je nekome do krivaca stalo.
Dječja usta jesu mala, puno manja od njihovih, ali i ona imaju svoje želje i potrebe.
K tomu, trebala bi biti budućnost Hrvatske!

ZDRAVLJE JE NESLANO

Godina je svjetske kampanje smanjenja soli u prehrani. Hrvatska je aktivni sudionik akcije koju vodi pod nazivom CRASH (Croatian Action on Salt and Health). Cilj je osvijestiti pojedince i društvo o štetnosti za zdravlje prekomjernog unosa soli. Dostupni podaci govore da smo svoje zdravlje poprilično «zasolili» i da unosimo trostruko više soli od optimalnog.

Zašto je sol štetna? Sol bitno određuje visinu arterijskog tlaka povećavajući ga kroz zadržavanje vode u organizmu. Arterijski tlak je pak najsnažniji rizični čimbenik za zakrečenje krvnih žila. Ali kuhinjska sol svoje šetne učinke ostvaruje i samostalno djelujući na krvne žile, ali i povećavajući pobol od niza drugih bolesti.
Postoji uzrečica da je priča o zdravlju neslana.

Razumjeti tu neslanu priču, traži povratak u daleku povijest. Na početke ljudske vrste.
Brojna arheološka istraživanja upućuju da je počelo ljudskog postojanja vezano za sjever Afrike, područje oskudno solju i vodom. Prirodnom selekcijom formiran je u čovjeka «štedljivi gen za sol», jedini koji je omogućio njegovo preživljavanje. Bio je to paleolitski čovjek. Paleolitski prehrambeni obrazac koji i danas nosimo u sebi, ne podnosi hedonističke manire suvremenog čovjeka.
Dakle, genetika ne prati evoluciju. Stvoreni smo za potpuno drugačiju prehranu.

Brojne medicinske studije nedvosmisleno povezuju povećani unos soli s arterijskog hipertenzijom. Mjerenja krvnog tlaka pripadnicima plemena u Africi, Indoneziji i Japanu koja su zadržala «paleolitsku» prehranu s vrlo malo soli, pokazala su da nemaju povišenog tlaka.
Visoki krvni tlak kao nova svjetska pandemija novovjeka je stečevina. U zapadnoj civilizaciji procjenjuje se da obuhvaća trećinu stanovništa. Osim soli, na njegovo povećanje izrazito utječu kalorijsko obilje i stres.

Nedavno su objavljeni rezultati studije (TOPH I) po kojoj smanjenje unosa soli za 3 grama dnevno smanjuje pobol od bolesti srca i krvnih žila za 25%, a smrtnost od navedenih bolesti za 20%. Pri tome je bitno, da i smanjenje tlaka od samo nekoliko milimetara žive (mmHg) ima izuzetan preventivni učinak. Postoji istraživanje po kojem smanjenje tlaka za samo 2 mmHg, smanjuje vjerojatnost srčanog infarkta za 6%, a moždanog za čak 15 %.
Od te studije se govori kako su milimetri bitni.

Gdje su problemi?
Slaba osvješćenost na prvome mjestu, zato je uostalom akcija pokrenuta. Ali nije problem samo u uzimanju presoljene hrane i dosoljavanju. Postajemo žrtve i prehrambene industrije (usput, ona je isto ljudsko dijelo!). Izračuni govore da smanjenje soli u prerađevinama za samo 10%,  nanosi nenadoknadive gubitke proizvođačima pića(!?).

Važnost soli za ljuski organizam, davno je, zažeta u sintagmi: sol je istovremeno lijek, hrana i otrov.
Pri tome se nipošto nije mislilo da je otrov skriven u našoj svakodnevnoj prehrani.

Svi sveti

Moram priznati, o tajnama raja i pakla razmišljam rijetko. Radije živim.
Kad dječak raj sam zamišljao kao veselo dvorište smješteno iza prvog oblačića,  puno razigrane dječice i stabala slasnog voća.
Danas sam evoluirao pa mi je doživljaj raja i pakla nešto drugačiji. Smatram to kao posmrtno stanje duše, ne omeđeno fizičkim prostorom i vremenom.
Zbog te složenosti pojmova i činjenica najbliža  mi je ona stara: ne vidim i vjerujem.

Ali, vidim i znam da se ulaznice za posmrtno stanje duše kupuju na zemlji. Zato, znatiželjan, obišao sam štandove za prodaju ulaznica.

Na štandu raja red i disciplina, kako i dolikuje najboljima.
A u redovima, različitih likova: svetačkih, kemijaša, duhovnjaka, tapkaroša...
Ipak, međ' prvima su fensi oltarske gimnastičarke, neshvaćeni duhovni odlikaši i čedesni obraćenici. Za vratom im pire tajkuni i bogatuni, uvjereni da vješto mešetarenje narodnim dobrima zaslužuje rajsku kartu.
Na kraju reda, pomalo postiđeni, su vjerodostojne glave, koji su svoj život živjeli dostojanstveno i samozatajno. I nisu pogriješili štand, ali su pogriješili društvo.

Pred štandom čistilišta nešto drugačija slika. Prije svega, raznoliko mnoštvo ljudi, vjernika i nevjernika, bankrotiranih duša razočaranih nadom i očekivanjima.
Ne osjećaju se gubitnicima, ali na čistilište gledaju kao na prostor nove šanse ili na novu utakmicu.
S novim sucima i pravilima igre.
Svjesni su da su kroz život vozili u orbiti nešto podaljoj od Boga, ali takva vožnja im je bila uvjet opstanka. Vjeruju u njegovu milost jer smatraju se također djecom Božjom.
Mnogi, čekajući na kartu, prvi puta su u životu osjetili toplinu ljudske duše, gledali brata čovjeka ravno u oči i u njima vidjeli svoj odsjaj.
Čistilišna atmosfera postaje sve iskrenija i toplija; nazdravljalo se žuji, Dinamu, đurđi  i ženskim oblinama.
Neočekivano zajedništvo vraća im vjeru u dobivanje karte za čistilište.
Izazivaju iskrene simpatije.

Pred štandom pakla tišina, ljudi nema.

Moja ovozemaljska percepcija je vjerojatno subjektivna i nebitna.
Ali činjenica je, da svi kupci karata traže svoj put u društvo svih svetih, gdje im je i mjesto.
I naći će ga, jer to je put djece prema Ocu.

Moja Hrvatska

Dah vjetra.
Zapaljena zemlja, izgorjelo djetinjstvo.
Miris polja. I života.
Vjera, nada, snovi.
Moja Hrvatska.

Huk hijena,
bića, drug'čijeg metra i želuca.
Ulice pune duhova.
Grč, bol, stisak.
Oteta Hrvatska.

Čekam.
Iskrast će se Ona. Moja Hrvatska.

Zašto smo tako različiti?

     Poznato je, kako žena vidi dlaku na muževljevom kaputu sa šest metara udaljenosti. Istovremeno, autom pogodi stup garažnih vrata dva metra udaljena. Žena fantastično vidi i pod kutom od 90 do 180 stupnjeva, muškarac svojim tunelskim vidom ne vidi paštetu u frižideru koju dira svojim nosom.
Ili, žena dnevno napravi  dvadeset tisuća riječi, što verbalnih što neverbalnih, a njen suprug, niti trećinu navedenog.
     Ne brinite zbog toga, sve je to potpuno normalno. Jednaki smo, ali različiti! Nismo niti bolji, niti gori jedni od drugih, ali smo različiti.
     Muškarac je evolucijski lovac, uskog vidnog polja, dalekovidan, usredotočen na svoj cilj. Žena je čuvarica gnijezda, širokog kuta gledanja, iznimnih komunikacijskih vještina, temeljita, multitaskična.
      Centri za sve naše aktivnosti smještene su u mozgu. On je pak premrežen s milijunima neurona, koji u pojedinim dijelovima mozga formiraju centre za određene životne aktivnosti. Centri su različitog smještaja, veličine i intenziteta aktivnosti.
Tako, ženini centri za komunikaciju su posijani po cijelom mozgu, a polutke mozga su daleko bolje povezane od muških. Ona je, možemo slobodno reći,  majstor verbalizma.
     Muški centri za komunikaciju su točkastog karaktera, smješteni samo u lijevoj polutki mozga, uskotračni i kritično limitiraju muškaraca u komunikaciji.
Razlika u muškim i ženskim centrima postoji i za brojne druge aktivnosti.
Sve se to poznato i od ranije, s time što danas mnoge od navedenih aktivnosti možemo pratiti suvremenim dijagnostičkim testovima.
     Osim različite strukture mozga, muškarci i žene se razlikuju i po dvije još značajnije odrednice: genima i hormonima.
Muškarca, osim "muškog" ipsilon kromosoma, zapljuskuje muški spolni hormon testosteron. Oni ga određuju fizički, duhovno i emocionalno. Testosteron je hormon snage, moći i divljine.
Ženu strukturira drugačija genska i hormonalna struktura koja joj daje brojne komparativne prednosti u odnosu na njenoga muškarca.
     Danas, brojne studije govore o važnosti optimalne hormonalne ravnoteže u prvim tjednima embrionalnog razvoja, za korektnu i kvalitetnu spolnu diferencijaciju.
     Tema o hormonima, genima i strukturiranosti mozga je osjetljiva, te se zbog civilazacijske i društvene korektnosti obično zaobilazi. Ali, ako nećemo poznavati sebe i svoje bliske osobe, život nas može odvesti u još veću gabulu.
     Lijepo je biti muškarac. Možeš šetati bez gornjeg dijela na plaži u Maroku bez straha od kamenovanja, ne moraš pamtiti gdje si ostavio svoje stvari i mirno možeš jesti bananu pred građevinskim radnicima.
Ali, divno je biti i žena. Jer možeš kupovati vlastitu odjeću, s lakoćom prekrižiti nogu preko noge i dati muškarcu pljusku na javnom mjestu. I pri tome s lakoćom uvjeriti publiku kako si sto posto u pravu.
     Muško ženski odnosi i njihova različitost su zanimljiva tema i za školu za život. Svakako, puno važnija od recimo utjecaja elektromagnetnih valova na život ameba.

Prostata

Nema važnijeg organa u muškom mozgu (MM) od prostate.
Sva njegova snaga, muževnost i spolna iskričavost koncentrirala se u navedenoj žlijezdi veličine kestena, smještenoj u maloj zdjelici. Dobila je mitski značaj, premda mi nije poznato, da li je i jedan student medicine, pao ispit zbog slabijeg znanja o prostati.
Da bi shvatili prostatu mora se razumjeti muški mozak. Njegova spolna strukturiranost je vrlo reducirana i ne trpi kritičnost i stručna objašnjenja, posebno ona u koja su uključeni njegov mozak, živci, krvne žile, interakcije i ego.
Zato je stvoren alibi zvan prostata. MM je stvar dodatno ogolio kroz dvojnost: zdrava ili bolesna prostata, pri čemu ovo drugo stanje znači manji ili jači stupanj erektilne disfunkcije.
MM je osobito preosjetljiv na ženske priče o bolesnoj prostati. Te priče ne bih preporučio niti jednoj ženi. Pametna žena, kojoj je stalo do svojega muškarca, trebala bi priču započinjati sa vjerojatnom prehladom koju je zaradio na nogometu ili lovu, jer je opet zaboravio suhu majicu. Onda, preko napornog nogometa, odstrijeljenog trofeja i suhe majice, lakše se dođe do prostate.

Ipak, malo ozbiljnije, istina o prostati je nešto drugačija.
Mi sve više postajemo ljudi sjedenja, što se povezuje s nizom bolesti, a jedna od prvih je svakako iritacija prostate, na kojoj doslovce sjedimo i kontinuirano ju gnječimo. A tko danas trpi gnječenja?
K tomu, prostata ima strateški značajnu lokaciju "bermudskog trokuta", stiješnjena u maloj zdjelici, u neposrednom kontaktu s vitalnim organima kojima je očuvana protočnost najbitnija životna misija. Svako povećanje prostate znači koliziju.
Prostata je znatno manje odgovorna za uspješan spolni život od spomenute percepcije, ali i puno češće je supstrat ozbiljnih bolesti od opće prihvaćenog mišljenja. Tri entiteta dominiraju: kronična upala prostate, dobroćudno povećanje i rak.
Rak je najčešći muški malignom i već se udomaćila sintagma: ne umiru muškarci od raka prostate, nego s rakom prostate. Naime, njegov biološki potencijal je nešto slabiji od drugih karcinoma. Na sreću!

Lagano ironiziranje MM nije nešto što će zamjeriti bilo koji muškarac.
Evolucijski instikt održavanja vrste je nešto što nosi u sebi. A tu su alibi dozvoljeni, zvao se on prostata ili MM.