Do operacije je još sat vremena. A još puno toga je za napraviti. Brijanje koljena, tuširanje dezinficijensom, oblačenje sterilnog donjeg veša, otvaranje venskog puta braunilom, infuzija, davanje cefalosporina (antibiok op.a.). Sve je to lagano kada imate odličan suport još bolje medicinske sestre. To su ti trenuci, kada u svoj punini, shvatite svrhovitost tih dragih bića.
Ali...u taj sat vremena je još pregled anesteziologa i prijeoperativni susret s ortopedom.
Još priseban, mislim, sve se može kad se hoće.
Anesteziologinja je doktorica zrelih godina, vjerojatno u radu iz mirovine. Ohrabrila me. Kolega to vam je zahvat u lokalnoj anesteziji i neće vas boljeti. Ipak, za svaki slučaj dobit ćete dva fentanila i dormicum (opijatski analgetik i jak sedativ, op.a).
Nego vidim da ste bradikardni, imate li problema sa srcem? Uzimate li kakve lijekove? Nikakvih problema nemam, lijekove ne uzimam. Bradikardija je dio mene, to sam ja, kažem joj.
Ortoped je simpa doktor, s jakom osobnošću, sportski strukturiran, u pedesetim. Upoznao sam ga desetak dana ranije, tijekom prvog pregleda. Osvojio me igrajući se svojim faksimilom s imenom i prezimenom i onim uobičajenim "spec.ortopedije".
ーVidite kolega, puno je ovakvih ortopedskih faksimila, ali sadržaji su im jako različiti.
ーSvjesni ste toga? ーbildao je svoj ego.
ーNaravno.
A onda nastavio...
ーNego, radite li svaki dan higijenu koljena (to je ono kada natežeš stopalo rukom, sve dok petom ne dodirneš stražnjicu). Ustao je i lagano mi uspješno demonstrirao vježbicu.
ーBože, zadnji put prije pet godina, prisjetih se.
Razgovor bi o tom natezanju vjerojatno još potrajao, da nije otvorio temu mama i debele djece (zanimljivo, u vremenu kada se važe svaka riječ, tate nije spominjao). Nije mi naravno smetalo, doživljavao sam to kao uobičajeni muški razgovor.
ーDođu mi mame sa sinovima s dvadeset kila viška. Napravi mi od njih čvrstinu Luke Modrića, traže!
ーJa bih vam najradije poslao Upravu za zaštitu dječjih prava. Kažem im i završim razgovor. Da, i okanite se Modrića. On je koljena jačao na Velebitu, a vaši su na pizzama.
Dok sam prebirao misli o svom ordopedu već sam bio na operacijskom stolu. Sjećam se zadnje poštapalice.
ーOnda kolega, lijeva ili desna?
ーDobar test!ーkažem mu. Još uvijek sam budan.
Onda sam potonuo. Spavao sam san pravednika.
...................................
Budio sam se težak i mamuran. Mislio sam da je to sve trajalo petnaestak minuta, ali ipak je trajalo dulje, rekla mi je anesteziologinja. Shvatio sam, da osim lokalne anestezije koljena, ipak je tu posrijedi bila i lokalna anestezija mozga.
Puno buđenje imao sam u bolesničkoj sobi. Došao je i ortoped i sestra, veseli i nasmijani.
ーOdlično, sve smo riješili. Sve je zaglađeno. Spremni ste za Mount Everest.
ーJa sam ipak bio spreman samo za svoju ordinaciju.
Na jednoj štaci, osamnaest sati poslije operacije. I poslije pet sati boravka u bolnici.
Postoje dani kada čovjek u životu donosi potpuno neshvatljive odluke. I to je prirodno pred misterioznim oltarom koljena.
