Kako zaustaviti diktatora?

Prvi put u Rusiji sam bio kao student. Divio sam se veličini i raskoši Crvenog trga, Kremlju, pozlaćenoj katedrali sv.Vasilija i bogatoj ruskoj povijesti. U program putovanja bio je uključen i obilazak balzamiranog Lenjina. Stisnuo sam zube i napravio krug oko odra najvećeg Rusa u povijesti, kako je tumačio vodič. Pamtim brojne parade s trga, koje su veličale ruski svemirski program i Jurija Gagarina. Drugi puta sam bio u Kalinjingradu prije tri godine, osjećao sam se kao u svakom drugom europskom gradu, sretan što je Rusija postala dio uljuđenog svijeta.

Cijeli život u sebi nosim potajnu želju, jednom kada budem imao dovoljno vremena, putovati sibirskom željeznicom, osjetiti tih desetak vremenskih zona ogromne države, upoznati njene klimatske mijene, kulturu i tople ljude, i na koncu iz Vladivostoka vidjeti Tihi ocean. Sada  je ta želja umrla.

Danas svjedočimo, brutalnom stradavanju jedan čestitog, mirotvornog i herojskog naroda. Ukrajinskog. Samo zato,  što je želio birati svoj životni put, svoje društvo i slijediti svoje snove.  Zbog tog 'grijeha',  plaća preskupu cijenu.

Autor tog' ukrajinskog, ali i europskog straha i užasa je diktator Putin. U dvadeset godina apsolutne vladavine izgradio je moćnu vojnu mašineriju koju je, osim ukrajinskog, rasporedio na više svjetskih ratišta. Ona je njegova lutka na koncu, s kojom se poigrava iz sigurnosti svojih bunkera. Šiklja otrovnu i huškačku ratnu propagandu i manipulacije, opsjednut megalomanskim idejama još veće i moćnije Rusije. Prebraja i prijeti svojim brojnim naoružanjem, uključujući i ono koje nemilosrno i masovno uništava ljude, topeći im tijela i mozgove. Ponosan je na broj svojih nuklearnih  glava. Ima ih najviše na svijetu. 

Ne razumije diktator jezik. Da snagu jednog naroda i države čine umne, čestite i kreativne glave, a ne nuklerne. A koliko mu je stalo do glava vlastitog naroda, govori činjenica, da svoje ratne žrtve rješava u mobilnim krematorijiima koji su sastavni dio njegovog ratnog stroja. 

Europa se napokon probudila i spoznala da je to rat i protiv nje. I ujedinila se, za jedno poslijepodne. Najsnažnije od drugog svjetskog. Shvatili su da imaju posla sa zvjerskim diktatorom i da je famozni ruski plin bio udica na koju su se naivno upecali. Sada znaju, diktator ne poznaje granice i da mnoge od njih je spreman samljeti za jedno poslijepodne i pojesti za večeru.  Solidarnost sa već dobrano razorenom i uništenom Ukrajinom preko noći je porasla do nesulućenih razmjera. Manje zbog Ukrajine, više zbog vlastitih guza. Istočne granice Ukrajine postaju nova crvena linija za obranu Europe koju poznajemo i u kojoj živimo. Ako se ne obrani, novu crvenu granicu crtat će diktator, koja će za mnoge biti jako bolna. Bit će to 'dobar dan' za novo vrijeme, za koje smo mislili da je daleko iza nas.

Kako zaustaviti diktatora? Europa se mora odreći svog konformizma, sebičnosti i iluzija. Prihvatiti se oružja, ma kako se ono zvalo, i ući u nemilosrdni rat. To je jedini način obrane. Povijest je učiteljica života, i iz nje se sve može naučiti. Nijedan dikator nije poznavao drugi jezik, osim oružja. Tako je i s ovim.

Ako to ne učini Europa, onda će to jednog dana biti zadaća ruskog naroda ili klike koja ga je dovela na vlast. Rusi u tome imaju bogato povijesno iskustvo. Primarno zbog njih samih, jer vlastiti narodi su uvijek najveće žrtve svojih diktatora. Možda im u tome pomogne glas majke Putinove djece; život sam provela s čovjekom vampirom. 

Ipak, diktatori su žilava roba i do raspleta proteći će još puno krvi.

(27.02.2022)

Vrtom protiv vrtloga

Proljeće je početak poslijezimske katarze. Budi brojne osjećaje i uživanje u njegovim mirisima, zelenilu i rascvjetalosti. Zašto proljetno buđenje stvara toliko pozitivnih vibracija u ljudskoj duši? 

Možda zbog  cirkadijalnog ritma koji nas pere ili zbog spiralno-kružnog životnog hoda koji nas uvijek vuče gore. Ili pak, jednostavno zbog ljudske težnje što dubljeg ucijepljenja u probuđenu prirodu. Ne trudim se dati odgovor na to pitanje, i ovako nije jednoznačan. 

Vrt i sve što na njega podsjeća, zanima me više kao dobrodošao medij društvene komunikacije i kao prostor fizičkog, duhovnog i psihičkog opuštanja.

Jačega prirodnog stimulansa i antidepresiva od vrta je teško naći. 'Samo da se ja prihvatim vrta i motike', sve će biti lakše, uobičajeni je psihološki autosuport. Zadojenost vrtom pojačava se godinama. Moj autistični kolega zamijetio je, kada muž počne peći rakiju, a žena praviti pekmez andro/menopauza je počela.

Vrt je bogat izvor saznanja i nadogradnje najnovijih vijesti, zločestih i dragih komšijskih podmetanja, čarki, otvorenih svađa i sukoba. Ali, i dragih ljubavnih susreta i špiclovskog voajerizma.

Njegovanje kulta bašče poznato je od pamtivijeka i izljedrilo je poznati  'baščanski ljubavni poučak'. Treba ga upamtiti i poštovati jer je logičan i poučan: ako je tuđa bašča obrađena i ograđena zaobiđi ju, ukoliko je ograđena, a neobrađena razmisli, ukoliko je neobrađena i neograđena pomozi!

Zašto onda, vrt ili bašča? Jer je odličan lijek u borbi protiv društvene,  moralne i zdravstvene recesije, vrtloga glave koji vuče prema dolje.

Riječi bez djela ubijaju

Život bez komunikacije je nezamisliv. Bilo koje forme ona bila, osobna il' društvena. Nekomunikacija nas reducira na vegetiranje. 

Promatram ljude. To mi je uostalom i zanimanje. Gledam tri tipa komunikatora koji su dio mojeg okruženja i života: propovjednika, liječnika i slijepca.

Propovjednik je izuzetna osobnost. Odlikuje ga predanost i gorljivost u poslu.  Propovjed doživljava kao izljev rijeke ljubavi u traženju plodnog tla.  Obično ju koristi i u osobnom životu, jer se teško odriče privilegije propovijedanja. 

Liječnikova komunikacija se svodi na dijalog, licem u lice. Nema mesijanstva, ali narcisoidnosti je napretek. Iritira ga uloga slušača loših vijesti, koja ga stavlja u neželjeni inferiorni položaj. Slušanje i ego nikad nisu išli skupa. Treba tu velika doza samokontrole. Ako u životu sretnete takvog liječnika, vjerujte da puno radi na sebi.

Slijepcu je komunikacija nadomjestak nepostojećih osjetila. Zato, govorna komunikacija mu je vrlo bitna. Izgovorena ili slušana riječ su mu visoko vrednovane, ona je oruđe njegovog opstanka. Onog trenutka kada izgubi komunikaciju, izgubio je sebe.

Riječ je izraz naše duše, mudrosti i inteligencije. Ona je izraz naše osobne i društvene odgovornosti i glavno je oruđe poduzetničke aktivnosti. Nemaš li dušu i riječ,  okani se poduzetništva.

A kako je na širem društvenom hrvatskom verbariju? Od stvaranja hrvatske države, naslušah se prekrasnih i umnih riječi. Najprije, bit ćemo kao Švicarska, zemlja zadovoljnih, sretnih i bogatih ljudi. Izgradit ćemo pravednu državu, po mjeri svakog čovjeka, uživati u njoj i veseliti se. Ma ništa od toga...mauna, kako vele.

Danas smo živi svjedoci praznih riječi. Da su mrtve nebi ubijale, nažalost prazne su, al' žive. I ubijaju. Ubile su ljude, zemlju su pretvorili u karikaturu, građane u jadnike, ozbiljno zabrinute za svoj opstanak. Demografsko crnilo ne znači petnaest posto manje ljudi, za brojne sredine to je kraj, jer biološki materijal je potrošen, defektura je trajna. Ostaje samo tehnički dovršetak. 

Riječi su šum planinske vode, cvrkut ptica u predvečerje i jutarnji izlazak sunca. S njima je sve počelo, najbolji su životni suputnik i nada za bolju budućnost. Zaslužuju poštovanje!

Sportsko srce: mit ili stvarnost?

Razgovor sa usaljenim sedamdesetogodišnjakom s povećanim, znači bolesnim srcem, često biva prekinut bizarnom upadicom; meni je doktor prije pedeset godina rekao da imam sportsko srce. Zaledi me. Koji to, pokoj mu duši, doktor, kada je slušalica bila vrh vrhova dijagnostike, a RTG dostupan samo kod sumnje na teške upale pluća. Pregrizem jezik, nasmijem se i kažem, dobro prijatelju, odlična dijagnoza...

Proradi nekad zločestiji dio mene, pa pitam njegovog susjeda parnjaka, tko je igrao u prvom sastavu NK Vrbik prije pedeset godina? On nabroji sastav iz rukava (polovica su već otputovali!) i naglasi da je on bio desetka i kapetan momčadi. 

U to vrijeme svi seoski momci i muževi nezločestih žena bili su u nogometnom klubu. To je bio prestiž i bijeg od seoske i obiteljske monotonije. Za "sportsko srce" susjed parnjak je rekao da je uglavnom pekao odojke, za ćabu poslije utakmice.  Trener ga je znao uvesti deset minuta prije kraja, kada smo vodili s više od tri gola razlike. To je bila rijetka minutaža za seoske luzere. On vam sa nogometom nema veze, završio je dobrosusjedski.

To je mit o sportskom srcu.

Ipak, sportsko/atletsko srce postoji i vrlo je ozbiljna tema. Sport postaje sinonim snage i izdržljivosti, napornih i ubitačnih treninga, odricanja, a do profesionalne razine doguraju tek rijetki.  Zato cijenim i volim srčane ljude.

Srce je u mehaničkom smislu pumpa. Da bi pumpa optimalno pumpala, mora se obilato puniti krvlju (narod kaže prazna puška ne puca!). Boljem punjenju doprinose tanke i rastezljive stijenke srca i što dulja relaksacija srčanog mišića (duga dijastola!). U takvom srcu rastu tlakovi punjenja i posljedično dolazi do laganog proširenja srčanih šupljina. I zadebljanja stijenke srca. To je fiziološka prilagodba srca na ekstremni fizički napor. U medicinskoj literaturi ta pojava se zove remodelacija. Takvo srce, osoposobljeno je za pojačano izbacivanja krvi tijekom kontrakcije (povećan udarni volumen!), nema potrebu za brzim radom što dodatno povećava njegovu kapacitabilnost za najteže fizičke napore. 

To je stvarnost sportskog srca. 

Sportsko srce je obično reverzibilni fenomen i nemojte se pozivati na njega, ako ste prestali sa sportom izdržljivosti prije nekoliko mjeseci. 

Ja sam imao u praksi mladića, fitnes trenera, koji je izrazito povećao mišićnu masu srca, koristeći više anaerobne, nego aerobne vježbe. Suportirao se  pročišćenim bjelančevinama. Srčane stijenke su mu bile krute, duplo zadebljane, što je znatno smanjivalo volumen lijeve klijetke i istisni kapacitet srca. Mučila ga je zaduha. Nije mogao hodati više od stotinjak metara. S obzirom da sličnu sliku srca mogu dati vrlo opasne kardimiopatije, rekao sam mu da prestane s bilo kakvom vježbom i da se prebaci na vodu, voće i povrće.  Na kontrolnom pregledu, stijenke srca su s stanjile, isključena je hipertrofijska kardiomiopatija, a fitnes trener je odlično podnosio fizički napor. Priča je imala sretan kraj s preporukom: manje teretane, više trčanja.

Srce nije samo mišić. Tu je sijaset bitnih, filigranskih struktura: pacemaker sa složenim živčanim sustavom srca, osjetljivi zalisci, tende i mišići, brojno koronarno krvožilje...U procesu sportske remodelacije srca, može doći do ozbiljnih promjena na navedenim strukurama s opasnim i smrtonosnim fenemenima: aritmijama, srčanom zastoju, zatajivanju srca, sinkopama i koje čemu drugom.

I na kraju, sportsko srce: mit ili stvarnost? Ipak, vrlo ozbiljna stvarnost. Nažalost, koji puta i surova.