nedjelja, 9. siječnja 2022.

Ispod oka

Zdravstveni djelatnici znaju da su javni radnici i po prirodi stvari su podložni kritici. Utemeljenoj i onoj koja neće naškoditi pacijentu. Kritika je ipak prema našem narodnom običaju, uglavnom napadna i otvorena. Ali ima i finih, kapilarnih, sporije putujućih koje također do svoga cilja uvijek dođu. One su mi simpatičnije.


Možda je zanimljivije okrenuti novčić i zapitati se,  što liječnici misle o pacijentima? Dozvoljeno nam je misliti što hoćemo, ali dužnost nam je maksimalno im dati svoje znanje, stručnost i vještinu. Pri tome, vođeni mnoštvom stručnih dijagnostičkih i terapijskih smjernica, etičkih i osiguravateljskih normativa. Za individualnost ostaje malo; iskoristiti ju, znači napraviti komparativnu razliku.

Prepoznajem tri grupacije pacijenata: profesionalce,  rentne i prave bolesnike. Prvi žele dijagnozu, drugi korist, treći zdravlje. U zdravstvenom kartonu ne postoji  rubrika 'grupacija'. Postoji samo uvijek novi izazov, u čemu je ljepota poziva.

Pacijenti 'profesionalci' su medicinski načitana skupina, glavna literatura su im društvene mreže i traže odgovor na mnoga pitanja i obično ga ne nađu.  Zato obijaju sve ordinacije, skupljaju i analiziraju dokumentaciju, mjerkaju i važu svaku riječ i pokazuju opće nepovjerenje. Njihov ego ne podnosi prazne dijagnoze, oni žele dijagnozu, crno na bijelo. Najrevniji su potrošači državnog zdravstvenog novca. Doživljavam ih istinabog kao poprilično zamornu skupinu.

Rentni pacijenti su stari pajdaši hrvatskih medicinara. Preplavili su hrvatski zdravstveni prostor dovodeći nas, u toj disciplini, na vrh ljestvice. Zdravlje im nije na prvome mjestu, a liječnika doživljavanju kao nužno zlo i sredstvo da bi ostvarili zacrtanu rentu. Bolovanje, socijalnu naknadu, crkavicu, mirovinu, povišicu, povlasticu, alibi za supružnika, svejedno, samo da se malo okoristim. Motivirani su i dobroćudni. Dobar dio njih ne doživljavam kao negativce, jer renta za mnoge znači bijeg iz bijede i nesreće.

Najugodnije je raditi s najvećom skupinom, bolesnima. Tu postoji maksimalna otvorenost, predanost i iskrena suradnja. Svaki pokret, mimika, držanje, govori o njihovoj bolesti. Njegovo povjerenje u liječnika je neizmjerno, takav stav ne može ostati bez pozitivne reakcije. Empatija između dvije osobe, prsitima se može pipati.
-------------------------------------------------

Prije neku godinu kaže mi prijatelj, profesor matematike, da se svakoga dana moli Bogu da mu u starosti sačuva pamet. Ostao sam bez teksta,  jer sam bio uvjeren da je ateista. Ipak, ironija me je opet pobijedila, te sam mu dometnuo da Bog ne stanuje u tako strogim likovima.  Prije godinu otišao je u mirovinu. Dostojanstveno, živi na selu.  Često ga se i danas sa simpatijama sjetim.

Doktorska umirovljenja su nešto dramatičnija.
Gledam realnu današnjicu. Ne vjerujem joj, štipam se za obraze, je li to san, fikcija? Nadam se!

Nadam se također, i da nikada neću završiti kao lik naturščik tragikomičnog dramoleta, u ulozi ishlapjelog doktora, koji se ostrašćeno zadovoljava nad sudbinom tisuća zavedenih i zatočenih. I pri tome, neronovski lije suze.

Bila bi to jadna transformacija praznog doktora u rentnog pacijenta. Bez ikakvog dostojanstva.

Nema komentara: