četvrtak, 15. listopada 2009.

DAJ MI ŠAPU BRATE VUČE

Malo je onih koji nisu čuli za Franju iz Asiza u Italiji. U mladosti bonvivan i hedonist,  nadahnjivao se prirodom i preko nje spoznao Boga. Promijenio život, te započeo novi život utemeljen na istinskom siromaštvu i ljubavi prema prirodi, njenim stvorenjima i čovjeku. 
Spiritualno je promatrao sve oko sebe, ostavivši poznatu odu o bratu suncu, mjesecu i vjetru, te sestrici vodici i zemljici. Još za života stekao je brojne prijatelje i sljedbenike. Danas je globalno uvažavan i poštovan, i prisutniji je nego za života.
Živio je u 12 stoljeću, tako da je njegova biografija vjerojatno dijelom prožeta i legendom. Jedna je osobita.
U selu Gubbiju strašni, krvoločni vuk seljacima je napadao janjce. Požale se Franji. On ode u šumu, gdje pozdravi vuka prijateljski: «Dođi ovamo, brate vuče!» Vuk dođe, a on mu objasni da mu je janje zapravo sestra, ali da ga razumije, jer je gladan i mora preživjeti. Predloži nagodbu, on neće napadati ovce, a seljaci će mu davati hranu. Pri tome ukori seljake zbog njihove sebičnosti i ne uviđavnosti. Vuk, u znak prihvaćanja pruži mu šapu. Bio je to početak novog suživota, «sitog vuka i ovaca na broju».
Franjini sljedbenici, franjevci- fratri, su prije 800 godina došli u «slavenske krajeve» širiti novu, do tada nepoznatu ljubav. Svoju misiju gradili su na siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Sagradili su prvi dom u današnjoj Srebrenici, te osnovali povijesnu franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Imali su odlučujuće zasluge u očuvanju vjerskog, kulturnog i narodnog identiteta Bosne, Slavonije i Dalmacije. 
Službena crkva je prepoznala Franjinu karizmu i uvrstila ga u red svetih.
Često se pitam, zašto su današnji vukovi nepripitomljivi? 
Istina je drugačija od očekivane. Oni su i te kako pripitomljivi, ali nema Franje, da pouči i njih i seljake o skladu, uzajamnosti i samoodrživosti u prirodi kao uvjetu i njihovog opstanka.
Ili, da barem razumiju odu o bratu suncu i sestrici zemljici.