utorak, 17. studenoga 2009.

Sjećanje na Vukovar: ODLAZAK HEROJA

Vukovar je grad dubokog poštovanja. Svatko tko život svoj daje za ideale, domoljublje i zajedništvo baštinik je toga. To je i Marin. Njegovu životnu priču mi je ispričala njegova mama, koju sam samo jednom vidio u životu.   
__________________________

Rastanak na minhenskom kolodvoru bio je natopljen emocijama i suzama. Do boli. Poslije tri godine boravka u Njemačkoj, Marin se rastajao od zaručnice Marije. Odlučio se za povratak.
Jesen je 1991. Vijesti ih Hrvatske nisu dobre.
Kopka ga; ne želim biti pobjegulja i kukavica. I Švabama raditi knaufplate, dok mi Domovina krvari, rekao je Mariji na rastanku. Mladi smo, tek su mi 24 godine. Vratit ću se, skućit ćemo se, život je pred nama.
Čuvaj se, ostavljam ti auto, brzo se vidimo.

Putem je razmišljao o Mariji, mami i ratištu. Sjetio se i pokojnog oca, kao kroz maglu, kada su ga u zavarenom metalnom sanduku dopremili iz Njemačke. Poginuo je kao bauštelac. Bilo mu je tada pet godina.

Kada sam ga te jeseni ugledala na kućnom pragu, znala sam da ne sluti na dobro, priča mi ovih dana Ruža, Marinova mama.
Otkud ti sine? Idem u rat, rekao mi je kao iz topa.
Sve mi se toga trenutka urušilo, prisjeća se.

Sutradan je već u Uredu za obranu. Rekli su, nisi bio sposoban za JNA, nisi ni za Hrvatsku vojsku.
Što sada? Da se sada vratim Mariji?! Ne, ne, ne...ponavljao je u sebi, ne dolazi u obzir.
Iznjedrio je plan B, prisjetio se riječi službenika iz Ureda: Idi u Tigrove, uz sarkastičan osmjeh.

Za dva dana bio je u Centru za obuku Tigrova u Lučkom, a već poslije sedam dana na prvim ratnim kušnjama u Vukovaru.

Desetina kojoj je pripadao, bila je izvanredna. Ukopani duboko pod zemljom, dobro naoružani, toranj su vidjeli samo kroz goleme trupce iznad rova. Momci su bili bez mane, odlučni, hrabri.
Borbe su bile svakodnevne, sve žešće, opasnosti sve veće.
Poslije nekoliko tjedana dobili su prvu službenu obavijest o kojoj se do tada samo šuškalo: Vukovar je u okruženju, slijedi borba do smrti.

Hrvatske snage bile su desetkovane, na izdisaju.  Zapovjedi nisu pristizale. Od Marinove desetine ostala su četvorica.
U trenutku kada je nekoliko metara od njihova rova prošla grupa vojnika s drugačijim čizamama,  shvatili su, sve je gotovo.
Odluka desetnika bila je: Proboj do Vinkovaca!
Marin umoran, gladan i iscijeđen, stavio je maminu krunicu i aluminijsku pločicu s inicijalom "M" u usta i spustio strojnicu s ramena. Nije mu bilo dobro. Sažeo je čitav život u jednu sliku, tupo zureći u mokrom rovu u lice Marijino i mamino.

Od trojice suboraca koji se krenuli u proboj, u Vinkovce je došao jedan. Poslije nekoliko dana javio se Marinovoj mami i rekao da je Marin pri proboju zaostao.

2001. godine na Patologiji Medicinskog fakulteta u Osijeku, Ruža je primila suhoparnu vijest da su posmrtni ostaci njenog sina identificirani na Ovčari. Nije bilo nikakvih dodatnih objašnjenja. Iste godine sahranjen je na groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru. Nekoliko godina poslije, Marinovo ime upisano je i na mramornu pločicu Spomen doma Ovčara.

Ruža je danas kostur od starice. Od sinovljeve smrti je sama. Sjećanja na Vukovar su joj posebno bolna. Muče ju besane noći i teška depresija.
Nikoga ne krivi za smrt svojega sina, odlazak na ratište je njegova odluka.
Progoni ju...
Zašto ovi, danas veliki heroji i njenog sina nisu ostavili kući da se igra rata, nego su ga poslali u Vukovar? Zašto mi kvare sjećanje?
Zašto zemlja koju je krv moga sina natapala je pusta?
A posebno ju muči, da li se Marin umirući sjetio njenih riječi: Sine, ne idi!
Odgovore na ta pitanja, nažalost neće saznati nikada.

četvrtak, 15. listopada 2009.

DAJ MI ŠAPU BRATE VUČE

Malo je onih koji nisu čuli za Franju iz Asiza u Italiji. U mladosti bonvivan i hedonist,  nadahnjivao se prirodom i preko nje spoznao Boga. Promijenio život, te započeo novi život utemeljen na istinskom siromaštvu i ljubavi prema prirodi, njenim stvorenjima i čovjeku. 
Spiritualno je promatrao sve oko sebe, ostavivši poznatu odu o bratu suncu, mjesecu i vjetru, te sestrici vodici i zemljici. Još za života stekao je brojne prijatelje i sljedbenike. Danas je globalno uvažavan i poštovan, i prisutniji je nego za života.
Živio je u 12 stoljeću, tako da je njegova biografija vjerojatno dijelom prožeta i legendom. Jedna je osobita.
U selu Gubbiju strašni, krvoločni vuk seljacima je napadao janjce. Požale se Franji. On ode u šumu, gdje pozdravi vuka prijateljski: «Dođi ovamo, brate vuče!» Vuk dođe, a on mu objasni da mu je janje zapravo sestra, ali da ga razumije, jer je gladan i mora preživjeti. Predloži nagodbu, on neće napadati ovce, a seljaci će mu davati hranu. Pri tome ukori seljake zbog njihove sebičnosti i ne uviđavnosti. Vuk, u znak prihvaćanja pruži mu šapu. Bio je to početak novog suživota, «sitog vuka i ovaca na broju».
Franjini sljedbenici, franjevci- fratri, su prije 800 godina došli u «slavenske krajeve» širiti novu, do tada nepoznatu ljubav. Svoju misiju gradili su na siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Sagradili su prvi dom u današnjoj Srebrenici, te osnovali povijesnu franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Imali su odlučujuće zasluge u očuvanju vjerskog, kulturnog i narodnog identiteta Bosne, Slavonije i Dalmacije. 
Službena crkva je prepoznala Franjinu karizmu i uvrstila ga u red svetih.
Često se pitam, zašto su današnji vukovi nepripitomljivi? 
Istina je drugačija od očekivane. Oni su i te kako pripitomljivi, ali nema Franje, da pouči i njih i seljake o skladu, uzajamnosti i samoodrživosti u prirodi kao uvjetu i njihovog opstanka.
Ili, da barem razumiju odu o bratu suncu i sestrici zemljici.

petak, 6. veljače 2009.

Moj grad Stopagrad

Stopalom i njegovim stopama se bave mame, pedikeri, ortopedi, sportaši, arhitekti... Fetišiziraju ga brojne kulture i narodi.
I meni je drago.

U čemu je njegova moć?
Stabilnost i kompaktnost mu osiguravaju tri uporišne točke: na peti, ispod palca i malog prsta, a one čine tri luka, što stopalo čini vrhunskim modelom naše statičnosti, motoričnosti i fleksibilnosti. Svemu pripomaže i 28 stopalnih kostiju, brojne sveze, zglobovi, te mišići stopala i potkoljenice. Vrlo moćno!

U životu sretoh brojna stopala.
Ravna, deformirana, gljivičasta, ishemična, edematozna, neodoljiva.
Ta brojna stopala su zapravo moj grad.  Zovem ga jednostavno i logično Stopagrad. Osobit je, jer pripada samo meni. Nema ulica, automobila, birtija, nasilnika, osvetnika i slinavih alkoholičara.
U njemu žive samo stope i stopala. Njihove priče su mi uvijek zanimljive.

Slušam ih...

Malo, baršunasto, dječje stopalo: neka me roditeljska ljubav grije cijeli život. To mi je jedina želja.

Tu, do njega je dijabetičko stopalo. Modro je, ofureno, nekrotično. Nosilo sam ambicioznog poduzetnika, kaže. Nije mario za tlak, za dijabetes, a niti za mene. Kada sam poplavilo, kirurg mi je odvratno prosiktao: ti si za infektivni otpad. Sada čekam presudu.

Pratim sa strahopoštovanjem postojane stope zaslužnika, radnika i ratnika.

Simpatičan je ćutljivi, jednostavni mig djevojačkog stopala. Trebam samo njegove tople usne. Ništa više.

Gledam i stopala pogubljene generacije, koji su u bespućima povijesne zbiljnosti otišla glavom bez obzira. Tvrda je tuđa zemlja, tako da su i njihovi tragovi slabije vidljivi.

Tisuće je mozaičnih sličica iz mojega grada.
Svako stopalo priča, svaka priča sudbina.
Kada prestanu pričati ona, nastavit će njihove stope. Život ne staje.
To je moj grad, moj Stopagrad.

petak, 2. siječnja 2009.

SRCE

Raskošni srcoliki emotikoni, radost i bol, topla ugoda ljubavi. To je srce.

Tek u nekim kasnijim godinama spoznajemo da se pod tim imenom krije najvažniji ljudski organ. Težine 200 grama, snažan mišić, upravljan živcima, pod kontrolom mozga.
Ipak, radi potpuno samostalno, bez utjecaja naše volje; danju, noću, cijeli život, oko sto tisuća otkucaja dnevno.
U funkcionalnom smislu podijeljeno na desnu i lijevu stranu, podjednako važne.
Desna strana je logistička, obogaćuje krv energijom; lijeva je nutritivna, prehranjuje organizam.
Posjeduje izvrsnu vremensku i uvjetnu prilagodljivost u brzini rada, visini tlaka rada i volumenu izbačene krvi.

Lijeva strana je osobito snažna, može izbaciti krv 10 m u daljinu. Jednim istiskanjem izbaci 80 ml krvi, u jednoj minuti 5 litara.
Troši 20% energije («krvi») organizma, racionalno, do razine perpetuum mobile-a. Premda se «kupa» u krvi, istu ne koristiti za svoju prehranu, nego to čini preko posebnih krvnih žila, koronarnih arterija.
Savršenstvo reda!

A svijet krvnih žila?

Svijet krvnih žila je ništa manje osobit.
Istisnuta krv iz lijeve strane srca pretvara se u energiju krvne žile, koja svojim daljnjim stiskanjem potiskuje val krvi prema naprijed, sve do zadnje stanice, po fizikalnom zakonu o očuvanju energije.
A ta istisnuta krv ispunjava stotine metara krvnih žila- arterija koje stalnim granjanjem na kraju čine mrežu kapilara, ukupne dužine, zamislite si dobro, od 96 tisuća kilometara, dvije dužine ekvatora!

Krv iz desne strane srca, koja je u nj' dolazi iz vena, odlazi u pluća gdje se obogaćuje kisikom kojega udišemo, te tako obogaćena krv odlazi u lijevu stranu srca.
I priča počinje iz početka.
To je svijet zdravog srca i krvnih žila.

Tako impresivan i kontinuirano opterećen sustav podložan je čestim iskakanjima/ bolestima, dovodeći do toga da svaka druga osoba umire baš od bolesti srca i krvnih žila.
Unatoč neponovljivom optimizmu dr. Sydenhama: čuvajte svoje srce i krvne žile i živjet ćete 300 godina.

Srce je posebno.
Nitko bolje ne sluša, ne radi i ne trpi, od njega.
Niti tko bolje razumije, prašta i voli, od njega.
To što je cvijet pčeli, vodi stijena, zemlji nebo, to je ono...
zajednički dom duše i tijela.