Iznenada srčana smrt

Čest je slučaj nagle, naprasne, neočekivane smrti. I što je još gore, takva smrt se češće događa mlađoj populaciji. U narodu za takvu smrt znaju reći da je to smrt u cipelama, misleći na činjenicu da umrli nije prethodno bolovao. Takva smrt je po pravilu dramatična za okolinu, ali je lagana za umrlog. Kažu, umro je iz punog zdravlja, a u medicini, otišao je bez povijesti bolesti. 

Ipak pažljivijom analizom, često proizlazi da se umrli znao žaliti na bolove u prsnom košu, lupanje srca, umor, opću slabost. Razvidno je k tomu, da su umrli imali jedan, ali obično više rizičnih faktora za bolesti krvnih žila: povišen tlak, pušenje, visok kolesterol …, ali kako se obično događa u stvarnom životu, preko toga se prelazi, jer takve smrti se uvijek događaju drugome. Činjenica je, da više od 5% smrti zbog koronarne bolesti (ateroskleroze krvnih žila srčanog mišića) dolazi iznenada i bilo kakva pomoć, pa i u zdravstvenim ustanovama je zakašnjela.

Poznati su medicinski entiteti krivci za iznenadnu smrt. Kod mlađih obično se radi o hipertrofiji (zadebljanju) srčanog mišića i aneurizmi. Dok se aneurizma teško prepoznaje, hipertrofija se dijagnosticira lagano. Dijagnosticirana bolest može se uspješno liječiti i držati pod kontrolom. Kod starijih, uzrok je najčešće, gore navedena, klinički neprepoznata koronarna bolest, koja ne završava srčanim infarktom što je obično slučaj, nego jednom teškom aritmijom, koju karakterizira kaotičan rad srca i nagli gubitak njegove osnovne pumpne funkcije.

Ima li lijeka iznenadnoj smrti? Kada nastupi, a obično se događa za vrijeme uobičajenih životnih aktivnosti, praktično nema. Podsjetimo se, smrt takve bolesnike zatiče u krevetu, na radnom mjestu, automobilu, sportskim aktivnostima...

Ali, postoji, jedna druga priča. Ona se zove srčano-žilni slijed. Pojava prvog rizičnog žilnog faktora (obično povišeni krvni tlak!) je zapravo prva 

u navedenom nizu. To je početak. Njena duljina je potpuno individualna, od nekoliko mjeseci, do nekoliko decenija. Nastaju kaskadno drugi događaji iz navedenog slijeda: opterećenje lijeve klijetke, proširenje srca, koronarna bolest, srčani infarkt, tomboembolijske komplikacije, poremećaji ritma, srčano zatajivanje i smrt. Svi srčani bolesnici, pa i oni s mogućom iznenadnom smrti, imaju svoje mjesto u navedenom slijedu.

Visoki tlak u Hrvatskoj optimalno je kontroliran u 20% pacijenata, šećerana bolest u manje od 15%, više od 50% bolesnika je nesvjesno visokog kolesterola, puši preko 30% populacije. Psihosocijalnih poremećaja, pretilosti povezane s nepravilnom prehranom i inaktivnosti sve je više, a ozbiljnih i vjerodostojnih preventivnih pregleda sve manje. U navedenom činjeničnom kolopletu i znanstveno utemeljenom srčanom-žilnom slijedu, leži prevencija i terapija iznenadne srčane smrti. 

Nažalost. Drugoga puta nema!

Traži se

Revolucionarno povećanje pasa zadnjih desetak godina označava ozbiljne društvene i obiteljske  promjene. Trebalo mi je vremena shvatiti. Uz mnoge korisne i manje korisne činjenice, tolika pojavnost pasa je pouzdan znak  ljudske usamljenosti.

A onda se pojavilo njegovo veličanstvo pečenjar. Pečenjar je preuzeo primat u odnosu na pse i postaje nezaobilazno sredstvo u liječenju kolektivne psihotraume, moderna psihoterapija usamljenih.

Osim pasa, pečenjara i sporta, jedva da znam sadržaje koji bi ujedinili naciju. I zato neka pečenjara, ma što mislili o njima, dobar su nadomjestak našoj posvemašnjoj samoći i otuđenosti.

Znam za različite pečenjare, ali volim više njihove funkcionalne, nego građevinske podjele. Obični pečenjari su najčešći, od lima ili stare cigle oblijepljene šamotom i s pogonom na motor za brisače rashodovane lade. Ali svejedno, iz njih izlazi ukusna prasetina, koja uz domaću brlju, zavičajac i zdeni pan napravi pristojnu atmosferu. Obiteljska druženja u njima su emotivna i bude brojna sjećanja. 

Pečenjarenje poslovne elite nešto su uštogljenija. Početna meza ipak razbija pokočenost, a dinamičnost se pojačava otvaranjem toplijih tema, često otrcanih i bizarnih, ali za život bitnih, kao što su zemljišni poticaji, EU fondovi, kupovine,  zakupi, prodaje i preprodaje duhana. Ako priče odu na stranu politike, postaje još vruće, ali tada usamljenost postaje prošlo vrijeme. A duša pristojno razgaljena.

Elitni pečenjari su oni s više kubeta, zidani starijom ciglom i s bogatijom ponudom. Tu se uz tople prasiće i reš pečenu janjetinu, znaju naći i brancini iz lokalnog dućana, skupocjena pljuga, i obično najbolje frendice radnih kolegica. Koka i šmrkanje ostavlja se za kraj priče. A priče su im sterilne i dosadne. Sve počima s najnovijim limenim ljubimcima, njihovoj startnosti, volumenima, konjskim snagama, senzorima i svim drugim picabocama, svemu onom što i njihovi ponosni vlasnici uglavnom ne razumiju.  Ali, stvara se dojam iskrenog divljenja i osjećaja uvažavanja.

Bili obični ili elitni, često su (kvazi)alati za terapiju naše usamljenosti. Da li je to najbolja terapija, ne znam. Svatko traži najbolju recepturu. Ja ju pronalazim u traženjima.

Usamljen si, traži se...

1. Traži se. Svako od nas je unikatno i složeno biće: tjelesno, duhovno i socijalno. U tom širokom spektru možeš naći svoju nišu koja će ti dati osobiti životni sadržaj.

2. Traži se na poslu. Posao nije samo egzistencija, svaki posao je mjesto našega ostvarenja. 

3. Traži se u obitelji. Bilo koja ti uloga pripadala, ona je časna i ti si zaglavni kamen.

4. Traži se u zajednici. Hrabro, proaktivno, ponizno i ustrajno. Tvoje ideje i razmišljanja vrijede više od drugih. Usput, društvene mreže nisu zajednica. Mi smo tu samo jeftina roba u biznisu velikih.

5. Traži se u svemiru. On je naš dom. Ne trebaš zato čitati debele knjige, trebaš glavu držati malo povišeno. Vidici će ti biti bolji, a spoznaje jasnije.

Putovima ženske intime

    

Ne postoji organ u ljudskom tijelu koji privlači veću količinu naboja, ljubavi, straha, poštovanja, erosa, i ne znam čega sve, kao što je dojka. Svoju spolnu prepoznatljivost formira u pubertetu pod utjecajem spolnih hormona i od tada započinje svoje zanimljivo putovanje i poslanje. Kod mladih djevojaka je najvažnija sastavnica njihove ljupkosti i zavodljivosti, kod mladih mama je slatka ljubavna poveznica s ostalim članovima obitelji, sa zrelijim godinama raste zabrinutost zbog njenih bolesti. Premda biološki i filogenetski ima primarno nutritivno i reproduktivno značenje, danas je sve bitnija njena estetska, društvena i marketinška ulogu.

Zdravlje dojki nije dobro. Pobol i smrtnost i dalje značajno ne padaju. Svjesnost, prevencija, rano otkrivanje, pa i terapija vjerojatno će u sljedećim godinama polučiti bolje rezultate. Do tada će karcinom dojke i dalje biti najčešći u ženskoj populaciji. Marketinško socijalni značaj dojki postaje skoro pa sveprisutan. Istaknuti dojku znači pokazati svoju ženstvenost, a to se cijeni. 

Presahla dojka gladne afričke žene trebala bi probuditi našu bešćutnost. Koja i ovako ne postoji, pa se ne može niti probuditi.

Osnivaju se klubovi ljubitelja i vlasnica velikih poprsja. Djelić zvjezdane estradne slave najbolje ide uz pokazivanje bradavica ili njeno ispadanje. Poznato je pravilo žute štampe: Bez cice nema naslovnice. 

    

Čuju se istina i suprotni, trezveniji glasovi, naglašava se vrijednost umjerenosti. Opća muška percepcija je da umjerenost naglašava intelektualnost, obline senzualnost. Ipak, muškarci su polivalentni, pa vole jedno i drugo.

I ta marketinško-perceptivna priča teče bez konca i kraja, bezvezna je kao i štošta u životu, ali ju promiču podjednako žene i muškarci, uz iskreno uglavnom obostrano zadovoljstvo.

Vrijedno je naglasiti i naglašavat važnost dojenja u pravilnom dječjem razvoju. Majčino mlijeko nije samo punina hrane, zaštite i ljubavi. Ono je medij koji će se trajno ucijepiti u dva bića i nositi ga kroz cijeli život.

Na koncu, poslije ove lagane šetnje kroz svijet ženske intime postavlja se tipično društveno pitanje,  koja sisa je najdraža? Bez premca, ipak državna. I za žene, a bogme i za muškarce. Primit se državne dudice postaje moć, prestiž i privilegija. S njom se sve dobiva. Samo mi nije jasno, čemu onda sliniti kako država nije dobra?

Misterij ženskih oblina kao neriješen, ostaje naraštajima iza nas. Neće im to teško pasti.

Trombociti. Postoji li granica redizajniranja ljudskog organizma?

Danas pojam dobrog zgrušavanja i optimalnog razrijeđenja (žargonski izraz!) krvi je dio naše svakodnevnevne zdravstvene kulture, misle mnogi. Razrijeđenje krvi postaje opsesija liječnika, brojnih znanstvenih studija i top target farmaceutske industrije. Dva su područja ključna, to je složeni kaskadni sustav zgrušavanja i trombociti. U biti, radi se o dva puta za postizanje istog cilja, medikamentozno smanjiti prirodno zgrušavanje krvi.

Valjda se neću ogriješiti o profesionalnu etiku, ako postavim suvislo pitanje. Gdje su granice?  Gdje su granice posezanja u ljudski organizam, te mijenjanja postavljenih morfologija i funkcija? Izgleda da ih nema. Sustav zgrušavanja krvi u tome je poseban, jer je lako dostupan lijekovima sustavnog djelovanja, a na nesreću, onima uske terapijske širine. Nuspojava i komplikacija zbog tako laganog poigravanja s organizmom je bezbroj, a zajednički nazivnik im je krvarenje. Pa i fatalno, podrazumijeva se. 

Svi smo rasli s andolom. Lijekom za cirkulaciju. On je preteča, svojevrsna limunada lijekova o kojim govorim. Boli glava, trnu noge, loš san, učestalo mokrenje, uzmi andol. Lijek za sve. Poslije utvrđenih činjenica, da je nekontrolirano uzimani andol uzrok najčešćih krvarenja iz želuca, priča se promijenila. Andol je odličan lijek, ali u strogo indiciranom području. Drugi lijekovi nastali iza limunade su daleko potentniji, pa tako i njihove komplikacije. Primjerice, možeš optimalno liječiti srce i lagano umrijeti od nuspojave krvarenja u mozak!

Trombocit je jedna od tri reda krvnih stanica. Najprimitivnija. Mnogi drže da, s obzirom da nema jezgru, i nije stanica. Ali, bila stanica ili ne, možda i zbog svoje primitivnosti, lako se s njom manipulira. Trombocit je građen od tvari koji imaju izrazitu moć sljepljivanja i zgrušavanja. To je prirodna brana od iskrvarenja. Ako tu branu načnemo lijekovima, onda na očekivane koristi možemo računati, ali isto tako i na ozbiljne komplikacije. Izbor je na pacijentu.

Priča o ovakvom tretmenu razrijeđenja krvi nije dugog vijeka. Starija tek nešto više od desetljeća. Trombociti su stoljećima bili tema za medicinske luzere. Tko se u medicini nije snašao bavio se trombocitima. Govorim to i iz osobnog iskustva. Bio sam neizimjerno sretan što sam k'o iz rukava znao nabrajati sve promjene na koži koje izaziva manjak trombocita. Danas se trombocitima bavi kardiološka elita, kao ulaznim vratima redizajniranja organizma.

Medicina, svo znanje, umijeće i iskustvo koje ona nosi, jedna je velika mijena. Poput rijeke. Spremna na sve, da ojača na putu prema svome cilju. Mijenjati tokove, stvarati rukavce, prečace i virove. Pri tome pomagati i suočavati se sa žrtvama. I opet se vraćati svojoj matici. Svoj smisao i ljepotu pronalaziti u stalnom traženju i znatiželji.

Incest debele guzice

Namjera mi je bila pomoći kolegi da ne postane žrtvom vlastite lakomislenosti. Prihavaćajući ludu misiju nisam ni slutio što me očekuje.

Prva postaja bila je Nina. Radilo se o mršavoj, zapuštenoj, neuglednoj ženici. S petoro djece živjela je u trošnom, protrulom kućerku. Gologuza dječica, balava, izgladnjela, jedno drugome do uha. Kada sam ulazio u dvorište, priznajem, ježio sam se; što od razbješnjelih pasa privezanih uz protrulu tarabu, što od tupih pogleda djece, a ponajviše od lika same Nine. Predstavio sam se. Nisam uspio ništa više izustiti, a već sam sjedio uz štednjak, na drvenom krevetcu njene ljetne kuhinje. Zurio sam u prozorčić ispod plafona, gušio se u smradu,  a ona, ne pitajući me zbog čega dolazim, započela je svoju priču.

Danas sam došla iz istražnog zatvora i rekla sam onoj debeloj guzici (mislila je pri tome na aktualnog muža!),  odlazim od tebe, dosta mi je ovoga života. S nama je završeno. Tvoja budućnost je dugogodišnji zatvor.
Ništa mi nije jasno, pokazivao sam mimikom neznanki.  Shvatila je i bez krzmanja mi pojasnila. Ta debela guzica, tu, u ljetnoj kuhinji (radilo se zapravo o drvenoj šupi naslonjenoj na kućicu!) tri godine živi s tom malom Dudom. U ljetnoj kuhinji su stenjali po cijeli dan, pola sela ih je čulo. A moja djeca su gladna. Dao joj je novce. Mala si kupuje farmerke, cipele, izlazi s dečkima, svaki petak ide u grad. I vozački joj je platio. Dva puta je već pobacila. Zadnji sam platila od svoje socijalke, otkidajući od svoje djece. Samo da spriječim sramotu.
Pa tko je Duda, odvažih se? 
Glupača,  njegova kći iz prvoga braka. Kakva mater, takva kći!
Ne vjerujem, spontano šapnuh sebi u bradu? Vi ne vjerujete, ja to gledam i žderem se već tri godine. Mala ga je prokužila s petnaest godina i uredno ga od tada muze. Ma, što da vam kažem, živio je i sa starijom kćeri, napravio joj dvoje djece, onda je ona pobjegla s djecom u Švicu i više se ne javlja, otme se na kraju Nini.

Zgrožen nevjerojatnim rodoskvrnućem, iskreno, zaboravih Nini reći zbog čega sam došao. Zahvalio sam se, izrazio žaljenje, te k'o tat, brzinom munje pobjegao iz dvorišta.
Danas, nekoliko godina poslije, prolazeći pored kuće strave, sada nenastanjene ruševine, sjetim se njenih incestioznih aktera.
Nina sa svojih, sada već šestoro djece i novim mužem živi u drugom selu, u darovanoj općinskoj kući, i dalje od socijalne pomoći. Debela guzica odrađuje višegodišnju robiju, a dvadesetpetogodišnjakinja Duda, dočepala se papira i zbrisala sestri u Švicarsku.

A, i moj nesretni kolega je sretno završio! I bez moje intervencije.
--------------------------------------------------------------
Deset godina poslije...
Ovu opskurnu sličicu sam zapisao prije desetak godina. Oprostite mi, vjerojatno je neprimjerena, ali i ona je dio naših života.
Nikada je nebi objavio da nedavno nisam sreo Ninu. Prišla mi je i rekla da njena debela guzica umire od raka u zatvorskoj bolnici. Jako sam sretna zbog toga. Neće ostvariti svoje prijetnje i ubiti me kada izađe van. 
Živjeti ću i dalje opušteno, završila je i otišla.