utorak, 3. ožujka 2009.

ZNANJE, STRUČNOST I VJEŠTINA U SLUŽBI PACIJENTA

Teško je govoriti o prožvakanoj temi kao što je odnos liječnik- pacijent, ali stalni susreti, događanja i interreakcije iznjedre i nova razmišljanja. Zdravstveni djelatnici dobro znaju da su javni radnici, i po prirodi stvari su podložni kritici. Ona je, prema našem narodnom običaju, uglavnom napadna i otvorena, ali ima i finih, kapilarnih kritika koje sporije putuju, ali do svoga cilja u pravilu dođu. Kritika, osobito dobronamjerna, uvijek je dobro došla, bez obzira koliko pogađala naš ego.
Možda je zanimljiviji upit što mi mislimo o našim pacijentima? Dozvoljeno nam je misliti što hoćemo, ali dužnost nam je pacijentu maksimalno dati svoje znanje, stručnost i vještinu. Pri tome smo vođeni mnoštvom stručnih dijagnostičkih i terapijskih postupnika, etičkih i osiguravateljskih normativa. Za individualnost ostaje malo prostora; iskoristiti ju, ono je po čemu se razlikujemo.
Mogu se prepoznati tri kategorije pacijenata: bolesni, «profesionalni» i rentni. Ne postoji jasna granica među njima, postoje brojne podskupine, pripadnost skupini nije fiksna, u zdravstvenom kartonu ne piše kojoj skupini pacijent pripada. Uvijek novi izazov, u tome je ljepota poziva.
Najugodnije je raditi s bolesnima. Tu postoji maksimalna otvorenost, predanost i suradnja pacijenta. Svaki pokret, mimika, držanje govori o njegovoj bolesti. Traži pomoć. Njegovo povjerenje u liječnika je neizmjerno. Takav stav ne može ostati bez adekvatne reakcije liječnika. Osjeća se samo pozitivni fluid između dvije osobe. Zvuči demagoški, ali nema bolje nagrade od osjećaja da ste nekome pomogli.
Pacijenti «profesionalci» (bolest kao profesija!) je jedna dozlaboga zamorna skupina, kojoj životna misija postaje obijanje svih mogućih ordinacija, prikupljanje medicinske dokumentacije, nepovjerenje prema uglavnom urednim pretragama, doživljavanje liječnika kao neznalica, te traženje drugog, trećeg, petog mišljenja. Oni su vjerni i sigurni potrošači državnog zdravstvenog novca. Vrlo su osjetljivi, medicinski odlično educirani, očekuju osobito profesionalan pristup i «konačnu» dijagnozu. Nema kod njih rentnih elemenata, vjerojatno više potrebe za pažnjom i sažaljenjem. Naša je nevolja, što statističkom i biološkom logikom i oni obolijevaju, a biologiju ili nedajbože liječnički previd ne priznaju i ne opraštaju.
Rentni pacijenti su stari koliko i moderna medicina. U zadnje vrijeme ojačavaju. Nije im bitno zdravlje (po njima su uglavnom zdravi!), doživljavaju nas kao nužno zlo i sredstvo da bi ostvarili, u svojoj glavi, zacrtanu rentu-korist (bolovanje, socijalnu naknadu, mirovinu…). Dobro su motivirani i uglavnom iskreni. Iako vođeni rentnom motivacijom, nipošto ih ne treba doživljavati kao negativce. Uglavnom i dolaze zbog nevolje, nepoznavanja svojih prava ili jednostavno potrebe za materijalizacijom svojega stanja.
Ova virtualna podjela poznata je i u drugim dijelovima društvenog života. Govori o našim naravima, mentalitetu i odgoju. Očekivati promjene u sustavu zdravstva, a ne mijenjati društvo, ne ide. Svi smo mi zakon spojenih posuda.

Nema komentara: