petak, 19. ožujka 2010.

PRIČA O NOSU


Teško bismo osjetili puninu osjećaja rascvjetalog proljeća, adrenalinski doživljaj zavodničkog daminog parfema ili curenje slina u okruženju slasnih delicija. Bez njega.
Svejedno, okrutni smo. Ružimo ga s različitim epitetima; velik je, pa širok, baburast, grbav, šiljast, surlast, tupast…čega se sve nećemo sjetiti.
Mirisna prijemčivost svega i svačega, ne ide bez njega. 
U zadnje vrijeme naglašen je njegov društveni («miris novca») i politički kontekst («začepi nos i glasaj»).
«Razbi mu nos» naša je forma fine društvene komunikacije.
Nos je i najfiniji glazbeni instrument, čija rezonantna kutija proizvodi brojne tonalitete i boje hrkanja, na užas cimera, bračnog supružnika ili slučajnog partnera.
A koliki bi tek prdci blaženog olakšanja ostali ne registrirani da nema njega?! «Tihomiri» zasigurno ne bi postojali.
Najintimniji poljupci su oni nosni. I Eskime zagriju.
Zahvaljujući njegovoj tamponadi upoznao sam anksioznost.
Kako bi danas izgledale naočale bez nosa?!
Nosevi su pisali povijest. Da su žene dugog nosa uništile Rimsko carstvo poznato je, a prćasti nos prelijepe Raise Gorbačov razbio je željeznu zavjesu. 
Ugodni osjećaj kopanja po nosu označava našu vječitu težnju dječaštvu i odrastanju.
Što bi danas znali o svijetu bez nosa? Skoro ništa.
«Drage kolege, inspirirane kolege, slijedite svoj nos» poručio je Nikola Tesla. 
I uspio.

nedjelja, 7. ožujka 2010.

MOLITVA ZA SLAVONIJU

Pogledaj ju, molim te.
Njenu razigranost, šarenilo ptica, ljepotu zvjeradi. 
I kunu zlaticu.  
Osluhni šum Drave, mirnoću Save, silinu Dunava. I plavetnilo Papuka.
Pogledaj Slavonce, Šokce i Srijemce, Baranjce, Podravce i Posavce.
Molim te za mati Slavonku. 
Za njeno naborano čelo, isušene ruke i suzu u oku.
I oca Slavonca. 
Za njegove brazgotine na rukama, tvrde žuljeve i zemljane zanoktice.
Sjeti se njenih orača, sijača, ranoranioca, žeteoca i težaka.
Sačuvaj ju od kuge, gladi i rata.
Budi dobrostiv njenim sinovima, koje je dojila, hranila i branila.
A oni umirali za Nju, s osmijehom na usnama.

Bože, velik si, svemoćan i ljubiš pravednika.

Ne zaboravi Slavoniju.
Spasi njena polja i potoke, međe i vrbake, spilje i šišmiše, vidre i zečeve,
njene žitelje, ognjišta i običaje.
Oslobodi ju od pogana i barbara, kojima nije stalo do tvoje volje,
nego robuju svojoj pohlepi i lakomosti.
Misleći da su i sami bogovi.

Čuvaj nam Slavoniju, Bože.


srijeda, 10. veljače 2010.

Druže Tito nešto bi te pito...

Simpatično zbunjeni poljoprivredni ministar Čo naredio je novu reviziju silosa kako bi namirio nestalu seljačku pšenicu. Posljedica je to bezdušne pljačke državnog i seljačkog žita iz silosa po Slavoniji. Za dosadašnje krađe uvijek su optuživani ili proždrljivi štakori ili neuspješna deratizacija. 
Državnim revizorima za argumentaciju se ostavljao štakorski gustiš pri dnu silosa, za dokazni materijal, što je gospoda uredno i unosila u zapisnik.
        Pljačka žita na našim prostorima ima dugu povijest. U pedesetim godinama prošloga stoljeća seljacima su komunističke vlasti uzimali veći dio ljetine, metući tavane na kojima je žito bilo pohranjeno. 
        Bilo je to vrijeme nenarodnog, komunističkog režima, kada je tadašnja vlast silom nametala obaveze, kako bi prehranila gradske revolucionare. 
        Spomenute tavane meli su i policajci i seljaci, zajedno. S time što su ovi posljednji meli i plakali. Ipak, neuništivi narodni duh nije klonuo, nego je vlastodršca i opjevao: Druže Tito nešto bi te pito, gdje je naše sa tavana žito…(?)
        Danas, više od pedeset godina kasnije, proces obrade žita je uznapredovao. Seljaci oru, siju, žanju i sami dovoze svoju ljetinu u silose. Na skladištenje i čuvanje. Sve do trenutka kada pregladnjeli štakori započnu svoj nemilosrdni pir i u ispražnjenim silosima, nekada punog slasnog žita, ne ostave svoje suhonjave brabonjke. 
        Za svjedočanstvo i dokaz.
A neuništivi narodni duh, svoju tugu liječi novim pjevom: Draga Jaco (o.a. Jadranka Kosor, tadašnja premijerka) naš zlatni biseru, truj štakore dok nas ne zaseru…(!)