utorak, 17. studenoga 2009.

Sjećanje na Vukovar: ODLAZAK HEROJA

Vukovar je grad dubokog poštovanja. Svatko tko život svoj daje za ideale, domoljublje i zajedništvo baštinik je toga. To je i Marin. Njegovu životnu priču mi je ispričala njegova mama, koju sam samo jednom vidio u životu.   
__________________________

Rastanak na minhenskom kolodvoru bio je natopljen emocijama i suzama. Do boli. Poslije tri godine boravka u Njemačkoj, Marin se rastajao od zaručnice Marije. Odlučio se za povratak.
Jesen je 1991. Vijesti ih Hrvatske nisu dobre.
Kopka ga; ne želim biti pobjegulja i kukavica. I Švabama raditi knaufplate, dok mi Domovina krvari, rekao je Mariji na rastanku. Mladi smo, tek su mi 24 godine. Vratit ću se, skućit ćemo se, život je pred nama.
Čuvaj se, ostavljam ti auto, brzo se vidimo.

Putem je razmišljao o Mariji, mami i ratištu. Sjetio se i pokojnog oca, kao kroz maglu, kada su ga u zavarenom metalnom sanduku dopremili iz Njemačke. Poginuo je kao bauštelac. Bilo mu je tada pet godina.

Kada sam ga te jeseni ugledala na kućnom pragu, znala sam da ne sluti na dobro, priča mi ovih dana Ruža, Marinova mama.
Otkud ti sine? Idem u rat, rekao mi je kao iz topa.
Sve mi se toga trenutka urušilo, prisjeća se.

Sutradan je već u Uredu za obranu. Rekli su, nisi bio sposoban za JNA, nisi ni za Hrvatsku vojsku.
Što sada? Da se sada vratim Mariji?! Ne, ne, ne...ponavljao je u sebi, ne dolazi u obzir.
Iznjedrio je plan B, prisjetio se riječi službenika iz Ureda: Idi u Tigrove, uz sarkastičan osmjeh.

Za dva dana bio je u Centru za obuku Tigrova u Lučkom, a već poslije sedam dana na prvim ratnim kušnjama u Vukovaru.

Desetina kojoj je pripadao, bila je izvanredna. Ukopani duboko pod zemljom, dobro naoružani, toranj su vidjeli samo kroz goleme trupce iznad rova. Momci su bili bez mane, odlučni, hrabri.
Borbe su bile svakodnevne, sve žešće, opasnosti sve veće.
Poslije nekoliko tjedana dobili su prvu službenu obavijest o kojoj se do tada samo šuškalo: Vukovar je u okruženju, slijedi borba do smrti.

Hrvatske snage bile su desetkovane, na izdisaju.  Zapovjedi nisu pristizale. Od Marinove desetine ostala su četvorica.
U trenutku kada je nekoliko metara od njihova rova prošla grupa vojnika s drugačijim čizamama,  shvatili su, sve je gotovo.
Odluka desetnika bila je: Proboj do Vinkovaca!
Marin umoran, gladan i iscijeđen, stavio je maminu krunicu i aluminijsku pločicu s inicijalom "M" u usta i spustio strojnicu s ramena. Nije mu bilo dobro. Sažeo je čitav život u jednu sliku, tupo zureći u mokrom rovu u lice Marijino i mamino.

Od trojice suboraca koji se krenuli u proboj, u Vinkovce je došao jedan. Poslije nekoliko dana javio se Marinovoj mami i rekao da je Marin pri proboju zaostao.

2001. godine na Patologiji Medicinskog fakulteta u Osijeku, Ruža je primila suhoparnu vijest da su posmrtni ostaci njenog sina identificirani na Ovčari. Nije bilo nikakvih dodatnih objašnjenja. Iste godine sahranjen je na groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru. Nekoliko godina poslije, Marinovo ime upisano je i na mramornu pločicu Spomen doma Ovčara.

Ruža je danas kostur od starice. Od sinovljeve smrti je sama. Sjećanja na Vukovar su joj posebno bolna. Muče ju besane noći i teška depresija.
Nikoga ne krivi za smrt svojega sina, odlazak na ratište je njegova odluka.
Progoni ju...
Zašto ovi, danas veliki heroji i njenog sina nisu ostavili kući da se igra rata, nego su ga poslali u Vukovar? Zašto mi kvare sjećanje?
Zašto zemlja koju je krv moga sina natapala je pusta?
A posebno ju muči, da li se Marin umirući sjetio njenih riječi: Sine, ne idi!
Odgovore na ta pitanja, nažalost neće saznati nikada.